kako smo ozlijedili dijete / pouka roditeljima
Grozan naslov, ali istinit. Ovdje kao prvo dolaze smajlići koji propadaju u zemlju najviše od tuge, ali i grižnje savjesti i srama ...
Ali, zasiguro ste i vi kao roditelji primili svoje dijete za ruke (mama s jedne strane, tata s druge) i veselo ga podigli i ponijeli tako jedan metar, pa opet, pa opet - jer djeca to vole, zar ne? Ili kada držite dvogodišnjaka za ruku, a on se počne bacati na pod - povučete ga, zar ne?
Pa nama to više neće pasti na pamet... U subotu je tako u igri našoj Ivi iskočio/iščašen/istegnut (niti sama ne znam pravu riječ) lakat.
To se dogodilo oko 13 sati. Prvo je govorila da ju boli ruka, pa je zaspala, nije se pomicila, čim bi se trznula vidjela joj se bol na licu. Kada se probudila niti dalje nije dala dirnuti ruku, i svakim i malim pomicanjem išle su suze.
Kao za peh, mi smo bili na moru. Trebalo je prvo otkriti gdje se javiti - postupak u Zadru je da se ide prvo na hitnu, potom oni šalju dalje (u ovom slučaju na kirurgiju u bolnicu).
Stigli smo na hitnu - subota poslijepodne - jedini dežurni liječnik s jednom sestrom, ljudi s temperaturom, glavoboljom, u grizima pasa itd. Težim i lakšim bolovima i ozljedama. Nama nezamislivo jer u Zagrebu ako ideš na hitnu već si u nesvjesti ili si skroz slomljen. (bilo je i dijete s 38,5 temp. - mama u panici - a što da joj čovjek kaže; ja svoju nisam vodila niti sa 40 na hitnu - no ne sudim nikoga). Čeka se po 2 sata. Nakon sat vremena (nismo još ni blizu bili na redu), I. je veće neutješno plakala i jedna starija žena je započela raspravu da zašto ne puste dijete prije (na to su svi - mene boli ovo, mene ono, čekam dva sata itd.), ja nisam mogla više izdražati jer ju nisam mogla više držati na sebi u jednom položaju s njezinom ozlijeđenom desnom rukom. Ona je već bila sva mokra i preumorna, ušli sam usprkos protivljenju preko reda. Tamo nas je dočekala sestra koja kaže da čuju one kako dijete plače, ali da ne mogu izaći van i pogledati što se događa (no comment).
Bili smo gotovi za 5 minuta, s uputnicom za kirurgiju. Naravno, već je mrak i ne poznajemo baš dobro Zadar, no stigli smo i tamo.
Na kirurgiji smo bili gotovi za 5 minuta.
Primili su nas, pogledali ruku.Liječnik je njezinu ruku počeo savijati, okretati, ona plače (i u tom trenutku i ja sam se toliko rasplakala), uglavnom, tako dva puta i vratio je zglob na mjesto. Bol kao da je najednom nestala. Ona se nesvjesno primila zdravom rukom za iščašenu, što je bio znak da je sve u redu. Došao je i glavni kirurg, pogledao, pokušao ju nagovoriti da podigne ruke, nudili su joj špricu da pokuša uzeti desnom rukom, ali nije se dala. Samo ih je čudno gledala. No, dobar znak je što je ona vrtila prstiće. Nismo morali slikati. Nakon pola sata - ona je samo pričala kako ju više ruka ne boli, kako je doktor okrenuo ruku i skakala kao da joj ništa nije niti bilo. Naravno, mi smo ju pokušavali smiriti, zaokupiti mirnim igrama. (Već je bilo 23 sata.)
Sutradan isto, kao da ništa nije bilo. Još kada smo stigli doma ona se počela vješati za sobni bicikl i ljuljati, na što smo mi probijedili i brzo ju spustili.
Eto.
Samo da pridodam kako sam u "What to expect" knjizi pročitala kako se bebe ne smije podizati za ruke jer im kosti još nisu čvrste i može doći do iščašenja. Kada ih se podiže uvijek ih treba primiti i ispod pazuha. Pridržavali smo se toga, no kako je ona ojačala tako smo mi zaboravili na tu uputu. I zbog toga nam je još i teže ... (da ne kažem kako smo sa strahom krenuli u bolnicu jer smo se bojali da će nas još prijaviti socijalnoj službi kako smo ozlijedili dijete ...)
