Sunčev dragulj ili običan kamen?
Helena je moja prijateljica iz srednje škole, tipična predstavnica zlatne mladeži u kojoj smo uvjetno rečeno odrasle obje ,samo uz bitne razlike,u karakteru,odgoju,stavovima prema svijetu i ljudima.Sjedile smo u istoj klupi,na tako različit način proživljavajući svoju mladost postajući potpuno različite sobe.Helenini roditelji naseljeni iz provincije u velikome gradu usađivali su svojoj djeci potpuno oprečne vrijednosti onima koje su meni usađivali moji.Helenina majka je govorila-nećeš se valjda udati za siromašnog dečka?Ja sam te rodila za bogatu i priznatu priliku,dušo emocije su prolazne,ostaje realnost,život,novac i u tome treba biti uspješan.Meni je moja govorila- nije važno hoćeš li se udati,vrijednost i status u društvu se potiže čistom savješću.radom,poštenjem,ljudskošću i ljude treba gledati kao osobe a ne kao priliku za nekakv osobni probitak.Oduvijek je u meni tinjala ta mamina crta dobrote i naivnig pokušaja da nikoga ne osuđujem pa čak i kad isti to meni čini.Helena i ja smo se kako je srednja škola se bližila kraju sve više udaljavale,što zbog razlika koje su bile nepremostive što zbog toga što ja njoj nisam bila jasna-mislim cura koja ima para auto bogate starce i ne izlazi u narodnjačke i slične klubove ne dolazi pijana u zoru kući ima sve petice i još ajme najgore od svega-nema 55kg što je optimalno za njezinu visinu već 65.To je bilo sve skupa nedopustivo u njenim očima.Ogovarala me,smatrala glupom,naočigled se izrugivala mojim "humanitarnim glupostima".Iako se nikad nisam dala ubiti u pojam sve to mi se urezalo u sjećanje,nakon maturalne večeri sam razgovarala s njom,tada sam joj rekla što mislim o njoj,njenim izopačenim malograđanskim težnjama i svoje izlaganje završila-jednom ćeš ti shvatiti što znači imati prijatelje,što znači biti ono što jesi i biti voljen i prihvaćen bez snobističih i bilo kakvih drugih materijalnih i degutantnih mjerila.Otada joj se nisam nikad javila.Na moje iznenađenje ona meni jest.Često.Atipično nenametljivo na prvi pogled suprotno njenoj naravi.Moj nastup uvijek je bio distanciran ali daleko od nekorektnog.Studirala sam u drugom gradu;kada bi došla kući popile bi kavu i tako je proletjelo nekoliko godina.Nedavno me nazvala i rekla-mislim a sam skužila onu tvoju filozofsku izjavu o prijateljima.Neznam kako bi te to pitala,ali htjela bi da mi budeš kuma na vjenčanju..
Moram priznat ostala sam iznenađena,ja nedovoljno reprezentativna premalo hvalisava nikad shvaćena jedinka u njenom usiljenom akvariju snobovštine...
rekla sam :razmislit ću.
Svi s kojima sam razgovarala meni bliski ljudi koji znaju čitavu kronologiju naših srazova i anatagonizama kažu-nemoj pristati neka joj kume budu one koje je uvijek smatrala pravim osobama za svoj uzvišeni svijet. Kada me zvala rekla je-moj zaručnički prsten je kao sunčev dijamant a ja se ipak pitam nije li to običan kamen na ruci žene koja je samu sebe u suludoj želji da bude(na loš način posebna)učinila sasvim običnom,većviđenom i nesvjesnom vlastith ograničenja?
Možda nije prava tema za ovaj forum,ali vidjela sam mnogo puta pametnih i korisnih konstatacija i savjeta pa molim vas za mišljenje :D :) :)
maria elena
Re: Sunčev dragulj ili običan kamen?
Citiraj:
maria elena 1984 prvotno napisa
Oduvijek je u meni tinjala ta mamina crta dobrote i naivnig pokušaja da nikoga ne osuđujem pa čak i kad isti to meni čini.
pa ako je ovo istina, tvoj topic je suvišan.
no iz ostatka izlaganja, čini se da ipak nije, pa prema tome predlažem da kumstvo odbiješ. niti cijeni ona tebe, niti ti nju.