Vec duze razmisljam da otvorim ovu temu i pitam da li je jos netko od vas citao njenu knjigu i koji su vam dojmovi?
http://www.naomialdort.com/discussion.html
Nama je knjiga predivna.
I zbilja se nadam da cemo Naomi jednom moci slusati i u Zagrebu.
Printable View
Vec duze razmisljam da otvorim ovu temu i pitam da li je jos netko od vas citao njenu knjigu i koji su vam dojmovi?
http://www.naomialdort.com/discussion.html
Nama je knjiga predivna.
I zbilja se nadam da cemo Naomi jednom moci slusati i u Zagrebu.
Je, ja čitala članke i ulomke. Ima dobrih ideja, posebno onaj mirni pristup; ako se dijete popne, pa skini ga, bez deranja i panike, naučit će. I ne gnjavi djecu, ne hvali, ne kritiziraj, ne davi... pusti... daj mu prostora... Lijepo, mirno, meni se sviđa!
Da, skros je njezna i draga, a opet jasno da do znanja da to ne znaci skidati zvijezde s neba.
Meni je bas jako zgodan "S.A.L.V.E.". Zna biti prakticno, pogotovo kad ti prekipi i dode ti da kazes ono sto zapravo ne mislis.
Mm je to bilo otkrice, zato ju je i bio spomenuo ovaj vikend Juulu.
No jos uvijek ga zna frustrirati ako mu ne ide glatko ili npr. ako malac ne prestane plakati. Zaboravlja onaj dio da cilj nije da dijete prestane plakati taj tren, vec da se uci nositi s vlastitim emocijama kakve god one bile i da smo mi tu i da ga razumijemoi bez obzira na to kakve su.
a, to ste bili vi :)
Citala, preporodili smo se.
Dajte malo detalja za nas koji nismo.
postoji li ta knjiga na hrvatskom?
toliko sam van engleskog da se ne usudim ni počet čitati.
ali samo jedan komentar na gornji post-ifigenija je spomenula ne hvali-molim pojašnjenje, jer to mi se baš i ne sviđa.
Bas mi je drago da ju je jos netko citao :D !
Za sad nema prijevod na hrv, koliko ja znam.
Sto se pohvala tice - u smislu da zbog nacina na koji mi danas hvalimo i nagradujemo djecu naucimo ih da stvari rade za pohvalu i nagradu, a ne zgog sebe.
Npr. skola - svi (ili barem veelika vecina) uce da bi dobili odredenu ocjenu, a ne da bi znali.
da, danas su nam vrijednosti, gotovo, svima iskrivljene.
kad već knjige nema na hrv. lijepo vi koji ste čitali, nabacite najbitnije na ovom topicu. hvala :mrgreen:
Evo za pocetak S.A.L.V.E. formule u kratko:
Vrlo cesto kad dode do neke konfliktne situacije sa dijetetom reagiramo na nacin za koji smo kasnije svijesni da je bio krivi i bude nam zao.
Zasto - jer to u principu sto smo rekli i ne mislimo.
Pa prije nego krenemo treba stati i
S - selfinvestigation
Sve ono sto mu zelimo reci ponovmo u sebi. "Procitati" taj tekst, jer ono sto nam um u tom prvom trenutku govori da napravimo i nije nuzno bas tocno.
Da li to zbilja mislimo?
Da li bi voljeli da se netko prema nama tako ponese?
i sl.
Preispitati sebe, jer djetetovo ponasanje je cesto upravo nas odraz.
(Knjiga mi je vac duze posudena, pa ju nemam da si malo pomognem...ali nadam sse da cu dobro objasniti)
A - attention
Usmjeriti paznju na dijete i ono sto se zbilja desilo (sad kad smo se rijesili onog sto nam mozak govori i mozemo situaciju sagledati hladne glave i sa srcem)
L - listen
- slusati dijete sto nam govori, paziti da ne penesemo nase dozivljaje, videnje stvari i sl. na njega, da mu ne stvaramo obrasce koji nisu njegovi + ih ono moze preuzeti cak i za cijeli zivot
V - validate
Potvrdimo dijetetove osjecaje, situaciju...o cemu se vec radi.
Pazimo da se drzimo cinjenica, da ne dramatziramo i da mu damo prostor da se ONO izrazi.
E - empover
Damo mu moc da se nosi sa tom situacijom
Ne mijenjamo svijet, ne skrecemo mu paznju, ne mijenjamo/prilagodavamo istinu. Drzimo se stvarnosti kakva zbilja je, ali smo tu za njega, razumijemo ga i vjerujemo u njega da se ono moze nositi sa tom sitacijom.
(npr. ono cemu smo cesto skloni - ne pokusavamo ga utjesiti da to nije bilo tako strasno ili skrenuti mu paznju necim drugim)
Ono sto zbilja iznenaduje je kako djeca sama smisle rjesenje problema i kako brzo krecu dalje, samo ako im se to dopusti.
Ono sto se desi kad se primjenjuje ta formula je da dijete vrlo cesto prestane plakati (ako je plakalo) i rijesi svoj problem :mrgreen: .
Mm se u pocetku desavalo da bi bio fasciniran kako klinci sjajno na to reagiraju i kako ih taj razgovor (pogotovo V korak) smiri iako bi mi tradicionalno pomislili da ce ih uzrujati i da im je potrebno nase tjesenje.
No poanta cijele price nije smiriti dijete taj tren, vec nauciti ga nositi se sa situacijom samostalno.
Posto smo nauceni da su negativne emocije nesto od cega trebamo bjezati i sto prije ih potisnuti, svi mi se osjecamo grozno kad dijete place i zelimo da sto prije prestane.
Ne mislim to sad u smislu da bi nam trebalo biti ok i bas super sto nam je malac tuzan i ocajan, naravno, vec u smislu da i te emocije su stvarne i dio zivota kao i sreca i uzbudenje i da ni od njih ne treba bjezati kao sto ne bjezimo ni od onih pozitivnih.
Cesto se dasava da nam bude na neki nacin bitnija da dijete prestane plakati nego da li je zbilja samo razrijesilo tu situaciju u svojoj glavici i srcu.
Dakle, nakon ovakvog razgovora se moze desiti "OK!" efekt, gdje ce malac u sekundi nastaviti dalje, jer mu je bilo dovoljno da od nas cuje:
"Zelio si taj vlak, a sad se tvoj brat igra s njim."
Umjesto klasicnog " Gle tu je jos jedna vlakic/avion/brod/zvijezde s neba! Sad se malo igraj s njim, pa ces poslije s ovim"
ili drugom djetetu "Ajde daj sad malo vlakic braci, ti se vec duze igras s njim/to je bracin vlak..." i sl.
A nekada ce plakati i dalje i kad bi se mm-u to desilo imao je osjecaj da je sad nesto krivo napravio i opet ga je htio zaustaviti po bilo koju cijenu, pa cak mu i nekako nazicati taj vlak ili ga zaokupirati necim drugim - ali sto bi ga tad ucio?
Da li je zbilja tako grozno da je tuzan jer se ne moze igrati sa svojim omiljenim vlakom i da zbog toga place?
zanimljivo gledanje...tim više što se jednim dijelom toga držim i sama.
dobro, ne baš onim djelom gdje ne zaustavljam plač-ne mogu si pomoći jer kod nas je kaos :mrgreen: nego onim djelom da ne muljam i ne pokušavam iskrivljavati činjenice. također im ne pokušavam sugerirati moje mišljenje (za razliku od mm-a koji im čak pokušava prenjet neka svoja glupa/poluzatucana mišljenja o xy stvari :evil: )
ajmo, dalje, možeš ti to :*
da, ako uz to vice na sav glas da bi on taj vlak, i da natjeram xy da mu ga da :mrgreen:Citiraj:
Pooh prvotno napisa
zezam se malo, al moje dijete je rijetko samo tuzno, ono uvijek trazi neku akciju. mozda sam ga ja na to naucila, ili cak i vise drugi, jer je uvijek 'a daj mu, vidis da je on mali', to me uvijek zivciralo, i ako kazem ma ne treba ljudi ipak daju. i onda sam ja vecinom isla linijom manjeg otpora, barem je mirno sve rijeseno. sad mi to dolazi na naplatu :mrgreen:
val - da, i meni je super kad nesto procitam i potvdim neka svoja razmisljnja i vjerovanja od prije.
Inace se silno trudim prisjecati kako sam stvari dozivljavala kao mala i potisnuti taj "pametni i odrasli" dio maksimalno.
Razumijem te, no Naomi to tako lijepo objasni da ti zbilja bude jasno zasto je bitno to tako odradivati s klincima.Citiraj:
meda prvotno napisa
Ok, ja i danas imam neke situacije kad to napravim, jer mi je to bolje nego da svi poludimo, ali se trudim izbjegavati tu i slicne metode.
A sto se tice onog - a daj mu mali je i sl.
Sto god mogu dati a da nije stetno - dam. Puno toga smiju.
To i naomi prica - sto je lose u tome da dijete baca pahuljice, neznam, juhu? Osim sto tatu nervira, sto se bojimo da se nece nauciti jesti, da ga ne odgajamo, da je nered i sl... sve znate - u tome nema nista lose.
A za vlak - ako je jedan prvi zgrabio vlak - ja nemam ni jedan jedinivaljani razlog (bar ga je ne vidim - slobodno mi ga kazes ako ga ti vidis :) ) da ga uzicam za brata koji place ili cak urla da ga hoce.
Za bracu je ipak zdravije da nauci da je ok biti tuzan/ocajan jer je nebo plavo, a on bi htio da bude ljubicasto, no nebo ce i dalje biti plavo, kisa padati kad ona to hoce, noc doci svaki dan - ne mijenjamo te stvari i djeca se s njima nauce nositi, tako je i s ovim .
Problem je u nama, sto je to nama tesko. Zato onaj dio "rasing ourselves"
zašto si stala?
hoćemo još!! :P :*
Razboljela sam se, a imam i nekih drugih stvari za raditi :P :* .
Moram malo napisati i na playfull parenting...
Pooh(ice) :) , ma nisam valjda dobro objasnila
ja se slazem i s tobom, i s Naomi valjda :mrgreen: , dam mu da radi vecnu stvari koje nisu stetne ili preopasne za njega ili za okolinu. ako to stvarno radi iz zabave, djecje zaigranosti. ako pocne bacat autic epo kuci to ne dam jer ocito radi iz nervoze, i uputim ga sto moze raditi ili nek se malo smiri, udahne - izdahne i slicno
ono o cemu sam govorila je da kad budemo s drugom djecom i on nesto zeli njihovo onda roditelji te djece odmah na svoju djecu ma daj mu, on je mali bla bla. tak da ispada da mu uvijek popustaju. ja mu kazem neka zamoli, ako mu dijete da dobro, ako ne neka priceka pa pita kasnije, ili kazem da je to njegova omiljena igracka ili nova pa zato ne zeli dati, pa pricam kako ni on sam ne zeli dati omiljenu igracku. ili napravim snuzdenu facu da zna da suosjecam s njim, al stvarno ne mogu nista napraviti.
ja bih se malo ukljucila,zapravo imam pitanje koje me vec duze kopka!
ovako:moj malac je sad 8 mjeseci i vrlo znatizeljna beba,sve, ama bas se sto je u njegovom videokrugu zeli dotaknuti,ne moze bit miran niti 2 sekunde,ne zna jos ni cvrsto sjediti jer nema vremena za to..puza puza pa sjedne odmah istog momenta digne, pa sjedne na drugu stranu itd.
kad ga nosim samo mlati rukama i nogama jer bi sve dotaknuo i vice u-u-u-o-o-o! ja se u svemu tome trudim ostat sabrana i stat kod svake stvari da ju dotakne,opipa,stavi u usta jer smatram da mu treba dozvoliti da istrazuje ako to toliko zeli! ali onda si postavim pitanje zar je to dobro :? pa nece u zivotu sve moc tako olako imat..dobit! evo zanima me vase misljenje, dali cinim dobro?
meda - Pa, mislim da je ok kako radis. Tako i ja, samo kako se moji dovoljno sami treniraju da ne moze bas sve biti kakao oni zele, stvari u parku ne utjecu na njih bas nesto.
mrvcelj - Ja se ne bi brinula.
Ono sto je opasno mu ,pretpostavljam, ne das.
Ok, znam da sad tih stvari mozda bas i nema, jer je sve babyproofed, ali kako ce rasti biti ce ih sve vise i sigurno mu neces dati da se npr. penja po nekoj litici na moru, ili skoci u duboku vodu ako za to nije spreman, hada sam po cesti i sl. Biti ce tih stvari i vis enego sto ces ti to sama vjerovatno htjeti.
Njemu je sad sve novo i uzbudljivo i mozes biti samo sretna da imas bebu koja je tako odusevljena svijetom oko sebe - zasto to sputati? Zbog nekog naseg osjecaja da ako mu dopustimo on kasnije nece ovo ili ono?
Puno veca korist za njeg ada proba sve sto moze, nego od zabrana - bar po mom misljenju :* .
A sad da ja pitam vas. Moja ekipa je usla u neku fazu kad sve, ali sve mora mama. Oprat guzu, obuci carapu, dodati vodu, nositi na 4. kat ma sve. Ako to krene raditi tata - vriska i ocaj, pogotovo B.
On im objasnjava da ne moze uvijek sve mama i cijela ga situacija prilicno frustrira, jer ne zna zasto se to pocelo desavati.
Ja sama nisam sigurna, s jedne strane (pogotovo ako razmisljam srcem) mislim da bi trebala odraditi maksimalno koliko mogu, a opet ponekad i mene nervira da ako je on doma ne uskoci ili da ih ne nosi na 4. kat, jer sam ih se zbilja nanosila u ove 2 godine....
pooh,
tih faza ima i kod nas, samo je malo obrnuto. zažele se tate pa ga mrcvare-pogotovo Lara. vikendom ju ja ne smijem ni pogledat.
ustvari, kod nas nema pravila-jednom nešto mora mama, jednom tata. i sto tako, ako nije kako oni žele, nastaje cika i vrištanje.
mislim da tvoji malo ispituju tatine granice. jer, vjerujem da D. nije baš svejedno tako nešto doživjet, pa to i pokaže, a oni na taj način "pobjeđuju".
Nama je puno stvari pomoglo, ali najvise izreka na pocetku jednog poglavlja:
Cvijet zalijevamo kako bi procvao, ne zalijevamo ga tek ako procvate. (nije doslovan prijevod, ne da mi se ici po knjigu)
Zvuči dobro, ako moze jos koja pametna za nas mlade roditelje :lol:
Pooh, kao prvo, hvala ti što si me podsjetila na ovu divnu knjigu, i na trud koji si uložila da nešto i napišeš.Citiraj:
Pooh prvotno napisa
Sad bih se usudila komentirati tvoje pitanje.
Ja ti mislim da to ide po raising ourselves; riječ je o samosvijesti i o zaštiti svojih granica. Dakle, ja se mogu rastegnuti do toga da sam frustrirana i da pucam po šavovima, i to ću učiniti; kad i ako je neizostavno, naravno. Ali u "mirnodopskim" uvjetima - čemu? Mislim da na način da štitiš sebe, odnosno kad delegiraš tati dio brige o njima učiš djecu jako važnu lekciju - o tome da štite sebe, da postavljaju granice, da osluškuju sebe. Da ne popuštaju pritiscima.
Kad sam analizirala neku svoju sklonost burnoutu, i kad sam to uspoređivala sa svojim "stilom" rudarskog studiranja i rada na poslu (dok sam još bila career woman :)) shvatila sam da se sustavno ne štedim jer me tako - svojim primjernom - naučila upravo moja majka.
Zato sve više i više gledam na sebe; sve manje "učim" djecu, a sve više sebe; i sve što želim za njih - sama činim. Nedavno je sin počeo pokazivati interese za karte, za nacrte i tako dalje. I onda sam shvatila da ne trebam učiti njega, nego sebe. On će od toga profitirati više nego da banaliziram svoje znanje tako da on nešto pobabirči, ako me razumiješ. Korisnije je da ja ozbiljno slušam klasiku, nego da njima dajem probrane čitljive komade. Veći profit - za obitelj, mene, i njih. Oni uvijek mogu primit koliko mogu, i pitat ono što ih interesira. A što je razina veća, i moje obrazovanje šire - oni više profitiraju. A ja uživam.
I idem u kazalište čak i kad mi se hvataju za noge; jer je moja kulturna potreba važnija od njihovog hira (mama je s njima stalno, a s tatom im NIŠTA neće faliti... ako ne odem - meni će faliti)... i imam svoje hobije - mama ne može sad to ti to jer - šije, crta, čita, piše. Ili ćete čekati, ili će tata.
Mislim da je to veća vrijednost za DJECU kad vide odraslog koji brine o sebi - nego mama-žvakača guma koju oni rastežu da vide dokle ide... (no ovo je posebno zanimljiva tema o kojoj dalje ne bih jer ulazi u posve drugi teorijski okvir, moj, amaterski, dakako)
Ishod ove stvari je da moj sin mirno kaže - ne mogu sada. Crtam nacrt (koji su tako grozni da se brinem za njegovo psihičko zdravlje, kad smo kod toga... ali tu opet moram proći kroz SALVE... - zašto me to brine i tako dalje :LOL: ). Iskreno se nadam da će sve ovo uroditi time da će moj sin-student reći kolegama - hvala na pozivu, ali završavam rad, seminar, učenje, projekt i neću s vama piti pivu u park. Barem ne sad. 8)
I sad nisam ironična - tako mi pomogao Bog, svi sveci i anđeli Gospodnji. Jer nisam sigurna da svojim snagama mogu učiniti neke baš dobre stvari.
Upravo sam ju narucila sa Amazona. Plus jos Playfull Parenting i Unconditional Parenting. Jedva cekam da dođu!!!
Puno hvala na infu, Pooh!!!
Bas sam ju gledala na amazon i stalno joj se vracala, a sad citajuci vas, sigurna sam da cu je naruciti. Javim se kad ju procitam. Pratim vas ....
:D Bas mi je drago! Nadam se da ce vam se knjige svidjeti, pa cemo onda moci zajedno komentirati. Trenutno zbilja nikako da nadem vremena da jos nesto napisem...
mrvcelj - Znam sto zelis reci i slazem se s tobom. No postoji onaj dio koji mamu nece pretvoriti u zvakacu gumu, ili frustriranu ludakinju, a roditelji ga cesto ipak ne odrade, zbog xy razloga ( a kad se provedes kroz "S", ipak se perspektiva promijeni, bar nama).
Mislim da ovo o cemu pises je vise Juulovo stajaliste, a Naomi naglasak stavlja ipak na neke druge stvari. Ili sam ju ja drugacije dozivjela.
I to je moguce, svatko ce od nas istu knjigu dozivjeti na razlicit nacin i smatrati bitnim neku drugu stvar... Zato sam i zeljela da razmijenimo iskustva i dozivljaje.
Uglavnom, njen odgovor na moje pitane je bio da reagiram koliko god mogu. Faza, normalna za ovu dob.
A ako cemo bas...koliko je fer od dvogodisnjaka traziti da se popne na 4. kat? Ima li on pravo reci "Ne"? Zasto ne bi imao? Mislim, odraslima je naporno dovuci se gore, a ja od njih svaki dan, umornih nakon setnje, trazim da po mogucnosti bez prigovora odsecu gore.
Po mom misljenju i nije bas fer.
I da mogu, nosila bi ih, ali ne mogu i moraju hodati :( .
Trenutno je "mama" faza izgubila na intenzitetu, i nije vise tako intenzivno (ili smo opek skoro stalno solo, pa ni nema prilike da se toliko vidi :lol: ). Za nosenje iz auta smo uveli jednom jednog mama, drugi put tata i sad vec debelo unaprijed pitaju "Koga nosi mama?" i kad im odgovorim sve bude ok, nema protesta.
Samo smo su mi smijesni kad malo nakon sto smo krenuli i ima jos voznje ko u prici, a oni vec "Koga mama nosi?". Mora se znati da bi malo srce bilo na mjestu.
Samo sad moram stalno pamtiti koga sam zadnjeg... :roll:
Sto se uzora tice...ja sam imala mamu koja je prakticki sve podredivala nama, pa sam i u osnovnoj i srednjoj i na faksu bez problema govorila "ne" za ono u sto nisam vjerovala. I dan danas nisam probala ni kavu, ni cigaretu i sl. A ona mi NIKADA nije tupila daj ovako ili onako, ovo je lose... Ipak se to izgradilo u meni na neki drugi nacin...
krivo sam napisala - ifigenija, a ne mrvcelj
ne znam kako mi je promakao ovaj post! pregenijalno, slazem se sa svime, pogotovo boldano.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
meni je u smislu svojih osobnih granica Juul jako otvorio oci. i rijesio me moje najvece brige uz roditeljstvo. ne postavljamo granice djetetu, nego sebi u odnosu na dijete.
da, i moj sin isto jako pazi na svoje granice :)
Ifi, slazem se, super post :)
Ne mozemo dati djeci ono sto nemamo, zato je vazno okrenuti se sebi.
Bilo bi zanimljivo usporediti Naomi i Juula ....
Da, bi.
Nadam se da me niste krivo shvatili, ni Naomi ne kaze da se djeci daje sve pod svaku cijenu.
Npr. u knjizi cesto ponavlja ako je neka situacija u kojoj dijete ne moze dobiti nesto sto bi zeljelo i dalje mu mirno priznajemo osjecaje i govorimo o toj situaciji realno kako je. Ne skrecemo paznju, ne dajemo mu to sto zeli (ako smo tako odlucili nakon S), ne umanjujemo niti ne preuvelicavamo. Samo priznamo i tu smo za njega, a ono se samo uci nostit sa (u tom slucaju) frustracijom. Ali smo tu i vjerujemo da ono to SAMO moze.
Ali npr. u ovom nasem konkretnom slucaju, odgovor je bio ipak - reagirati na dijete.
Ja volim i Juula i sjecam se kako me je odusevio kad sam ga procitala na faksu izmedu sve ostale literature i do Naomi mi je bio No.1.
A sad me je jednoako, a mozda i vise odusevila Naomi. Ona mi je bas onako, nekao topla.
mislim da je stvar u tome da si ti u ovom slucaju prepoznala potrebu djeteta i svoju granicu do koje mozes zanemariti, odn.zadovoljiti tu njegovu potrebu.
ja isto nosim i svasta radim ako vidim i mislim da je to neka vrsta potrebe. a nosenje je za mene vrsta potrebe, bez obzira sto dijete zna i moze hodati. i jos uvijek ga cesto nosim, cak i kad je mm prisutan, l D nece k njemu. pa kazem sad cu te ja malo do tud i tud, pa onda ili hodas ili tata.
stvar je u tome da prepoznas potrebu i onda ju zadovoljis u mjeri u kojoj zelis :)