Ima li tko od vas OKP (OCD)?

Zbog ovoga sam i došla, pa nakucah po svim topicima sve i svašta.

Dakle jeste li čuli za opsesivno kompulzivni poremećaj. Što znate o liječenju.
Moja draga i predraga prijateljica dobila je tu dijagnozu. To je navodno poremećaj u kojem osoba ima potrebu izvršiti neki zadatak koji se sama zadala. Npr. izbrojati pločice na šetalištu dok hoda, ili svaki dan očistiti npr. fuge na zidu u stanu, ili prebrojati radijatorske cijevi di god se nalazi...

Njoj udarilo na čišćeje. Samo pere i glanca i sve ukućane tjera na stalno presvlačenje, ujutro kad ostane sama, obavezno je na koljenima i riba podove četkom, uvela je papuče za goste iako je bjesna ako se itko najavi. Ne izlazi van da ne dođe u dodir sa nečim nečistim. Počelo je polako sad je kao neka dnevna misija koju MORA pod cjenu života izvršiti svaki dan od krova do poda.
Počelo je još na faksu kad smo imale 18. smijale smo se tome. Znala je koliko pločica imamo u podstanarskom stanu, koliko je daščica u parketima, radijatorskih cijevi. Brojala je pločice na riječkom korzu, korake od busne do kuće itd. Smijale smo se tome.
Danas ima 30 godina 2 djece i konačno je nakon što je to kulminiralo pred 6 mjeseci kad je prestala izlaziti.
Jedva smo je nekako nagovorili doktoru i bila je na psihijatriji 2 mj.
Nismo ni znali za taj poremećaj. Dijagnoza je službena. Teško ali jedva kreće naprijed. I dalje se dan sastoji od istog procesa, ali pije ljekove i ide psihijatru...liječi se. Razlika je ta da sad i ona zna da ima problem.

Ali mi ne vidimo napredak. Sad je i sa mužem u krizi. Nemaju odnose od kad uzima lijekove. Navodno jer se ona boji prljavštine i bakterija, ali i zato jer joj ljekovi totalno ubili želju za sexom. Doktor je rekao da se to možda nikad neće vratiti s obzirom na jačinu i količinu lijekova. Ona plače svjesna je svega, ali ne može si pomoći.

Zna li itko išta o tome i kako ide oporavak, ima li kraja uzimanju ljekova i kako pomoći.

Tek sad vidim da sam ovo strpala na zdravlje djece, ajde selite na zdravlje odraslih. Hvala:

probaj potražiti knjigu "realitetna terapija u primjeni" williama glassera.
on tamo opisuje sličan slučaj kada je pacijent morao hodati unatraške, bezbroj puta zaključavati vrata...
uglavnom, njegov je zaključak da se na taj način manifestira nezadovoljstvo odnosom s bliskim osobama.
takve osobe, po njemu, imaju problem s uspostavljanjem kvalitetne i zadovoljavajuće bliskosti.

Uh, teška situacija.
Moj blizak rođak ima blaži OKP, ali on ima još i napade panike... On npr ne može da izađe iz kuće dok tri (pet, nemam pojma koliko) puta ne pipne kvaku na vratima. Pa npr. šest puta proverava da li je zaključao auto.... Ali ipak vodi koliko, toliko normalan život. Jako je rano počeo sa lečenjem (sad ima 30, a leči se sigurno već 6-7 godina). Ima bolje i lošije periode, promenio je nekoliko doktora i vidim da mu se stanje bitno menja od dr do dr. Važno je poverenje između pacijenta i doktora, i vidim da kad ima kvalitetnog doktora on se trudi više.
Lekove je pio jedan kratak period, sad više ne.
Ne znam, ovo kod tvoje prijateljice je mnogo gore. Možda ne bi bilo loše da ti, njena familija i bliski joj ljudi porazgovarate sa nekim stručnim, da vam da neke upute kako da se postavite, kako da joj pomognete :love:

Ima li tko da zna za slučaj izlječenja ili barem di su stvari bile sretnije duži period. Jer za sada je doktor rekao obitelji da je ovo teži oblik OKP i da će lječenje biti dugo i nikada potpuno. Da treba paziti da prihvati ljekove i da je ih pije jer bi mogla ako joj bude bolje sama sebe uvjeriti da ih ne treba...

Ne znam nisam pametna šta i kako. A klinci su tako mali i tako zbunjeni.

nenaa, slobodno zanemari moj post, ali po meni bi bilo bolje da je nastavila glancati kuću, nego da su je tako nakljukali ljekovima, i to to joj je još višegodišnja perspektiva :x .
Pa samo će od nje napravit zombija.. Zašto odmah na lijekove, pa nije bila štajaznam, suicidalna?

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

nenaa, slobodno zanemari moj post, ali po meni bi bilo bolje da je nastavila glancati kuću, nego da su je tako nakljukali ljekovima, i to to joj je još višegodišnja perspektiva :x .
Pa samo će od nje napravit zombija.. Zašto odmah na lijekove, pa nije bila štajaznam, suicidalna?

---

Takve osobe jesu spremne za suicid. Morala je prvo ljekove da je dovedu u stanje da se sa njom može razgovarati. Prije ljekova bila je zombi. Sad je svjesna svega i trudi se, ali mi nekako to sve presporo ide.

Imala je rane na koljenima od ribanja podova. Isprane ruke od vode i pranja od svega i svačega. Fleke od varikine po tijelu i odjeći. Postala je jako depresivna i samo je manijački čistila. sad je 4 mjeseca pri sebi i dalje ja raspored čiščenja žestok, ali ipak malo manji nego prije. Sad treba proći resocijalizaciju u društvu, a to vidim ne ide i pruža golemi otpor.

Moja prijateljica je isto bila jako depresivna, i isto je završila kod psihijatra i na lijekovima. Jedini rezultat je da je sad ovisna o lijekovima, odnosno kad je pokušala prekinuti s uzimanjem, bilo joj je fizički muka, bila je dezorijentirana. Naravno, dr-i su je izružili jer je prestala uzimat lijekove. Brak joj je u krizi, isto nema seksa. Djeca isto mala, što će biti pojma nemamo, ali po mom mišljenju trebala bi provesti detoksikaciju organizma i krenuti u suočavanje sa stvarnim problemime koji su je i doveli do depresije, a ne "liječiti" simptome.
Znam da je to konvencionalni način liječenja, uobičajen i takorekuć "normalan", ali pitanje koliko to uistinu i izliječi..Ja mislim, nimalo, samo dovede u još gore stanje..
Svako dobro tvojoj prijateljici želim, oprosti ako sam bila oštra..

I sve te rane na koljenima i fleke od varikine nisu ništa naspram rusvaju koji je napravila u tijelu s lijekovima.

moja prijateljica ima sina koji je depresivan i pokušao je samoubojstvo.
i sami se pitaju da li je u redu što pije lijekove jer u 5 mjeseci, koliko ih uzima, ne vide poboljšanje.
u tim je slučajevima najgore što takve osobe nisu sklone razgovoru i "otvaranju" i upravo ih je to dovelo do situacije u kojoj jesu.
strah od koječega ih priječi u tome da postanu otvoreniji i povjerljiviji.
netko postane depresivan, a netko svoje nezadovoljstvo prikriva (nesvjesno) opsesivnim i prisilnim radnjama.
meni se u pristupu najhumanija čini realitetna terapija temeljena na teoriji izbora. ti se terapeuti trude uspostaviti dobar odnos s klijentom temeljen na povjerenju.
za njih ljudi koji im se obraćaju za pomoć nisu pacijenti koje treba ljekovima vratiti u "normalno" stanje već rade na tome da ih pouče kako da uspostave bolji odnos sami sa sobom i bliskim osobama u sadašnjosti.

evo malo informacija o teoriji i terapiji:
http://www.udruga-hurt.hr/teorija/realitetna-terapija

Ja ću, off topic, izraziti svoje iskustvo da lijekovi jednu meni bliku osobu održavaju na životu i u donekle normalnom stanju, i da joj nikakvi razgovori (pokušano tijekom više godina) nisu pomogli. Znam da su ljudi često prema liječnicima kritični, i treba sve pitati i preispitivati, ali neki put se mora posegnuti i za kemijom i vjerovati liječniku u njegovu prosudbu težine dg. Imam skoro pa 30 godina iskustva relativnog suživota - to si pokušavam dati legitimitet ovim mojim svjedočanstvima.

Po meni - pustimo (i) liječnicina da odredi je li veća šteta od "rana na koljenima" i "rusvaja u duši" bez lijekova ili rusvaja koji će napravit lijek. To je uvijek risk management, a ništa nije bez rizika.

I savjetovala bih, ako je moguće ikako, plaćanje liječničke usluge privatno jer je količina vremena koja se može posvetiti problemu neusporediva, a često je u ovim stvarima i ključna.

ina33, znam za tvoj "slučaj", pisala si već o tome. :). No, ti si možda i inače naklonjenija konvencionalnoj medicini, pa ti je to prihvatljivo. Ja koji god slučaj "liječenja" psihofarmacima, ili kako se već zovu ti lijekovi, znam, nije dobro.
Možda je prihvatljivo, ako je sve što tražimo to da
život "problematične" osobe bude što podnošljiviji za nju i njenu okolinu. Ali postoji li bolje od toga, pogotovo za jednu mladu osobu koja ima djecu i kojima je potrebna čitava, a ne napol prisutna?

E, i neke psiho bolesti nisu nužno trigerirane "sučeljavanjem sa stvarnim problemima". Mislim, svako od nas ima neki stvaran problem, koji je možda nerješiv pa "vozimo dalje". Neke stvari nastaju a la autoimune bolesti - ne zna se zašto. Neke su doslovno kemijski dizbalans u tijelu koji se onda može detektirati i vađenjem krvi i taj dizbalans trigerira određeno psih. stanje.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

ina33, znam za tvoj "slučaj", pisala si već o tome. :). No, ti si možda i inače naklonjenija konvencionalnoj medicini, pa ti je to prihvatljivo. Ja koji god slučaj "liječenja" psihofarmacima, ili kako se već zovu ti lijekovi, znam, nije dobro.
Možda je prihvatljivo, ako je sve što tražimo to da
život "problematične" osobe bude što podnošljiviji za nju i njenu okolinu. Ali postoji li bolje od toga, pogotovo za jednu mladu osobu koja ima djecu i kojima je potrebna čitava, a ne napol prisutna?

---

Ne postoji - da postoji, mi bismo to u ovih 30 godina skužili. Zasad ne postoji. Osoba je probala i alternativu, religiju itd., jer je to prirodan put - ako ti ne pomaže do ful izlječenja konvencionalna medicijna probaš svašta. Svaki put je to bilo prestanak lijekova i završavalo tako da je maltene morala policija dolazit i hospitalizacijom. Dok je na lijekovima, pažljivo doziranima od privatnog psih. stanje takvo da se održava i ne ide se barem u držv. bolnicu - psiho odjel, a možete mislit koji je to "treat" :(. Kao što ne postoji lijek za rak, lijek za reuma bolesti itd. Liječi se - simptomatski. Treba koji put i prihvatit realnost da lijeka zasad nema i uzet second best.

Naravno, sve ovisi o dubini stanja. Postoje dijagnoze a la blaga depresija zbog nekog stvarnog trigera i tragedije koja se dogodila, a postoje i bolesti kao šizofrenija, bipolarni poremećaj itd., koji se može pokazat i kasnije u životu, di je jedini lijek kakvog-takvog života - psihofarmaci. Poznajem dvije osobe s dijagnozom koju ima meni draga osoba. Ta "moja" je u terapiji već x godina, naravno da to nije bez rizika - stradala je štitnjača i tko zna šta, ali ona je živa, za razliku od druge koja je umrla od ciroze jetre jer je bila van kontrole pa krala, odala se piću itd. Postoje gradacije problema, reći - psihofarmaci su otrov - nije cijela slika jer postoj i gore zlo.

Hm, je li policija morala maltene dolaziti i prije lijekova? Ili kad se pokušalo prekinuti s lijekovima? Pa normalno, takvi lijekovi su uzrokovali jaku ovisnost, i začarani krug se nastavlja.
ina, ne znam, ja se s tim baš ne bi mogla pomiriti. :/

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Hm, je li policija morala maltene dolaziti i prije lijekova? Ili kad se pokušalo prekinuti s lijekovima? Pa normalno, takvi lijekovi su uzrokovali jaku ovisnost, i začarani krug se nastavlja.
ina, ne znam, ja se s tim baš ne bi mogla pomiriti. :/

---

Da, je.
Da, naravno - na više mjeseci - koma, koma epizode, odlazak u nekakve sekte, trošenje novca u enormnim količinama, ljudi koji su nas telefonski zvali da im pomognemo i bježali od nje i sl.
Nisu uzrokovali ovisnost u tom fizičkom smislu.
Ne poznajem te, ali mislim da bi se pomirlia, ma, ne pomirila, nego kontrolirala uzimanje lijeka jer je to jedini način preživljavanja bliže i dalje okoline. Život je okrutan, a psih. bolesnik, osim sebe, direktno ugrožava i svoje najbliže koji put.
Proguglaj malo te teže bolesti, ako budeš od volje, ali ne što pišu bolesnici jer oni nemaju realnu percepciju svoje bolesti (ta osoba o kojoj pričam misli da je samo malo "nervoznija").

Citiraj:

---

Osoba je probala i alternativu, religiju itd., jer je to prirodan put - ako ti ne pomaže do ful izlječenja konvencionalna medicijna probaš svašta

---

.

Da, pitanje je što je prirodan put-nije duša,psiha otvorena rana koja krvari pa će je samo kod liječnika zakrpati i ajmo dalje. Meni bi bilo prvo probati svim neagresivnim sredstvima- pritom mislim na razgovore sa psihologom, ne psihijatrom.
I isto se ne slažem za ovo sa traženjem privatnika. Moja prijateljica je išla kod ful skupog privatnog psihijatra-uneredio je skroz. Važno je naći osobu koja će ozbiljno shvatiti problem, a hoće li biti iz privatnog ili socijalnog sektora, manje važno.

điz nenaa, baš težak slučaj (kad je počelo htjela sam napisati nek dođe kod mene da je prođe volja za čišćenjem, ali odustala sam :oops: )

preporučila bih svakako ovu knjigu (imaju je moji, ako pristanu mogu ti je posuditi)
http://knjizara.ekupnja.com/Ozdravlj...-pr-17143.html
mrak knjiga... zbilja (ja se inače ne ufuravam puno u te spike ali zbilja mi se čini jako dobra i stalno je preporučam)
išla bi više uz struju kako se izliječiti bez lijekova - promjenom prehrane, fizičkom aktivošću i sl.
mislim da bi tvojoj frendici najbolje mogla pomoći da je nagovoriš da ide s tobom na trčanje (ideš li još?) ali ti bolje znaš je li to provedivo
još joj možeš biti rame za plakanje, a ostalo je do nje i njenog liječnika...

Citiraj:

---

Proguglaj malo te teže bolesti, ako budeš od volje, ali ne što pišu bolesnici jer oni nemaju realnu percepciju svoje bolesti (ta osoba o kojoj pričam misli da je samo malo "nervoznija").

---

Oprosti, ali meni je ovo grozno. Pa što su ti bolesnici, objekti? A liječnici su neka sveznajuća bića koja su im opalila dijagnozu i to je tako i nikako drugačije. Pa prvenstveno treba slušati bolesnika, i kad "trabunja". U njemu je i ključ za ozdravljenje.
ina, ovdje je izgleda na djelu neslaganje optimista (ja) i pesimista (ti). Ispravi me ako griješim. :)

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Citiraj:

---

Osoba je probala i alternativu, religiju itd., jer je to prirodan put - ako ti ne pomaže do ful izlječenja konvencionalna medicijna probaš svašta

---

.

Da, pitanje je što je prirodan put-nije duša,psiha otvorena rana koja krvari pa će je samo kod liječnika zakrpati i ajmo dalje. Meni bi bilo prvo probati svim neagresivnim sredstvima- pritom mislim na razgovore sa psihologom, ne psihijatrom.
I isto se ne slažem za ovo sa traženjem privatnika. Moja prijateljica je išla kod ful skupog privatnog psihijatra-uneredio je skroz. Važno je naći osobu koja će ozbiljno shvatiti problem, a hoće li biti iz privatnog ili socijalnog sektora, manje važno.

---

Slažem se za privatno-socijalno - ako je socijalni, onda bi trebao biti takav da se može posvetiti osobi, to će već ona sama moći procijeniti i steći neko povjerenje.

Toj "mojoj" osobi je naravno prvo pokušan blag pristup, razgovori jedno barem 2 godine godina uz blage lijekove - nešto da može spavati itd., pa kad su se zaredale epizode hospitalizacije i fiksirala dijagnoza, onda se krenulo na jače lijekove. Slično kao i s drugim liječenjem (ovo moje - npr. neplodnost) ide se prvo s blagim stvarima ako se ne detektira neki jasno iskačući problem pa onda na teže.

Ti ćeš vjerojatno biti u uvjerenju da su tu upravo lijekovi za spavanje otvorili put težim lijekovima i "ovisnosti". Mislim da te ne mogu razuvjeriti, drugačije smo osobe, osim da baš hodaš u sličnim cipelama i imaš teško bolesnu psih. osobu baš pored sebe, što je scnearij koji apsolutno nikome ne želim. Kad smo pitali psihijatra kako ćemo je natjerati da pije lijekove rekao je da kad dođe voda do grla da ćemo moći. To mi je zvučalo grozno okrutno, i jest, ali na kraju, na to se svede jer druge pomoći nema, i to shvati samo onaj tko je baš u tome.

Nema veze, ne radi se o razuvjeravanju, ja se samo ipak osjećam pozvana reagirat na savjet da lijekovi ne piju tj. izmoderirat ga malo ovim mojim iskustvom, neka se i ono nađe tu, možda će forumašica koja je postavila pitanje benefitirati od više različitih perspektiva i moći nekako kvalitetnije pružiti podršku bolesnoj osobi.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Citiraj:

---

Proguglaj malo te teže bolesti, ako budeš od volje, ali ne što pišu bolesnici jer oni nemaju realnu percepciju svoje bolesti (ta osoba o kojoj pričam misli da je samo malo "nervoznija").

---

Oprosti, ali meni je ovo grozno. Pa što su ti bolesnici, objekti? A liječnici su neka sveznajuća bića koja su im opalila dijagnozu i to je tako i nikako drugačije. Pa prvenstveno treba slušati bolesnika, i kad "trabunja". U njemu je i ključ za ozdravljenje.
ina, ovdje je izgleda na djelu neslaganje optimista (ja) i pesimista (ti). Ispravi me ako griješim. :)

---

A čuj - ja bih rekla neslaganje idealiste koji nema blisko iskustvo i realiste, sve je pitanje perspektive. Mislim da me ne možeš uvjeriti da jedan, recimo, šizofrenik ili osoba koja ima psihotičan poremećaj ima realnu percepciju sebe, a jel' se to naziva subjekt ili objekt, to mi je manje bitno. Ključ za ozdravljenje je u mnogo faktora, sigurno i u kvalitetnoj surdanji liječnika (ili alternativnog terapeuta) i pacijenta, koji put u čistoj sreći, ali to je sad stvar uvjerenja.

A za uvjerit te kako percepcija može biti nerealna samo ću ti reći da tu osobu svaki put kad ulazi u određeno stanje "netko prisluškuje" telefonom i sl. To je vrlo jedan benigni detaljčić kako to može izgledati. Daljnji detalji koji su, u biti, i najdojmljiviji da se shvati o čemu se radi su preosobni za pisanje po forumu, ali nadam se da će ti to u životu ostati nevažno i da se s tako teškim poremećajima nećeš susretati, ali to ne znači da ih njema.

I ne radi se o tome da jedan moćan na lijekovima trigger-happy liječnik, percipira jedno, a psih. bolesnik, sveden na "objekt", drugo. Radi se o tome da svi - bliža i dalja okolina, prolaznik na cesti pa onda i liječnik, percipiraju jedno, a pishički bolesna osoba drugo.

Imam blisko iskustvo u smislu da vidim da je terapija lijekovima naštetila, a ne pomogla, normalno da onda neću biti uvjerena u njihovu dobrobit.

Citiraj:

---

Mislim da me ne možeš uvjeriti da jedan, recimo, šizofrenik ili osoba koja ima psihotičan poremećaj ima realnu percepciju sebe,

---

Nije stvar u tome da li ima realnu percepciju sebe (a što je to uostalom "realna percepcija sebe"), stvar je da netko sa strane procijeni da to nešto nije normalno i ajmo hopa, u institucije.
Možemo reći da je sraz idealist-realist, ali znam da ima psihijatara i psihologa koji razmišljaju slično kao ja, a ne može se reći da nemaju iskustva s tako teškim slučajevima.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Imam blisko iskustvo u smislu da vidim da je terapija lijekovima naštetila, a ne pomogla, normalno da onda neću biti uvjerena u njihovu dobrobit.

Citiraj:

---

Mislim da me ne možeš uvjeriti da jedan, recimo, šizofrenik ili osoba koja ima psihotičan poremećaj ima realnu percepciju sebe,

---

Nije stvar u tome da li ima realnu percepciju sebe (a što je to uostalom "realna percepcija sebe"), stvar je da netko sa strane procijeni da to nešto nije normalno i ajmo hopa, u institucije.
Možemo reći da je sraz idealist-realist, ali znam da ima psihijatara i psihologa koji razmišljaju slično kao ja, a ne može se reći da nemaju iskustva s tako teškim slučajevima.

---

Dijana, poštujem tvoje drugačije iskustvo, ja sam samo htjela ovdje napisati i moje, drugačije od tvojeg pa da se nađu sva na hrpi. A propos procjeni osoba sa strane, nema tu kompromisa - ako se osoba ne može realno sagledati (uz sva ograničenja i filozofski odnos prema tome što je realno, ali ne znam drugačiju riječ napisati), netko to mora napraviti drugi od te osobe, a najčešće se o toj potrebi složi bliska okolina te osobe jer im postane jasno da nema blaže pomoći.

Tj. odluče bliska okolina i liječnik, mislim da su rjeđi slučajevi gdje to samo liječnik odluči, a bez potpore i razumijevanja bliske okoline.

Citiraj:

---

Dijana, poštujem tvoje drugačije iskustvo, ja sam samo htjela ovdje napisati i moje, drugačije od tvojeg pa da se nađu sva na hrpi.

---

Ma nemam ja apsolutno ništa protiv da se sve nađe na hrpi, dapače, tako i treba. :love:
No, ipak u ovom slučaju koji nenaa opisuje se radi o majci male djece, svi znamo koliko napora "being a mother" zahtijeva, dakle o osobi koja bi trebala biti funkcionalna. Ja sam vidjela da to uz psihofarmake-ne ide. I to je sve. :)

Dijana i ina33 nemojte se ljutiti, ali meni trebaju konkretna iskustva u konkretnom poremećaju koji ima svoje ime. Ne verzije depresivnih strana. Službeno je to opsesivno kompulzivni poremećaj. Ima svoj tijek liječenja. I zanimaju me konkretna iskustva i a li netko zna da se je netko potpuno i uspješno izliječio.

Dakle cure pliiiiz situacija je ozbiljna i teška, a poštujem vašu raspravu, ali bih konkretne primjere i savjete iz iskustva.

ok, nenaa, oprosti. :)

ina33 molim te taj tvoj primjer je bio OKP ili nešto drugo. Kako je ta osoba danas. I kako je sve prošlo. Ima li recidiva u teška stanja.
Jer moja prijateljica je sad relativno ok, mislim svjesna je svega, ali tko zna vraćaju li se teška stanja.

I ako je kome lakše može i na pp. Ovdje mi je malo i bed da netko skuži o kome ja uopće. Znam da je forum velik, ali ponekad se pokazao kao "selo moje malo". Pa evo može i na pp.
Tenks.

Citiraj:

---

nenaa prvotno napisa

ina33 molim te taj tvoj primjer je bio OKP ili nešto drugo. Kako je ta osoba danas. I kako je sve prošlo. Ima li recidiva u teška stanja.
Jer moja prijateljica je sad relativno ok, mislim svjesna je svega, ali tko zna vraćaju li se teška stanja.

---

Ne, oprosti i s moje strane, ne radi se o tome, radi se o jednom teškoj psiho bolesti. Ja nemam pojma o OKP-u, ne znam da li je to teži ili blaži poremećaj, moj savjet je samo išao u smjeru da lijekovi nisu uvijek nužno loši, kao što je Dijanin bio općeniti oprez vezano za lijekove.

Imaš i pp o čemu se točno radi da možeš usporediti s tvjom prijom. Nadam se da će ti se javiti netko tko baš to ima, možda da probaš na forum.hr, ima ti cijeli podforum s podnaslovom Psihijatrija, pa Zdravlje itd., okupljaju se bolesnici i liječnici, ako sam dobro shvatila - naišla sam na slučajeve bolesnika koji razmjenjuju iskustva za psiho bolesti, načine liječenja, terapije, kako su sad itd.

nenaa, nije iskustvo iz vlastitog života, ali sam gledala na Oprah emisiju o OKP. bilo je nekoliko ljudi sa gotovo identičnim simptomima. kod svih se ponavljalo to čiščenje, odnosno strah od zaraza i bolesti. u emisiji je sudjelovao onaj dr. Oz i još jedan psihijatar čije ime nezma. uglavnom, oni su pokupili te ljude i odveli ih u kamp. za njih je to bila najgora nočna mora. da skratim priču, ono što im je pomoglo je dodir s prljavštinom i bakterijama jer su nakon toga shvatili da od toga neće umrijet. nagovarali su ih da diraju wc dasku, pod, zemlju, kantu za smeće itd.
nakon nekog vremena su ponovili snimanje s istim ljudima i bilo ima je puno bolje. nisu se izliječili, ali su počeli komunicirat s okolinom, izlazit iz kuće, koristit svoje vlastite wc-e (neki ni to nisu radili), rukovat se s ljudima....
ostale su one stvari tipa brojanja i da neku radnju moraju ponovit određeni broj puta, ali su barem s tom opsjednutošć čistoćom bili poprilično bolje i svi su ustvrdili da svakim danom napreduju.
probaj potražit tu emisiju pa pogledaj.
nadam se da će tvojoj prijateljici brzo biti bolje.

Mrki hvala pogledat ću.