Niti jedan porod nije isti-Oskar
Eto da podijelim s vama svoje treće iskustvo, koje je bilo totalno drugačije od prva dva.
Počelo je ovako:
Nisam znala da sam trudna do 16-tog tjedna.
Ciklusi mi nisu bili redoviti (dojila sam Ledu), a nisam imala nikakve nuspojave osim strašnog umora, a imala sam i menstruaciju, nešto slabiju, ali je bila tu. I tada jedno jutro osjetila sam tako poznati osjećaj u trbuhu, kao da me munja ošinula. Zgrabila sam svoju curku i autom odjurila do apoteke po test, naravno bio je pozitivan.
Prvotni šok, MM-ovo pa kako, zamjenilo je smirenje i radost, pomalo i strah jer je Leda još tako mala. Pregledi su tekli rutinski i sve je bilo u najboljem redu osim zbrke zbog termina koji nitko nije znao točno odrediti, osim mene, a mene nitko nije htio slušati. Uglavnom njihov termin 15.10 2009, a moj 10.10. I tako dolazi 9-ti mjesec točnije 22.09 i pregled, otvorena dva prsta, cerviks smekšao i dr. kaže da samo što nisam, ali da je prerano i ako krene hitno u bolnicu jer će mi zaustaviti trudove do 37-og tjedna, ako ne pukne vodenjak. Ja si mislim, malo sutra, 37 tjedana je već prošao. Trudovi počinju 23.09 u 19.00 sati na 15 minuta. Ne pada mi na pamet ići u bolnicu. Sve radim kao i obično i stavljam djecu na spavanje. MM-u ne govorim ništa da ne digne paniku. Cijelu noć mjerim razmak između trudova i gledam televiziju. U 4 ujutro su na nekih 5 minuta. Odlučim probuditi MM-a. Ne želim više čekati jer dok me odpelja u bolnicu i vrati se nazad djeca će se već početi buditi.
U bolnicu dolazimo oko 5, jer sam još malo sjedila u boravku. Bilo me strah da ne dođemo prerano, pa da mi ne zaustave trudove i tko zna što im još može pasti napamet.
Pregled u bolnici, hvala bogu 8 prstiju otvorena. Nema povratka. Danas ću roditi.
Sestra me obrijala, dr. joj je rekla da ne daje klistir, da su trudovi vrlo jaki i pitali su me da li želim u box ili bi još šetala. Naravno da bih šetala, samo ne u box. I tako sam prošetala još cca 2 sata. Najedamput mi se klimaju noge i moram leč. Sestra me smješta u box i prikopčava ctg. Molim jeu da se okrenem na bok, a ona mi neda zbog ctg-a. Ma nemoj mi reč, a na drugom porodu me je babica odmah okrenula na bok i ništa nije smetalo. Uvode mi kanilu, na drugom porodu mi to nisu radili. Buše mi vodenjk. Dolazi sestra sa stalkom . Ja je pitam što je to. Drip. Pa zašto kad smo na kraju, a gospođa mi odgovori da sa tako slabim trudovima mogu do sutra i da jel ja to odbijam. Osječam se grozno, nemočno, ne želim drip, a što ako ga odbijem, kako će se odnositi prema meni. Dr. je rekla da su trudovi jaki. Molim ju da zove dr. koja dolazi nakon 15-tak minuta, pregledava me, brzo zove babicu jer to je to. Spuštaju jedan dio kreveta, noge mi vise, stavljaju ih u one željezne držače. Ja molim da mi daju nešto za što bih se primila. Kažu mi da se primim za koljena, a onda ipak babica diže bočnu stranu kreveta pa se primam za nju. Na drugom porodu noge su mi bile slobodne, bila sam na boku, totalno drugačiji osječaj. Čekamo trud i on ne dolazi, duuugo. Dr. mi spaja drip, a ja buncam pa da jel to nije opasno zbog prvog carskog. Dr. odgovara da je i tako već sve odrađeno pa da nema veze! Govore mi da tiskam, ali truda nema. Tiskam iz petnih žila i stajem. Babica nervozno viće da tiskam jer je glava vani i reže me (nekoliko puta). Ja vičem da nema truda, i tiskam što bolje znam. U trečem potisku beba se rađa u 7.45, 24.09.
Sve je u redu. Beba, dečko 50 cm i 3400 grama. Kasnije su ga pedijatri procjenili na 39 tjedana, a po terminu bi bio 36.
Pogledam drip, nitko ga ne iskopčava već boca curi do kraja. Dr. me šiva, bol je podnošljiva. Nakon što me sklepaju ležim na hodniku.
Sretna sam, imam predivnog dečka, porod je prošao relativno dobro-bez komplikacija, ali neke stvari mi ne daju mira i danas o njima razmišljam:
Ista bolnica, druga ekipa.
Prvi porod carski.
Drugi porod: mogla sam šetati, mogla sam i ležala sam na boku, pri izgonu noge su mi bile slobodne i držala sam se ispod koljena, kao u čućnju, samo ležečki. Nisu me tjerali da tiskam bez truda, a babica i doktor su bili diskretni, kao da ih nema i zbog carskog nikome nije palo na pamet da mi daju drip.
Treči porod: dali su mi da šetam, morala sam ležati na leđima, noge u stremenima i skoro da se nisam imala za što primiti, a drip je imala sam osječaj išao pod normalno. Dr. i babica su bile nametljive i zbog njih se nekako nisam osječala dobro, niti malo sigurno, već golo i nezaštičeno.
Kao rezultat svega toga mislim da su mi i stali trudovi pred izgon jer mi je kroz glavu prolazilo sto pitanja.
Eto, priča je možda pomalo dosadna, ali meni je tek sad postalo jasno koliko su bitni ljudi oko žene koja rađa. Moj drugi porod je bio gotovo savršen. Babica je bila predivna, nenametljiva, a dr. se nije previše mješao. Bili su pored mene poput sjena. Mir, tišina, relativna sigurnost.
Treči put sam se osječala totalno drugačije, a pošto znam kako može biti ostao mi je u ustima neki gorak okus, da je moglo, trebalo biti drugačije.
Sve u svemu sretna sam na svojem drugom porodu koji je bio divan, ovaj treći me pomalo ostavio praznom, nedorečenom, zbunjenom s puno pitanja.
Eto Oskar puni mjesec dana i divan je. Zbog njega, ponovila bih opet sve, pa makar i s dripom, epizotomijom, bušenjem vodenjaka...
Da imam snage za još koje dijete probala bih porod kod kuće. Nadam se da će u skoroj budučnosti to u našoj lijepoj hrvatskoj biti moguće.
