Da li reci drugom djetetu?

Znam da puno vas jos ceka ovakvu srecu kakvu imam ja, da nakog bolnog gubitka dobijete svoju malu strucu srece i da sve bude super.

Al eto, mene muci, pogotovo ovih dana kad se prisjecamo umrlih, da li da malcu pricam o njegovom bratu andelu? Je on jos mali, al nekako bi htjela da sudjeluje u paljenju svijece za Tina. Ne bi ga htjela zbuniti, nebi htjela muzu nanjeti bol ponovno, al ipak, nebi ni htjela da moj sin ne zna kako je postojao i njegov brat, i jos uvijek postoji, duboko u mom srcu.

Sta vi mislite o tome?

Naravno da moraju znati.

E sad, kako reći? To je ono što i mene muči.

Redovito ide sa nama na groblje ali ja nikako ne mogu prevaliti preko usta riječi: idemo zapaliti svijeće braci i seki
ne mogu, srce bi mi puklo a glas me izdao

svjesna sam da ću morati, i to uskoro, kad počnu pitanja odgovarat ću iskreno
za sada skupljam snagu

Draga koksy, i ja o tome razmišljam ovih dana. Naravno stariji zna sve, ali vidim da mala još ništa o tome ne kuži. Sada ima 22 mjeseca. Nisam joj još otvoreno rekla da ima još jednog brata jer osjećam da to sada ne bi shvatila. Ona sluša sve naše razgovore oko L., odvela sam je nekoliko puta na groblje, ali, kao što rekoh, to još ne doživljava. Ja jesam za to da dijete zna da ima još jednog brata ili sestru i što se dogodilo, ali sama procijeni je li možda sada rano.
E sad, ja svom dječaku od sada skoro 6 godina nisam rekla da sam prije njega imala spontani. I to mu ne planiram reći još jako dugo. Sada bi to proživio dublje i intenzivnije nego s recimo 16/18 godina kada će na svijet gledati drugačije.
I kada su moje prijateljice trudne, ne govorim mu dok ne prođe 3 mj.

Draga Snjeska :love: . Sve dok te ne pita što je groblje i tko je tamo i zašto se ne pali svijeća skupljaj snagu. Stariji je evo prije dva dana kada smo išli na groblje, pitao takve detalje oko smrti L. i sprovoda da sam se suzdržavala da ne počnem plakati. Od kako je doktor nazvao tatu kada je L. umro, što je tata onda napravio, da li ga je poljubio, tko ga je obukao, gdje su ga onda stavili, tko je išao birati lijes, tko je na sprovodu plakao, kako se otvori grobnica, jel duša topla ili hladna, može li se namirisati kada izlazi iz tijela, kako se L. pretvori u kostur,.... :cry:

ja ću do komentirati iz kutka djeteta kojem roditelji nisu rekli da ima bracu/seku anđela...je da je u pitanju bio spontani (višetjedna je bila trudnoca) ali mi je jako teško što je to Tabu o kojem se NIKAD nije niti riječi reklo...saznala sam sasvim slučajno...i sad mi je žao što to znam...jer je mnogo toga nedorečeno, mnogo toga je nejasno...

ili im recite sve ili im nemojte reči ništa... :cry:

Drage moje veliki :love:

Ja imam starije dijete koje je isčekivalo brata i manje više zna cijelu priču.Puno puta je bilo niz pitanja no najvažnije je da zna da ima anđela čuvara kojemu uvijek palimo svjećicu jer tako mislimo,pozdravljamo naše anđele i mislimo na njihove duše.

Malac koji je stigao nakon svog brata je naravno naša velika srećica ali je još mali .Ima 2 i pol godine i ne želim ga opterećivati tom pričom.On isto zna da se svjećice pale za sve anđele koji su na nebu i njihove duše i to mu je dovoljno.Jednom kada bude veći i pokaže interes znat će, do tada ga neću zamarati.

Jutros sam odnila cviće našem malom anđelu..i razmišljala puno o njemu, razmišljala o trenutku kad ću ponovo biti trudna, sigurna sam da bi drugom djetetu puno pričala o njegovom bratu..koliko god mali bili, dovoljno im je reći da na nebu imaju svog anđela čuvara :saint:
i danas..šaljem puno ljubavi i poljubaca našim malim velikim anđelima..

koksy,
mislim da trebaš svome dječačiću pričati o braci anđelu.mislim da je u odgoju važna iskrenost,i kada pališ svijeću za anđelčića i braco ima pravo,naravno sukladno s njegovom dobi,sudjelovati u tome.pričaj mu onako lijepo,njegovom uzrastu blisko a ipak iskreno o braci anđelu.tu nema ništa loše,dapače :)

voljela bi na ovu temu reci nesto iz kuta starije sestre koja ima brata andjela. moja majka o tome do dana danasnjeg nije progovorila niti jednu jedinu rijec, a prosle su (za par dana ) 32 godine od tog tuznog dogadjaja. ja o tome znam zahvaljujuci svojoj baki koja nam je uvijek pricala o jos jednom bratu koji nazalost nije rastao sa nama. moja je majka u 7.mjesecu trudnoce rodila dva decka, jedan je HVALA BOGU ostao ziv. cak ni njemu nije imala hrabrosti pricati o bratu blizancu. ja postujem da je to za nju i nakon svih ovih godina jako bolna tema, ali mislim da djeci treba pricati o braci i sestrama koji vise nisu medju nama.

pricajte im, shvatit ce. recite istinu na nacin na koji ju mogu razumjeti. bez uvijanja i izmisljanja. dio su vase obiteji i morate sve prolaziti zajedno i imati iskren i potpuno otvoren odnos. sasvim sigurno ce vas i utjesiti. i vi cete znati utjesiti njih.
pusa svima, i puno hrabrosti i strpljenja vam zelim :love:
:heart: za sve nase andele, mame, tate, bracu i sestre

Mojoj mami je umrlo prvo djete u dobiod tri mjeseca.
Jedino od njega što ima, osim groba, je jedna slika od izlaska iz rodilišta.
Sjećam se da sam bila jako mala (3-5g)kad smo zajedno gledali slike, rekla bi mi da je to M. i da je on bio rođen puno prije mene i brata i da ga više nema, da je umro kao jako mala beba.
I ja i brat smo to prihvatili najprirodnije, jer nam je tako i prezentirano.
:heart:

Mislim da bi trebalo reći ostaloj djeci, kad, nekako mi se čini da onda kad smo sami spremni za to. Jako mala djeca i onako ne kuže pojam smrti ali itekako mogu osjetiti naše osjećaje, zato bih i ja to izvela na način da bih rekla da postoji jedan poseban anđeo čuvar naše obitelji i za njega palimo svjeću, nosimo cvijeće i sl. Koliko budu informacija tražili (ovisno o dobi) toliko će ih i dobiti.

Ja sam rekla sinu kad je bio dovoljno zreli da je trebao imati bebu/seku blizanku :cry: koja je sada naš anđeo :saint:
I maleckoj ću isto reći kada dođe vrijeme.

Moj stariji sin je imao 5 godina kad sam rodila drugo dijete koje je umrlo poslije poroda, tako da je on sve znao. Poslije sam imala jedan spontani u 13. tt, pa smo mu to i objasnili što se desilo. Mlađem sinu je stariji rekao da je i prije njega imao brata, ne znam točno kako i kada je to bilo, ali to je primio normalno, ponekad bi još nešto pitao. Znali su zašto smo tužni na taj rođendan...

Mi redovito odlazimo na grob sa Davidom i pričam mu o seki. I svaku večer je se u molitvi sjetimo. Obilježavamo i njen rođendan, ali i obljetnicu smrti u krugu obitelji. Ona je stalno sa nama...

Godinu i pol od otvaranja teme i moram priznati da jos uvijek Svenu nisam rekla... Kad palimo svijecu za Tina on pali samnom i ja mu kazem da je to za malenog andjela koji se zove Tin. Ne mogu preko usta prevaliti "tvoj braco". Zaboli me pri samoj pomisli. :-(

moja Klara sve zna, jer je imala 5 god kad se sve dogodilo.sada još više shvaća.ide s nama na groblje i pali svijeće. a svaki put kad dođe ljubi natpis s imenom. Kad ide spavati ja je čujem dok moli da spomene :dragi Bože čuvaj seku na nebu. tako mi dođe milo i tužno oko srca ali mi je ujedno i drago.
Nisma joj spominjla ovih dana da će sada taj datum itd...nego će samo s nama na groblje ići ali neću joj posebno naglašavati iako me znala pitati datum ali odavno nije.

I Laia zna... znala je istoga dana kada je došla po mene u bolnicu sa mm-om... Neko vrijeme joj nije sjedalo zašto, ali neke stvari ne možemo objasniti, samo prihvatiti i o njima puuuuno razgovarati...
Često je čujem i vidim kako zaželi nešto lijepo za bracu na nebu...pogotovo kada je vedra noć i mjesečina...
Neki dan mi je rekla da će i Maši ispričati sve o braci, jer je on i njen brat...
Bude mi jeko teško, ali i drago što shvaća i proživljava sve u krugu najmilijih...

Meni su moji roditelji rekli da je nakon mene moj mali bracu otišao na nebo. Majka mi je rodila kad sam imala godinu i nešto sitno i ja se toga ne sjećam, ali mi je uvijek bilo drago da su mi rekli. I otkad znam za sebe, volim to malo biće koje je otišlo na onaj svijet, i osjećam da i ono voli mene. Možda je to sve samo sugestija, ali u mom je životu taj mali braco bio velika stvar. Često bih kad bi mi bilo teško, i kao mala a i sada, osjećala nekakvu utjehu u razgovoru s njim. Nadam se da ne zvučim kao luđakinja... I brat mi od sada 18 godina također zna za bracu i vjerujem da bi i on rekao nešto slično ovome što sam ja.

Ja imam njih četvero malih mrvica (braće i sestara) koje nisu dočekale svijetlo dana...I znala sam od kada sam bila svjesna toga da mogu shvatiti takve stvari. Nikada to nije bio tabu, ali mi je bilo dosta teško kada sam već bila malo veća, nekih 10 godina, kada je mama imala zadnji, taj 4. spontani. Baš je bilo nekako tužno.
To su bili doduše rani sponatni pobačaji moje pomajke, nismo se ni stigli vezati ni za trudnoću, a kamoli za bebača, ali nekako mi je uvijek bilo na pameti što da je rodila bar jedno od to četvero djece...Kakvi bi bili, kako bi se slagali, ma svašta me zanima...
Ali eto, nema ih, nažalost, nisu dobili priliku da upoznaju život...
Ali možda nas oni svi skupa s mojom mamom čuvaju.

Evo i mene k vama, za one koji neznaju,,prije 10 dana, mojoj bebici je prestalo kucati srce u 13+4 tj.
O tome kako mi je, pričala sam već na svojoj temi, ali ono što me mući sada je za ovu temu.

Imam sina,25 mj.
Nisam nikad očekivala ovako nešto, pa sam možda jako pogriješila. Sva sretna zbog trudnoće, i sa namjerom da shvati da više nemože skakati po mom trbuhu, govorila sam mu da je unutra beba. I onda je on počeo svakog dana ljubiti moj trbuh, i govoriti beba.

Sada je nažalost ovako, a on i dalje radi isto. Boli me to jako, a neznam što sad da kažem. Ako mu kažem da tu nema bebe višem oče li ostati zbunjen ili da samo šutim dok ga ne prođe.

moj je imao ni nepune 3 godine kad mi se to dogodilo. rekla sam mu da mama ima bebu, a poslije sam mu rekla jednostavno da je beba otišla na nebo k zvjezdicama i da je sad mali anđeo koji ga čuva. nikada me više ništa pitao. sad sam mu opet rekla da mama ima bebu, jako sam iskrena prema svom djetetu.bez obzira što je mali. on je oduševljen a mene je strah što ću mu opet reći ako se dogodi isto, imam osjećaj da ovaj put puno više razumije jer ima skoro 3 i pol, a i veseli se bebi jako.... moj ti je savjet da mu kažeš otvoreno kako mama više nema bebu u buši.... kažeš mu kako je beba bila bolesna i otišla je na nebo.... ne znam da li će shvatiti ali će s vremenom zaboraviti i neće više ništa pitat... tak je bilo kod nas...

Kad sam imala dvije godine mama je rodila blizankinje od kojih je jedna nakon mjesec dana umrla. Odmah mi je rekla za to, kako sad imam sestru koja je na nebu i koja je naš anđeo čuvar. Iza te sestre dobila sam još dvije kojima je isto odmah rekla... I sasvim normalno smo pričali o tome, kako, zašto, spominjali je svaki dan u molitvama. Mislim da je tako izbjegnut onaj šok i proces prihvaćanja, a danas se praktički ni jedna od nas ne sjeća kako nam je rekla, znamo samo da je oduvijek bilo tako i da imamo anđela na nebu.

Kasnije kad sam imala 16 god mama je imala još 2 spontana u ranim tjednima trudnoće, za to nam je isto rekla odmah, ne baš isti dan, ali nakon par mjeseci kad se i ona oporavila i mogla normalno pričati o svemu. Osobno iz iskustva djeteta koje je to moralo čuti i iz iskustva svojih dosta mlađih sestara (jedna je 10 god mlađa) mislim da je bolje odmah reći jer onda djeca pokušaju razumjeti mamu i opravdati njeno ponašanje, jer je moguće da se za to vrijeme drugačije ponašala prema njima zbog tuge. Istina da je bilo nekad i suza oko toga, ali mama bi nam uvijek rekla da ne treba plakati jer je seka sada kod Boga koji ju je pozvao k sebi i da je u raju odakle nas gleda i čuva.

kisicaKlara mi je imala 5-5ipo godina kad se sve dogodilo.Objasnili smo joj , ali je isto prvih dana kad bi išla spavati krenula ljubiti moj drob. Ja bih joj samo rekla da nema seke u drobu da je ona to zaboravila...samo bi se rastužila, ja bi je tješila i tako bi išle dalje.
To je sve normalno, posebno za njega jer je mali.

Sada nakon godinu i 3 mjeseca manje pita , ali isto ponekad kad se njeni prijatelji igraju sa svojim braćom i setrama, dođe do mene tužna i pita kad će dobiti bracu ili seku ...zatim se ispravi i kaže:" znam da imam seku ali nije ovdje, a ja bih jednu ovdje."
Nekad više nemam snage za objašnjenjem, pa preuzme mm, ali znam da će biti pitanja ali kako bude bila veća ta pitanja će biti drukčija.Jako je pametna, obožava malu djecu i ona nju i vidim da joj to nedostaje.Najviše od svega se nadam da će mi Bog podariti jednu bebicu za moju Klaru. :-)