A što kad navrše godinu dana?

Zadnjih nekoliko dana vrlo intenzivno razbijam glavu razmišljajući kako će to ići kad mi curica navrši godinu dana :cry:
Sada smo 24 sata zajedno, ne mogu ni zamisliti da sam 8-9 sati odvojena od nje. Čak i kad odem u dućan na sat-dva brže bolje žurim doma pitajući se kako mi je malecka. A kad spava par sati u komadu, idem provjeravati da li diše, uz to mi već neopisivo nedostaje njeno malo tijelo u zagrljaju, njene male ručice (popularno zvane "zvjezdice", jer uvijek drži onako raširene prstiće kojima hvata sve do čega može doći :mrgreen:), nedostaje mi i maženje kada sjedi poluležeći na meni i igra se nekom igračkicom, a ja ju mazim po kosici... :saint:
Polako počinjem shvaćati feeling kojeg mi opisuje muž, kada kaže da cijeli dan na poslu misli na nju i ide par puta tokom radnog vremena gledati njene slikice :) i kako se žuri s posla kući da ju što prije vidi... i onda samo baci jaknu, skine cipele, opere ruke i odmah ju uzima u zagrljaj :)
Onda me dalje muči kako ćemo s njenom hranom? Zasad samo dojimo i počeli smo s dohranom prije mjesec dana, ali to je i dalje par malih žličica, dakle količina od otprilike 1-2 velike jušne žlice. Pitam se da li će ona u idućih 5 mjeseci uspjeti imati dovoljno obroka da može izdržati 8 sati bez dojenja? :?
Uopće ne znam što da mislim o svemu tome, ali već sad me hvata panika kad pomislim na sve to... :( Hajde olakotna okolnost je što neće morati ići u jaslice, jer se baka-deda servis ponudio da će ju čuvati i prije nego je uopće bila u planu :lol: tako da mi je samo u tom kontekstu lakše.

Uopće ne znam što mi je danas, prvo sam plakala čitajući priču koju je napisala iirraarraa, pa me onda još ova razmišljanja totalno dotuku...
Hajde mame koje ste se osjećale slično, napišite mi please svoja iskustva da se malo utješim i da ne razbijam noću glavu s ovakvim razmišljanjima... I na kraju konstatiram da koliko god je AP prekrasan :heart:, toliko s druge strane odvajanje zbog početka posla bude još teže... :cry:

Mislim da se večina mama ovako osjeća/osjećala i ista pitanja i nedoumice nas muče.
Ja sam bila u mogućnosti uzeti još 3 mjeseca Mirovanja radnog odnosa, jer sam smatrala da maleni jednostavno još nije bio spreman za odvajanje.
Odvajanje je uvijek teško, nemam baš neki pametan savjet, osim da će s vremenom biti lakše. :/

joj draga-sto da ti kazem!

ja 30.12. idem raditi.ribica ide u jaslice jer drugu opciju -nazalost nemam-!

šizim i ludujem danima!
kako ce ona u jaslicama ?
ma znam da nije ni prva ni zadnja-ali muci me!
sa tim danom ce se ponovo sve promjeniti-a tek smo se na ovo navikli!

uzivaj jos dok mozes-nemoj misliti o tome jos!

mi sito punimo 31.12.godinu i ja moram raditi i sada sam u takvoj fazi da se budim po noći(ono malo kaj mi mali i dopušta da odspavam) i razmišljam kako ćemo on i ja to preživjeti. i onda me svi tješe pa i dugo si snjim ostala, neke mame idu raditi i prije 6 mj. neki dan baš čujem jednu mamu 4 mj.bebe koja laže da ide raditi jer joj je dosta svega toga s malom pa bu se na poslu odmorila :shock: . sto ljudi sto čudi!

sito=isto :lol:

Nia, dijete raste i stvari se mijenjaju. sada je još mrvica, ali s vremenom će to biti veliko dijete sretno da prima i druge vrste podražaja.mi imamo tetu čuvalicu do 2 i pol godine kad krenu u vrtić i mogu ti reći da se klinci vesele kad dođu kod nje i da im baš paše da su malo i u nekom drugom stanu i s drugim ljudima. sve u svojoj dozi naravno.
mi smo za taj prelazak imali medu koji bi bio za spavanje, puno nam je pomoglo rižino mlijeko jer je okus sličan, ali moji su htjeli i moje mlijeko iz boćice. pripremi se da ćeš imati više noćnih podoja (x10 8) ) i da ćeš biti umorna u prvo vrijeme, ali sve se to s vremenom izgladi.i pripremi se da kada te dijete vidi prvo će u stvari vidjeti tvoju cicu, a onda tebe :mrgreen:
super da imate baka servis :love:
(inače, ja sam s oboje morala početi raditi sa 4 mjeseca, po par sati, i nije uopće bila frka jer se tako nekako naštimalo da bi kod čuvalice većinu vremena spavali)

Za bebu ispod godinu dana 5 mjeseci je dugačak period. Puno će se stvari promjeniti, ona će odrasti i postati "samostalnija". Da ti kažem da nema potrebe da sada time razbijaš glavu, znam da nema šanse da ti to samo tako isključiš. Odvajanje vam neće pasti lako, a možda i ne bude u opće teško kako očekuješ. Za dohranu se ne brini, doći ćete vi do dovoljnog broja i količine da se pregrmi vrijeme bez mame (moj do 8. mjeseca bukvalno nije ništa jeo, a kad je napunio godinu već je dojio u jutro pa slijedeći podoj popodne i ako je bio samnom). I u globalu nekako mi se čini da sve to teže padne majkama nego bebama.

Ma da, znam, ne bi trebala uopće razmišljati o tome, ali ne mogu si pomoći. I iskreno uopće si ne mogu zamisliti da počnem raditi s 6.mjeseci starosti bebe :shock: Znam da neke žene moraju zbog financijskih razloga, neke zbog situacije u kojoj se nalazimo zbog krize da ne bi izgubile radno mjesto... ali da se netko ide odmoriti na posao od bebe :?

Ja sam se vratila na posao prije 3,5 mjeseca.

Imam baka- dida servis I to mi je neprocjenjivo (strepim kako će nam biti kad na proljeće krenemo u jaslice…)
Veliku sliku moje srećice kraj monitora I svaki čas ju gledam :heart:
S posla jurim doma I strašno je se zaželim.

Malo vremena zapravo provodimo zajedno (radim od 9-17), ali nema mi druge. Nastojim to nadoknaditi tako što se intenzivno s njom bavim kad jesam kraj nje. I vikendi su svetinja.

Ali činjenica je da na poslu stignem prelistati novine, popiti u miru kavu, čakulati s kolegicama ( I na rodi :mrgreen: ) tak da nije sve loše. Da ne spominjem plaću…

Navike se čovjek brzo, kad zna da je djetetu dobro I da je sretno. To je najvažnije.

Za dohranu I cicanje sam se isto mjesecima brinula – ali sve je nekako došlo samo po sebi I dobro je ispalo.

Normalno je da se čovjek brine, ipak je to velika promjena.
Think pink :love:

Ja sam prvi put teška srca išla na posao, a kad sam drugi put ostala trudna i kad sam počela kombinirati sve moguće i nemoguće načine da što više budem doma (imam fleksibilno radno vrijeme) i kad sam skužila da mi niti jedan trenutak dana nije pogodan da odem od njih i kad me to počelo gristi iznutra jednostavno sam odlučila ostati doma dok malo ne poodrastu. Zapravo, i s prvim sam se dovijala da što više budem doma, tako da od mog posla ionako ništa ozbiljno nije moglo biti, niti sam ja željela da bude.
Skužila sam da mojim poslom svi gube - od poslodavca i obitelji, do mene same, pa je bolje da sam doma... eto, tako sam ja presjekla dvojbe...

Citiraj:

---

zarrin prvotno napisa

neki dan baš čujem jednu mamu 4 mj.bebe koja laže da ide raditi jer joj je dosta svega toga s malom pa bu se na poslu odmorila :shock: . sto ljudi sto čudi!

---

:(

Nia :taps: :love2: Imate još puuuno vremena, uživajte sad skupa. Bit će ona i veća i zrelija za 5 mjeseci pa ćeš manje strahovati.

Moja mala za nepun mesec puni godinu,i ne mogu ni zamisliti da odem na posao.
Skoro da ne mogu zamisliti da igde odem bez nje,jer ju nosam i vodam sa sobom svuda,kao kofercic :)
Kad citam vase postove tako mi se steski oko srca,potpuno razumem kako se osecate :(
Tako sam i ja s prvo dvoje.A sad sam srecna i zahvalna sto za trece dete imam 2 godine bolovanja i jos se dugo dugo necemo rastati moja malena i ja :D
Medjutim,kada pocnem raditi,morace u jaslice jer druge mogucnosti nece biti.Imamo samo jednu baku koja je vrlo stara,a sa sinovima smo uzivali u blagodetima baka-servisa,jer je to bilo pre 10tak godina,otada se stosta promenilo :(
No,o tome cu misliti tada :/

Citiraj:

---

Mrvna prvotno napisa

Nia :taps: :love2: Imate još puuuno vremena, uživajte sad skupa. Bit će ona i veća i zrelija za 5 mjeseci pa ćeš manje strahovati.

---

Mene je ta tuga oko odlaska na posao obuzimala od njenog 2- 3 mjeseca, sad ce 11 i jos me nije pustila :( . Svaki dan o tome razmisljam, neki dan ozbiljnije, neki dan mi samo preleti glavom, ali tuga ogromna je tu. Evo, place mi se cim pomislim na to ili kad nekome pricam o planovima (malo MM pa mama pa tek onda jaslice, ako ne izmislim nesto). Uglavnom, kao da se polako mirim i nadam se da cu se skulirati do onda. Jer, ovo kako se sad osjecam, nije dobro. Ne radim 8 sati pa me i to tjesi.

Ma, sve me nesto tjesi, a meni se place. :(

Ja pokušavam pronaći sve moguće dobre strane toga što će ona ići u jaslice a ja na posao. Ono, imat će društvo, obje ćemo se kretati više, malo će se socijalizirati (samo je sa mnom i mm-om kad dođe s posla, bake i dede rade i nisu blizu)... sve se nešto tješim a isto mi je kao i Nii - kad odem do dućana, ma kojeg dućana, kad sam pod tušem žurim da joj se što prije vratim. Ponekad me ulovi depra, kako ću ja to, kako će ona? Trudim se misliti ružičasto i pronaći nešto čemu se mogu veseliti u tom periodu. Da je lako, nije.

Citiraj:

---

Nia_Zg prvotno napisa

Sada smo 24 sata zajedno, ne mogu ni zamisliti da sam 8-9 sati odvojena od nje. Čak i kad odem u dućan na sat-dva brže bolje žurim doma pitajući se kako mi je malecka. A kad spava par sati u komadu, idem provjeravati da li diše, uz to mi već neopisivo nedostaje njeno malo tijelo u zagrljaju

---

Isto tako, samo što ja moram nazad na posao kada moj sin navrši 6 mjeseci... :cry: I pri pomisli na to, srce se steže... Zato nastojim ne razmišljati previše o tome kako će nam biti. Preživjet ćemo nekako maleni i ja, kao i toliki drugi prije nas...
Nastojim uživati u svakom danu i trenutku koji provodimo zajedno. I ne dam da mi naše preostale zajedničke dane optereti osjećaj tuge zbog skorog razdvajanja.

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

I ne dam da mi naše preostale zajedničke dane optereti osjećaj tuge zbog skorog razdvajanja.

---

X

Znam, slično nastojim i ja, ne razmišljati o tome, ali nekad se jednostavno poklopi više faktora, npr. kad ne mogu noću zaspati nakon dojenja... pa je ovo jedno od razmišljanja koje vrtim tada po glavi.
Mada sam počela u zadnje vrijeme prakticirati ponovo tehnike disanja i meditacije koje mi smire i očiste um i onda jednostavno praznog uma utonem ponovo u san.

ajme...
ja idem raditi 1.3. tin će imati 8 mj. sad mi je već muka. da mi je na lotu dobit....

Citiraj:

---

Uopće ne znam što da mislim o svemu tome, ali već sad me hvata panika kad pomislim na sve to...

---

Posve te razumijem (Čak nam je i situacija donekle slična). Mene to čeka 1.3. (T. je rođena 7 tjedana ranije). Doduše, uspjela sam dogovoriti 2 mjeseca rada na 4 sata ali sve mi se to čini tako nedostatno...
Da ne pričam da smo jedva uveli 1 obrok dohrane, da siše svakih 1.5h i da nemam najmanje ideje kako bi zaspala bez sise...

A opet, oko mene je gomila mama koje su to uspjele...

moj G sad ima 16 mjeseci...ja sam na neplaćenom još godinu dana i nema trenutka kada ne pomislim na taj dan...dakle on će tada imati 2 godine i 3 mjesece i meni je muuuka od same pomisli...i mislim da će meni biti puno teže nego njemu...
nemrem ni čitati ovu temu jer me odmah hvata grč u želucu...

u svakom slučaju sretno svima kojima je taj dan blizu...