problem adaptacije u vrtiću

Imam curicu skoro 3 god staru (u 12mjsecu će toliko navršiti) i krenula je 1.9. u vrtić. Prva 2tjedna su bila prestrašna (plače ujutro, trese se, neda se iz ruku, ne jede u vrtiću, bila je bez pelene sad opet piški u pelenu, noću se budi i govori da neće u vrtić...). Nakon toga korak naprijed - i dalje plače i doživljava jaki stres, ali pruža ruke teti...
Iza toga bolest 2tjedna, pa 1tjedan vrtića, pa opet 1tjedan bolesna, pa je sad skoro 2tjedna u vrtiću... Opet se ponavlja priča s početka - užasan stres, crijevna nervoza (non-stop je na wc-u...), ne jede, plače, ništa joj ne može zaokupiti pažnju.

Uglavnom čini se kao da neće to samo tako proći…
:cry:
Jako sam tužna jer sam zabritnuta što će biti dalje s njom.
Inače je vezana za mene i tatu, ali posljedica polaska u vrtić je da od kad je krenula, neće kod NIKOGA osim kod mene i tate… Što naravno stvara dodatni problem (kud s njom?!).

Je li netko imao takav problem (da se dijete nikako ne može adaptirati)? Što ste činili?

Znam više slučajeva da se dijete nikako nije moglo adaptirati, pa su jednostavno morali od vrtića odustati. Ne znam da li vam je to opcija? :/

Malečka se teško adaptira jer ima pauze kad je bolesna. Trebali bi biti bolje nakon dužeg boravka u vrtiću. Vi joj možete pomoći tako da joj pružate što više ljubavi i podrške, ako neće kod nikoga osim kod vas, poštujte to, neće tako ostati zauvijek. Još je rano govoriti o "nemogućnosti adaptacije" i ispisivanju iz vrtića. :*

MOžda bi bilo najbolje da odustanemo od vrtića pa da probamo za otprilike godinu dana (kad bude 4 god stara).
Kako god čeka je period adaptacije (pa i na novu tetu čuvalicu - ako je uopće nađemo...).

Nego najviše me brine da li možda onda sa 4god u vrtiću neće biti još teže...

Ne znam.. Sutra ujutro u vrtić dolazi dječji psiholog pa ću malo i s njim popričati... Zanimaju me iskustva s takvom djecom - što je bolje nastaviti (usprskos velikom stresu) ili ostaviti ih doma pa pokušati kad budu malo stariji...

spena- iako se s tim neće složiti večina odgajatelja, pedagoga itd. da li si pokušala s malo mitologije/nagrade ? Moj M se super adaptirao kada je kao nagradu počeo dobivati gormite, jednog ujutro, jednog popodne, znam da glupo zvuči ali pošto je u vrtić krenuo relativno kasno ( s 4 g. kada su se svi klinci već dobro debelo znali ) nije mu bilo baš lako, iako je izrazito društveno dijete. Sad je mlađa na adaptaciji i ja sam već u startu kupila kao nagradu neke sitnice ( pez bombone, kinder jaje ). Da se razumijemo to su nagrade ako ju teta pohvali da je bila dobra, nikako nije uvjet da ne smije plakati ili biti tužna. Nadam se da će se i ona brzo adaptirati tj. da neće kasnije biti nekih reakcija s obzirom da je za sada sve pet.

ja osobno nisam za forsiranje.bez vrtića se može,posebice u toj dobi.ako imate opciju čuvalice,razmislite o tome.npr kada je moj brat radio takve drame oko vtića,"štrajk glađu",plakanje,stres,vika..ispisali smo ga i danas kada ima dosta godina zna reći-ja mrzim vrtiće.nekima to odgovara,nekima ne.

Bila sam pokušala i s nagradama, ali ne doživljava ih....
Danas sam razgovarala s psihologicom - kaže da njezin "slučaj" nije drastičan i da to ulazi u neke okvire nornale i da je to sve dječja manipulacija ( da se dijete nekontrolirano trese, da ima crijevnu nervozu i provede pola jutra na wc-u i da mu se od muke stisne želudac da ne može ništa progutati i sve što stavi u usta mu ide na povraćanje -- to je svjesna manipulacija :? :? Za mene je to stres koji djete ne može kontrolirati...).
Kad sam spomenula da nam je od dojenja ostala još samo cica za spavanje onda je uslijedio onaj grozan pogled i pitanja "Pa kome to treba - njoj ili vama?! Kome to sad koristi?!".. I pokušavam joj objasniti da primjećujem da dijete sve manje traži cicu i da je očito da će s vremenom prestati, ali to ne želim na naglo napraviti da ne uzrokujem još jedan dodatni stres, opet onaj teški optužujući pogled :? . Osjećala sam se ko najveći kreten koji svojem djetetu radi zlo zato jer još daje cicu...
Konačni zaključak je bio da neka još probamo mjesec dana pa ako neće biti pomaka na bolje da je ispišemo iz vrtića pa opet probamo na proljeće ili jesen...
Probati ćemo još malo, iako sad me ozbiljno počela briinuti i svinjska gripa - da nam to ne bude jedino što smo pokupili iz vrtića.

kod nas u vrtiću jedna curica je imala adaptaciju pola godine. sad je sve super, najnormalnije,veseli se vrtiću

Joj, spena, ljudi su tako neinformirani..... izignoriraj ženino mišljenje o dojenju, poslušaj dio koji joj je u opisu posla - ako misliš da tvoje dijete može, pokušajte još malo. Ponekad se stvari nama roditeljima čine kao teži slučaj nego što to uistinu jest, a i nismo uvijek objektivni kad je "manipulacija" u pitanju. Očito teže prihvaća novonastalu situaciju a možda i dodatno potencira neka stanja (pogotovo ako je primjetila koliko si ti zabrinuta zbog toga).
Ako imate prilike a malečka se nikako ne uspije prilagoditi, pokušajte s bakom ili tetom čuvalicom. Sad je zbog svog stresa dodatno vezana uz vas ali tu je situacija ipak domaćija pa bi trebalo ići lakše.

Citiraj:

---

spena prvotno napisa

Bila sam pokušala i s nagradama, ali ne doživljava ih....
Danas sam razgovarala s psihologicom - kaže da njezin "slučaj" nije drastičan i da to ulazi u neke okvire nornale i da je to sve dječja manipulacija ( da se dijete nekontrolirano trese, da ima crijevnu nervozu i provede pola jutra na wc-u i da mu se od muke stisne želudac da ne može ništa progutati i sve što stavi u usta mu ide na povraćanje -- to je svjesna manipulacija :? :? Za mene je to stres koji djete ne može kontrolirati...).
.

---

a sta je onda drastican slucaj? :shock:

bila je jedna takva curica u nasem vrticu. ja kad sam cula sta ta curica prozivljava odmah sam rekla njenoj mami da bi ja u tom slucaju odmah izvadila dijete iz vrtica. i ona nije, al se stanje samo pogorsavalo i na kraju je to i ucinila.

evo, da ne bude da tebi nesto savjetujem ;)

ja sam s malim isto imala tešku adaprtaciju, pošao je u vrtić s 2.9 godina, bio jako vezan za mene ( i još je a, ima 8 god), nakon 2.5 mjeseca sve je teklo Ok i adaptirao se. Ništa nije nemoguće!

jesi li pokušala biti sa njom neko vrijeme u vrtiću? par dana dok se ne navikne na ambijent, a i da vidi ako je tebi dobro tamo će biti i njoj? ima li taj vrtić tu mogućnost? probaj...

sretno objema :)

Nema vrtić tu mogućnost da roditelj može ići unutra... Kažu da općenito ne žele to prakticirati jer bi se onda druga djeca "pokvarila" u smislu da bi počeli pitati "a gdje je moja mama?" itd.
Ono s čim se slažem da joj je kroz svo ovo vrijeme (4tjedna+1tjedan+2tjedna) ambijent već sigurno poznat, još je u principu ostalo ono najvažnije - da prihvati i stekne povjerenje u tete koje je čuvaju...

jelena.O rekla si da je tvoje dijete imalo tešku adaptaciju - u kom smislu tešku? što je radilo dijete? kako se to manifestiralo (kako se dijete ponašalo u vrtiću, a kako doma? jeste li i doma primjetili da nije baš onakav kakav je inačee?)

Citiraj:

---

spena prvotno napisa

Nema vrtić tu mogućnost da roditelj može ići unutra... Kažu da općenito ne žele to prakticirati jer bi se onda druga djeca "pokvarila" u smislu da bi počeli pitati "a gdje je moja mama?" itd.
Ono s čim se slažem da joj je kroz svo ovo vrijeme (4tjedna+1tjedan+2tjedna) ambijent već sigurno poznat, još je u principu ostalo ono najvažnije - da prihvati i stekne povjerenje u tete koje je čuvaju...

---

UOPĆE?????? Pa što oni onda nazivaju adaptacijom?? To je privatni ili gradski?

Citiraj:

---

spena prvotno napisa

Nema vrtić tu mogućnost da roditelj može ići unutra... Kažu da općenito ne žele to prakticirati jer bi se onda druga djeca "pokvarila" u smislu da bi počeli pitati "a gdje je moja mama?" itd.
Ono s čim se slažem da joj je kroz svo ovo vrijeme (4tjedna+1tjedan+2tjedna) ambijent već sigurno poznat, još je u principu ostalo ono najvažnije - da prihvati i stekne povjerenje u tete koje je čuvaju...

jelena.O rekla si da je tvoje dijete imalo tešku adaptaciju - u kom smislu tešku? što je radilo dijete? kako se to manifestiralo (kako se dijete ponašalo u vrtiću, a kako doma? jeste li i doma primjetili da nije baš onakav kakav je inačee?)

---

Da nije ovo u Osijeku. Naime, istu priču sam čula od prijateljice iz Osijeka čiji klinci su ove godine krenuli u jaslice. Adaptacije NEMA :shock: .

nije obavezno da je mama kod adaptacije u sobi. vazno je da je blizu, da dijete moze do nje, i da je period boravka prvo kraci, pa sve duzi.

ni ja nisam bila s djetetom u sobi za vrijeme adaptacije. sjedila sam u hodniku i dijete je moglo doci k meni kad god pozeli. tako i ostale mame.

s vremenom se broj dolazaka smanjivao, pa sam jedan dan otiala na kratko van, naravno rekla sam mu da idem (osluskivala sam pred vratima :mrgreen: )

za vrijeme adaptacije je imao jednu svoju tetu koja ga je uvodila u aktivnosti, polazivala okolo, igrala se s njim...

nakon 2 tjedna mog sjedenja (za vrijeme kojih nikad kod dolaska nije plakao ni negodovao) sam ga pocela osavljati i tako je do sada.

ima on dana da bas i ne bi, al nije niakd bilo da ne bi usao u sobu ili nesto slicno, ili da bi plakao.

jedino prvi dan smo bili svi zajedno na dvoristu, roditelji i djeca i imali razne aktivnosti, a prije toga smo jednom bili u posjeti vrticu u proljece

ja sam se isto malo sokirala kad sam vidjela da necu biti s njim u sobi, al poslije mi je bilo drago, jer on bi onda ocekivao da sam stalno tamo i sve bi bilo mama vidi ovo, mama vidi ono

naravno, ovo za boravak u sobi prvenstveno vrijedi za moje dijete, mozda kod neke djece to moze funkcionirati, mislim da je to vecinom kod ovih manjih, koji jos ne kuze da je mama tu cak i ako je u drugoj sobi

Nije Osijek već Varaždin. Tu nema niti jednog jedinog vrtića (državni ni privatni) gdje bi mama išla s djetetom na privikavanje...
Jednostavno daš dijete teti, poljubiš ga i kažeš "Igraj se, a mama začas dođe", okreneš leđa i odeš... I meni je to prestrašno :cry: a kamoli djetetu.
MOžda to djeca koja nisu jako vezana za roditelje lakše prebrode, ali činjenica je da to djecu - koja bi se ionako teže adaptirala - dotuče do kraja.
Jedino privikavanje je da se prvi dan ostavi na 1h, pa onda dalje sve duže (npr. po pola sata duže).

Naš vrtić je privatni vrtić. Kad je tek krenula (to je bilo 1.9., a bilo je još lijepo i toplo pa su djeca dosta boravila vani na dvorištu) jednom sam na svoju ruku ostala na dvorištu vrtića 1h zajedno s tetama (nije im bilo drago, ali bila sam uporna). Bila je zadovoljna, pokušavala se igrati s drugom djecom, iako moram priznati da me jednim okom stalno kontrolirala gdje sam i svako malo dotrčala do mene (valjda da joj ne pobjegnem...). Onda su tete na to rekle "da, i da dalje tako dolazite ona bi se privikla da ste vi tu, a kad bi otišli onda bi opet bio problem"...
Ne znam, možda je to i istina, a možda i ne bi bilo tako.

Kako god mislim da ću je ispisati i pokšati kad bude malo starija. Ipak će biti zrelija i neke stvari shvatiti (nadam se...).

Citiraj:

---

spena

Danas sam razgovarala s psihologicom -

Kad sam spomenula da nam je od dojenja ostala još samo cica za spavanje onda je uslijedio onaj grozan pogled i pitanja "Pa kome to treba - njoj ili vama?! Kome to sad koristi?!".. I pokušavam joj objasniti da primjećujem da dijete sve manje traži cicu i da je očito da će s vremenom prestati, ali to ne želim na naglo napraviti da ne uzrokujem još jedan dodatni stres, opet onaj teški optužujući pogled :? . Osjećala sam se ko najveći kreten koji svojem djetetu radi zlo zato jer još daje cicu...

---

da nisam pročitala da si iz Varaždina bila bih uvjerena da je riječ o našoj vrtičkoj psihologici. Ovako mogu samo zaključiti da to valjda nauče na faksu :mrgreen: . Ma meni je fascinantno kak si svatko uzima za pravo reći da je ispravno vrijeme dojenja onoliko koliko je ta osoba dojila ( tako mi je neurologica rekla da se dijete doji do godinu dana i da je ona toliko dojila, druga mi je rekla da se doji do 6 mj. , psihologica je kolutala očima i trljezgala gluposti bez da je rekla i jednu pametnu zašto da ne dojim itd. :roll:)

Citiraj:

---

spena prvotno napisa

jelena.O rekla si da je tvoje dijete imalo tešku adaptaciju - u kom smislu tešku? što je radilo dijete? kako se to manifestiralo (kako se dijete ponašalo u vrtiću, a kako doma? jeste li i doma primjetili da nije baš onakav kakav je inačee?)

---

krenuo je dosta kasno u vrtić, jer sam ja bila doma i bio jako vezan za mene. U vrtiću je pretežno plakao i vješao se za mene. Kad mi je teta rekla da otiđem kao da mu nešto kupim , on je urlao , ali i brzo prestao,. To je sve skupa trajalo do 2.5 mjeseca, naravno bio je tu i bolestan. Ali kasnije je s njime bilo sve OK. Ja sam jedina osoba koja ga je čuvala do vrtića, pa je možda to i razumljivo, nije imao problema s povračanjima i drugim stvarima. I doma je bio vezan , ali i prije.

ja sam prvih par dana bila s njime u grupi, to je bilo u 4 mjesecu, kad više nitko drugi nije dolazio novi.

Kod klinke sam se malo začudila kad su rekli da adaptacija mora biti najmanje 1 tjedan po pol sata ( ne više)

Moj je L. krenuo ovog rujna s navršene 4 u vrtić, naravno bilo je problema,
nasreću ne tako drastičnih, ali je plakao (doma), ucjenjivao, izmišljao (ti ne dođeš po mene, ti me tamo ostaviš), čak htio biti bolestan (je onda ne ide u vrtić) :shock:

moram reći da ide samo radi boljeg razvoja govora i socijalizacije
jer ga ima tko čuvati i doma

ostaje (još uvijek) samo do spavanja (dakle 3 sata na dan) jer meni
paše da se on i ja malo odmorimo popodne
i dalje još malo drami, ali uvijek poslije kaže da mu je bilo lijepo i da se
samo šalio

da je kod nas bio takav razvoj događaja, slušala bih instinkt i ispisala
ga iz vrtića pa probala opet dogodine
ovako mi se čini da ste svi nesretni

ahhhhhh, eto mi kad pišem bedastoće :x . Danas ni moja nije htjela ići u vrtić, kaže neka M. ide a ona će ostati doma s bakom i ići kad padne noć.....mitologija ju više ne zanima :? . Nadam se da će se do ponedjeljka predomisliti.

Citiraj:

---

tajchi73 prvotno napisa

. Ovako mogu samo zaključiti da to valjda nauče na faksu :mrgreen: .

---

pa i nauce. to se definitivno uci na psihologiji

cini mi se da jedan moj frend psiholog svaki put kad dojim broji u sebi do 10 da ne bi nes komentirao

ni na medicini ni na psihologiji se o dojenju ne uci u skladu s preporukama WHO i LLLI

moja curica ima 13 mj. i sad početkom 12 mj. kreće u jaslice... svi smo u strahu kako će to izgledati jer ja iz sobe ne mogu otići na wc ( ona ostaje s tatom) a da ona ne vršti u najmanju ruku kao da ju je netko odalamio šakom. :P . vrtić u koji ju uspisujem ima mogučnost adaptacije i po pravilu svi vrtići bi to trebali imtai ( ja sam po struci odgojitelj), a oni koji to ne dozvoljavaju najčešće nešto kriju. u principu roditeljima mora biti dozvoljeno da slobodno ulaze u sobu i ako žele i koliko žele provoditi vrijeme sa svojim djetetom...ali daleko smo mi od idile :) ..da se vratim na temu...meni je već sad teško pomiriti teoriju i praksu..znam da će joj biti grozno i kao roditelj mi se srce slama, a opet kao odgojitelj znam da je to nešto što mara proći..na teži ili lakši način..držim fige svim..i sama sebi da sve bude ok :D

sunčica - kažu svi (pa tako i odgajatelji u vrtiću) da se dijete lakše adaptira ako me mlađe (npr. s godinu dana) nego starije (npr. nego kad ima 3 godine). U našem vrtiću su mi objasnili: "tuli 7 dana i više ne, dok 3-godišnjaci plaču i plaču... "

Kako god, odlučila sam svoju malu višene voditi u vrtić (i meni je muka kad je pogodi sav taj stres i takve reakcije)... A tu je i svinjska gripa i koje kakve viroze i možda je i bolje da je sad ne vodim...

krenuli smo u Društvo naša djeca, imaju 2xtjedno po 2,5h igraonicu, ja ću sjediti vani u hodniku, a ona koliko bude sposobna i željna pridruživati im se...
Pa ćemo vidjeti kroz vrijeme. Nadam se da će se ohrabriti i jednom osatati unutra duže od 15min.
Za sad (danas smo bili) uspjela je biti 15min unutra i onda je plakala, došla je k meni van, ali više nije htjela bez mene unutra.

Spena, ja uopće ne kužim zakaj ona MORA bit bez tebe...ti očito NE moraš radit...zašto ju siliš da bude bez tebe... Pa još je mala :/

nije da ja NE moram raditi.
Ja RADIM (bila sam na porodiljnom 1godinu). Međutim imala sam
(ne)sreću da sam si mogla posao barem privremeno organizirati da ga radim od kuće, a jednom tjednom sam išla na službeni put.
I tu je kvaka, mala je skužila da radim od kuće (a možeš misliti koliko i kaiko možeš raditi kad te dijete 100 puta zivka, pa ja 100 puta prekidam, pa onda navečer ili noću radim i sl...) i jednostavno to želim prekinuti (ne mogu više tako, iscrpljena sam...)
Smatram da bi se sa 3godine već trebala malo otkačiti od mene...
NO, ona jednostavno ne može shvatiti da moram na posao.

Kažem "na nesreću", jer očito djeca drugih mama kojih fizički nema doma od 8-16h svaki dan to sve drugačije prihvate. Od malena...
Više ne znam ni sama - možda je ta cica koja je ostala (pa makar i za spavanje) previše veže za mene.

i htjela sam još dodati - ne radi se samo o poslu.
Pa u svakodnevnom životu imamo brdo svi dodatnih stvari i obaveza za obaviti.
Meni je odlazak frizeru cjieli pothvat (jer me neće biti kod kuće 2h). Ja je jednostavno ne mogu samo tako nekome ostaviti, jer ona neće ostati...
Onda tata mora s njom npr. u igraonicu tako da ona ne skuži da mene nema doma, i da joj je to vrijeme zabavno da me ne traži...
Znači kad sam sama s njom, meni su ruke vezane...

a biti će da je ko moja, prava mala jarčica-kak ona hoće tak mora biti :mrgreen:

spena, ja te potpuno razumijem, i sama sam bila u slicnoj situaciji.

dijete od 3 godine je u nezahvalnoj poziciji, nit je dovoljno malo da nista ne kuzi sto se dogada, pa prihvati situaciju, nit je dovoljno veliko da shvati da ti moras raditi. njima je to preapstraktno, jer su nasi poslovi vecinom takvi da dijete ne moze vidjeti sto mi radimo (osim da buljimo u ekran) niti vidi produkt tog rada.

moras malo po malo dijete navikavati da i ti moras nesto napraviti, jer taj posao svima vama treba. ako ne operes ves, necete imat sta obuci i hodat cete u zmazanom, ak ne skuhas bit cete gladni, ako ne odes frizeru, bit ces rascupana i neuredna, ako ne napravis posao nece biti novaca da NJOJ kupis igracke, hranu, nesto sto voli. i tak to stalno vrtis, naravno da ce jednog dana shvatiti i bez toga, al sad ce joj biti lakse prihvatiti da mora biti bez tebe neko vrijeme.

ja sam svom danas nakon njegovog da bi on bio s mamom i ne bi u vrtic rekla ok, budi doma, al ja sad moram raditi. i uzela komp. nakon par minuta je poludio jer se nisam igrala s njim, na sto sam mu dala da izabere jel hoce bit doma i sam se igrat, il ici u vrtic igrat se s djecom. rekao je da bi u vrtic (hvala bogu).

i nemoj misliti da je cica problem sama po sebi. moj mali isto cica, a najbolje je prihvatio vrtic od svih njegove dobi u njegovoj grupi.

jedino mislim da je nacin na koji je tvoja malena krenula u vrticbio preveliki sok za nju, pa ce to biti tezak put, al prvo kreni s tim da ostane s tatom doma, da vidi da ako ju i ostavis na kratko nece svijet propasti.

:love:

da, skužila sam da niti je mala (već sve i svašta zna) niti je velika (a opet sve ne kuži)...

odlučila sam bila da je neću dati u vrtić i zadala sam si određene ciljeve:
*voditi ću je u igraonicu/grupu gdje roditelj ne može biti unutra s djecom već može sjediti vani u hodniku tamo gdje roditelj može biti prisutan (pa za početak neka bude unutra koliko bude htjela/mogla - i 15min je puno za početak; dok ne stekne povjerenje...)
*naravno da ćemo odlaziti i u igraonice gdje roditelj može biti s djecom (ali ću sjesti negdje u kut i neću pokazivati nikakav interes, nego ću čitati novine .Kao da me nema...)
*stalno joj govorim da mame i tate moraju raditi da bi djeci mogli kupiti čokolade, cipele, hlače... (naravno da je lukava i kad kažem da moram raditi, onda ona kaže da ide k tati na posao ;) )

Pa nadam se da će za pola godine biti bolje!

Bila sam ja pitala nju kad sam je vodila u vrtić da li hoće u vrtić ili kod bake. Odgovorila je "Doma!". Jednostavno ne kuži ili-ili.
Ja opet kažem "Ali moram na posao pa ću donijeti novce pa idemo odmah u dućan po igračku", a ona kaže tužno "Mama, doma pisaj..." (i pokaže kao da tipka na komp.).
A kad radim od doma (sjedim za komp. i ne obraćam pažnju na nju) onda mi kaže, "mama daj wing kojuter" (misli na wingsice na komp-u...)

Meda - koliko tvoj mali ima sad godina? s koliko je krenuo u vrtić?

I nija jarica- nego strijelac.
Izgleda da je strašna kombinacija tvrdoglavosti i upornosti + vezanost za mamu i tatu...
A da hoće biti apsolutni šef, ne trebam niti spominjati.

vidim da si i ti mastovita :mrgreen:

a nis, polako ju navikavaj na odvajanje i na igraonice, i vidjet ces da ce biti sve ok. nemoj sebe kriviti :love:

moj ima sada 3 godine i 5 mjeseci. u 9. mjesecu je krenuo, znaci kad je imao 3 god i 2 mjeseca.

Ekipa,pozdrav,evo i mene s istim problemom.Moj mali - 2 g. 10 m. - mi srce kida svako jutro na vratima vrtiča.Adaptacija -jako teška.Više ne želi izlaziti iz kuće da ga ne bi slučajno ostavili u vrtič.Kad prolazimo pokraj njega,na putu nekud,on pomno prati krajčekom oka hočemo li svratiti.Kad odemo dalje - veliko olakšanje na njegovom licu. Krenuo je prije dva mjeseca,pa se desila bolest,bolnica i tako svako malo izpočetka s adaptacijm.A kako vidim od vaših izkustava, to može potrajati i do 6 m.Malo me to smirilo-nismo jedini - ali ipak .....Proćitala sam dosta korisnih stvari....

Ma evo čitam sve ovo i moram se uključiti-mi imamo specifičnu situaciju s vrtićem. Krenula je s 3 godine, bez dana adaptacije, vesela, spavala u vrtiću...ma našem čuđenju nije bilo kraja. Iduće godine isto sve ok do negdje proljeća-tada se bližila 5-oj godini i krenuli smo logopedu. Mislim da je to prijelomni trenutak kada počinje plakanje u vrtiću-razlozi su svakakve naravi. Mijenjanje teta, dolazak djece iz drugih soba.....I tako je trajalo do kraja prošle vrtićke godine-nismo odustali, jer zbog ispravljanja govora vrtićko druženje ima preveliki značaj.
E sad-logopedu od ove godine više ne ide, govor ispravljen, ima super ekipu, početak godine prošao idilično.
Ona je sad već predškolarac i sve ovo razlikuje se od vaših postova, ali ja molim za slična iskustva.
Sada su plakanja opet krenula, no kako je sada veća izmisli da plače jer joj je zlo ili da ju boli grlo-no čim izađe iz vrtića naglo ozdravi.
Bojim se godine pred nama-čeka nas škola i jednostavno ne znam kako da riješim ovu situaciju-silne smo razgovore obavili kako s tetama, tako i s njom. Nema metode koju nisam isprobala-no jednostavno par dana funkcionira i onda opet krenemo ispočetka.
Kada bi barem postojao uzrok onda bi rješavanje bilo daleko jednostavnije-no kao da joj se samopouzdanje puni na baterije, pa se onda istroši i treba naći balans u tim njenim promjena raspoloženja.
I sve bi to bilo možda i benigno da nas dogodine ne čeka školska klupa!!!

Dobro jutro,imam pitanje - igraonice u Splitu ? Gdje ih ima,imate li izkustva s njima,kako funkcioniraju.....

Spena, da, teško je...i ima svakakvih vrtića i svakakvih teta...i glupo je što nisi imala priliku bit s njom u sobi prilikom adaptacije :( ...i sve što ovdje bilo tko od nas napiše uzmi s dozom rezerve, s oprezom, jer mi te ne poznajemo i svaka situacija je drugačije, ne može se samo "preslikati" iskustvo jednih ...na druge..No ja bih, ako smijem, rekla da ti (prvenstveno) trebaš zauzet stav "sve je u redu i sve će bit u redu" i ako treba ponavljaj to kao mantru....ne samo u vezi vrtića, već u vezi svega u vašem zajedničkom životu...neznam...npr. ti moraš radit, iliti, što bi tvoja djevojčica rekla "pisat po kompu"...ok...ona te prekida i hoće da joj na kompu pustiš nešto drugo...ona je rekla "pusti winx" i ok...neka je rekla...pa dijete mora reći, tražit, u krajnju ruku isprobavat...to je njen posao...a tvoj je da joj odgovoriš da sad moraš radit i da pri tom ostaneš...i zadržiš mir...i tako malo po malo...od slučaja do slučaja...vjeruj, ima puuuno djece koja ne bi rado išla u vrtić...zapravo, kad bih ti odgovorila iskreno, da pitaš djecu da biraju bi li išli u vrtić ili bili s mamom doma, sigurno bi ih dvije trećine odabralo bit doma...i onih jako dobro adaptiranih...mama je ipak mama...neprirodno je mislit da će joj u tako ranoj dobi biti igdje ljepše nego s tobom i da će ona bit ta koja će veselo reć "ajd bok"...zato ti to moraš složit...to je tako i bit će sve u redu i tako mora biti i nema puno pitanja...onda dijete prihvaća...sve dok ona na neki način uviđa da je sve stvar pregovpra i da postoje i druge varijante, nema uspjeha u adaptaciji...

Eto...i puno sreće

anin potpisujem tvoj post! :)

Meni je njegova doktorica to rekla tako : oko 2-3 god.djette počinje shvačati da ono i mama su dvije zasebne osobe,pomalo počinje za sebe govoriti u 1. l. ,a ne kao za neka treča osoba,to je faza separacije.Kod nekih to prođe lakše,a kod nekoh možda to vrtič ¨pojača¨ .Ali svakako pratiti i ako se produži (ne znam dokoliko se može tolerirati) ide konsultacija sa psihologom i sl.