doček nakon poroda?

Iako još nisam rodila, brojim još nekih mjesec i pol dana, razmišljam si kako me više strah onoga što me čeka doma kada dođem iz bolnice nego samog poroda. Konkretno me zanima kako ste se vi, drage moje, borile sa svim bakama, didama, tetama, stričevima nakon što ste rodile, a tu mislim na onaj prvi dan kada ste izašle iz rodilišta? Je li vas čekala cijela delegacija rodbine doma ili ste sa mužem/dečkom i bebicom bili sami? Je li vam u kući bila promenada ili ste zahtjevale malo mira i sve rastjerale kako bi vas troje bili na miru? Ne znam još kako ću se osjećati nakon poroda ali znam da ne želim bake i dide, s obje strane, doma kad se vratim nego želim da MM ja i beba budemo sami i tih par dana se privikavamo jedni na druge. Ali kako spriječiti svoje i njegove roditelje da ne vide unuka svaki dan :/ Kako se uopće postaviti? Uf, raspisala sam se...Kakva su vaša iskustva po tom pitanju, tih prvih nekoliko dana? :?

Moja stara nije iz Zagreba pa je bila kod nas 5 dana (toliko smo mogli izdržat i mi i ona). Dobro došla za kuhanje i ostalo.
Svima ostalima je MM rekao da ne dolaze dok ne budu pozvani, s tim da je svoje starce i mog tatu (moji su rastavljeni) pozvao taj i idući dan nakon dolaska iz bolnice, u različito vrijeme.
I svi su ga shvatili jako ozbiljno.

hm, o ovom se već puno pisalo.

mi smo svima zabranili posjete (bez da mi pozovemo). jasno i glasno. rekli smo da želimo biti sami sa svojom bebom u prvim danima.
izričito sam zabranila doček u bolnici i kod kuće, MM je došao po mene i zaru i lijepo smo mirni, sami i sretni otišli kući.

budući da nam JE trebala pomoć u kućanstvu, ali nismo htjeli da nam roditelji vise u stanu, dogovor je bio ovakav: moja mama kuha kod sebe doma za 3-4 dana i onda nam to sve donese u jednom danu, sveki je isto kuhala za par dana pa nam to donijela u jednom danu. sveki je također ponekad uzela naš veš i nosila ga doma na peglanje. uglavnom, viđali smo roditelje max 3 puta tjedno po max pola sata.

nama je to savršeno odgovaralo, mojim roditeljima također jer im je takav odnos i situacija normalan. svekijima je bilo malo teže, oni bi najrađe živjeli kod nas da budu što više s unukom, ali i oni su se prilagodili.

ono što je bitno jest da muž stoji uz tebe, a ne da ti želiš odmor i mir, a on zove rodbinu i prijatelje...

ja sam malo spustila kriterije tih prvih dana. dočekali su nas doma (svekiji, moji starci i sestre) i ostali nekih sat vremena. svaki dan je netko dolazio pa bi malo pospremili po kući, donijeli ručak i sl., dok bi nosali andrejčeka ja bi se istuširala. mm je bio doma tjedan dana a onda ga nije bilo po cijele dane pa mi je to odgovaralo.

općenito sam cijelu prvu godinu puštala da dolaze kad hoće - ako se to poklapa s našim ritmom - i nauživaju ga se.

ovo, naravno, ne znači da sam dočekivala goste s kavom i kolačima, nego su "domaći" došli, pomogli ako je nešto trebalo (u početku, a kasnije sam ja to vrijeme iskoristila da nešto napravim) i za sat-dva išli doma. andrejček je bio budna i znatiželjna beba pa je ekstra par ruku uvijek dobro došao... kad sam počela raditi završili su dani otvorenih vrata.

one "svečane" posjete strina, tetki i maminih prijateljica nisu dolazile u obzir, a ni nemam takvu (ili toliku) familiju.

sama ćeš vidjeti što će ti najbolje odgovarati, možda ćete htjeti biti sami a možda će ti dobro doći da ti netko bude pri ruci (i usput se izgušta bebe). moje pravilo je bilo da se poštuje andrejčekov ritam i da sama radim sve oko njega, a bake i dede su zauzvrat mogli provesti dosta vremena s njim.

najvažnije je da napraviš kako ti želiš, bez obzira tko će se naći uvrijeđen. ako treba zaduži tm-a za public relations. :)

Ako su u stanju držati se dogovora, neka vas dočekaju doma, a dobro je i da eventualno jedan od dida/baka dođe i u bolnicu jer često bude zbrka s papirima pa se čeka, trči okolo i sl. Neka sa sobom donesu ručak za vas dvoje (obavezno juha i nešto lagano) ali nipošto za njih. Kad dođete doma, oni bace oko na bebu, popiju jedno piće s tatom (mama sok, čaj i sl. ili ode s bebom u sobu gdje će biti krevetić) i pokupe se doma. I tako si riješila problem "kad ćemo vidjeti bebu" i slijedećih dana neka samo šalju ručkove i eventualno dođu popeglati veš (ako TM ne zna).
Naravno, ako ste u garsonjeri sve to s dočekom nije preporučljivo jer ne možeš računati da će beba biti stalno mirna, da neće biti gladna, da ti nećeš htjeti odmah leći i sl.

Mi živimo kod mojih. Mi na gornjem, a oni na donjem katu. Kad sam odšla iz bolnice stvarno su svi nahrupili takoreći odmah. Ali ja sam samo ležala na kauču u čuvala svoju bebu. Mama je goste posluživala u blagavaoni. Ona je sve kuhala, pospremala i dvorila.
Ako mi je bilo dosta buke ili previše ljudi, jednostavno sam se pozdravila i rekla da si moram ići odmarati i pokupila se gore. A gore nije nitko dolazio.
Moja familija je jako bliska i bilo bi "čudno" da nisu odmah došli vidjeti bebicu.

Mi smo se jako mučili.Već prvi dan izlaska iz bolnice došla mi je svekina frendica.Ja popi...Krivo smo postupili,iako sam ja rekla sveki koja stanuje u prizemlju kuće da ne da ljudima da dolaze.Ona je svima rekla samo dođite.Tako da je moj malac pokupio virus parainfluenza i završio u bolnici vrlo kritično.Riješi to još dok ti je vrijeme.To ti je moj najtopliji savjet.Za drugo dijete ako ću imati,neću dopustiti prvih mjesec dana nikome ulazak.Jer sve je to lijepo,ti si cijeli dan u kući,željna društva,no ljudi uzmu previše maha.Jedni su mi došli u podne u nedjelju i ostali do pol deset navečer,u međuvremenu došli su brat i žena od tog čovjeka s malim djetetom.Pa u kući deset ljudi.Kad je zvala svekina frendica s mužem da će doći ja sam ih odbila i rekla da dođu drugi dan,jer mi je puna kuća ljudi.Na što je moja sveki digla nos.Digla je i nos jer još danas ne dam da se puši u kući.MM i ja smo nepušaći,mala beba u kući.To mi spada pod normalno da ne dozvoljavamo pušenje.Sveki veli da smo negostoljubivi zbog toga.Bezveze.Stara moja babinje je četrdeset dana!Dok se ne oporaviš ne daj nikom da dolazi.Samo češ prat čaše i šalice za svima.MM se napro čaša prvih dana,da mu se i danas gade.Pogotovo ak češ biti šivana,pamet u glavu.Ko nazove reci da ne može doći jer se ne osječaš dobro i točka.

Kad sam izlazila iz bolnice, prvo se polovica familije (s jedne i druge strane) sjatila ispred bolnice i onda se u koloni išlo doma :roll: . Kad sam došla doma svi su bili tu i to mi je bilo super. Ne znam u kakvim ste vi odnosima inače, ali mi se stvarno svi dobro slažemo, tako da kad je moja cura zaspala, a zaspala je odma nakon presvlačenja i dojenja, sjeli smo svi zajedno i pričali, galamili, zafrkavali se, pomagali su sve što treba, dogovorili se za ubuduće što će tko pomoći i oko čega. Ma meni je sve to bilo super, vidjet nas onako sve na okupu i znat da imam cijelu vojsku ljudi oko sebe koji su tu da bi meni, MM-u i mojoj bebi učinili početak novog života što boljim i što kvalitetnijim, tako da ja i MM možemo što više uživat baveći se njom i ne mislit o ničemu drugome. A uveče kad su svi otišli, nas troje smo ostali sami, tako da smo se opet stigli nauživat obiteljske atmosfere i malo privatnosti.
I inače, nikad nisam odbijala posjete ni prijatelja ni rodbine, stašno mi je odgovaralo da je netko uvijek tu, ali nismo svi isti, tako da mislim da ti ipak moraš izabrat ono što tebe čini sretnom i zadovoljnom.

Mi smo stanovali s mojim tatom a mama je došla na godišnji kad sam rodila Karla tako da smo imali pomoć cijelo vrijeme, s tim da smo jako puno bili i solo obzirom da su oni taman selili svoje stvari u stan, pa su bili stalno u starom...

A s Filipom me sveki dočekala kod nas s ručkom, jer je padala kiša i nije bilo najpametnije da MM dolazi s Karlom po nes, a ja ni pod razno nisam htjela da on bude drugdje pa dođe na 'gotov čin' kao sad je beba u kući, nego da ON dočeka bebu doma, u beba ulazi u njegovu kuću, a ne on u promjene...Jesam zbrčkala? :mrgreen:

Mama mi je tada bila u ST, došla na par dana i morala opet natrag jer je dida završio u bolnici, pa smo manje-više bili sami cijelo vrijeme...

A za posjete su se svi naučili najavit i pitat mogu li navratit, jer sam imala scene dajednostavno ne otvorim vrata kad mi samo pozvone. Zamolili smo da ih neko vrijeme svedu na minimum, nisu nas baš poslušali ali smo riješili to bez većih muka

s l. su moji dosli taj dan kad smo dosli doma, kao i mm-ova sestra, al fakat na kratko.
mm-ovi starci su dosli nakon par dana ( nisu bili u zg) isto na kratko.
ostala rodbina nakon par tjedana, malo po malo.
frendovi kad smo ih zvali.

s r. su svi starci dosli nakon par dana ( ne svi u isto vrijeme), kad smo im rekli.

ja nisam htjela da mi 'vise' stalno kod mene, ni prvi ni drugi put.
nisu nam kuhali, prali, spremali, nis- htjeli smo sami i tak smo im rekli, oni nisu dalje inzistirali.

kad se l. rodila- mm je isao na posao nakon jednog i pol dana kaj smo bile doma, kad se r. rodila imao je godisnji dosta dugo, mislim oko 3 tjedna.

napravi si onak kak tebi pase i ne daj da te bilo tko uvjeri da trebas drugacije.

Ja sam svima najavila da ne primam nikakve goste bar neko vrijeme.Svi su imali razumijevanja osim roditelja od MM-a (koi žive ispod nas). Oni su bili u stanju deset puta na dan mi dovoditi nepoznate ljude u spavaću sobu . Meni je to bilo koma. I beba i ja smo trebale mir a ne nekakve strane ljude oko sebe. Možda nekome ne smeta ali ja sam protiv toga da svi nahrupe gledati bebu odma drugi dan i ne daj bože dirati ju.

Iako s roditeljima imamo i više nego dobre odnose, MD i ja smo već sad odlučili da nema šanse da itko od njih "doseli" kod nas pomagati - on će skupiti koliko god može slobodnih dana (računa da će sve skupa ispasti oko 3 tjedna - mjesec dana), učim ga pomalo kuhati :mrgreen:, neke stvari ćemo prije smrznuti... Ja ne želim da mi se itko petlja oko nas i bebe te prve dane, no isto tako ne želim ničije usluge - da mi netko kuha ili pegla ili čisti, to mi je nekako... :/

Ja na to gledam ovako: mi ćemo postati obitelj i ne treba nam nitko sa strane, jer to onda ne bi bilo to. Od prvog dana. Snaći ćemo se, znam da hoćemo.

Što se tiče posjeta, to si nisam unaprijed zacrtala...Pro forma odnose s obitelji ionako ne njegujemo, u principu osim roditelja i braće/sestara imamo samo još par ljudi iz rodbine s kojima smo u kontaktu, a njima ćemo reći da ćemo se mi javiti kad ulovimo ritam i dogovoriti posjetu... Unaprijed sam odlučila zabraniti kuvertice s lovom ispod jastuka, to mi je koma običaj, a isto tako ne mislim peći odojka i raditi kolače po propisima - svrha posjeta trebala bi biti da tko želi upozna našu bebu, a ne da se ispune tradicionalističke norme.

Uopće se ne želim zamarati takvim stvarima. Na silu mi ionako nitko ne može ući u stan. Što se tiče prijatelja, najbliži prijatelji će, naravno, moći doći čim se malo uhodamo...Ali isto tako, MD mi je obećao da će voditi računa da u cijelom stanu nema pušenja. Znam da zvučim fašistički, ali daleko mi je bitnije uhodavanje s bebom, nego to što će se možda netko sa strane naduriti što sve nije bilo po PS-u...

Eh da, još da napomenem da su takve stvari, na žalost, neizvedive ako živite u istoj kući s roditeljima... Zato smo mi u početku izbjegli takvu zamku, jer logično je da ti ne možeš određivati pravila u tuđoj kući. To je jako bitan detalj.

Mi živimo u kući sa bakom i dedom mm ( mi gore a oni dole ) a sveki u zgradi 100m od kuće a moji u zg-u.U bolnicu su došli mm,moji tata i mama ( brat i sestra ostali u zg-u ) i sveki.U autu vozili smo se samo mi.kada smo došli doma išli smo kod bake i dede na ručak a nakon nekog vremena pokupili smo se sami u naš stan.moja mama je ostala 14 dana sa nama da mi pomogne a tata je samo prespavao i natrag u zg.od ostalih nitko nije dolazio ( osim tate mm jer su rastavljeni i njegovog polubrata koji su došli tek peti dan ) , pa valjda mjesec dana jer su svi bili toliko obzirni da bi nazvali ili kada bi me vidjeli u šetnji sa bebom ( a 13. dan smo izašle u šetnju ) pitali kada mogu doći.sve u svemu kod mene je sve prošlo ok a moj savjet neka se strpe svi koji žele doći prvih mjesec dana.

U bolnicu su po mene došli mm i moja sestra koja je zatim otišla doma a mi sami svojoj kući. Ratni plan koji su smislili ona i mm je da ona odvuče moje starce u grad, kao hitno mi treba bočica :lol: samo da ne dotrče odmah. Mi smo došli doma u 16 sati i u miru sve sredili, mazili se s bebicom i bili sami kako smo i htjeli.
U 18.30 došli su bake i djedovi i bili negdje do 21 h, moja mama je skuhala večeru.
I da, spavaća soba me dočekala prepuna balona, a na ormariću je stajala torba za bebu, poklon moje najbolje prijateljice.
Slijedećih 10 dana su moji dolazili svaki dan oko 12 sa ručkom i odlazili oko 17h tako da smo uglavnom bili sami nas troje. Počela sam sama kuhati nakon dva tjedna, čišćenje i peglanje također sama (sveki opeglala 2 puta)

Meni niko na smeta (niti je smetao). Poznati su mi uvijek bili dobro dosli, dok mi ne remete sistem. Posjeta nam je odgovarala jer ti se uvijek nanovo pruzi sansa da prezivis porod kroz pricu.

Prvi porod je bio kod kuce: prisutno babica, patronazna, moja sestra, najbolja prijateljica i MM. Niko mi nije smetao ni trenutka cak sta vise, svima nam je bilo jako veselo. Moram priznati da ja nisam nikako stidna (smjerna) tako da su se svi zajedno nagledali moje gole pozadine .... ali to je druga prica. Poslije poroda su dosli tetka i tetak da cestitaju.

Drugi poraod u bolnici (mekonijum). Nakon poroda smo dosli kuci; mm, beba i moja prijateljica. Popili caj, ja se popela na sprat (sa kojeg onad aslijedece 2-3 sedmice nisam ni sisla). Goste sam primala u spavacoj sobi, tako sto bih bacila kljuc od ulaznih vrata kroz prozor (ako bih bila sama kuci).

Sve posjete mi nikad nisu kvarile koncepciju onoga sto zelim da uradim. Moram napomenuti da je mm jako zastitnicki raspolozen kad' sam ja u pitanju, posebno nakon poroda.

Iz bolnice su me (nas) dopratili MM i moji starci (poslije sam čula da se tata durio što nisam pozvala i buraza u odbor za doček, ali sam se pravila da ništa ne vidim ni ne čujem). Pred kućom se, kao slučajno, stvorila sveki i onda su njih troje malo bauljali po stanu, isfotografirali se, a onda otišli (fala bogu, Andrej je za to vrijeme spavao kao top). Sljedećih mjesec dana MM je bio doma, a u stan su smjeli doći samo moji starci i sveki, i eventualno, buraz. Nakon mjesec dana i ostali zainteresirani dobili su zeleno svjetlo, prva dva vikenda bila su malo naporna, ali preživjeli smo, nitko se nije predugo zadržavao. Na sreću, nitko se nije pozivao unaprijed, svi su nas pitali kad mogu doći, i poštovali su našu odluku o mjesec dana mira.
Što se pomoći u kući tiče, meni je najveća pomoć bio MM (i doslovno i u psihološkom smislu), s time da bi mi mama povremeno poslala skuhanu klopu, a sveki je navraćala i uglavnom smetala, ali kako rekoh, nitko se nije predugo zadržavao, pa se sve dalo lako podnijeti.

Mi smo svima rekli da ne dolaze, ali su ipak svi dolazili :P i zato je moj oporavak trajao duže nego što je uobičajeno. Pogotovo što od svih tih baba i didova svi više obraćaju pažnju na bebu nego na mamu. Čak me i moja mama koja mi je velika pomoć oko čišćenja i kuhanja znala izbaciti iz takta i koliko god sam voljela da mi dolazi toliko bih radije i da smo bili sami. Treba naći zlatnu sredinu.

Mene je to razmišljanje navelo da otvorim topic "na rubu sam" a na kraju je ispalo sve super.Puno su mi pomogle cure sa foruma pa se nadam da će i tebi :love:

Meni se termin bliži i sve sam svoje obavijestila da ne želim nikakve posjete. Mislim da bi poludila da mi dođe mama, svekrva ili bilo tko drugi i visi mi u stanu i dijeli "pametne savjete" na što bi se sve svelo.
Znam da mi vjerojatno samo žele dobro time što bi oni svi došli, ali ja bi poludila. Mama je najavila da će uzeti tjedan dana godišnjeg kad rodim. Moja reakcija je bila - slobodno uzmi, ali budi doma i odmaraj, ako ću te trebat zvat ću. Starce od muža smo također obavijestili o tome, a moja baka je čak isplanirala da će ona taj dan kad ja dolazim doma doć k nama skuhat ručak i pomoć. Mislim da su se svi uvrijedili kad sam rekla da će nam najviše pomoći tako da ne dolaze, ali ne namjeravam senepotrebno živcirati. Vjerujem da je najvažnije da se MM i ja najprije naviknemo na bebu i uživamo u svakoj minuti.

Bilo mi je lijepo kada su nam neki dragi ljudi dolazili prvih dana - samo onako da nas vide. Bili smo presretni i htjeli smo to dijeliti i sa drugima. Imali smo dovoljno vremena i da budemo i sami i odmaramo, nitko nije predugo ostao a nama je bilo drago da su sretni kao i mi.
Gore mi je bilo poslije kada su se počeli najavljivati u babinje ljudi koje vidiš 2x godišnje.... ili kada bi po nekome slali neke poklone kao da nam je do toga bilo stalo....

Mi nismo zabranili posjete. Prvih xx dana su dolazile moja mama i sveki da nam pomognu, a meni se to sviđalo pa sam koristila da kuhaju, peglaju, pospemaju, da nas maze i paze... Da mi nije bilo mame ne bi ni dijete znala okupat jer je patronažna to sve tako na brzinu da nisam ništa shvatila, bilo me i užasno strah, a mama mi lijepo pokazala kako držati bebu na ruci, kako okretati u kadici. I imali smo još puno vremena da budemo zajedno. Bliža (i nama draga) rodbina s kojom se često viđamo je došla nakon par dana. Naravno pitali su jel to OK, najavili se i nama je bilo super da se svi dive bebi... Htjeli smo podijeliti to s drugima. Jako brzo smo imali krstitke pa su oni mrvicu dalji došli na krstitke, a ne k nama doma i sve 5. Bilo mi je drago da mi dolaze ljudi, naravno ne previše odjednom, ne predugo i prečesto... Ali ako netko najavljeno nakratko svrati na kavicu meni je bilo u redu. Kasnije, kad se sve malo stišalo, i kad beba više nije bila tolika novost meni su čak i nedostajale posjete

čitajući vaše postove totalno sam vratila film i raspekmezila se. mi smo si sve sredili tako da nama paše: dok sam bila u rodilištu mm je zglancao stan (više puta jer su stalno tulumarili pa je siroti uvijek iznova pospremao) zaneprepoznati. po nas je došao mm i moja sestra. ostatak familije je poštivao našu odluku i nije im to bilo ništa neobično jer su navikli da sve radimo po svome. došli smo doma svi zajedno, a sestra je ostala taman toliko koliko nam je odgovaralo. ostali smo sami i u tišini gledali naše malo zlato. sljedećih tjedan dana snijeg nije prestajao padati, a mi smo uživali. mm je kuhao, ja sam dojila i spavala na refule, a imalo smo super curku koja nam je pospremala stan. bili smo sami na ovom svijetu...bake, djed i prijatelji su pomalo početi stizati par dana nakon povratka iz bolnice, a već 2-3 tjedna poslije poroda se zahuktalo. rado se sjetim tog perioda.

Ja nisam imala takvih problema jer moji starci rade pa smo od početka bile same (MM isto radio po cijele dane). Ja sam rodila na carski, a po izlasku iz bolnice sam kuhala, prala, vješala veš, apsolutno sve, samo nisam dojila :cry: . A što se tiče posjeta, ispočetka sam mislila da nikog neću puštati blizu nje tako rano, ali sam se ubrzo predomislila jer sam se uvjerila da joj ništa neće biti.

Ja sam posjete naprosto zabranila prva 3 tjedna.Doduse bake i djed su vidjeli bebu na kojih pola sata i to je bilo sve.Isto sam tako zamolila poznate koji imaju djecu da ne dolaze ako su djeca prehladena.A i kad su dosli pokazala sam bebu i prenijela je u drugu sobu.

evo ovako...ja zabranila da iko sem muža i malog dođe po mene u bolnicu a skupilo ih se ohohohoho
al dobro...briga me...nek ga vide sa metar i pol udaljenosti max. jer je ionako tek s neonatologije iz inkubatora pušten doma
ali...doma se skupila mmova svojta ... ja iz sobe izlazila nisam iz protesta
jer sam lijepo zamolila da mi niko ne dolazi, ali na žalost nikoga nije briga ni za mene ni za ono što sam ja molila radi zdravlja svog djeteta...

proba

proba

evo, meni je jos sve svjeze, dosli smo doma u ponedjeljak. mm i ja, pokupili smo sina iz vrtica i svo troje usli u prazan stan, kako smo i planirali.

nakon 2 sata stigla je moja sestra, ali ja nju ne brojim za goste. ona je usla, skuhala kavu, nahranila davida. taj je dan telefon zvonio non-stop, iskreno - ja sam bila umorna od razgovora, mogu mislit kako bi bilo da se ekipa nacrtala u stanu.

nasi roditelji su malu vidjeli u rodilistu, njegovi su bili u srijedu, mi smo ih pozvali, dosli su na kavicu i otisli nakon sat vremena, ponudili su pomoc u kuhanju, na cemu smo zahvalili i ljubazno odbili. moja mama stize drugi tjedan da mi malo pomogne, jer se muz vraca na posao.

prijatelji i ostala rodbina su se javili telefonom, pitaju kako smo, jel nam nesto treba, ali ne planiraju dolaziti dok ih ne pozovemo. tako treba. stan je uglavnom ko da je bomba pala, roba za peglanje se gomila. mi smo umorni, ali sretni.

Meni će mama doći i ostati nekih mjesec dana (kako ne živi blizu to nam je idealna prilika da budemo zajedno) i da mi kako ona kaže pomogne oko kućanskih poslova, naravno ja i MM se brinemo za malenu. Što se tiče drugih, sveki je blizu pa je očekujem svaki dan, nadam se da će i dalje biti ok kao da sada i da se neće previše petljati oko bebe. Sve ostale već neko vrijeme upozoravam da babinje traju 40 dana i da ne želim da mi se nitko crta prije nego prođu. Jedini problem će mi biti baka i teta MMa koje će se vjerojatno na sve oglušiti (za takve imam lijek, jednostavne ne otvaram vrata, pa ti pjevaj borbene ;) ). Strašno su naporne, najpametnije na svijetu, a svi mi drugi smo glupi i neznalice pa nas treba educirati (i naravno da MM i ja nismo sposobni za dijete, bolje da je odmah predam babi koja ima 80 godine jer ipak ona ima najviše iskustva). Ovo sam navela samo da netko ne pomisli da diskriminiram njegov dio rodbine, zaista nam prvih dana ne trebaju tako negativne osobe.

nama mjesec dana NITKO nije ušao u kuću.
samo su mi trebala pametovanja - dosta mi je bilo i mene same!
mama je kuhala u svome stanu, a muž, po povratku s posla uzimao termosicu.
sada bih drugačije - zato što bih i ja mogla pametovati njima!

Zato sam ja počela pametovati i prije Janova rođenja - pa nisam imala s time problema. Čak je i patronažna slušala šta ja govorim, umjesto da mi dijeli savjete!