Kako pobjediti sram

Imam jednog sramežljvka kojem bi htjela pomoći, a neznam kako?
Inače od uvijek je takav, sad mu je pet godina. Kad dođemo ujutro u vrtić šuti nikog ne pozdravlja iako prije nego uđe sam kaže da treba pozdraviti, u dućanu nikad ništa ne pita samo pokazuje, al ne govori što želi. Ako mu nešto treba neće to reći. U zadnje vrijeme sve više primjećivam kako ga sram sputava , recimo u parku bi se igrao s drugom djecom ali neće k njima da krene. Volila bi da se toga oslobodi, bodrim ga, razgovaramo da nema razloga da se srami, al neznam više kako da ga potičem.
Molim ako ima već otvorena tema slična ovoj da me prebacite, jer nisam mogla pronaći.

Citiraj:

---

rusi prvotno napisa

Imam jednog sramežljvka kojem bi htjela pomoći, a neznam kako?
Inače od uvijek je takav, sad mu je pet godina. Kad dođemo ujutro u vrtić šuti nikog ne pozdravlja iako prije nego uđe sam kaže da treba pozdraviti, u dućanu nikad ništa ne pita samo pokazuje, al ne govori što želi. Ako mu nešto treba neće to reći. U zadnje vrijeme sve više primjećivam kako ga sram sputava , recimo u parku bi se igrao s drugom djecom ali neće k njima da krene. Volila bi da se toga oslobodi, bodrim ga, razgovaramo da nema razloga da se srami, al neznam više kako da ga potičem.
Molim ako ima već otvorena tema slična ovoj da me prebacite, jer nisam mogla pronaći.

---

ne znam što bi ti pametno mogla reći kao savjet, samo svoje iskustvo - ja sam bila najveća sramežljivica na svijetu. ne bi riječ s drugima progovorila ni kada pitaju, a u školi mi se znalo događati da se ne javim ako i znam točan odgovor.
bome danas radim posao na vrlo izloženom mjestu i govorim pred popriličnim auditorijem :mrgreen: sve ti to s vremenom dođe na svoje. nekome prije, nekome kasnije

sad mi još jedna stvar pada na pamet - uvijek me nerviralo kad bi me poticali da nešto govorim, pozdravljam i sl.

Citiraj:

---

ivy prvotno napisa

sad mi još jedna stvar pada na pamet - uvijek me nerviralo kad bi me poticali da nešto govorim, pozdravljam i sl.

---

Veeeeliki potpis (imamo isto iskustvo ;) )

upravo to me najviše i zanima- treba li pustiti da bude kako je ili potaći da se nekako oslobodi toga (jer bojim se da se sa poticanjem ne bi dobio kontra efekt i da se ne bi narušavalo samopuzdanje

I ja sam bila stidljivo dete,a imam sina isti ja :roll:
Iz detinjstva se secam da su me gurali u prvi plan,a ja sam imala potrebu posmatrati svet iz prikrajka.Tako su mislili izleciti moj stid,a postizali su upravo suprotno.
S ove distance bih rekla da je to izvesna nesigurnost,koja prolazi s vremenom.
Moj sin je bio tako stidljiv da je isao ulicom sagnute glave,narocito ako nailazi ko poznat,pa bi od srazmezljivosti ispadao nevaspitan.
Ja sam ga razumela,ali me je svejedno to zivciralo :oops:
tesko je sklapao poznanstva u vrticu,ali se zato u skoli sve promenilo.
Sad je glavni "baja"u razredu,desilo se ono sto nisam ni slutila.
U prvim je "borbenim redovima"
Samo strpljenja,osluskivati dete,ne siliti nista,hrabriti i hvaliti i s vremenom ce sve biti kako treba :love:

meni je dr. kao djetetu u karton napisala "izrazito sramežljiva" sa crvenim slovima. :roll: uglavnom,i mene su "gurali u vatru" stalno,kao da mi pomognu,a samo su me traumatizirali.ne sili ga,nego ga što više izlaži društvenom životu ali posredno,dakle đirajte gdje ima puno nepoznatih ljudi,pa polako uvodite blagu i malu komunikaciju,i gradirajte.ako vidiš da mu je previše,ne sili.s vremenom će to proći.da je veći rekla bi da ga upišeš u školu glume,daje odlične rezultate kod takve djece (ili ples,zbor i sl) iako na prvi pogled zvuči kao paradoks.možete se igrati doma sa lutkama kao da si ti xy a on ON pa onda svakodnevne situacije u kojima se on srami proživjeti kroz lutke.moj sin se sada srami pokazati što zna,npr.pitaš ga ajde mi izbroji do 10,neće.ali ako kažem,da li mi može tomica izbrojati do 10 onda on uzima vlakić i broji i na kraju veli bravo tomica,lijepo si brojao. :mrgreen: