Moji roditelji i MPO - priča
Moji roditelji i MPO
Moje mame nema već skoro deset godina. Dok je bila tu, još smo vjerovali da ću uspjeti zatrudnjeti bez puno muke. U vrijeme kada je počela bolovati liječnici su nam govorili da smo mladi i da trebamo biti strpljivi. Krenuli smo u prve pretrage, mjerila sam bazalnu temperaturu i počeli smo se pitati hoće li nam možda trebati medicinska pomoć. Mama je bila sve slabija i trudili smo se da je ne opterećujemo s našim problemima. Ipak, slutila je. Kad je već bila jako bolesna, znala bi mi reći: voljela bih da imaš dijete.
Znala je ona kako je to čeznuti za djetetom. Moji roditelji borili su se s neplodnošću, svatko u svom prvom braku.
Prvi brak moje mame trajao je petnaest godina. Trudnoće nije bilo. Ona je čekala, nadala se, odlazila liječnicima koji su je uvjeravali da je s njom sve u redu. Pisala je pjesme svojim nećacima, šivala im odjeću i maštala o vlastitom djetetu. Nije uspjela nagovoriti svog prvog muža da ide na pretrage. Ipak je to bilo pred pola stoljeća i ljudima je bilo teško prihvatiti mogućnost da razlog možda nije u ženi. A čak i da su znali dijagnozu, tko zna bi li im tadašnja medicina mogla puno pomoći.
Nakon nekoliko godina samoće udala se za mog tatu. Bilo joj je 41, a tati 51 godina. Nisu se nadali djetetu i ja sam bila malo čudo koje im je promijenilo život.
Kada su počeli naši problemi s neplodnošću i kada su zaredala razočarenja zbog neuspješnih IVF-ova, tata bi znao reći: ako ne uspije usvojit ćete. I tata je dobro znao kako izgleda nemogućnost da dobiješ dijete. On i njegova prva žena borili su se godinama. Nije bilo problema sa začećem, ali proživjeli su više od 5 pobačaja, sve u prvom tromjesečju. Tražili su liječničku pomoć, čak su putovali u Beč. Ali i to je bilo pred skoro pola stoljeća i medicina je mogla neusporedivo manje nego sada.
Pokušali su usvojiti jednu djevojčicu. Usvojio ju je neki drugi par. Ne znam što je sada s tom ženom, puno starijom od mene. Ali tata je dugo čuvao fotografiju djevojčice koja mu je mogla biti kćer. A meni starija sestra.
Tatina prva žena poginula je u saobraćajnoj nesreći. Postao je otac u braku s mojom mamom, s 52 godine. I četvrt stoljeća kasnije još je jednom počeo proživljavati borbu s neplodnošću - prateći mene i mog muža na našem putu. Nije odustajao od nade i davao nam je optimizam.
Naša kćerkica stigla je pred tri godine, nakon šestog pokušaja potpomognute oplodnje. Moja mama nije dočekala da vidi svoje unuče, ali tata je postao djed sa svojih 85 godina. Sada čita priče svojoj unučici i pruža nam podršku u pokušajima da ostvarimo još jednu trudnoću.
Moj muž i ja ćemo na proljeće ponovno prolaziti injekcije, foulikulometrije, punkciju i transfer. Možda nastavak bude trudnoća i rođenje još jedna male srećice.
Često razmišljam bili moji roditelji uspjeli imati djecu u svojim prvim brakovima, da je tada medicina mogla ono što može sada. Možda bih ja tada imala stariju braću ili sestre , možda bi životi mojih roditelja bili sasvim drugačiji. Moj muž i ja živimo u vrijeme kada medicina može puno. Ipak, mogla bi puno više učiniti za nas. Sprječava ju jedan besmislen Zakon, koji između ostalog liječnicima u Hrvatskoj zabranjuje da pokušaju oploditi više od tri jajne stanice. Mi spadamo u parove kojima to ograničenje višestruko umanjuje šanse za trudnoću.
Kad idemo na groblje, pričam mojoj djevojčici da je baka ne nebu s anđelima i da idemo zaliti njezino cvijeće. I razmišljam kako bi ona bila sretna da me vidi kako za ruku držim malu djevojčicu. Kada bi znala da sam ostvarila san i da ne odustajem od još jednoga. Možda nas i gleda kako zajedno nosimo vodu, u jednoj velikoj i u jednoj malenoj posudi, zalijevamo cvijeće i pričajmo o baki i nebu i anđelima.
