je li ovo faza nezadovoljstva

ajmo mame, pomozite savjetom jer žao mi je djeteta.
Roko ima 2 god i 2 mj, u jaslice ide od lani od 1. rođ.
sve je bilo super do ljetne pauze i vračanja natrag. obožavao je ići u jaslice, nikada niti a nije rekao, kada bi došla po njega ostajali po još po pola sata i igrali se jer nije htio doma.
no ove godine je sve bilo ok do poč 10 mjeseca. od tada čim dođemo na cestu koja vodi jaslicama on počinje plakati, prvo bez glasa, pa tiho, pa bez glasa guta one suze u sebi, ja mu kažem plači jako vići ali on neće, ne želi, kao da se boji. a meni se srce steže kao i svakoj majci, pogotovo još kako on ima i sa srcem problema ne volim kada plače, pogotovo ne tako ( nebitno ). zadnjih dana se grčevito stišće uz mene, uđemo u jaslice, on me hvata za nogu i teta ga odvlači a on se ne da. ajme meni, kako me srce boli kada ga vidim takvog.
kada dođem po njega on se odmah sprema i odmah idemo kući.nema ostajanja.
ja ga pitam razgovaram s njim što se događa, ali ne znam nema nikakvih znakova maltretiranja ničega. mislim ne ponaša se čudno kući.
on ide u vrtić kod časnih sestara i imam samo riječi hvale, uistinu za sve.
pitala sam ih da li se što dogodilo u vrtiću ali one kažu da je sve ok, i da on prestane tuliti čim ja odem. :/ ali ne znam, ja kada dođem po njega on je sa strane igra se sam, kada me vidi samo što ne padne u trans od sreće, a kada smo doma ja vama ne mogu opisati to zadovoljstvo i sreću.ma možda ja pretjerujem i nisam objektivna jer sam mama ali
eto pomozite mi, dajte mi savjet kako da ga utješim kako da prestane plakati, ne znam s prvim djetetom je sve bilo drukčije, ona je bila presretna u vrtiću!
možda je pitanje bez veze ali eto zabrinuta sam! je li to faza, što li je ?! :(

I F. ide u vrtić od godine dana. Imali smo takvih faza, a uglavnom se pojave nakon godišnjeg odmora, bolesti i sličnih dužih ostanaka kod kuće. Puno pričamo, prepričavamo dnevni ritam pa ono, sad ću se igrati, onda jedem, onda spavam pa ti dođeš po mene, može tak? Onda smo i objašnjavali zašto mora ići u vrtić i sve to pomaže. Traje nekoliko dana, ali prođe. Možda mu se promijenila časna, otišao neki prijatelj s kojim se volio igrati ili sl.

ni moje dijete prve godine uopće nije imalo adaptaciju, obožavao je sve u vrtiću. no tete su rekle da ju jednom ipak mora proći i da je to normalno. i stvarno, negdje u jesen iduće godine imao je fazu bacanja i plakanja, doduše kratku, al je ipak bila

Razumijem te sasvim. Moje dijete ima 5 godina i drugu godinu je u vrtiću. prošle godine plakao je malo dok je trajala prilagodba, a ove godine ne prestaje plakati (tamo se umiri, ali je povučen). sve smo pokušali, sve, razgovor, nagrade, objašnjavanja, ignoriranja, vrtić je također katolički i jako je u redu. potpuno smo očajni i ne znam što da radim.
ima li neka mama koja je ovo prošla?

melroseizgleda da smo u istoj situaciji.
ja sam isto jako žalosna, jer je on neprepoznatljiv kada je doma i kada idemo u jaslice.
jutros opet ista situacija, plakanje bez glasa i toliks neizmjerna tuga, ma užas i ne pomažu niti razgovori ni niš.
on je jedna velika maza, možda sam ja pogriješila u tom dijelu što ga toliko mazim - ma ne znam pričam gluposti valjda.
znam da ima puno takvih situacija, ali eto htjela sam da razmijenimo iskustva i da pomognemo jedni drugima, kakvim savjetom.
možda tu ima velikog utjecaja i naša kućna situacija, ja sam sama s klincima, tata nam je na brodu.
imam osječaj da je sada u fazi da mu tata jako fali i doziva ga naravno, možda je i zbog toga tužan, ne možda nego sigurno, a koliko god ja pokušavala sve i svašta čini mi se da ga ne mogu utješiti! :(

puno ovisi i o tvom stavu. taj smajlić koji si stavila na kraju je upravo ono kako se ne bi trebala osjećati kad ga vodiš. lijepo nabaci osmjeh, puno pozitive da osjeti kako je vrtić jedno lijepo mjesto i da ga i ti prihvaćaš kao takvog
znam da je teško.. :/

Vezano za savjet da treba biti nasmijan čak i kada smo tužni ili nam se ne sviđa što dijete ide u vrtić, samo bih napomenula da sam i ja uvijek tako postupala i vjerojatno još postupam, ali po ono malo što sam pročitala u knjizi od Juula mi se čini da treba biti iskren odnosno ne zatomljavati osjećaje, jer činimo još gore i sebi i djeci. E sad, to ne bi značilo da svako jutro i mi moramo plakati, ali da na neki način i ponekad trebamo pokazati da smo tužni, možda bi pomoglo - ne znam. Možda bi bilo dobro zajedno (roditelj i dijete) se konzultirati s vrtićkim psihologom, ne zato što je u pitanju (veliki) problem, već zato da se stvar čim prije riješi.

Dragamaremama, mi smo istu situaciju imali saL. njoj je 3 ipol gd. Ove godine je nakon jaslica upisana u vrtić, imala je veliku pauzu do polaska u vrtić ali ja sam mislila da neće biti nikakvih problema pošto je sada već starija ali sam se prevarila, išli smo opet na komplet privikavanje kao da vrtića nikad prije nije vidjela! Ispoćetka nam je bilo teško, ćim bi ju probudila usljedilo bi pitanje "da li moram danas ići u vrtić?" a nakon potvrdnog odgovora plać, i opet plać u vrtiću kada mora ostati. Bilo nam je teško gledati ju takvu ali bila sam svjesna da to mora proći. Danas smo u fazi kada Laura ima "dečka", prijatelje i prijateljice u vrtiću kojima se veseli. Znam da ti je teško,ali biti će sve ok i kod vas, nekima treba više a nekima manje da se prilagode :heart: