Strah od druge trudnoce?

Mene je stid otvoriti ovu temu, ne znam da li je to što osječam normalno, mene je panika od druge trudnoče, imamo bebca 2 god. prva trudnoča je bila teška,mirovanje, bolovi, hematom, septum...ležanje u bolnici, kontrakcije, strah da li će sve biti u redu, odlazak u wc strah da pogledam da nisam prokrvarila,... težak porod, gušenje bebe u stomaku,...završilo se carskim, posle poroda smo par puta ležali na pedijatriji...meni je to sve tako traumatično, ja kad pomislim na sve to kažem ja nikad više neću imati dijete, a onda pogledam sina i sva se raznježim, pričam sa mužom planiramo drugo dijete, pa mene strah uhvati. :cry: budem ljuta na sebe, krivo mi je što se tako osječam, nekako mi sebično.

pujica editirala naslov teme

Pozdrav!

Evo da ti kazem da mi je zao sto si to sve tako prozvijela, ne zvuči nimalo lijepo, tako da mislim da nije uopće čudno sto te svega toga strah.
Daj si jos vremena s vremenom se strah mozda smanji. Znam da nije preutješno, ali moras znat da se nista od toga ne mora ponovit, mnogo je cura nazalost jednu od trudnoća imalo kao teško iskustvo dok je druga prošla savršeno.
Unatoč strahu mozda da pomalo počenš s pozitvnim mislima kako ce sve bit u redu drugi put, sve dok ti to ne sjedne na mjesto dok se ne osjetis skorz spremno da se uhvatis u kostac s tim.

Puno sreće ti želim..!!!

Evo točkalica ti je sve lijepo rekla, a ja ću ti samo poslat jedan :love: .

Samo pozitivno :)

moja gin. misli da bi se moglo ponoviti radi setpuma, 8 god. smo čekali prvu trudnoću, sav taj stres, probleme....ne znam da li mogu opet, a želimo još djece, a mene panika, možda kao što kažeš vremenom prođe, ali mi je nekako grižnja savjesti što se tako osječam, što toliko brinem, ne znam jel to ok, mm kaže vidjećeš kad ostaneš trudna sve će to proći...ne znam...hvala vam...pozzz

evo i od mene :love: podrške i nemaš čega da se stidiš, tvoji strahovi su logična posljedica iskustva kojeg si imala.

Nisam ni ja bila daleko od tvoga - prva T spontani, nakon tri godine druga T strogo mirovanje do zadnjeg dana uz nebrojeno mnogo lijekova i ogroman strah svaki dan da li ću ponovo prokrvariti, da li će beba ostati zdrava i normalna, horor porod, da ne detaljišem, sve u svemu - katastrofa.

sve do prošlog ljeta meni se (bukvalno) povraćalo kad god bi prolazila pored ginekologije (ne znam gdje si ti rađala). i onda je odjednom prestalo.
valjda je istina kad kažu da vrijeme liječi rane, desiće se to i tebi, samo dopusti sebi koliko god vremena ti treba da svariš svoje neveselo iskustvo i izdigneš se iznad toga :love:

svi imamo isti strah a ti si to prošla pa mogu misliti kako je tebi.
Bitno je da se na kraju sve sretno završilo ... to je možda najveća utjeha.
Nadam se da će ti drugi puta biti lakše i da ćeš uživati u trudnoči.

Je su li ti možda predložili da makneš septum. Meni je naime prva trudnoća završila spontanim zbog septuma, pa sam to išla ukloniti. Možda da pitaš svog ginekologa. Jer ako bi ti to olakšalo trudnoću isplati se.
Ja sam manje krvarila poslije operacije nego sad nakon kiretaže.
A ioporavak je brz...

puuuno sreće draga

Inaja daj si jednostavno više vremena. Kad ćeš osjetiti da si spremna za drugu bebu, nećeš više imati strahove, razmišljat ćeš pozitivno i imat ćeš puno više samopouzdanja. Dobro je da sama sebi priznaješ da se bojiš i da si svjesna toga, jer lakše ćeš prepoznati trenutak kad ćeš biti potpuno sigurna da to zaista želiš i da si spremna za drugu bebicu. Uopće ne vidim razlog zašto druga trudnoća i porod ne bi bili prekrasni. Tko zna, možda ćeš već kroz par mjeseci potpuno drugačije gledati na sve to i definitivno reći "to je to, idemo sad u akciju" :love:

U zadnje vrijeme intezivnije razmišljam o drugoj trudnoći, kalkulišem, mislim da bi kao bilo vrijeme, bebcu je skoro 2 i po godine, meni je 32, suprugu 40...sve ja to nešto vagam, a blokirana strahom...kad čitam vase postove shvatam da ustvari to što ja osječam nije ništa ''ne normalno''.
Prijateljice oko mene su imale ok trudnoće, njima je to bio najljepši period, a ja se ne mogu sjetiti fine stvari iz tog perioda, nisam se mogla opustiti i uživati...mislim da je najbolje da sačekam još malo, iz vasih iskustava strah vremenom prođe, pa valjda će i kod mene biti tako. Hvala vam na podršci, olakšali ste mi. Pozdrav :love:

Inaja, sve što si prošla je bolno, i meni se čini da totalno normalno reagiraš. Ali sad to pusti, i reci sebi - izdržat ću i ovoga puta. Iz dana u dan. Sve će biti dobro! Drži se, i sreću ti želim s trudnoćom, i bebom, i uopće.

Ja se mogu samo pridružiti svima sa riječima ohrabrenja. Ako te toliko strah, to samo znači da trenutno još nisi spremna na novu T. Važno je slušati svoj unutarnji glas. Isto ti tako sa sigurnošću a i iz vlastitog iskustva mogu reći da će vrijeme učiniti svoje i sve nedoumice će nestati. Trebaš samo pričekati da stvari sjednu na svoje mjesto.

Hvala na podršci, razumjevanju, to puno znači :love:

inaja,pridružujem se pozitivnim vibracijama-drži se,nisi sama jer puno žena djeli tvoje iskustvo.želim ti puno sreće i da izdržiš sve što je ispred tebe s vedrim i pozitivnim stavom.uvjerena sam da će ovaj put biti puno drugačije i sretnije to vrijeme za tebe,a i bebać će ti biti jako zahvalan kada u životu bude imao bratsku ljubav :D

normalno je nakon svega sto si prosla da se tako osjecas. ja sam svog djecaka cekala vise od 5 godina i kada razmisljam o drugoj trudnoci imam puno pitanja, nedoumica i sl. Ljepo su rekle cure, kada osjetis da si spremna idi na drugu bebu. Sretno. :love:

:love: :*

vjerovatno moj poet ne spada tu.. ali ajde da probam..

naime strah nemam ja - već moj muž :mrgreen:

ja sam "opsjednuta" drugom trudnoćom, i to već gotovo godinu dana, stalno gledam trudnice i bebe i ne mogu dočekati kada ćemo ponovno biti trudni (sin nam ima 2 godine i ja sam silno htjela malu razliku :/ )..

ali moj muž stalno nešto "čeka", nije spreman, u biti to je jedina tema o kojoj uopće ne želi pričati, kao - nema planova i nema forsiranja... kada bude, bude spontano.. a pri odnosu pazi :evil:
a ja bi odmah! jesam li ja normalna?

a divan je tata, izmišljen!
uopće mi nije jasno čemu to odgađanje.. niti kako ga "nagovoriti"...

ima li tko slične muževe :mrgreen:

Citiraj:

---

ljubavna1pogled prvotno napisa

vjerovatno moj poet ne spada tu.. ali ajde da probam..

naime strah nemam ja - već moj muž :mrgreen:

ja sam "opsjednuta" drugom trudnoćom, i to već gotovo godinu dana, stalno gledam trudnice i bebe i ne mogu dočekati kada ćemo ponovno biti trudni (sin nam ima 2 godine i ja sam silno htjela malu razliku :/ )..

ali moj muž stalno nešto "čeka", nije spreman, u biti to je jedina tema o kojoj uopće ne želi pričati, kao - nema planova i nema forsiranja... kada bude, bude spontano.. a pri odnosu pazi :evil:
a ja bi odmah! jesam li ja normalna?

a divan je tata, izmišljen!
uopće mi nije jasno čemu to odgađanje.. niti kako ga "nagovoriti"...

ima li tko slične muževe :mrgreen:

---

Ja mislim da mu moras dati malo vremena da progovori zasto ima strah.Meni to zvuci kao da ga nesto brine,mozda da smanjis pritisak i pokusas sa njim onako neobavezno skrenuti na tu temu.Mislim ipak vas treba dvoje za bebu :roll:
Ozbiljno probaj malo popustiti pa ce mozda progovoriti sta ga muci.Jeste li imali kakvih problema u prvoj trudnoci?

Citiraj:

---

cokolada_83 prvotno napisa

Mislim ipak vas treba dvoje za bebu :roll:
Ozbiljno probaj malo popustiti pa ce mozda progovoriti sta ga muci.Jeste li imali kakvih problema u prvoj trudnoci?

---

to mi je jasno :mrgreen:

ma kakvi, trudnoća je bila predivno razdoblje, porod divno iskustvo, i meni i mužu...
zato ne razumijem..
kada sam pred godinu dana počela povlačiti pitanjem, onako suptilno, onda mi je bio obrazložio da mu je rano, da bi malo "uživao, putovao".. prošla je godina dana, on uopće o toj temi ne želi pričati, ma ne mogu vam to niti objasniti, čim se spomene drugo dijete - zid.
a vidim da sve planira u množini, za više djece i čak drugima kaže: e sada ćemo mi po jednu curicu :heart: ali to je to, tu staje sva priča.
imam osjećaj ako ga posjednem i ako mu kažem što mi leži na duši, da ću mu tek tada napraviti pritisak :(
inače mislim da imamo jako dobar odnos i o svemu inače razgovaramo, ovo je jedino područje u kojem sam potpuno nemoćna. i to me tako rastužuje, jer meni je to tako važno, prevažno, a imam osjećaj da nemam s kime pričati o tome (a kamo li raditi :mrgreen: ).
inače sam ja organizirani tip, a on spontani.. znam da je par puta bio spomenuo da ne ide to tako planski, nego kad bude - bude..

a vrijeme prolazi...

Nezgodna situacija,nema sta,al ne daj se.Mozda da pripremis neku vecericu uz vince il nest slicno pa probaj te onda malo opusteno popricat o toj temi ( ili proradit) :P .
A ako bas insistira na spontanosti onda se potrudi da bude sto vise takvih prilika :lol: pa zensko si snaci ces se vec :mrgreen: .

čokolada hvala na sugestiji.. :love:

mislim da ću to baš napraviti! vidim da odkako sam postala manje naporna (a priznajem da znam to biti :mrgreen: ) da samoinicijativno priča o djeci (množina :D ) za budućnost..

nadam se da ću se skoro javiti s lijepim vijestima :heart:

mene je strah drugog djeteta ne same trudnoće hoću li sve stizati kako će se to odrazit na moj odnos sa mojom velikom bebicom ipak je 4 godine sam i uživa svu našu pažnju i ljubav....ai čini mi se da je normalno imati strahove sve to ipak dođe na svoje mjesto..

Citiraj:

---

Darijae prvotno napisa

mene je strah drugog djeteta ne same trudnoće hoću li sve stizati kako će se to odrazit na moj odnos sa mojom velikom bebicom ipak je 4 godine sam i uživa svu našu pažnju i ljubav....ai čini mi se da je normalno imati strahove sve to ipak dođe na svoje mjesto..

---

dok se novo rodi mala će navršiti i 5 godina..

Ja imam razliku od 4.5 godine i super su skupa.

ma to mene puca ova dva dana neko ludilo ćas plačem ćas se smijem a MM me samo blido gleda....L i onako viće da oće bracu ili seku tako da se nadam da će to sve bit o.k

Mama sam dvogodišnjeg dječaka. Razmišljam o drugoj bebi, ali sam shvatila kako se užasno bojim poroda (a prvi uopće nije bio traumatičan) i bojim se te druge trudnoće zato jer već imam doma jedno malo dijete... u biti bojim se komplikacija, da ću morat možda bit u bolnici, pa kako će to mali podnijeti,tek je prestao dojiti i vezan je jako za mene... u biti bojim se ići rodit drugo dijete jer već doma imam jedno... ako me razumijete.... jel imala koja sličan strah?

Iva1602 i više nego te dobro razumjem.
Imam curicu od 3,5 godine i planiramo drugo ali.....uz tu silnu želju mene je jako strah
Prva trudnoća je bila prekrasna, porod iako carski nije bio traumatičan... ali ipak me strah kako ću ja to sve stizati, oće li sa trudnoćom biti sve ok, hoće li beba biti zdrava.... ma muče me tisuću pitanja i sumnji ali se nadam da će sreća zamjeniti taj osjećaj zabrinutosti kad ugledam onaj mali plusić na testu :zaljubljen:

Kada budete u potpunosti spremne i strah će nestati pošto čete onda razmišljati samo o pozitivnim stvarima, i ako kada imaš doma već jedno dijete stvari su zaista malo drugačije nego u prvoj trudnoći.
Ja imam doma curicu od 4gd, ranije mi trudnoća nije ni padala na pamet davala sam se cijela Lauri ali sada kako je Laura veća i samostalnija tako je i moja želja sve veća za drugim bebačem, i kada pomislim na tu drugu trudnoću mislim samo na ljepe stvari, možda je lakše što je ono prvo dijete starije.

Joj i ja se lomim s ovom temom... Naša je curica 5 godina, ali ono što mene muči je to što mi mm i ja radimo jako zahtjevne poslove s njegovim čestim putovanjima i mojim dugim prekovremenim satima, to što nemam bake niti nikog drugog za pomoć i to što mislim da i jednom djetetu ne pružamo dovoljno vremena (tjedan kao da i ne postoji, a vikendom obavljamo sve ono što preko tjedna ne stižemo...) Jednostavno se bojim... Uz to i moje godine i razni gin problemi mi u tome ne idu na ruku... Ponekad si mislim da li je to što osjećam želja za još jednim djetetom ili je to samo "pritisak" okoline... Niti mm niti naša kćer ne forsaju još jedno dijete, ali znam da bi bili jako jako sretni da ga imamo... Kao i ja u ostalom... Eto, podijelila sam s vama svoje misli... hvala na tome...

Mišić Pišić, kako ste se prilagodili prvom tako će te i drugom dijetetu, uz to vaša cura je velika i pretpotstavljam samostalnija svakim danom sve više, bila bi i vaša mala pomagaćica na što bi sigurno bila ponosna, možda bi vas taj smotuljak ljubavi natjerao da i malo povučete ručnu. Što god da odlućite sretno :heart:

Evo, da i ja dodam rečenicu, dvije... Prva trudnoća s Mihom mi je bila doslovno savršena - bez simptoma, bez komplikacija, bez ičega. Porod nije bio baš bajan, no sve je prošlo za 5, mali rođen s APGAR-om 10/10. Zbog stridora smo zadržani tjedan dana umjesto tri, ali to je bila sva trauma.

Iako sam oduvijek tvrdila da ću imati troje djece ili barem dvoje, dugo, dugo mi nije bilo ni na kraj pameti ponovno razmišljati o trudnoći. Točno se sjećam da s njegove dvije godine tako nešto nije dolazilo u obzir, posebno zato što sam ga do drugog rođendana dojila, pa je spavanje izgledalo kojekako. Sve to mi je stvaralo zbrku u glavi - grižnja savijesti, strah od biološkog sata (u smislu - za prvo nam je trebalo toliko vremena i pobačaja, koliko će trebati za drugo?), nedostatak volje, želje... Totalni kaos emocija.

I onda je negdje napravilo "klik". Činjenica je da Gabrijelu nismo planirali i baš smo se u toj fazi svađali (eh, i to se može desiti u braku :mrgreen:), ali nisam se više niti bavila s time "što bi bilo kad bi bilo". S Mihovilom je postajalo sve lakše, sve više je razumio, šetnje su bile pravi užitak, adaptirao se na vrtić, a ja sam, valjda, napokon prestala biti kronično premorena i prestrašena. Kada je test pokazao veliki, debeli +, znala sam da sam apsolutno spremna za reprizu. Ova trudnoća nije bajna kao prošla (iako potpuno zdrava i bez komplikacija, ali fizički teže podnosim), ali je lišena svake panike, straha... i iluzija. Znam što me čeka nakon poroda i spremna sam.

Ali da bi do toga došlo, treba pustiti vrijeme da odradi svoje i doooobro se naspavati :yes:

Strah nakon neke traume je normalan, a pogotovo kad je u pitanju još i briga za zdravlje bebe ili situacija oko već rođenog djeteta. Obzirom da bebe mogu osjetiti i našu tjeskobu, mislim da je bolje prvo poraditi na tome, znači, dati si vremena da neke stvari sazriju u nama, pa tek onda na iduću bebicu. A možda vam treba baš ta druga trudnoća koja će proći super kao i porod, pa da kao i ja zaboravite traume i sve loše iz prve.

Da skinem malo prasinu sa ove teme:-P Trudnocu sam ostvarila nakon 4 godine u MPO vodama. Mogu reci da sam imala srece da nakon dvije stimulacije i 6 ET i FET konacno ostanem trudna i rodim zdravo dijete. Svi oni koji su u MPO vodama razumiju koji je stres cekati stimulaciju i strah koliko ce se jajnih stanica dobiti, hoce li biti zrele, hoce li se oploditi, hoce li se embrioni razvijati, hoce li doci do ET, hoce li menga doci prije bete, hoce li beta biti pozitivna, hoce li se pravilno DUPLATI( moja najveca mora):scared: ,hoce li srce prokucati, hoce li....... Nakon svih ovih stresova u pocetku, konacno sam bila malo smirenija da bi u 28tt prokrvarila i hospitalizirana zbog placente previe i onda je opet poceo stres. Gurali smo dan po dan,bila sam sama u sobi, muz je dolazio u 9-10 navece s posla da me posjeti. Dogurali smo do 35tt, hitan carski, na svu srecu sa bebom je bilo sve OK ali samnom bas i ne. Ja se i ne sjecam svega, ali muz je bio uz mene dok su mi pokusavali zaustaviti krvarenje od 22h do 2h ujutro i kaze da mu jos ne bude dobro kad se sjeti te noci. Oporavak od carskog tezak,pa upala maternice, beban preslab da doji, pa zutica, pa nece da doji... Vratila se na posao nakon 3 mjeseca, izdajala mlijeko i davala na bocicu 15 mjeseci. Kad sam pocela raditi nasla sam zene koje zive sa nama i cuvaju B,usput i ociste kucu,nekad i skuhaju rucak,tako da kad dodjem navece kuci mogu se posvetiti djetetu. Te se zene smjenjuju svaka 3 mjeseca.To mi je ogromna pomoc. E sad.... Razlog zasto sve ovo pisem je sto mislim da je sve ovo sto sam napisala ostavilo kod mene veliku traumu a ja nikad o tome nisam razmisljala niti sam na bilo koji nacin pokusala da se tog nakupljenog stresa oslobodim. Imam 37 godina, nemamo vise ''smrzlica''. Za novu trudnocu bi morala prvo na stimulaciju. Nemam bas puno vremena, a prije nekog vremena sam pocela razmisljati kako bi bilo sebicno od mene da B ostane sam,bez brata ili sestre. O tome razmisljam vise ''mozgom'' nego ''srcem'', ali kad pocnem misliti pocnu mi se javljati odredjeni simptomi: glavobolja koja traje po par dana, osjecaj gusenja, pa se uspusem i odhukujem kao da nosim slona na ledjima( a to ne mogu na poslu da radim jer bi me proglasili ludjakinjom, nego na putu kuci u autu pusem kao kit). Imam osjecaj da su mi misici zdrijela i grla toliko stegnuti da me taj dio boli( osjecaj kako kad vam se place a ne zaplacete,nego samo boooooli). Par puta u toku dana imam i pokoju aritmiju. Kontrolisala sam hormone stitne i sve je OK. A posto se ovako fizicki osjecam kad pocnem razmisljati o trudnoci i svemu sto moram opet proci, nemogu misli skrenuti na nesto drugo, jer me ovi fizicki simptomi stalno podsjecaju na to. I tako je to jedan "circulus viciosus" evo vec 5 dana i mozda peti put u zadnjih 3 mjeseca. U zadnja 2 dana sam primjetila da ako o tome pocnem razmisljati dok se vozim kuci, pocnem ubrzavati voznju. Juce sam se ''uhvatila'' kako idem 150 Km/h,ogranicenje je 120:roll: Znam da mi je svakako prerano za novu trudnocu i kad bi je mogla ostvariti na ''uobicajen'' nacin jer sam imala carski i preporucuje se sacekati 2 godine, ali pitam se da li bi se trebala obratiti nekom psihologu za pomoc ili ce se sve doci nakon nekog vremena na svoje mjesto? Ako budem cekala par godina da se sve mozda ''sredi'' u mojoj glavi, sanse za uspjesnu stimulaciju i trudnocu mi se drasticno smanjuju. Citam ovdje da je puno zena imalo strah od nove trudnoce, ali ovo sto ja osjecam nije klasican strah,ovo je nesto drugacije, a ja neznam kako da to definisem, neznam kako da si pomognem. Evo jos jedan primjer. U jednom od postupaka sam imala betu koja se nije pravilno duplala i nakon par dana sam i prokrvarila. U WC-u na poslu sam na wc papiru vidjela komad tkiva koji je licio na dio endometrija sa nekim zadebljanjem. Mozda je to bio obicni komad endometrija koji se ljustio ali ja sam tad bila ubjedjena da je to embrion koji se prestao razvijati. Taj osjecaj tuge,ocaja,i razocarenja ja jos uvijek dobijem kad udjem u taj WC na poslu( a nemogu bas da ne udjem od 8 do 17h). Od tad je proslo vise od 2 godine a ja taj osjecaj jos imam. Nisam ga imala kad sam bila trudna, poceo mi se vracati tek kad sam pocela razmislajti o novoj trudnoci. Vidim da definitivno jos nisam spremna, ali se pitam da li cu ikad i biti? Da li je neko imao slicnih problema i kako je to rijesio?
Izvinite na kilometarskom postu ali morala sam vam se izjadati jer da nije bilo ovog foruma, podrske dragih forumasica i savjeta koje sam ovdje dobila ja vjerovatno nikad ne bi bila mama. Volim vas sve i od srca se zahvaljujem za svu pomoc koje ste mi pruzile u ove 3 godine:love2:

Alma, mislim da se ne smiješ forsirati i stavljati si pritisak da moraš imati još jedno dijete.

Ovo što si napisala da bilo sebično ne dati prvome bracu ili seku. Kao jedinica želim ti reći da se ne osjećam zakinuto ili da sam ikad imalo patila ili bila nesretna sto nemam braće. Možda se nekome tko ima braće čini grozno biti sam, ali vjeruj mi da je nama super i to uopće nije bed. Kad ne znaš kako je imati brata/sestru nema ti što niti nedostajati.

Ne govorim ti "nemoj imati drugo dijete", već "nemoj misliti da moraš, a pogotovo da to na neki način duguješ prvom djetetu". Možda se onda malo opustiš, pa ti bude lakše i odlučiti se na trudnoću.

alma, i sama si rekla, jedno je strah, drugo je ovo što ti proživljavaš. u svakom slučaju bi bilo dobro da se obratiš nekome za stručnu pomoć, moraš se toga osloboditi bez obzira na planiranje nove trudnoće, i da si sigurna da je ne želiš, raščisti tu traumu da ti ne kvari kvalitetu života. i slažem se, ne duguješ ti svom djetetu brata ili sestru, ne može to biti osnovni motiv za drugu trudnoću. "duguješ" mu sebe, sretnu i zadovoljnu (a trenutno se kod tebe ta dva duga isključuju).

Ne spadam baš po kriterijima na ovu temu...

Jako, jako žarko želim zatrudnjeti. To je jednostavno tako. Istodobno postoji strah hoće li opet biti spontani.. hoće li ovaj put biti vanmaterična na koju su prošli put sumnjali..

Strah postoji...