Printable View
Moje prijateljice kčerka redovno skriva ocijene iz škole,kada konaćno dozna ona poludi i ne zna kako da je odvikne od te navike.Razgovarala je sto puta sa njom o tome i ona obeća da će govoriti ocijene i iopet slaže tj. sakrije.Na kraju joj je zabranila da slavi rođendan ali ni to nije urodilo plodom. Ima li netko neku ideju kako da riješi taj problem? :heart: :?
Ja bih rekla da je do skrivanja ocjena došlo zbog nekog poteza tvoje prijateljice. Ako je reagirala na loše ocjene ovako kao što reagira na skrivanje ocjena, onda mi je jasno zašto joj dijete ne želi govoriti.
Mislim da je tu ključan razgovor sa djetetom...ali prijateljski razgovor, bez prijekora, bez kažnjavanja, zabrana, prijetnji i slično. I to ne jedan razgovor, nego redovni razgovori koji će dovesti do toga da dijete vrati povjerenje u roditelje.
Puno truda, strpljenja i ljubavi i rješenje ne smije izostati.
Ja sam u tim godinama lagala (ne o školi) jer mi se nije dalo slušati bukvice. Rađe bi nešto prešutila ili slagala nego da slušam traktate.
Ja sam ocijene skrivala isključivo zbog reakcije roditelja,
općenito sam mišljenja da djeca lažu ako su na to primorana (mislim na ovako velike).
Primjer;
seka od 15 godina (barem meni) nema potrebe lagati jer na ništa ne reagiram sa nekim zgražanjem, velikom ljutnjom itd....
Uvijek i o svemu otvoreno razgovaramo.
neka jedno vrijeme svaki tjedan ide na informacije u školu. kad mala skuži da laganje nema smisla, prestat će.
ja ne bih tu miješala rođendan.
Nema smisla kritizirati ni mamu ni dijete. To i nije tako malo dijete... Mislim da je ključ u razgovoru... Ja bih se prema svom djetetu probala postaviti kao prema ravnopravnoj osobi odgovornoj za svoje postupke i svjesnoj posljedica. Možda dijete ne razumije gradivo, možda ima nekakvih drugih problema itd... Komunikacija mi se ovdje čini nedovoljnom, a opet... nikad je nema dovoljno. Mi se trudimo najbolje što znamo, a to nas ne spasi baš uvijek od razgovora ugodnih. Ključna stvar je obostrano povjerenje. Dijete mora znati da neće dobiti jezikovu juhu AKO za problem doznam od njega, ali ako doznam od učiteljice ili s treće strane, ne garantiram blagost. I toga se dosta dobro držimo...
Isto tako vidim kako još nisu dorasli do toga da sami preuzimaju punu odgovornost za svoje ponašanje i tako će biti još dugo.
Druga strana plota - nije se baš uvijek lako suzdržati od prodika i scena. I mene najviše smetaju ponavljanja neprihvatljivog ponašanja. Kad se kod nas doma tako nešto dogodi, SVI (mm, djeca i ja) sjednemo za stol i napravimo si obiteljsko vijeće, pa od djece zatražimo da sami predlože što će raditi da se situacija popravi na bolje.
(Npr. mlađi sin je donio dvije trojke iz hrvatskog... Dogovorili smo da će doma više vježbati, nabavili još jednu radnu bilježnicu samo za doma i jučer na informacijama doznala sam da je dobio 2 petice u 2 tjedna. :D ).
ovo mi se čini točno.Citiraj:
gita75 prvotno napisa
mi znamo biti taaaaaaako dosadni i naporni u nastojanju da im dokažemo da loše čine.
mene povremeno nazove mama kćerkine prijateljice kada joj ova nešto zataji i bude mi naporno slušati je.
jedino što je dobro jest da je ne kažnjava niti joj zabranjuje odlaske na rođendane.
sigurna sam da joj kćer taji iz istog razloga kao gita jer joj se ne da slušati prodike.
Teško se suzdržati :mrgreen: . Ja krenem s prodikom, izgovorim rečenicu i udahnem zrak za drugu... I stanem. Totalno je kontraproduktivno popovati. Onda lijepo kažem, ovaj put si loše prošao, uči i bit će bolje. Nije strašno, popravit ćeš. Pa onda malo :taps: . Ko da njima nije jasno da su zaje... Pa nisu to više mala djeca.Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Laganje je jedno, nedavanje informacija drugo. Mi imamo više problema s ovim drugim.
Za ocjene - česti odlasci na informacije smanjuju smisao skrivanja ocjena. Ali ipak, ako loše ocjene znače stroži režim u kući, onda se "isplati" prešutjeti, jer će nekoliko dana dulje vrijediti liberalna pravila. Mi npr. internet i izlaske svedemo na najmanju mjeru (sad, što je najmanje o tome bi se dalo) kad vidimo da je frka, a ako ćemo to vidjeti na informacijama u utorak, a ne čuti od klinca u petak - eto njemu ugodnije provedenog vikenda.
Onda bi bilo možda pedagoški uvesti neku vrstu kazne za prešućivanje, ali tu su dva problema. Prvo, kad pritegnemo zbog ocjena kud će mu dodatno još neka muka.
Drugo, ima siva zona: pa, reako sam vam - i teoretski je moguće da je rekao jer je sklon važne informacije iz svih područja promrmljati dok se mimoilazimo ili usred rasprave koja s tim nema veze ili kad bauljamo na spavanje... To je isto problem na kojem radimo: reci jasno i glasno, kad je primjereno, i još ponovi - podsjeti nas. (Ok, da treba frizeru ili nešto kupiti, to nas podsjeti, ali sigurno neće podsjetiti da je dobio jedan. :mrgreen: )
Na neku granicu između prešućivanja i laganja spada mi skrivanje pravih motiva. Nešto hoće ili neće, ali razlozi koje navodi nisu oni vjerojatni. Sjećam se da sam i ja to radila, možda mi je malo lakše zbog tog.
Razgovara sa njom svaki dan.Redovno ide na informacije kada ona zna da joj mama dolazi taj dan u školu ona ni tada ne rekne ocijene.Mislim da ocijene nisu tako bitne koliko to povjerenje,jer sutra će tako sakriti neke krupnije stvari, ili joj neće vjerovati kada i bude u pravu. sa kaznama je poćela kada više nije znala što da radi jer to izluđuje kada ti razrednik proćita ocijene a ti oima nemaš .A još gore ako su jedinice a nisi uspio reagovat da to ispravi na vrijeme.
A da pita curu što bi ONA predložila da se radi o nekom drugom djetetu?
Kod mojih to obično pali, ali oni su manji... ne znam, ipak je to već dijete s pubertetskim mušicama. Joj, nek joj je sa srećom..... nije lako ni dati neki savjet, a kamo li rješavati to s vlastitim djetetom.
I ja... sa svojim klincima se trudim ne reagirati negativno na ocjene i ne kažnjavati ih zbog neke loše ocjene. Inače ne držim do ocjena nego do truda i rada.Citiraj:
kahna prvotno napisa
Moje dijete je menleno. Ali sjetim se sebe u školi - posljedice su bile iste rekla ja za lošu ocjenu sama ili bi to mama saznala od nastavnika. Jednaka količina ljutnje, prodike isl. Tako da nisam imala motivacije reći ni razgovarati, a skrivanje bi mi donjelo dan-dva mira.
Shvaćam da dijete treba motivirati na iskrenost i da se povjeri roditelju. Za desetak godina ću otkriti i hoću li pronaći dobar način za to :)
Dižem temu. Nisu ocjene u pitanju ali laganje i skrivanje je, a sve mi se čini i ovisnost.
Monitori i pretjerivanje s monitorima te laganej o korištenju istih.
Kako mu je monitor jedina zanimacija koju s guštom obavlja isti mu je i kazna. Odnosno oduzimanje ako je sankcioniran za nešto. Problem je sto nije u stanju niti jedan dan sankcije odraditi bez da ne prekrši mjeru.
Recimo za vikend je bio djelomično u kazni jer je u četvrtak navečer prošvercao mobitel i surfao do koje doba u noći, nakon višesatnog cviljenja da nije naučio za ispit, da ga glava boli, da me moli da ga ne šaljem u školu(što naravno nisam ispunila).
I sad za vikend, navečer nema igrica ali može crtati na grafičkom tabletu.
Naravno da je prekršio dogovor.
Jako me to ljuti, problem su monitori i slatkiši. Tu nema dogovora. recimo kupim kutiju sladoleda 6 komada, i kao trebali bi imati dva dana. Sutradan navečer ja skužim da nema tog šestog, na pitanje pa tko je dva u jednom danom pojeo on šuti, stariji kaže ja sam jučer i danas po jedan, a on iznenada joj da pa ja sam slučajno jedan a drugi i danas...
Fućka mi se za sladoled i ostale slatkiše, ali nije u redu da to mora skrivati. Pogotovo jer ja ne pravim oko slatkiša dramu, al ono pilam malo.
Monitori su mi puno veći problem, sam po sebi ima problem s koncentracijom a količina video materijala koju on upije mu odmažu. Svaki neki dogovor ili pravilo je prekršeno, naravno uz pokušaj laganja. Jedini način koji sada vidim je da poključam sve i uzmem fizički. Al opet treba im komp za masu drugih stvari vezanih za školu.
Ne znam o kojem uzrastu govorimo.
Nisam mogla drugačije riješiti problem, nego nekom vrstom kompromisa. Kad uči, sama ostavi mob. i komp. u dnevnoj sobi (ima 13 g.). Svako 45' protegne noge da na par minuta vidi "što ima nova". Navečer nijedan uređaj ne ide u krevet, oko toga nema rasprave (oduzmem) tako da spava uvijek dovoljno 8-9 sati. Nažalost, ostatak slobodnog vremena (nakon učenja i sl. aktivnosti) i dalje je prevelik i to troši na ekrane.
Slatkiše smo riješili jako šparnim kupovanjem, doma ih najčešće nema, hranimo se vrlo zdravo. Povremeno dobije neke novce i to onda sve ode u želudac.
Kosjenka, dijete je pred kraj osnovne škole?
Meni je to bio najteži period do sada, što se tiče odgoja, a nisam ni blizu imala stresnu obiteljsku situaciju niti je bilo korone u to vrijeme.
Što se slatkiša tiče, potpisujem čokoladu - šparno kupovanje je jedini način, ne samo za djecu, nego i za mene :škartoc: (kad je stresna situacija, prvo ću posegnuti za sladoledom, tako da dobro razumijem djecu kad naprave to isto). Ono što je pomagalo je pokazivanje razumijevanja i dobar primjer. Moji znaju da slatkiši i grickalice ne smiju biti u kući. Ja baš ne posežem za čokoladom, ali recimo čips mi je porok i ne smije ga biti doma, kao ni sladoled. Kupim svakom kornet komada 1, a sebi komada 0. Moja djeca znaju moje slabosti. I danas stariji sin kaže "nosi bajadere na posao, jer ako ostanu doma (dobili smo kutiju) požderat ćemo ih sve i imati lica puna prišteva"...
Što se tiče ekrana - nema zapravo pomoći, osim da s djecom razgovaramo i da im osvijestimo koje su loše strane svega toga. Moji sinovi i danas provode puno vremena pred ekranima, s velikom vjerojatnošću da će toga biti i više, jer im je to struka - sadašnja i buduća.
Jedino što smo mogli napraviti je osigurati dovoljno kretanja, koliko se dalo. Dok su dorasli do rame za odrasle, nabavili smo im pristojne bicikle. Stariji ga danas relativno rijetko vozi, jer fizički nema vremena, ali je tijekom srednje škole imao društvo i za to - isplatilo se. Vozi ljeti, kad stigne. Mlađi vozi bicikl cijele sezone, često i s voljom. Sad na faksu imaju aplikacije umjesto tjelesnog, pa to uključi kad ode u radioamaterski klub (sa istočnog dijela Zagreba skroz na Jarun po nasipu) i eto kretanja i bodova...
Još o zabrinjavajućim trendovima općenito - ono što je jedino pomagalo je da ne kvocam, ne prijetim (iako mi nije uvijek uspjelo) nego da s njima razgovaram "kao s odraslima", od najmanjih nogu. Ufff, budući da su bježali od tih razgovora, znala sam si "napraviti priliku", tj. strpati jednog po jednog u auto i tijekom 100 km vožnje do bake i dede razgovarati onako općenito, o svemu... Štajaznam, požaliti se iskreno kako me boli glava i oči nakon cijelog dana na računalu. Pitati kako se oni osjećaju... Ispričati problem na poslu pa usput pitati ima li kakvih problema u školi, ne njihovih nego tuđih... Bolje su reagirali ako su bili sa mnom 1:1, nego ako su bili obojica istovremeno, pa sam gledala da im osiguram to privatno vrijeme. S vremenom sam postala prava lisica u traženju "pogodnih trenutaka" za razgovore. Mlađi je odlično reagirao na pitanje "Što bi ti napravio da si na mom mjestu?"
Kad sam već gore spomenula radioamatere - eto, upravo to mi je spasilo glavu od situacije u kojoj si ti sada sa sinom. Zapravo, nisam zaslužna za to, nabasao je na njih u srednjoj školi. On je prije visio na ekranima, igrao neke grupne igre i koještarije pred kraj osnovne škole. To je bilo neizdrživo. Dolazilo mi je da ga fizički premlatim, ozbiljno... Na sreću, dijeli sobu s bratom pa nije bilo noćnih cirkusa. Upis u srednju školu bio je prekretnica. Čovjek se našao u tome što radi. Osim toga, budući da su ljeti voljeli ići na glazbene radionice ili filmske radionce u Kraljevicu, obično bih time mahala kao crvenom zastavom - na kamp idete samo ako je sa školom i doma sve u redu. To je bila dobra udica, ali za moju djecu. Razmisli što tvoji vole, a da je izvan okvira škole... Možda bi nešto moglo poslužiti kao motivacija. Ne znam što ima u vašoj osnovnoj školi, ali ako ima kakvih slobodnih aktivnosti tog tipa - možda bi pomoglo...
***
Inače, ako budeš i dalje zabrinuta, pokušaj se posavjetovati sa stručnjakom.
Nemam iskustva, ali svojevremeno se na forumu spominjalo ovo savjetovalište:
http://www.tesa.hr/projekti/telefon-...holosku-pomoc/
Djeca se mogu i sama njima javiti - ima savjetovalište za mlade: http://www.tesa.hr/projekti/savjetovaliste-za-mlade/
***
Sve će se to riješiti. Djeca rastu i odrastaju brzo... Sretno! :ghug:
13,5 godina.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
da i ja oduzme, ali on se iskrao i uzeo već kad sam ja ko torba u 22 zaspala.
Slatkiše i ja kupujem sparno i ok, ako kupim povremeno i tebi je ok maknuti kutiju keksa znaj da nećeš opet cca tjedan dana dobiti ništa, nije doduše fer prema starijem jer on bi se nekada "posladio" a nema jer ovaj potamani.
Ne znam sto mi je gore, to sto se ne može kontrolirati ili laganje.
Situacija baš i nije uobičajena jer je to dijete koje ima određene poremećaje pažnje imamo korona nastavu i tu našu tešku obiteljsku situaciju.
Znam mame koje idu na posao s dječjim mobitelima, routerima, daljinskim itd.
Sigurno mu je situacija vrlo komplicirana zbog svega navedenog, ekrani su mu (i) bijeg od stvarnosti, a ne samo nešto oko čega se ne mora koncentrirati kao što mora za školu. Za slatkiše da ne govorim (Peterlin je napisala).
Razumijem te i bolje nego što misliš, ako si u mogućnosti uključiti psihologa, vjerujem da bi pomoglo.
Kosjenka, dijete ne laže samo tebi - on prvenstveno ne može sam sa sobom izaći na kraj. Teško mu je kontrolirati vlastite porive. Ja sa starijim nisam baš imala takvih problema, ali mlađi mi je to višestruko nadoknadio, uffff....
Pokušaj sinu na neki način olakšati priznavanje istine. Lako je to tu napisati, ali moj je dojam da se naša poluodrasla djeca lakše otvaraju i govore istinu kad nisu u strahu od sankcija. Sama sam to iskusila. Kad sam olabavila, odnosno kad se moj sin osjećao manje neugodno zbog nekih propusta, istina je lakše izlazila na vidjelo.
Podijeli im slatkiše unaprijed, da se zna što je čije, tako da ne mora misliti je li pojeo bratovo ili nije. Naravno, to je privremeno rješenje, ali i dio procesa učenja... Mora biti sposoban kontrolirati sebe (što se tiče slatkiša, ekrana, učenja, svega) a to dolazi postupno. Do tada - nije tragedija ako mu ponekad progledaš kroz prste za nebitne stvari (sladoled), ako osvijesti da je pogriješio kod bitnih stvari (laptop noću).
Naravno da nije tragedija ako pojede sladoled viška, nitko ni ne radi dramu (ok možda malo stariji brat), nisam čak ni zadramila ni na to što je stajao pored nas i skupa s nama brojao koliko je sladoleda i bilo i sam se pitao tko je pojeo taj šesti. Imam problem sa starijim jer mu on malo nabija krivicu tipa eto sad za mamu nema, a ona je sad mislila sladoled pojesti.
Oduviiek funkcioniramo tipa kasnis jedan sat, idući izlazak je sat kraće. Prekršiš zabranu za monitore, produžuješ si kaznu za jedan dan. Bez neke drame, vike...la brate mili nekad pop i puknem.
S malim je problem sto nema aktivnosti osim škole, sport i sviranje su na čekanju zbog korone, prijatelja ima jako malo i naravno da je ekran prva razonoda. Potičem ga na čitanje, gledanje dokumentarac, nekih malo boljih serija.
Mislim da mu prije svega treba još distrakcija.
Ide kod školskog psihologa, ali dosta onako neobavezno.
Očito je u ovoj dobi potrebno s djecom razgovarati o tim temama. To je ta dob. Osim toga, djeca s lako otklonjivom pažnjom teže uspostavljaju samokontrolu.
Negdje pred kraj osnovne škole (ne znam je li u pitanju sedmi ili osmi razred) tema samokontrole dolazi na red za sat razrednika i roditeljski sastanak. To znači da taj problem ima većina roditelja. Djeca kao moj stariji sin (uredna samokontrola) su iznimka, a ovakvi gelipteri su pravilo.
Što se tiče ovisnosti o ekranima, tu je Vijeće roditelja u našoj osnovnoj školi pripremalo materijal za roditeljske sastanke. Sudjelovala sam u tome, ali ako sad pogledam tu prezentaciju o ograničavanju upotrebe ekrana, ona više nije primjenjiva. Ekrani su prevladali, zbog korone i online školovanja.
Moj stariji sin je svojevremeno radio prezentaciju "Ovisnost o internetu" i kao literaturu je uzeo knjigu Teen psiha: https://mvinfo.hr/knjiga/9673/teen-p...-za-tinejdzere
Igrom slučaja taj dan nismo imali pristup internetu (bili su nekakvi radovi) pa je u prezentaciju napisao da je napravljena bez pomoći interneta :-)
Moram ga pitati ima li to još uvijek, ali nije bitno.
Knjiga je odlična za ovu dob. Organizirana je u male cjeline, lako savladive djeci s kratkim intervalom pažnje. Izgleda kao da čitaš tuđi dnevnik. Ima unutra kvizova za samoprocjenu, ali i anegdota i humora. Provjerit ću doma imam li je još uvijek, ali čini mi se da smo je udomili kad je kolegica pred koju godinu imala isti problem samokontrole sa svojom kćeri.
Meni se čini da sve radiš dobro, da njemu samo treba sazrijevanje, ali znam da je ponekad naporno.... I ja sam pucala po šavovima i svađala se s mlađim i njegove kazne su ponekad indirektno pogađale i starijega, pa sam se loše osjećala. Prekretnica je bila upis u srednju školu. Tu sam morala pregristi jezik, pustiti mu da napravi svoj izbor (i jesam, jedva) što se pokazalo dobrim. Na sreću, njegov izbor škole bio je na istoj liniji koju su predložili psiholozi iz Suvaga i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, gdje je išao na profesionalnu orijentaciju. Rekla sam sinu - to je tvoj izbor, morat ćeš se sam snalaziti. Prvi razred bio je težak i njemu i meni, a onda je nekako sam sa sobom raščistio i krenuo učiti, kompenzirao svoje teškoće čitanja velikim zalaganjem na nastavi (razrednik mi je jednom rekao "stalno mu je ruka u zraku"). Točno je znao što radi - bilo mu je lakše skupiti dobre ocjene usmeno, nego na pismenim provjerama koje su mu išle lošije. Nisam sigurna jesam li išta zaslužna za to, jer nisam radila ništa drugačije od ovoga što si i sama opisala.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Osim toga, nekako u to vrijeme (kad je mlađi upisao srednju) počeli su se moji sinovi bolje slagati. Kao da su prerasli potrebu za djetinjim zadirkivanjem i tjeranjem maka na konac, a našli su i zajedničke interese i teme. Uglavnom, postalo je lakše.
Hvala Peterlin. Nasli smo nesto, na kakosi.ffzg. Ja sam mu predložila, on se nećkao na kraju odradio dulji razgovor. Malo se osvijestio.
Znam ja da je sve to uobičajeno ali kod nas je situacija teža i bojim se da na neke stvari ili preburno reagiram ili opet premalo...
:love2:Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Obzirom na okolnosti, daješ sve od sebe. Teško vam je svima. Budi blaga prema sebi - ljudi smo, nismo roboti. Ponekad kasnije pomislimo da smo mogli i drugačije reagirati... Ne škodi ako to kažemo i djeci u nekom trenutku. Vjerujem da će biti ok, ali tvom sinu treba vremena da sve to posloži u glavi.
Moj s poremecajem paznje potrpa u kratkom roku sve slatko u kuci na koje nade. Mi ne ocekujemo da se slatko raspodjeli na dulje vrijeme. Kad ima jedu, ako ne kupim-nema.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Ne ocekujem samokontrolu u tome.
Sto se tice mobitela...mi smo imali pravilo dugo vremena da se racunalo gasi u 22 sata. Ali u nekoj kasnijoj dobi je bilo dana da tipka po mobitelu u gluho doba noci.
Mala od 12,5 ipak ima bolju samokontrolu i veci umor. Ona zaspi u 22 sata i ne cuje i ne vidi nista do jutra. Cak sad sama ugasi mobitel da ju poruke ne ometaju .
Ne znam je li to sasvim dokazano, ali bile su priče da sve aparate koja odašilju elektromagnetske valove treba maknuti iz sobe u kojoj se spava (radi zdravlja) pa smo mi uveli običaj da se mobiteli i laptopi iznose iz soba iza 9 navečer. Čak razmišljam jesu li štetni i e-čitači.
Moj stariji je ovisnički potencijal, ali mu se ne sviđa ideja da mu nešto ugrožava zdravlje pa me u ovome sluša. Možda bi i tvoj sin poslušao taj argument?
Vec sam taj argument prezentirala više puta.
Maknem ja njima mob, ali djaba kad ja u 22:15 spavam pa se gospodin lijepo ustane i uzme si mobitel pa surfa do koje doba.
Imam i bed blocker (app screen time) no uzeo je frajer moj mobitel i otključao si pojedine app.
Jučer sam mu obrisala instagram i twitter profil , sve igrice i kojekakve gluposti s moba, samo viber ostavila jer nam je nužan za komunikaciju.
Stariji je isto unazad par mjeseci počeo nositi mob jer kao sluša glazbu da ga uspava, pa mu često ostane mob u krevetu na što ludim.
Moram i za to nešto smisliti.
Oduzmi im mobitele, isključi ih i donesi u svoju sobu pod madrac.
Mi smo tad bili imali samo kucni internet. Pa smo ga iskljucili u 22. sad je malo nezgodno jer svi imaju preko mobitela. ( ali sad ima 19. godina pa vise ne provodim torturu )Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Tvoja djeca nisu iznimka... Vidim to i kod sebe doma - vrijeme odmora provodimo na ekranima, netko gleda filmove, netko čita, netko igra, ali svi visimo na tome više nego prije.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Ono što bi riješilo stvar je alternativni izvor zadovoljstva, ali ne mogu se sjetiti ničega pametnog. Korona će imati gadne posljedice za cijelu tu generaciju - sigurno će biti porasta ovisnosti o internetu i igricama.
Moji su u periodu srednje škole bili dobro utrenirani i za kuhanje, pospremanje, prostiranje veša i slično, a korona je i tu donijela regresiju. Sigurna sam da su više participirali tijekom srednje škole nego sada, a možda se i varam (sada im za isti posao samo treba manje vremena - kako je čokolada negdje opisala...).
Imate li psa? Mačku/papigu/hrčka/zlatne ribice? Bilo što da postoji dnevna obveza brige o tome. Vrt ili voćnjak? Što djecu veseli i što rade s guštom? Moji su godinama slagali modele aviona i svemirskih brodova. Mislim da sve ovo imamo doma: https://www.revell.de/produkte/star-wars/
Mi za ograničavanje vremena na mobitelu koristimo Family link. Aplikacija je jako jednostavna, samo dijete ne smije znati šifru od mobitela na kojem je aplikacija da si sam ne dopusti što želi :-)
Primjetila sam da kad su u kazni što se tiče mobitela kvalitetnije koriste vrijeme, npr. slažu legiće ili robota, igraju se s mlađom sestrom i sl.
Ah,nema te blokade koju ne zna probiti. Na početku to pali a kasnije samo samokontrola( druge zanimljive aktivnosti)