Moja priča s drugog poroda počinje nedugo nakon prvog, kada sam imala osjećaj da su me porodili, a ne da sam rodila. Tada sam znala da će drugi put biti drugačije. I definitivno je bilo.
I prije nego sam ostala trudna znala sam da ću roditi u Vž i da će se beba zvati Marta. Trudnoća je tekla stvarno školski, bez ikakvih komplikacija, lijekova, bila sam aktivna do kraja i ovaj put stvarno uživala u svakom trenutku s bebom u trbuhu. Redovito sam se dopisivala i s dvije forumašice, Felix, koja mi je svojim odgovorima na hrpu mojih pitanja rasvjetlila mnoge nedoumice i osnaživala vjeru u moje tijelo i Sunce moje malo, s kojom sam dijelila trudničke dane, iskustva jer se nekako baš poklopilo da nam je tremin bio na isti dan 23.11. (ona je i rodila 25.11. u Vž carskim rezom Bartola).
I da ne duljim. U subotu 21.11. u 6:11 sam osjetila laganu bol u leđima koja se širila prema zdjelici, nakon deset minuta opet, pa nakon deste min opet, pa sam imala rozi isjedak, pa smeđi i znala sam. To je to. Porod je krenuo, baš prema mojoj želji da rodim za vikend. MM je polako popio kavu, doručkovali smo, bake i dede su obavješteni, došli su čuvati Mihovila i mi smo odlučili polako krenuti za Vž jer mi je trebao mir koji doma nisam imala. MM je iznajmio sobu u hotelu, pojeo čevape, popio kavu, a ja sam se odmarala u hotelu skupljajući snagu, većinu trudova sam prohodala, proležala, bila na četveronoške. Nismo se žurili u bolnicu i odgađala sam taj odlazak za što kasnije. Poslije tri mie je stigao sms od Felix koja mi je napisala da u bolnicu krenem kada više ne mogu izdržati, kada osjetim potrebu za mirom, da budem sama, da s nikim ne razgovaram, a pošto su trudovi bili sve jači odlučili smo krenuti oko pola četiri.
Primila me je ljubazna sestra koja je uzimala moje podatke, pregledao me dr. Kirchbaum (nadam se da nisam krivo napisala) i bila sam otvorena 7 cm. Vau! Pokazala sam mu moj plan poroda i rekao je da se ne brinem da ću sve dobiti. Ponudio mi je prokidanje vodenjaka, što sam ja odbila. Zatim slijede brijanje i klizma koje mi ovaj put uopće nije bilo neugodno. Trudovi su postajali sve jači i najlakše mi je bilo četveronoške nešto zagrliti i njihati bokove. Moram napoemnuti da sam većinu vremena iščekivajući odlazak u rađaonu bila sama što mi je nevjerojatno odgovaralo. Po mene je ošla Erika, ali ja sam bila u nekom drugom svijetu da uopće nisam registrirala tko je ona. Jednostavno sam cijelo vrijeme bila uvjerena da sve ide svojim tijekom, kako treba biti, da mi je u stvari bilo apsolutno svejedno tko je dežuran.
Oko pola šest me je odvela u rađaonu, prikopčala na ctg i objasnila da me neko vrijeme moraju snimati i da ležim. Krevet mi je bio udoban i tada mi još ctg nije smetao. Došao mi se predstaviti i mladi specijalizant koji je rekao da mu je dr. Kirchbaum izložio moj plan poroda. Prekrasno.Tada se pojavio i MM u zelenom bolničkom odijelu. Trudovi su postajali sve jači, beba se je spuštala, a meni je sve više smetalo što ležim. Nisam uopće skužila da su došle dvije mlade primalje. Svi su bili tu negdje, ali vrlo diskretni i ja ih uopće nisam primjećivala niti me je itko u bilo čemu ometao. Kada su trudovi postali prejaki tražila sam da me puste na wc samo da se maknem s kreveta. Godilo mi je malo kretanja. Osjećala sam da mi vodenjak smeta i predložila sam da mi ga dr. prokine, ali kada mi je dr. počeo pričati o nekim statistikama predomislila sam se. Bez riječi se je okrenuo, bez imalo komentara. No nakon dvadesetak min nisam više mogla i tada sam pristala da mi ga prokinu, jer sam osjećala da beba želi van, a da nam vodenjak smeta. Tada sam bila već devet cm otvorena, a sam postupak je dr. izveo tako nježno da nisam ni osjetila, samo vodu koja teče iz mene, trbuh se opustio i ja sam znala da smo blizu.
Preselila sam se na stolčić, MM iza mene i beba se je lagano spuštala. Primala me je upozorila da bi trebala malo duže tiskati, barem nekih 10-ak sekundi i da probam dva truda prodisati, a između trudova se opustiti i nasloniti na MM jer sam bila sva u nekom grču. Vrlo koristan savjet. Prvi sam uspjela prodisati, a drugi samo do pola i tada sam jako stisnula i brojala do 15 i čula kako MM kaže još samo malo. I Marta je došla na ovaj svijet. Nevjerojatan osjećaj kada beba izlazi, nešto prekrasno. Stavili su mi je na trbuh, a ona je bila prekrasna onako ljubičasta, krvava, s crnom dugom kosicom i noktićima koji su bili spremni za lakiranje. MM je komentirao kako se uopće ne plače i prerezao pupčanu vrpcu.
Mart je bila 4990 g, 49 cm, apgar 10/10. Moja posteljica se nije ljuštila pa su mi je ručno vadili uz anesteziju, a MM je tih sat i pol uživao sa svojom bebicom u naručju. Kako divan način da se upoznaju. Kada sam se probudila iz anestezij nisam vidjela jednog muža, već dva i trebalo mi je dosta vremena da dođem k sebi.
Došlo je i vrijeme da odemo u sobu, a MM u hotel sa svojim mislima. Imala sam stvarno puno sreće jer su sve sobe bile zauzete, ali je je jednokrevetna soba oslobodila i nas dvije smo dobile kraljevski tretman u malom bolničkom apartmanu. Marta je tu noć tri puta sisala, a ja sam osjećala takav neizmjeran mir i neobično ushićenje jer sam doživjela porod iz svojih snova. Zaboravila sam reći i da sam tijekom trudova jako vikala, kao neka lavica, jer mi je tako bilo lakše. Nitko me naravno nije niti pokušao utišati.
Bolnički dani su protekli u odmaranju, sisanju, Marta je dobila fotolampicu jer je bila malo žuta pa smo i ostale četiri dana. Moram i napisati da je cijelo osoblje Vž bolnice bilo prekrasno, spremno odgovoriti na svako pitanje, čak i kuharice koje su se trudile moj vegetarijanski, skroman ručak upotpuniti s dodatnim jogurtom, čokoladnim pudingom ili nekim kolačem.
Još sam uvijek pod dojmom cijele priče, koja je potpuno drugačija nego prvi porod. I stvarno svakoj budućoj mami od srca želim da ima ovakvo iskustvo kao i ja.
