Priča o mom porodu počela je prije trudnoće. Čuđenjem kada mi je prijateljica pričala kako je doktor pomogao njenoj bebi da izađe nalijeganjem na trbuh. Groženjem na priče o mesarskom rezanju nakon kojeg žene nisu mjesecima mogle sjediti. Iščitavanjem ovih stranica i učenjem o porodu, rađanju, svemu do čega sam mogla doći, a onda je došla i trudnoća.
Tek nekoliko trenutaka nakon poroda muž i ja zaljubljeno smo gledali našeg sina u predvečerje, u ugodnoj tami rađaone u Varaždinu (naravno) i znala sam da se to moje traženje poroda dostojnog novog života isplatilo. Zbog osjećaja kada je odmah nakon poroda završio u mom naručju, zbog toga jer je odmah u rađaoni sisao, jer se odmah nakon što je rođen upoznao sa svojim ocem, zbog toga jer je rođen tako kao što je on želio, u neometanom, posve prirodnom tijeku stvari koji je slavio moć žene i život koji počinje. Zbog toga što mi nitko nije ni nudio ništa što se protivi prirodnom porodu, a sudjelovanje primanje i liječnice u porodu bilo je minimalno, koliko je bilo prijeko potrebno, a opet neizmjerno potrebno bilo mi je prisustvo muža i sestre Erike jer sam na taj način znala da će sve biti u redu i te dvije osobe su zaslužne za lijepe uspomene s tog poroda.
A porod je počeo u mom stilu, puknućem vodenjaka u snu u 2,50 u subotu ujutro (legli smo nakon ponoći). Doduše, prvo sam mislila da je pritisak kojeg sam osjećala nagon na mokrenje i tek kad sam se probudila vraćajući se iz kupaonice sam po podu vidjela lokvice vode i tragove vernixa pa sam uzbuđeno probudila muža, čija je prva reakcija nakon što sam mu rekla da je otišao vodenjak: "Onda se moram obrijati". Da ne duljim priču, u trenu sam zaboravila na sve što sam znala o tome da nakon puknuća vodenjaka ne treba žuriti u bolnicu i prva mi je ideja bila da uzmemo stvari i idemo u Varaždin pa tko bio u smjeni. I dok sam tek u autu počela osjećati prve blage trudove, nekako me obuzeo osjećaj da će sve biti u redu i prepustila sam se...
... u rodilištu prvo pregledu dr. Kolenka, koji mi je odmah sućutno ponudio lijekove protiv bolova(ha, ha), simpatičnom smiješku sestre koja me zaprimila i odmah znala po kakav smo porod došli, potom brijanju i klistiru da izbjegnem bilo kakav upliv smjene koja je završavala u porod kakav sam očekivala, a zatim, nakon svakog mogućeg odugovlačenja, kada smo se nešto prije 07,00 moj muž u divnom zelenom odjelu (kojem je dotični dr. rekao da ću mu se mobitelom javiti nakon što rodim, a što može potrajati možda 3, a možda i 7 sati, što je sestra s odjela opet popratila smiješkom) i ja smjestili u rađaoni, rukama divne sestre Erike koja je nakon smjene ušla u sobu rađaone i obasjala dan jače od sunca koje je počelo širiti svoje zrake upitavši : "Kako ćemo?". Prirodno, naravno, što je uključivalo hodanje i vješanje o muža tijekom trudova koji su se prirodno pojačavali od 07,30 -17,00 sati kada više nije bilo riječi o hodanju jer sam sa zahvalnošću legla u krevet i zagrlila jastuk u agoniji koja je potrajala sve do izgona i u kojoj nisam ni mislila ni govorila, samo urlala od bolova (poslije mi je muž ispričao da su se primalje samo pogledale i zatvorile prozore), disala i opet urlala i disala, sve dok, nakon isprobanog stolčića, bočnog položaja, ležanja, klečanja, četveronožnog položaja, stajanja, u 18,55 (tako piše u otpusnom pismu), moj baršunasto mekani sin nije odlučio izaći van (na stolčiću), a ja sam, čuvši dosad nikad primjećen zvuk u glasu mog muža dok je rekao "vidi ga" u tom novom glasu prepoznala glas oca, a ja sam postala majka
