Printable View
Evo u 32. tjednu sam i polako me hvata panika, što i kako, hoću li znati što me snašlo, hoću li se uspjeti izboriti za svoja prava, hoću li stići sve pripremiti prije dolaska bebe, imam li sve što mi treba... brinu li i vas takve misli?
Ovo mi je prva trudnoća tako da ne znam što da očekujem, želim prirodan porod u Osijeku na stolčiću a čisto me strah da mi to neće dozvoliti kad stignem tamo jer su mi rekli da oni to baš i ne vole raditi jer im se neda klečati tamo... :evil:
Ispričavam se, vidim sada da sam ponovila temu, slobodno me brišite... stvarno sam...
Nemam savjet, samo sam došla reći da dijelim tvoj strah...
Poroda me frka već duže vrijeme, pa tamo negdje od 15 tjedna, trenutno guram 27-mi tjedan i što sam bliže kraju trudnoće to me jače hvata panika.
I ja se pridružujem...mi smo 34 tjedna, i kako očekujemo da če malac doći malo ranije, realno mi ga je očekivat več od iza Nove godine pa kroz Siječanj. Možda zvuči glupo, ali mi toliko dugo čekamo sretan kraj trudnoče, da sam ja zabrijala da neču preživit porod. Happy end mi zvući kao nekakav science fiction, tako da se mislim da če ovaj put naša bebica preživit al ja ne, i opet neču dobit svoju bebu u ruke :(
A da naravno, bojim se one boli :roll:
A kako smo sve nabavili več do sad, ne ludim da če mi nešto falit, bar to!
samo vezano uz ne prezivljavanje, katastrofa osjecaj, tog sam se najvise bojala, da se necu vratit svom anđelu ni vidjet malenu - evo me draga ziva i zdrava, trcala malte ne u dvoristu do vrata - tebi zelim isto to :* .Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
Ja sam bila na jednoj jako dobroj pripremi za porod. Zena koja je vodila radionice je rekla nesto u sto u potpunosti vjerujem: kako se alpinist priprema za put na Himalaju ili neki lovac za odlazak u lov, potrebno je i da se zena pripremi za porod. Meni je hrpa ljudi (zena) rekla nesto u stilu "ma to je sve prirodno... kako su druge zene rodile, budes i ti... i sl." Uopce, ne mislim da je tako. I ja imam odredjen strah od poroda, a vjerujem da ce panika rasti kako tjedni budu odmicali. Sada smo u 29 tjednu. Kad razmisljam o porodu, mislim da si cesto i mi same natovarimo dodatan teret na ledja. Previse se fokusiramo na ishod (u smislu svih onih detalja na koje necemo mozda moci utjecati kad dodje dan poroda - npr. neljubazna sestra ili dr., trudovi koji bole jace nego sto smo ocekivali, tijek koji nismo zeljeli pa krene drip, prokidanje vodenjaka i sve ono sto nismo zeljele.
Ja se pokusavam koncentrirati na ishod u smislu konacnog ishoda - i beba i mama su dobro. Cak sam i od plana poroda odustala, nego u glavi imam jasno poslozene zelje...
Mihim :love:
Matovila isto tako se osječam i ja. Nakon svega nažalost ne dopuštam si tako reći luksuz (iako ne mislim da je to išta luksuzno niti nepotrebno) tih nekih detalja kao plan poroda, porod na stočiću itd. Uopče me zapravo ne zanima sada kako če sve to proći ako je finalan ishod da smo i maleni i ja dobro i da ćemo se napokon grliti i maziti. Kad mislim o porodu samo mislim na onaj momenat kad je sve gotovo i mm sjedi na mom krevetu, a maleni je na mojim prsima.
i ja vam se pridruzujem...ja sam u 24. tj. i koliko god zelim da cim prije dode taj porod (zbog rizicne trudnoce ) i da sve prode ok, boli od poroda se uzasavam, strah me hocu li uopce ja to izdrzati, hoce li beba biti ok, kako ce ovi u bolnici reagirati na moje zahtjeve...ma svi oni strahovi koje imaju sve buduce mame, al najvise od svega strah me boli....kada su me vozili na hitnu u 16 tjednu zbog prijevremenih trudova ja sam se toliko derala od boli...drage moje bilo me poslije sram....
Evo još jedne koja neće preživjet porod :roll: . Neku noć sam zjakala u gluho doba noći s mislima kako ja to neću preživjet. Onda sam probudila MM-a, al on me nije utješio prema mojim očekivanjima i onda sam tulila od žalosti kak njega nije briga kaj ja neću ostat živa :). Mislim sasvim očito je da me pucaju hormoni. Idem malo na drugi topic onaj di se kuka :D.
Bez brige, prezivjet cete i bol i porod, a onog trena kad vidite svoje štrudlice zaboravit cete na sve - vjerujte!! :love:
ma ne brinite, sve ovo o cemu pricate je normalno i sve to prolazimo prije. kakve su mene misli sve prolazile, mislila sam da cu poluditi a onda to jutro kad mi je puknuo vodenjak i sve krenulo tako sam se smireno i sretno osjecala.
a boli se isti trenutak kad vam daju bebu u ruke vise ne sjećate.
samo hrabro :love:
nakon ne baš jednostavne trudnoće u glavi mi je samo bilo da sve prođe u redu, i da bebačbude ok. Sve ostalomi je bilomanje bitno.
evo i mene....
u prvoj trudnoci sve je nekako bilo ok, valjda nisam znala sta me ceka pa se nisam uopce nicim opterecivala, a sada....iako je prvi porod prosao i vise nego dobro bas se jako bojim, sto i jedna situacija mi se vrti po glavi,nikako da se opustim a termin na vratima :(
ja bih se slozila :* jos malo cure drzite se :love:Citiraj:
BebaBeba prvotno napisa
cure drzite se.priroda je to sve "lijepo poslozila" pa se odlucujemo i na drugo i na trece...:)
Mene je strah bilo do samog trenutka kad su mi rekli da idem na inducirani porod. Noćima do tada nisam spavala (ležala sam u bolnici na patologiji trudnoće gdje su me u noći znali buditi krikovi žena na porodu-rađaona je bila tik preko puta naših prozora na SD).
Ali tog trenutka kad sam i sama legnula na stol, još kad je počela akcija brijanja i klistiranja, strah je odjednom nestao. Možda je to bilo djelomično i zato jer sam znala da ću konačno grliti moju dugo željenu bebu. A tada same sebi postajemo na neki čudan način manje bitne. Uvijek bih iznova ponovila taj bolan ali uistinu predivan doživljaj...