Kada dođe nova beba........

Drage moje,
ja često ne pišem postove ali sam non stop na forumu. Sada sam trudna nekih 35. sedmica i koji dan. Porod se ozbiljno primiče, a ja nekako, kao da se nikada poroditi neću. Prilično se dobro osjećam fizički, mislim raditi do 8.1., a onda na bolovanje, s tim da mi je termin između 24.1. i 26.1.
Ali u posljednje vrijeme uhvati me neka tuga, osjećam potrebu da budem malo sama, da čitam, ili spavam, ili ne razmišljam apsolutno ni o čemu. Naša porodica je dobro uigrani tim, ovo je treće beba, imamo odraslu djecu(13 i 7) i onda se uhvatim u razmišljnaju kako će to sve izgledati. Hoću li se snaći, sem MM nemam baš neku pomoć za očekivat, kako će mi djeca to podnijeti, hoće li se udaljiti od mene, hoćemo li beba i ja biti nekako naspram njih troje starih znalaca, kao neki suparnički tim, želim da budem sretna nakon pororda, kao što sam bila čitavu trudnoću, jer ipak je ovo željno iščekivana beba....
Imam puno nekih dvojbi, i mrzi me s kim pričati o tome(pogotovo sa MM jer mislim da i njega slično nešto muči, al on je drugačiji od mene, ako sam ja tužna on bude još tužniji, voli čopvjek da me gleda sretnu izadovoljnu), prijaateljice će mi reći: Tražila si pa gledaj!!! A to mi baš sada ne treba.
Želim da čujem mame koje su rodile 2., 3., 4., i ino dijete, kako se to novo dijete uklopilo u staru porodicu, koje su imale probleme, kako su to riješavale, i jesu li se znale u trudnoći ovako zamisliti kao ja.

joj draga evo mi smo tek sad na drugom detetu, i ja sam imala strah kako ce to moj stariji podneti no nasa olaksavajuca okolnost je sto stariji i dalje doji tako da se brzo povezao sa sekom... no tek nam je drugi dan....
ali bice sve super videces, to su normalni strahovi, hormoni su cudna stvar :*

Eris, nemam ličnog iskustva, ali meni vaša porodica zvuči kao naprosto idealno mjesto za doček nove bebe. I zašto bi se ostali otuđili od tebe i bebe, pa to su već sve "odrasle" "razumne" osobe (ovi navodnici samo da relativiziraju pojmove zbog uzrasta onih na koje se odnose), i kako kažeš da je beba željno isčekivana ja ne vidim nikakve prepreke da se svi ne oduševe novim članom, i da svi ne uživate zajedno u malenoj štručici.
Pa draga, tražila si, sad uživaj :love:

Mislim da je baš to što su ti djeca već velika dobro jer će se svi angažirati oko nove bebe, a ovo za suparnički tim čisto sumnjam.
Znam nekoliko obitelji sa takvom razlikom među djecom i imam osjećaj kao da se starija braća i sestre više povežu s bebicom i čuvaju je, maze i paze baš kao i roditelji.
I ako kažeš da ste uigrani tim onda se zbilja nemaš zašto brinuti :love:

Kole, ti si neka superžena, kad se kraj svih dojenja i presvlačenja, i pranja uspiješ javiti i na forum. I ja se nadam da će biti ok, nego neku veče mi je bila drugarica sa bebicom od 2 i pol mjeseca, i kćerkicom od 5 godina. Moj mali i njena kćerka su čitavu veče trčali oko trpezarijskog stola, beba je samo nešto plakala, i htjela je mami u naručje jedino(doduše par puta se nasmijala mom malcu, koji je čitavo vrijeme imao želju da je malo gricne, onako od milosti, jer obožava male bebe :( . Moja 13 godišnja kćerka je upala sa zadtkom da joj pokažem zadtke iz fizike(to je moja naučna disciplina)MM je bio nešto malo od pomoći, postavio je stol i zovnuo goste na večeru, uglavnom je ušmrcivaao i trabunjao o nekakoj novoj gripi. Ja sam u jednom momentu se podigla, neka 2 metra iznad njihovih glava, i gledala te apsurdne scene, slušala tu buku, nikako ne mogavši da je zamislim kao sastavnio dio naših života.
Vrlo me se scve to dojmilo, i evo me par dna razmišljam o tome.
Ili se nadam da će to biti kao kad skačeš u hladno more, onako vruć, zažmiri, stisni nos i buć. Kasnije ti bude super :roll:

Jao Strobery, što si neka :P . Ali zaista si u pravu, tražila sam, i čak sam se dobro namučila da dođem do ovoga. Vjerovatno je to strah od novoga, pa makar i znali šta nas očekuje, opet je to nešto drugačije, malo prilagođavanja, malo odricanja, i biće to valjda ok.
Mislim da i godine čine da više imamo strepnju od onog šta ga čeka. I da podvučem, ovdje nije strah od obaveza, od fizičke boli(zbog poroda) ili nekog odricanja. Ovdje je strah da li će biti dobro, hoćemo li znati uživati, da li nešto može narušiti sklad i sreću kojoj težimo, naše trenutke, maženje u krevetu, ljubav mog muža, kupovinu sa kćerkom....
Znam da neće biti isto, ali bih od srca voljela da bude jednako dobro ili bolje.
E sad se nadam da me razumijete.

A ja se nadam da me nisi pogrešno shvatila, jer ono zadnje je trebalo da izironiše komentar koji si ti navela. Ja sam nekako ubjeđena da će u vašoj porodičnoj konstelaciji nova beba doći da popuni svoje mjesto :)

Hvala SS na podršci, ne, komentar ti je bio super, baš sam se nasmijala. Nego, sad baš nešto mislim, lako se sa svima izađe na kraj, najgori smo sami sebi.

eris ma nisam nikakva superzena nego je Ana super beba, prihvatila je maramu i ne izlazi iz nje pa sam slobodnih ruku :P
salzem se sa Strobery Shortcake potpuno, nemoj se deprimirati moze biti samo bolje, dolazi vam jedan novi zivot u vas i samo ce vam upotpuniti sliku :*

Još nisam rodila svoje drugo dijete pa nemam pravo glasa, ali eto mog iskustva kao trećeg djeteta. Imam brata starijeg 6 godina i sestru stariju 10 godina, dakle, nešto slično tvojim klincima. Mama se smije i kaže da nikada nije imala problema s mojim odgojem jer su me oni primili u svoje ruke. I danas imam osjećaj da imam dvije mame i dva tate, oni su premošćivali generacijski jaz. Rekla je da uopće nisu bili ljubomorni, ali uvijek je kod svih nas pazila da kad jedan nešto dobije (makar za rođendan) da dobiju svi ponešto. To radi i dan danas iako smo već zaista odrasli konji (osobno ću napuniti 35 na proljeće). :mrgreen: Također se starci zezaju da smo se od trenutka kad sam se rodila organizirali kao pravi sindikat i uvijek zajednički pred njima nastupali braneći jedni drugima prava. :lol:

Iako nisam dugo mogla sa njima ozbiljno razgovarati zbog velike razlike u godinama (to se tek oko moje 18. počelo bar malo približavati na razini mozga :)), njima u velikoj mjeri zahvaljujem sretno djetinjstvo kakvo malo tko ima. Skrivali su me kada su se moji tijekom jedne krize svađali kako ne bih slušala ružne riječi i uvijek se postavljali zaštitnički, sa njima sam napravila prve korake dok su moji bili na poslu (klimavo sam gegala od jednog do drugog), igrali se sa mnom kao sa lutkom... Sestra mi je izrezivala šarene leptire s papira kojim je omatala svoje školske knjige, oblačila me u vile i princeze, brat me učio grubljim, muškim igricama i kasnije me savjetovao po pitanju dečkiju i slično... Dan danas su uvijek tu kao dobri anđeli i u ovim godinama se osjećam kao curica koja će uvijek imati njihovu zaštitu (a roditelji stare, prešli su 70...).

Iako si napisala "odrasla" djeca što baš i nisu, dovoljno su velika da ti tvoje treće dijete uzmu pod svoju zaštitu i da ćeš možda imati problema druge vrste koje ne očekuješ? :mrgreen: Malo se šalim, no meni ovo zbog osobnog iskustva zvuči vrlo obećavajuće... :love: :heart:

Eris, ja mislim da godine tvoje djecce mogu biti samo pozitivna stavka. A što se tiče buke i nereda kao sastavnog dijela vašeg života..mislim da ćeš za nekoliko mjeseci drugačije gledati na sve to nego sad dok se dijete nije rodilo. Uostalom, vi ste obitelj za sebe sa svojim pravilima i djeca se prilagođavaju okruženju. nemaš se čega bojati nego uživaj!

Bok svima...ja čekam 4..u 18 sam tjednu i svi zajedno se veselimo...
moja djeca su mala ali pripremila sam ih...ljube mi trbuh ,nešto uvjek pričamo bebi...Za Sv Nikolu smo objesili još jednu čarapicu za bebu...
i stavila joj poklončić i oni sami govore to ne smjemo dirati to je za bebu kad se rodi...smišljaju imena...
Mislim da je glavna poanta pripremit okolinu na njima prihvatljiv način...
uključit ih u odabir imena..robice...aktivnosti...vezano uz bebu...
i mislim da je to veliko veselje...tvoja djeca su starija ali mogu npr posložit robicu...namjestiti krevetić...kupit neku igračkicu...
...i super...
pozdrav

Evo jedno iskustvo starijeg djeteta :) nas treci clan tria je 13 i 15 g mladji i dan danas se "zali" kako ima duple roditelje :) u njegovim prvim godinama zivota smo ucestvovali u svim mazenjima, pazenjima, vodili ga u setnje, hranili, presvlacili.. ma samo ga kupali nikad nismo :) kasnije pomagali ponesto oko zadace (svako u svom polju), isli na roditeljske kad mama radi... ma prava stvar je to sto neko spomenu da mozes premostiti generacijski jaz... blizak si a ipak imas neki autoritet... i ljubav se medju svima nama samo uvecala... Kad je brat stigao povezao je dublje sve nas velike, koji bi se inace svako svojim poslom zabavili :)

Cure, puno hvala na ohrabrujućim odgovorima. Potakle ste me na razmišljanje, s obzirom da sam i sama iz porodice koja ima troje djece(ja sam prva :) )te iz svoje perspektive mogu reći da nam nije bilo loše, naprotiv, iako sam 8 i pol godina starija od seke, koja je najmlađa, bili smo veseli, zadovoljni i složni. E sad kako je bilo mojim roditeljima, :mrgreen: imaću priliku da saznam uskoro. Mislim da su moji strahovi vezani za ove trenutke, ružno vrijeme, a i seki mi se udala, pa sam pomalo tužna.
Nego, mame sa više poroda, jeste li bile u situaciji da stariju djecu vodite sa sobom u bolnicu za vrojeme trudova. Zaista razmišljam da povedem ovo dvoje, a strah me opet da mi se kćerka ne prepadne ukoliko me vidi onakvu. Živimo u kući, komšije oko mene su sve preko 65 godina starosti, i ako bude noć, nešto mi bezveze da ih budim. Moji su sat vremena daleko, a bolnica je 15 minuta. Da djecu u gluho doba noći ostavim samu, nekako me strah da će mi to odvući pažnju, a opet da ih povedem?????!!!!
A ko zna, možda opet porod počne danju!

eris, i ja sam prva od troje, a razlika pa skoro kao vasa...11 god sam starija od sestre, a brat je stariji od nje 7 god. I mada smo nas dvoje uvijek bili tim,ipak smo bili ludi za njom, ali smo je gledali zastitnicki skoro kao da smo joj roditelji. Danas smo svi odrasli ljudi, sa svojim porodicama, i tek kad se ona udala i dobila dijete malo se taj odnos promjenio, kao da je tek sad "ravnopravna", ali jos ne do kraja jer je takva osoba, vjecito dijete...
Po njenom priznanju samo joj smata kad pricamo o djetinjstvu, jer u tim pricama uglavnom nje nema,ono sjecas se ovoga, onoga, a ona se nicega ne sjeca jer je bila mala, a kad se vec mogla sjecati mi smo bili u pubertetu, izlazili svaki sa svojim drustvom, a njeno pravo djetinjstvo je tek pocinjalo...eto, samo to.
Ali i kod mene ce tako biti, moja princeza ima skoro 11 godina, a druga beba je tek sad na putu, a treca...ko zna ,ja se i njoj nadam :oops: (onda bi kod mene bilo kontra)

A za vodjenje djece u porodiliste....ja ne bih, bas zbog kcerke i mogucih komplikacija, i njenog straha...mozes li nekog pozvati da bude kod tebe u ocekivano vrijeme porodaja, tih par dana? Neku blisku osobu, rodjake , ili posto je tad raspust da posaljes djecu negdje, kod rodbine itd?

A72,
pokušat ću zvati koga, u najgorem slučaju možda samu sebe odvezem, a MM da ostane kući sa njima. U pravu si što se tiče kćerke, pucaju je ove lude godine, a onako često nešto bulazni o smrti i tako to, pa možda uspijem pozvati jednu prijateljicu(bar se nadam) A komšije su stare tako da MM se boji probuditi ih nakon 10 sati, dobt će ljudi srčani, a inače su svi vrlo fini i prijatni.

I moja seki je postala ravnopravna onda kada smo je mogli uključiti u svakodnevna dešavanja, pa ma kako ona bila ružna, a to je negdje bilo oko njene 20 tek :lol: , al ko je meni kriv što sam se rodila prva( iako je moj tata uvijek govorio da se najbolji geni potroše na prvo dijete :P )
Tebi neka je sa srećom, i da jednog dana imaš kuću punu djece, a vidim da želje imaš, a bome, i potencijala.
Ja sam ušla u 9. mjesec, i od ovog vikenda počinjemo sa kupovinom robice, spremanjem krevetića i ostalih stvari, a i ja uskoro prestajem raditi pa se nadam da ćemo se lijepo uhodati dok bebi ne dođe.

e draga moja, dosla mi pod ruke ova tvoja tema, pa da te sad nakon svega pitam kako je proslo, kakvi su bili prvi dani i uhodavanje tima sa bebicom? bas me zanima...:)

A72, tek sad vidjeh ovaj tvoj post.
Što se tiče bebe, njen dolazak je prošao savršeno. Uklapanje u porodicu isto tako. S druge strane, pošto ja sam teška "nedojilja" koja svakim porodom pokušavam da ipak dojim, prvi mjesec dana sam bila fokusirana na to njeno cjelodnevno dojenje. Ostatak porodice blago zanemaren(tu je ipak bio tata)Bilo mi je lakše da sama sa njom spavam u sobi, tamo nekih 25-35 dana, a onda smo se vratile u spavaću. Ono što ti mogu posavjetovati jeste pronalazak nekoga ko će ti moći doći brzo kada ti treba. S početka je bilo super, ali kasnije mm na posao, djeca u školu, kuhanje i sve kućanske obaveze ponovo dobiše svoje pravo značenje. Nemam mamu, a sveki ne može doći baš kada meni treba, ponekad sam znala zvati u pomoć bratovu ženu(hvala joj do neba) koja ima i sama malo bebče. Starijoj djeci je bilo super što ne radim, kasnije smo se uhodali, beba je bila svugdje sa nama, i super je išlo. Do skora, pere nas pubertet, mislim da smo u najgoroj fazi, svađa, ljenost i konstantno nezadovoljstvo. Valjda i to prođemo zdravi i živi, da budemo opet ono što jesmo.
I da, sin, koji je tada imao 7 godina je konstantno htio biti sa bebo, ljubiti je , ležati kraj nje, grliti je. Da li je to ljubomora ili čisto obožavanje bilo je teško razlučiti. I sada su njih dvoje tandem, beba ga naprosto obožava. Starija seka je malo više off, ali kada se ina uključi, svi su tako divni.
ostala sam paf kada čuh za tvoju trudnoću, i mislim sebi o onoj Pazi šta poželiš, može ti se ostvariti!! Uživaj, pitaj što god te muči, i sretno!