problemi sa prvašićem

Moj sin, star 6,5 godina krenuo je u prvi razred.Veselio se školi. Učiteljica me pozvala na informacije, i molila dozvolu da obavi razgovor s defektologom. Ima jako lošu komunikaciju s djecom. Tuče se i svađa, a jako se veseli školi i prijateljima. Prije godinu dana udario ga je auto, 40 dana je bio u bolnici, prohodao tek oko Nove godine. Vratio se tada u vrtić-djeca ga više ne poznaju, njegovi prijatelji imaju neke druge prijatelje. Uz to, ima veliki ožiljak na stoplalu kojeg se djeca plaše. On je živ, on je "zločest", ali je li to zaista za defektologa?Imam još dvoje djece.

Ja bih na tvom mjestu pristala na razgovor s nekim stručnjakom (defektolog, psiholog, pedagog). Bit ćeš mirnija ako budeš znala na čemu si. Ne mora biti da s njim nešto nije u redu, ali zašto ne provjeriti. Ako ne budeš zadovoljna tim stučnjakom možeš uvijek ići dalje.

potpisujem Poslid.

i ja se slažem s poslid... možda ga samo treba osloboditi straha od toga da će izgubiti prijatelje (kojima skreće pažnju svojim ponašanjem).
iskustvo iz vrtića očito je bilo prejako za njega, i možda se nije naučio nositi s tim.

vjerujem da učiteljica ima najbolje namjere da mu pomogne. :*

Draga Jasna šaljem ti ovo i na forum i pm,
naime vjerojatno kikač ima problem koji nije u stanju riješiti,
pitanje je da li je dječečić bio prije nesreće normalnog raspoloženja i ćudi, u svakom slučaju najpametnije što ti mogu predložiti je da se obratiš u klaićevu bolnicu u psihotrauma centar i svakako traži prof. RISTER,prof.psiholog-divna mlada žena, po mom sudu velikog znanja i razumijevanja.
MOLIM TE NEKA TE NE PREPLAŠI NITI NAZIV PSIHOTRAUMA CENTAR NITI RAZGOVOR SA PSIHOLOGOM, naime tamo rade divni ljudi i stručnjaci, psiholozi, defektolozi, logopedi, liječnici, i ukoliko će smatrati potrebnim sigurno će tražiti svu obradu koja može trebati tvom dječaćiću u što uspješnijem oporavku.
Što se tiče problema koje navodiš možebitno je djetešce pritisnuto stresom koji ne zna nositi, a ne zna glasno reći da mu je potrebna pomoć, nesmijemo zaboraviti da je pravljenje problema ćesto njihov naćin protesta i traženja pažnje,
prije svega moguće da nije ništa jer je polazak u školu velika promijena i šok za djecu i svako dijete drugačije reagira na takvu ogromnu promijenu a vrlo često to pogoršava i pritisak u školi, dakle kako god bilo kreni psihologu a ako će oni smatrati tražiti će dalju obradu.
Ne želim se miješati kolegici u posao, i mislim da ćeš to sa prof. Rister bolje riješiti, no trebaš uzeti u obzir, (polazim od toga da ti skrećeš najveću pažnju na nesreću, )da je kod velikih traumatskih ozljeda u kojima je osoba trpjela strah za svoj život, bol i is. vrlo lako moguće razviti vrstu postraumatskog poremećaja koji povećani stres polaska u školu može aktivirati, zato te molim bez straha kreni tamo i riješi svoje sumlje, ponavljam čvrsto vjerujem da može biti samo polazak u školu uzrokom takve promjene u ponašanju ali zadovolji brigu i go girl.
Nadam se da sam ti bar malo pomogla, ako ti ustreba javi se i pm

Javljam se nakon dugo vremena. Puno vam hvala na podrškama i razumijevanju. Moj problem (naš problem) je proživio nekoliko mijena. Sin je bio na razgovoru sa školskom defektologinjom a onda ja i rečeno mi je da mi je sin hiperaktivan i emocionalno nezreo, ali vrlo intelektualno iznad svoje generacije. Razgovor je bio ugpdan, izgbilasam strah. Nakon razgovora kopala sam po toni literature, vjerujte mi. I jako puno razgovarala sa mojim prvašićem. Dok nisam shvatila da ne pričam nego vičem. Otkrila sam da me slabije čuje i da svu komunikaciju skida sa usana. Otišli smo na pregled i uSuvag. Slab sluh. Treći krajnik. Logopedica kaže-nije hiperaktivan umoran je od naprezanja slušanja. O tome nikad nisam razmišljala, nisam o tome znala. Možda pomogne i nekom drugom. Moramo otvoriti sve opcije. Puno hvala, bili ste uz mene. :D