Kako svladavate osjećaje

Unazad par godina, vidjela sam i čula jako tužne događaje, i počela sam plakati svaki put kad me nešto jako dirne, plus što navečer od brige i nesretnosti ne mogu zaspati.

Npr. baš danas sam vidla ovaj video kojeg su mi poslali kao "smiješnog":

http://www.youtube.com/watch?v=FzRH3iTQPrk

Ja sam se rasplakala iz toliko puno razloga: sirote pande su u hladnoj ćeliji, mala pandica je na podu a ne u naručju mame pande, pande su u zatočeništvu jer kapitaliati uništavaju kineske šume, kako smo mi ljudi destruktivna bića...

I tako me na masu stvari toliko toga pogodi, i više ne znam kako da se nosim sa svim tim osjećajima užasa i krivnje što sam ljudsko biće i što se zbog moje komocije uništavaju sva druga bića i resursi (unatoč tome što sve recikliram, kupujem iz nužde)...

Kako se vi nosite s osjećajem krivnje? - bilo vezano uz ekologiju ili nešto drugo što Vas muči...

Da nisi trudna draga? ;)

brijem da nisam...

al ima i u tome istine, odkad sam rodila tako sam postala senzitivnija na patnju i bol...

isto tako me jako pogode neke grozote koje žene prođu u rodilištu i koje sam ja prošla i jednostavno mi se samo plače...

ne znam kako da se nosim sa svim tim događajima i saznanjima i tako sam jadna koliko si ne mogu pomoći

ja sam veliki emotivac, tesko savladavam sve vrste emocija i to mi pricinjava veliki problem. u nekim situacijama jednostavno emocije vladaju mojim umom i tijelom. rasplacem se na svaku glupost...... i nisam trudna :mrgreen: . mislim da je to postalo intenzivnije otkad sam i sama postala majka.

"kako svladavate osjecaje?"

nikako.

-doduse nemam problema sa hipersenzibilnoscu zbog stvari koje si npr navela u prvom postu...ali imam problema da vrlo inpulzivno reagiram na emotivne scene, dogadaje, odnose, nijanse u (tudem) djecjem odgoju (vecina me samo blijedo gleda ukoliko tako nesto spomenem) a ja svakim dijelom tijela osjecam nepravde koje se djetetu nanose odgojnim metodama, nekim glupim i besmislenim izjavama, itd
-takoder tesko balansiram osjecajima/emocijama prilikom svade,prepirke, rasprave...duuuugo probavljam jednu te istu stvar, scenu, sukob...itd
-"vrijeme mi sporo lijeci rane", recimo i to
-intuicija mi je vrlo vazna, moji dozivljaji neceg/nekog na prvu ruku

-ma da. mogu reci da sam emotivac.
-nije se puno toga promijenilo od kad sam mama, takva sam bila i prije

a to sto su neki ljudi "blokirani", drugi emotivni, treci hipersenzitivni, itd....sve ti to ima svoje zasto-zato...uzroke, razloge i posljedice koje se vuku jos iz djetinjstva, npr., osjecaji bespomocnosti, samokritike, osjecaji krivnje koji su uvijek zbog neceg prisutni...moze li se tu svrstati i samopouzdanje? ili samozadovoljstvo? u kojoj mjeri su prisutni?

Svoje osjećaje ne svladavam uopće,pustim ih da odrade svoje.I idem dalje.Oduvijek,valjda odkad sam postala svjesna sama sebe,ja osjećam i doživljavam situacije,ljude,odnose, jako intezivno i duboko.Ja ti npr.uopće ne mogu svladati suze na neke potresne slike,ma da sam u društvu stotinu nepoznatih ljudi.Na djecu sam posebno osjetljiva.Recimo,nekidan na TV-u prilog o maloj Moniki iz Petrinje i tati koji je štrajkao za pravo svog djeteta...Ja u tuđoj kući,gledam,i suza suzu stiže.Ma nezamislivo mi je da takve stvari nekoga možda uopće ne diraju.Samo smo ljudi od krvi i mesa,pa nismo roboti,kvragu!A što se tiče nekih krajnosti,pa nije dobro,niti jedna krajnost nije dobra.Hoću reći,ako je ta tvoja emotivnost u granicama normale,ok.,takva si,prihvati se,i živi.Ako si i sama svjesna da je to nekako previše,poradi na sebi.Budi iskrena sama sa sobom,priznaj si što te zapravo muči,jer često ta plačljivost proizlazi iz nekih sasvim drugih i dubljih razloga. :heart:

Citiraj:

---

PericaY2K prvotno napisa

al ima i u tome istine, odkad sam rodila tako sam postala senzitivnija na patnju i bol...

isto tako me jako pogode neke grozote koje žene prođu u rodilištu i koje sam ja prošla i jednostavno mi se samo plače...

ne znam kako da se nosim sa svim tim događajima i saznanjima i tako sam jadna koliko si ne mogu pomoći

---

to ti se i meni desilo, ja sam bila 'hladna' , niti na sprovodu svog dragog djeda nisam plakala: umro je od raka, napokon mu je patnja prestala ...
od kad sam rodila, nešto se u meni pretumbalo, sada mogu zaplakati jer je uopće imao rak i umro u toj agoniji...

jedan pametan čovjek je rekao da je suosjećanje jedan od najdivnijih osjećaja koji čovjek ima
neka te ne bude sram zbog toga, to je pozitivan osjećaj , prihvati ga jer nema lijeka (ja sam rodila prije 3,5g) mene još drži
pustim suzu neka ide, kadkad se i pomolim za žrtve , svaka pozitivna misao dobro dođe u ovom kaosu

evo ti recept moje sestre (rođena kao jako emotivna) : kad joj se plače , ona se isplače, onda se smiri i može dalje

popustit će malo sa vremenom
ja sam u prvom tjednu nakon poroda plakala zbog teletine za ručak. jer šta ako je to luda krava i onda ja prenesem boleštinu svome zlatu? plakala ko kišna godina ... za nevirovat

Hvala vam curke na toplim riječima
:heart: :heart: :heart:

Citiraj:

---

lillifee prvotno napisa

...u nekim situacijama jednostavno emocije vladaju mojim umom i tijelom...

---

ovo mi je poznat osjećaj bespomoćnosti da se resetiram i da nastavim dalje...

Citiraj:

---

we&baby prvotno napisa

-takoder tesko balansiram osjecajima/emocijama prilikom svade,prepirke, rasprave...duuuugo probavljam jednu te istu stvar, scenu, sukob...itd

---

u jednom priručniku za komunikaciju na poslu piše da nikada ne smijemo pokazati emocije, a ja se sjećam jednog konflikta gdje sam vrlo emotivno (riječima, gestama, bojom glasa) izrazila svoje mišljenje - i tu mi je nadređena rekla da je ostala zabezeknuta mojom reakcijom. a onda si mislim, ako ne uspijevam privatno obuzdavati osjećaje - kako ću u poslovnom okružju?

Citiraj:

---

we&baby prvotno napisa

sve ti to ima svoje zasto-zato...uzroke, razloge i posljedice koje se vuku jos iz djetinjstva, npr., osjecaji bespomocnosti, samokritike, osjecaji krivnje koji su uvijek zbog neceg prisutni...moze li se tu svrstati i samopouzdanje? ili samozadovoljstvo? u kojoj mjeri su prisutni?

---

ovo je istina, cijelo vrijeme osjećam grizodušje ako nešto ne napravim savršeno ili ako ne mogu okončati nečiju patnju...

Citiraj:

---

Zraka prvotno napisa

Ja u tuđoj kući,gledam,i suza suzu stiže.

---

ovo mi se dogodilo nemali broj puta. kasnije sam si mislila - pa je li to uopće dobro tako pred ljudima pokazivati svoju ajmo reći ranjivost... pa sam lagano počela skrivati suze u tim situacijama

Citiraj:

---

Zraka prvotno napisa

Budi iskrena sama sa sobom,priznaj si što te zapravo muči,jer često ta plačljivost proizlazi iz nekih sasvim drugih i dubljih razloga. :heart:

---

Je, ovo je često situacija kada trebam napraviti kompromis, ili se opravdavati i sl. Npr. odlučili smo ne krstiti dijete jer mi se Crkva zamjerila kao institucija i donijeli odluku da ćemo djetetu dati slobodnu volju da se krsti gdje hoće kad odraste. Moji roditelji su poludili na tu odluku i svaki vikend kad dođemo na ručak me masiraju o tome dok ja ne poludim i ne izvičem se na mamu da je upravo katolički vjeronauk od malih nogu od mene napravio bojažljivo dijete koje je cijelo vrijeme bilo u strahu da nešto griješi, umjesto da me vjera činila snažnijom i boljom osobom.

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

jedan pametan čovjek je rekao da je suosjećanje jedan od najdivnijih osjećaja koji čovjek ima

evo ti recept moje sestre (rođena kao jako emotivna) : kad joj se plače , ona se isplače, onda se smiri i može dalje

---

tnx :)

Ja sam baš obratno otkad sam mama. Nisam više tako emotivna. Valjda se trudim biti jača zbog odgovornije pozicije.

Ja sam oduvijek bila emotivna, no više sam bila onaj tip da me nešto pogodi, ali ja to u sebi odradim i ne dajem na van pokazati da me nešto pogodilo.

U trudnoći sam postala puno emotivnija i lako bi se rasplakala na neku emotivnu scenu u filmu ili neku priču...

No, ja pokušavam pomoći kome i koliko mogu, barem malim doprinosom, pa se tako osjećam bolje.

A od ove godine sam odlučila promjeniti neke stvari i više iskreno govoriti što me smeta i ne biti naivna i dugo razmišljati prije nego izreknem nešto, jer često u svađama kažem što ne bi trebala.

I da, teško opraštam kad mi netko zabije nož u leđa, odnosno to ne opraštam jer se trudim prema svima biti maksimalno korektna.

I uvijek slušam svoju intuiciju. Jednom nisam pa sam se opekla. Od tada-uvijek i bez iznimke :)

Ja mislim da onaj koji ti je poslao ovaj video pod smiješan nije normalan.
Da je ova situacija snimljena u prirodi bila bi draga i simpatična, ali rešetke i hladni zidovi brrr...

ja gutam knedle i cmoljim na takve situacije da se sama sebi cudim. a sta ces, koliko sam godina sve gutala, valjda sad mora izaci van :mrgreen:

nadam se da ce se nakon toga situacija stabilizirati. a primjetila sam da mi se to rjede dogada u drustvu. kad sam sama stvarno cmoljim, na ne znam... izbore :mrgreen:

ja sam plakala na šegrta hlapića i redovito plačem na mastercardove reklame

pogotovo na onu:
"božić s prvom unukom - neprocjenjivo"

:mrgreen:

Oduvjek sam veliki emotivac i sve velike promjene u životu (bilo pozitivne bilo negativne) jako me pogađaju...
Proplakala sam svoju 1. promjenu radnog mjesta (a išla sam na bolje plaćen posao).
Nakon vjenčanja i preseljenja u svoj novi stan imala sam veeeliku krizu zbog napuštanja roditeljskog doma i, općenito, novonastale situacije... Nisam se mogla spakirati danima, i proplakala sam svaku spakiranu vrećicu koju sam prenjela u svoj novi stan...
Nakon poroda, strahovit osjećaj tuge zbog okončanja trudnoće.... Proliveno suza i suza za svojim trudničkim trbuhom...
Sad kad sam počela ponovno raditi, jako teško proživljavam odvajanje od djeteta....
Čak sam zbog svoje pretjerane emotivnosti počela razmišljati da možda nisam najpogodnija osoba za roditeljstvo i da možda trebam odustati od želje za drugim djetetom... :cry:

Recept kako se nositi sa svim tim - nemam. Znam samo da nije lako... :(

Hvala Bogu da plačeš, i ti i svi ostali, jer je previše onih koji ne plaču i koje ne pogađa ama baš ništa i zato jesmo u ovakvom bešćutnom svijetu.

Meni se stegne srce i idu suze na sve moguće vezano uz djecu i bolesne ljude,
recimo, topic Zdravlje djece ne mogu ni čitati, skužila sam da tjednima ne mogu izbrisati iz misli tragične priče neizlječivo bolesne djece...

Rasplačem se i na veselo, ganu me i sretne priče, ono kad se neki likovi nađu ponovo nakon 40 godina, ili kad netko nađe ljubav svog života sa 70 godina, i tako...

Ne vidim ništa loše u tome, dapače, jedino je bolje za psihičku ravnotežu samog čovjeka da se zna bolje savladavati, lakše je živjeti kad si više cool (ili možda čak i nije ako gutaš u sebi :/ , i to je pitanje za raspravu).

No, jedna stvar me, blago rečeno, živcira.

Ima ekipe koja će se glasno "boriti" za spas staništa nekog lijevog guštera na Madagaskaru, prolijevati potoke suza u javnosti zbog micice macice koja je zapela na stablu, no pokazat će u stvarnom životu apsolutnu bešćutnost prema djeci prvog susjeda, neće odvojiti ni trunku od svog imetka da bi njima udijelila za sendvič....

Nisam mislila da ijedna od vas u to spada, nego se sjetih da ta silna emotivnost nad pingvinima i plastičnim vrećicama zna biti i vrlo licemjerna, pa
ispada emotivnost samo zato da se pokaže, gle, kako sam ja divno osjećajno ludsko biće..
(nemojte se referirati na ovo, malo sam zabrijala :oops:)

kad sam bila dijete mama me učila da velike cure ne plaču, nakon toga sam dugo bila velika i snažna cura koja ne plače, onda sam krenula na reiki i otvorila se jedna velika rijeka suza.
kod mene je znači istina drugačija od onog što se vidi: nekad sam bila nježna i osjetljiva ali bez suza, a sad sam neosjetljivija i u nekim stvarima zbilja gruba ali plačem

nena-jabuka

dobar mi ej tvoj post

iksam

Iskreno-nikako,prepuštam im se.Ne mogu se nazvati hipersenzibilna osoba ali sam suosjećajna na milijun već spomenutih stvari,više sam impulzivna( ljudi to protumače kao "šta je njoj danas?" ) i u obitelji i poslovno i ona šuti i trpi kod mene ne stoji.Mogu samo reći da ne plačem javno i pred svakim ali imam momenata čišćenja duše (otkad sam majka to mi se češće događa) u samoći i mislim da time samo postajem kvalitetnija osoba,bolja mama i žena.Iskreno ne volim "javne" suze jer mislim da drugi ljudi (u svijetu je manje stvarno osjetljivih a više umjetno osjetljivih) vide kao oblik slabosti ili dobra postavka za manipulaciju a to ne želim nikom priuštiti.

Plačem i smijem se - iskreno.

Ipak, u nekim situacijama, koje nisu vezane za filmove i spotove, vrijedila je diplomacija.
Pritom ne mislim na glumu, licemjerje i sl. već na mjeru u izražavanju emocija, kao i riječima i gestama kojima ih izražavam.

Citiraj:

---

Yuna prvotno napisa

Ja sam baš obratno otkad sam mama. Nisam više tako emotivna. Valjda se trudim biti jača zbog odgovornije pozicije.

---

isto.

Marna ajd pliz mi daj koji primjer diplomacije....

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

...kad sam sama stvarno cmoljim, na ne znam... izbore :mrgreen:

---

X

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Čak sam zbog svoje pretjerane emotivnosti počela razmišljati da možda nisam najpogodnija osoba za roditeljstvo i da možda trebam odustati od želje za drugim djetetom... :cry:

---

Ovako sam se ja u početku osjećala, ali nekako, kad sam se uhodala mi je postalo puno lakše, iako me isto ponekad pere taj osjećaj. A da se nisam osjećala kao savršen roditelj - nisam - mislim da je to nemoguće... Znala me prati savjest ako nisam odmah skužila da je ukakana, pa da bude u kakici samo 5 minuta. Al onda sam si rekla, pa da si znala promijenila bi je! I onda sam se prestala osuđivati. Nitko od nas ne želi nauditi svom djetetu.

I vjerujem da si ti najsavršenija mama za svoje dijete! I ovako nesavršena i emotivna, opet si najljepše biće koje tvoje dijete zna!

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

Hvala Bogu da plačeš, i ti i svi ostali, jer je previše onih koji ne plaču i koje ne pogađa ama baš ništa i zato jesmo u ovakvom bešćutnom svijetu.

---

Tnx :)

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

....recimo, topic Zdravlje djece ne mogu ni čitati...

---

X

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

Ne vidim ništa loše u tome, dapače, jedino je bolje za psihičku ravnotežu samog čovjeka da se zna bolje savladavati, lakše je živjeti kad si više cool (ili možda čak i nije ako gutaš u sebi :/ , i to je pitanje za raspravu).

---

Baš sam razmišljala kako je alternativa emocionalnom doživljaju i gutanju u sebi - ignoriranje, znaš ono "u jedno uho unutra a u drugo van" - ali ovo kod mene jako dobro funkcionira jedino ako se radi o banalnim problemima.

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

...ta silna emotivnost nad pingvinima i plastičnim vrećicama zna biti i vrlo licemjerna

---

X

Miele, X

dosta loše..slabo...
recimo neki dan gledala film MOJ PAS SKIP i gutala knedle cijeli film i na kraju jako plakala,isto tako na film MARLEY and ME :cry: ajme nije to za mene..priznajem osjetljiva sam na takve stvari....
isto tako ako je neka tužna scena sa djecom odmah :cry:
zapravo oduvijek sam bila senzibilna...e da sad sam se sjetila a tek kralj lavova kad mu ubiju tatu :shock: :shock: e to je :cry: :cry:

jučer sam s malim gledala Nemu i zaplakala na onaj dio :plivaj dolje!: kad se ribe oslobode, ako znate na kaj mislim 8)
Bambija smo nadobudno krenuli gledat nedavno pa sam ugasila na pola :roll:
Pa to je stvarno negledljivo


U zadnje vrijeme pokušavam pustiti emocije van jer sam shvatila da ih puuuno manje puštam otkako imam dijete. Stalno na nekom hold-u. Prvih godinu dana nisam ni jednom zaplakala a prije sam pod normalno 2-3 puta mjesečno (pogotovo u pms-u). Iako su mi tjeskobe i strahovi porasli strahovito otkad sam majka. Dakle, jedna nezdrava situacija :/

Ali evo, malo po malo popuštam i dijete me neki dan čak i vidlo sa suzom u oku i bio je malo iznenađen :mrgreen:
Pobrisal me i konstatiral da i mama ima suze :heart:

jutros sam sanjala da sam rodila čupavog, crnog dečkića... i bilo mi je baš lijepo i ništa me nije bolilo.... kad sam se probudila rasplakala se ko kišna godina... :roll: opet me hvata želja za klincem....

ja sam oduvijek plakala na filmove i tako nježne reklame,crtiće i sl.to nam je familijarno i mama i sestra isto tako da kad nas 3 gledamo neki film ponekad osobi koja uđe i ugleda 3 zaplakane žene situacija izgleda vjerovatno kao sprovod :lol:

oduvijek sam bila osjetljiva na neke stvari djecu osobito...jednom sam više od pola sata plakala jer sam vidjela beskućnika u dućanu koji je tako nekako uredno i skrušeno ali sa nekim ponosom stajao sa svojim sitnišem i dvije stvari koje je ponizno platio da sam se rasplakala gledajuć ga sirotog na blagajni i nisam si mogla pomoć,blagajnica me gledala kao ludu,mm se već jadan navikao,evo i sad mi suze teku.jednom na isto beskućnika koji je jeo uz cesto svoj namaz i malo kruha sa takvom srećom na licu...jednom na malo romsko dijete od možda 2g kojem su tutnili neko sviralo u ruku i mali je tako tužno plakao da si ni ja nisam mogla pomoć.to su recimo scene u javnosti,ali trudim se kontrolirat jer stvarno mi ne ide u prilog kad cmizdrim po cesti.

sjećam se jednom sam došla kod jednih ljudi,prvi put,i pokazivali su mi neke slike od svoje djece,među njima i sliku svoje bolesne djevojčice na raznim cjevčicama,ja sam se jeeeeeeeeeeeeeeeeedva svim snagama suzdržala da ne plačem pred svima,jer radilo se o muževom kolegi ali sam zato plakala putem kući...

puno sam plačljivija od kad sam rodila,odnosno imam osjećaj da sve stvari koje su me pogađale i prije sad još više rastuže,ali se bolje kontroliram jer znam da ću izbezumiti dijete ili ljude oko sebe.u biti,više ne plačem okolo,sad si dam oduška kad sam doma.čak i ako sam negdje i neka je tužna scena ja se dignem i odem van,lakše tako nego poslije objašnjavati...i primjetila sam da me ljudi doživljavaju kao slabiju ako vide tu moju slabost...

Perica, evo da odgovorim.
Naime, nisam mislila doslovno na diplomaciju kao taktiku, "preveslavanje" druge strane i sl. u vanjskopolitičke svrhe.

Diplomacija npr. na poslu, u nekim balkanskim odnosima u familiji, u nekim sporovima, itd., a odnosi se na dobro odvagane riječi i postupke prema ljudima koji su u toj određenoj priči.
Dakle, u pravo vrijeme-na pravom mjestu-prava riječ.

To može biti i banalni primjer da radije govorim komplimente, ali iskrene, a ipak radije šutim ako su u pitanju neki dvosmisleni i ini komentari zbog kojih kasnije može nastati, blago rečeno, zbrka.

Ok, možda sam malo nafilozofirala, ali sam po pitanju ove teme, iskrena i otvorena.
Jučer sam plakala pri prikazivanju strašnih prizora nakon potresa na Haitiju. Posebno trenutak kad je neki čovjek s hrpe mrtvih ljudi naglo uzeo/podignuo mrtvo tijelo dijeteta. Uh, grozno, tulila sam i P. me tješio.

Boše sačuvaj da me ništa ne dira!Meni su moje emocije znak dam sam zdrava,da osjećam!Da me nije slomilo i zatrlo ovo užasno,materijalističko vrijeme...Kao što netko reče,ionako je previše bezosjećajnih oko nas!

ja plačem... pola dana. u sebi ili na glas, pogađa me baš sve i... ne znam više ni sama kako da se nosim s tim. Evo danas čitam J neku priču sa relativno nježnim krajem, a ja ne mogu zadnju rečenicu pročitat od suza....

isto tako, i na sve lijepo reagiram intezivno, veselim se svemu i svima....
čak mm zna reć da me voli jer sam tak, "malo neuravnotežena" :)

Citiraj:

---

babyboys prvotno napisa

čak mm zna reć da me voli jer sam tak, "malo neuravnotežena" :)

---

meni je dragi isto rekao da ga je privuklo to što sam iskrena, pomalo dječje naivna i ono, znao je da tu neće bit glume i kenj kenj bi ne bi :mrgreen:

Plačem na tužne priče ili romantične filmove sa sretnim završetkom. Htjela bih se toga riješiti i pokušavam si u tom trenutku govoriti: Smiri se, misli na nešto drugo, broji do deset... Još uvijek to vježbam:)