Strah od odvajanja kod veče djece

Kao dijete imala sam strah od odvajanja od roditelja. Kako se to očitovalo? Prvi put sam prespavala negdje bez roditelja u 2. srednje. :roll:
Meni je to bio velik problem i jako me je smetalo što ne mogu nigdje npr. na praznike, a drugi su išli. Ali nikako nisam mogla priječi preko tog užasnog osjećaja, ja bih to čak nazvala i napadom panike.
I dan danas sam tip koji ne voli velika putovanja i slično.
Taj "strah" je preusmjerio i neke moje velike životne odluke, znači definitivno me je na neki način oblikovao kao osobu, što nikako nije dobro.
Moji roditelji su me u tome "podržavali" na način da me nikad nisu silili na nešto što ne želim. Prihvatili su to kao dio mojeg karaktera, a ja sam u sebi mislila, da me barem prisile da moram negdje ostati. :roll:
Brat je npr. totalno drugačiji od mene, a isto je odgajan, tako da, stvarno vjerujem da je stvar u karakteru.

Bojim se da i moje dijete ne bude takvo, a da ja zbog svojeg karaktera neču znati kako mu to olakšati.

Zanima me:
- kako to na vrijeme prepoznati kod djeteta?
- kako mu pomoči da to prevlada?
- kako se postaviti?
- zašto do toga dolazi? ....

Bitno je ustanoviti uzrok straha... Napisah baš negdje danas kakvo smo mi imali iskustvo sa starijim sinom (po defaultu strašljivac, bar je bio - vrlo oprezno dijete) i kako nam je u tome pomogla njegova najdraža teta :heart: koja je problem prepoznala u ranoj vrtićkoj dobi i usmjerila nas kako da s tim izađemo na kraj. Bit ću joj zahvalna za sva vremena... a i moj sin. Evo dijete je u 3. razredu, a uredno joj hodočasti za blagdane u čestitare. :love:

Stavit ću link u idući post.

Evo ovdje:
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=87735

Napominjem da strah od odvajanja kod veće djece može biti izazvan čistim nedostatkom pozitivnih iskustava, pa je dobro dijete pomalo navikavati na to (ostaviti ga kod susjeda na pol sata... sve primjereno dobi).

Nama je vrtić bio spas, iako ne kažem da je to recept za sve. Nema u svakom vrtiću najdraže tete Sanje! :heart:

On je još relativno mali, sad nam je krajnji domet odvajanja ostajanje s bakom ili dedom koji žive u prizemlju, ili odlazak kod tete u potkrovlju.
Mislila sam ga polako probati ostavljati kod drugih bake i dede, npr. na sat vremena. Trenutno još ne želi. A i problem je što su baka i deda dosta nezainteresirani, pa ga se niti ne trude zabaviti. Tako da mislim da to odgađam do proljeća, kad će biti lijepo vrijeme, da mogu boraviti vani. Ovako pred TV - om, kod njih, nema šanse.
U vrtić još ne ide, mislila sam ga upisati s 4 ili 5 godina. Iz istih razloga.
Dio problema je što povrati u vožnji, pa smo bili prisiljeni izbjegavati malo duže relacije.
Ajde, sad se je to mrvicu popravilo, pa možemo odvoziti kraće relacije i otiči na neki izlet.

Do treće godine ne bi zapravo ni trebalo forsirati nikakvo odvajanje osim tih sporadičnih izleta....(iznimka je ako dijete mora u jaslice ili k čuvalici, na to ga treba polako privikavati).

Nakon toga velika većina djece sama traži odvajanje (odu dalje od nas na igralištu, počnu istraživati susjedstvo itd.) pa sve to ide prirodno. Traže da idu k prijateljima ili ih dovode k sebi. Kod nekih treba malo više poticaja (igraonice su bile zakon za moje dečke, ali nipošto nisu htjeli ostati jedan bez drugoga, čak ni 5 minuta dok su bili mali, a nismo ih ni ostavljali, a kasnije su nas TJERALI da odemo...)

I ja ustvari tako računam da će on i sam s 3 godine, ili svakako do 4. tražiti više druženja s drugim ljudima, ali eto, nastojim se pripremiti da negdje ne pogriješim u koracima.

Sad kad razmišljam, što su ustvari moji roditelji trebali poduzeti vezano za mene. Nemam pojma. Jedino me odvesti psihologu da se utvrdi zašto imam taj strah. A psihologa u ono doba nisi mogao nači ni za lijek.

Anemona, kao da si opisala mene u prvom postu.
I danas mi je žao koliko sam toga propustila zbog tog odvratnog osjećaja tuge i nesigurnosti... čak ako bih samu sebe i prisilila i uvjerila da će mi biti super, npr. na moru, dani bi se sveli na iščekivanje povratka doma.

Čini mi se da moje cure nemaju problem s time, naprotiv, prave su male "poseluše", ali imam JA... Linda još uvijek nije nikad nigdje prespavala, a Megi svega par puta i tad sam se osjećala kao da dio mene fali.

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

Anemona, kao da si opisala mene u prvom postu.
I danas mi je žao koliko sam toga propustila zbog tog odvratnog osjećaja tuge i nesigurnosti... čak ako bih samu sebe i prisilila i uvjerila da će mi biti super, npr. na moru, dani bi se sveli na iščekivanje povratka doma.
Čini mi se da moje cure nemaju problem s time, naprotiv, prave su male "poseluše", ali imam JA... Linda još uvijek nije nikad nigdje prespavala, a Megi svega par puta i tad sam se osjećala kao da dio mene fali.

---

Znači ima nas još, ovo je stvarno totalno moj opis. :/

ja sam naizgled dobro podnosila odvajanja, ali ne znaci da nisam bila tuzna ili nesigurna zbog situacije. al sam to valjda predobro skrivala pa je to bilo tesko vidjeti. zato ni ja nisam ljubitelj pretjeranog odvajanja, ali na kratko i ne precesto mi je ok.

ali ne mislim da je to nesto na sto se dijete mora nesto pretjerano navikavati. kad ce biti spremno ici na dulje bez mame i tate, ici ce bez vecih trauma, a samo jedan dan kad nije spremno mu moze stvoriti vece traume,
to je moje misljenje.

Citiraj:

---

meda prvotno napisa

ja sam naizgled dobro podnosila odvajanja, ali ne znaci da nisam bila tuzna ili nesigurna zbog situacije. al sam to valjda predobro skrivala pa je to bilo tesko vidjeti. zato ni ja nisam ljubitelj pretjeranog odvajanja, ali na kratko i ne precesto mi je ok.

ali ne mislim da je to nesto na sto se dijete mora nesto pretjerano navikavati. kad ce biti spremno ici na dulje bez mame i tate, ici ce bez vecih trauma, a samo jedan dan kad nije spremno mu moze stvoriti vece traume, to je moje misljenje.

---

Ovo i ja mislim, ali što s djecom kakva sam bila ja, koja su tek u srednjoj školi spremna za minimalna odvajanja??? :/
Prije to nije bio toliki problem, ali danas kad več djeca u vrtiću kreču na višednevne izlete, u školi obavezno u školu u prirodi,... potrebno je da je dijete spremno i sposobno odvojiti se od roditelja, ne sa 3 godine, ali sa 7 ili 8 svakako.

ja se do 11. godine nisam mogla odvojiti od mame. Poslije se dogodio neki klik (vjerojatno pubertet) i više nikud s njom.
To se razlikuje od djeteta do djeteta.
Moja kćer je kao mala bila ko priljepak, a sad bi samo laufala okolo bez nas.

Dijete "priljepak" i strah od odvajanja o kojem ja pričam je meni u mojem slučaju totalno različita stvar.
Ja sam svikud išla bez roditelja, odnosno kao dijete sam bila stalno npr. kod tete, s društvom, stalno sam se družila, čak što više po danu sam bila totalna suprotnost od priljepka, ali je bilo najbitnije da se vratim doma na spavanje. Kad bih trebala drugdje prespavati doslovno sam imala napadaje panike.
Peterlin, ti si napisala da je bitno ustanoviti uzrok straha, to mi je jasno, ali kako ustanoviti?
Ja dan danas ne znam koji je bio uzrok mojeg straha? Onaj glavni osjećaj koji je prevladavao je bio otprilike, što ako se nešto dogodi, pa se ne mogu vratiti doma? :roll:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Dijete "priljepak" i strah od odvajanja o kojem ja pričam je meni u mojem slučaju totalno različita stvar.
Ja sam svikud išla bez roditelja, odnosno kao dijete sam bila stalno npr. kod tete, s društvom, stalno sam se družila, čak što više po danu sam bila totalna suprotnost od priljepka, ali je bilo najbitnije da se vratim doma na spavanje. Kad bih trebala drugdje prespavati doslovno sam imala napadaje panike.
Peterlin, ti si napisala da je bitno ustanoviti uzrok straha, to mi je jasno, ali kako ustanoviti?
Ja dan danas ne znam koji je bio uzrok mojeg straha? Onaj glavni osjećaj koji je prevladavao je bio otprilike, što ako se nešto dogodi, pa se ne mogu vratiti doma? :roll:

---

Ma ne mora to uvijek biti neka trauma.... Vjerujem (a mislim da sam to negdje i napisala) da uzrok straha može biti banalan - nedostatak pozitivnog iskustva. I ja sam tip koji voli spavati doma (ne mogu dugo izbivati i osjećam se preporođeno kad se vratim) ali to me nije spriječilo da u mladosti proputujem dobar komad Europe, a bome i šire... No prvi put kad sam odlazila bilo mi je neugodno (najbolja prijateljica mi je "držala strah", zapravo više nelagodu od nepoznatog, nego baš strah) i tako sam si postepeno dozvolila da pozitivne stvari nadvladaju neugodan osjećaj odvojenosti od doma.

Nije taj osjećaj nešto što bi se trebalo liječiti. Svi mi imamo stvari koje volimo i koje ne volimo. Ljudi su različiti... ALi slažem se da djeci treba priuštiti pozitivno iskustvo. Kako? Pa u početku vlastitim primjerom - odvest djecu na more ili na dvodnevni izlet nekamo, pa ih onda odvesti negdje da ostanu preko noći itd.

Moji dječaci su prvi put prespavali kod mojih (cca 100 km dalje od Zg) kad su bili spremni - stariji oko treće godine, nakon operacije mandula, a mlađi oko pola godine kasnije (u dobi od 2+) kad se riješio pelena. Sad redovno ostaju po nekoliko dana i jedva čekaju te trenutke. Tjeraju nas doma (ali nije uvijek bilo tako....).

Polako smo ih poticali da se "odljepljuju" u mjeri u kojoj im je odgovaralo. Olakšavajuća okolnost je da su dvojica, ali razdvajamo mi to polako, baš zato da se nauče "uzdat se u se i svoje kljuse, a ne isključivo računati na brata". Znamo ih i danas kod moje svekrve ostaviti pojedinačno da prespavaju noć-dvije (i zajedno, ali to tek zadnjih godinu-dvije, njoj je to jednostavno naporno zbog godina i bolesti).

Napravimo i propuste - nema spasa, svi to moraju proći...
Evo svježeg primjera straha koji nema nikakav drugi uzrok osim nedostatka pozitivnog iskkustva: sad (recimo) vidim ovo kod svoje djece - ni jedan ne vozi bicikl jer se boje. Nisu se na vrijeme (u dobi od 3-4 godine) oslobodili straha i sad je to već problem. Stariji ima problem ravnoteže koji je sad već pod kontrolom jer sad može stajati na jednoj nozi i slično (do prije nekih godinu dana nije to uspješno radio), a mlađi nije imao nikakvih neuroloških smetnji, a ni on ne vozi, jer misli da je to nesavladivo budući da stariji brat ne vozi... :/ NIkako ga nisam uspjela pridobiti ni da proba.

Da sam znala što me čeka, dobili bi oba "like a bike" ili nešto slično u dobi od 3 godine, bez obzira na mišljenje fizijatrice. Pozabavit ću se time kad malo zatopli. Morat ćemo ih ovog proljeća polako osloboditi straha, jer bi ih to moglo ograničavati kasnije. Ideja je da NAPOKON sebi kupim pošteni bicikl i umirovim 30 godina stari pony kojem preskače torpedo. A kad mm i ja zapalimo niz ulicu na biciklima, valjda će nas netko i slijediti... :mrgreen: (dojavit ću rezultate, drž'te fige!)

evo, ja isto nisam htjela drugdje prespavati, nego doma i najbolje uz nekoga. Bilo je dobro dok smo sis i ja dijelile sobu.
I tak je i danas. Ne volim spavati sama, ni daleko od svojih.

Pozz svima..
Ne znam ima li koja druga tema al isto se radio strahu od odvajanja ali kod moje sestomjesecne bebe.
Ne radi se o odvajanju kada mi negdje odemo jer je nikad ne ostavljamo (osim kada tata ide na posao). Nego pocne histericno plakati kada je spustimo iz ruku. Istina je da je dosta nosakamo ali ne mozemo bas cijelo vrijeme. I prije bi se znala zbog toga rasplakati ali sada bas vidim da se radi o strahu jer se cijela prenerazi i izbezumi kada je spustimo (posebno tata).
Po noci iz drugih razloga spava ili na nama ili tik uz nas.
Koliko traje ta faza? Jel i s vasim malisanoma tako bilo?

lasica pričaš o bebi od 6 mj??? jel dobro čitam??

Da da :)
Mozda je glupo pitanje..al znam da sad pocinju uvidati da roditelji mogu otici i da su jedinke za sebe pa bi joj voljela olaksati tu fazu..

Voljela bih naci temu gdje se radi bas o bebicama i strahu od odvajanja..al nisam nasla.

Da, pa to je tipična faza kod beba koja kod nekih prođe za par tjedana, a kod nekih par mjeseci, a rješava se tako da im se daš čim više. Nosanje, grljenje, spavanje.