Doktor Kovač u pakračkom rodilištu
Pa da započnem fino i polako unaprijed se ograđujući kako nisam sigurna koliko će moja priča biti dugačka.
Moja je trudnoća prolazila uglavnom zadovoljavajuće. Bila sam tri puta u bolnici što poradi povraćanja koje me je strahovito iscrpljivalo (sredina ljeta je bila) što poradi povremenih uklještenja u kuku, a i nešto zbog moje nesigurne i pomalo ludaste ginekologice koja ne voli imati posla s trudnicama pa svaku šalje za svali slučaj ako je njoj nešto promaklo.
Nosila sam curku (reče mi dr. Tonković kako mi je M bio vrlo neozbiljan kad je radio bebu:))i radila do zadnjeg dana i svi su se spremali kako će me poroditi negdje na hodniku firme. Osjećala sam se poletno, nisam dobivala mnogo na težini, imala sam samo svoju Žugu Mugu u sebi. MM je bio savršeno stabilan, na njegovo inzistiranje prošli smo trudnički u Pakracu a uskoro je odlučio i da će biti s malenom na drugom dijelu rodiljnog.
Zadnjih mjesec dana puno sam čitala i dosta se kretala očekujući onaj dan D. I tako jednog prohladnog dana kažem ja MM da bi željela malo do trgovine, ne mogu ležati, ne mogu sjediti, čitati ni jesti. U trgovini sam se kretala kao pingvin s andolom među koljenima, puhala sam kao foka i osjećaj je bio da se malena Žuga Miga sprema iseliti iz svog podstanarstva. Došli smo doma, kako sam zakoračila u kuću počelo je teći,ona topla voda što najavljuje početak selidbe moje curke.Mirno sam rekla MM da objesi bijeli veš i polako spremila ostale stvari. Idemo se poroditi, to je to.
Dolazim na rodiljni 19.02.2009. u 16:30 a vrata mi otvara najomraženija sestra pakračkog rodilišta-Vesna. Mislim si ja, dragi Bože, Isuse i svi ostali gore na oblacima, pa ovo nije moguće! Skuliram se ja koliko mogu,ona se drži kao Anka partizanka u koloni a ja se primirila i slušam upute, nemašanse da išta proturječim, u njezinim sam rukama htjela ja to ili ne, ne želim riskirati niti paničariti, moram vjerovati da će prema meni biti dobra. Došla je sestra za klistiranje i brijanje i ostale radosti i obavila je to vrlo mirno. Za vrijeme klistiranja zazvonio joj mobitel,muž je zvao, i sve mislim ma sigurno je pita što radi a njoj neugodno da kaže, pa evo, upravo klistiram jednu trudnicu (mislim, pitanja a mislim si i mog razmišljanja!!!) i govorim joj nadobudna kako sam baš radoznala kako će teći porod. Pogađate kakav mi je pogled uputila?
Svojih trudova, naravno, nisam imala.Bila sam otvorena svega 4 centimetra i naravno, spakirali su me u boks iz kojeg ne izlazim u jednom komadu, ufiksali mi drip i stegnuli ctg-om. Ušao je i MM a s njim i sestra Vesna, s osmijehom na licu. Počelo je vrlo optimistično i luckasto. Pratili smo trudove, lagano sam otpuhivala tek toliko da se ušemim. Svako malo imala sam potrebu za mokrenjem pa mi je M donosio posudu a smjela sam piti i vodu što mi je bilo spasenje. Ležala sam na lijevom boku prateći sat koji je pokazivao 19:00.
Onda je krenulo. Malo po malo. Stigla je i doktorica Svjetličić (divna žena)kako bi me pregledala i konstatirala da se ne otvaram dovoljno. Pojačali su drip i okrenuli na leđa. Disala sam sve brže i jače ali se nisam derala jer sam znala da time nepovratno gubim tako potrebnu energiju. Lopta-nula bodova, hodanje ni za živu glavu, samo ležanje i trudovi. Vrijeme je tako polako prolazilo. Boljelo je smrtno, trudovi su bili visokog intenziteta a ja se još nisam otvarala. Rekla je Vesna kad osjetim bol u guzi da kažem. Ma koja guza ma koja bol! Bolio me mozak, boljela me krv i sve ono što i nisam znala da boli...i pitala sam se jel taj drip potreban, jesam li trebala pitati da me puste da hodam, jesam li trebala biti više odvažnija. Ali, djetetov je život u mojim i njihovim rukama, nisam željela nikoga provocirati. Dok su mene trudovi trgali, u susjednim boksevima čulo se urlikanje i deranje nadnaravnih decibela. Došla sam u iskušenje da se bacim sa stola i pužem. MM me polijeva vodom i šuti, ne komentira i ne govori i to mi je pasalo. Stanke između trudova mjerile su se u sekundama a i to mi je bilo prekratko jer nakon svake stanke dolazio bi još gori trud. U 2 sata u noći, dolazi doktorica, pregledava me pod trudom i majke mi moje to mi je bilo gore i od truda samog i od poroda. Mozak mi se razljevao po glavi, gubila sam svijest a otvarala sam se tako polako. Pojačali su drip i ja sam se već počela gubiti. Nisam priželjkivala carski, i molila sam boga da ne završim na operacijskom stolu.
Vesna je govorila da zna da me boli i držala za ruku a ja sam se još sjetila ispričati ako sam preglasna...mislim, otkud mi snage?
Nisam nikoga i ništa vidjela, bila sam okupana znojem, slušala sam samo otkucaje svoje Žuge i molila u sebi mog boga da ona bude dobro. Nije mi trebala ni ruka MM, ni riječi utjehe, u jednom sam trenutku poželjela da izađe i da me ne gleda takvu s prevrnutim očima ali on nije htio. U 4 sata sam počela vikati da ne mogu više i tad je počelo. Bože, spustile su stolicu sestra Vesna, još jedna primalja i doktorica, skinule ctg a MM mi je prišao s desne strane da me drži.
Tiskaj na guzu,čekaj trud pa se naljuti na guzu i usmjeri svu ljutnju na guzu. Pa ja nisam znala ni di mi je guza, ni kad trebam tiskati...ma ni trud nisam prepoznavala. U licu sam počela pucati i plaviti, sestra me bodrila da mi dobro ide, ali četvrti pokušaj a ja ne mogu izgoniti Žugu.
Tad je doktor Kovač prislonio usne na moje uho i rekao: Diiivno vam to ide, hajde, još jedan trud, još jedan uzdah, još se jednom naljutite na guzu, malena je vani, ma vidim crni čuperak...a ja plačem kao u ljubavnom romanu, bojim se da će Žuga ostati bez kisika, pa kako sam tako glupa pa da ne znam tiskati? Jel dovoljno tih 8 cm što sam otvorena,porađaju me, iako mi je vrat maternice mekan i Vesna me masira...a ja ne mogu. Nemam snage, prošlo je već 10 sati otkako se porađam...ali doktor Kovač u bijelom odijelu uhvatio je moju ruku i privukao nogu bliže prsima i onda, onda sam vidjela polja i livade i jelene i visibabe i osjećaj je bio u rijeci da se porađam a ona je tako lako iskliznula, bio je to onaj tup-tup udarac lagan i siguran...a ja lagana kao paučina. Žuga je bila u rukama MM a doktora Kovača nigdje. I gledam Žugu i gledam MM, a u njegovom osmijehu prepoznam doktora Kovača i u tom bunilu shvatim, on je bio moj doktor Kovač, strpljiv, budan, ustrajan, ohrabrujuć i stamen...i evo ga, drži našu Žugu, svu krvavu i plavu i zelenu ... i samo je jednom kratko zaplakala a onda su je zamotali i stavili meni nasuprot pa je ona kao mali alien sve "promatrala" glave čunjaste, glave prepune crne kose...velikih okruglih očiju, polako je okretala glavu i upijala.
Doktorica je šivajući me u šali rekla kako je MM stvoren za honorarni posao porodničara, pomagao joj je s ctg-om, dodavao pribor za šivanje a ja sam plakala i plakala i nisam znala koliko su me oni zabrinuto gledali i stražarili misleći da ću se samo onesvijestiti jer bila sam polumrtva.
Iskreno, nisam znala da će MM tako dugo izdržati, nisam znala da ću imati halucinacije bliske onima koje imate kad ste na drogama (tako kažu), nisam znala di je guza i koliko se na nju trebam ljutiti, nisam znala da je Vesna u biti jedna vrlo dobra, stručna i disciplinirama babica s radnim stažem od kojih 40-tak godina, nisam znala da može biti tako bolno (znatiželja je ubila mačku ;)), nisam znala da je roditi tako jedan konfuzan čin prepun straha, nade, očekivanja, molitve i strepnje...ali sam znala da ću roditi zdravo, živo i nježno dijete, prvi puta tog jutra 20.02.2009. u 4:20 min, 3100 tešku i veliku 50 cm. Znala sam i da ću je dojiti i to već sad njenih godinu dana, ali...to je, kako kažu ovdašnje forumašice za neku drugu temu. Hvala na pažnji...
