Dijete mi je prije dva mjeseca provelo 12 dana u bolnici sa ustanovljenom aritmijom srca. Na stalnim pretragama, konstantno priključen na mjerne aparate, na kraju mu ništa konkretno nije pronađeno niti egzaktno dijagnosticiran uzročnik!
Otpušten na kućnu njegu, bez ikakve konkretne terapije, ali uz ozbiljnu predostrožnost izolacije od ljudi i djece da ne bi pokupio neku virozu, koja bi mu mogla stanje sa srcem drastično pogoršati, kao i uz disciplinu neizlaganja većim naporima. Dakle ne smije u vrtić, ni u igraonice, ni u kina, tramvaje, okupljanja ljudi i sl.
E sad situacija je kod mene doma trenutno takva da smo svi generalno u virozi i mala bebica kojoj spuštamo čepićima temp. I ja naravno BŽ iz čiste odgovornosti prema djetetu, ali i da njoj ostavim dovoljno vremena za planiranje promjene, pošaljem u srijedu ujutro mail obavjesti o stanju drastične karantene i kako neću moći s mališanom u takve uvjete, pa da zamjenimo vikende dok ne ozdravimo. Zapanjio me odgovor da još i sad ne mogu doći k sebi. Citirat ću od riječi do riječi mailove njene reakcije, jer ja to nemogu shvatit!
Ona: "Nažalost, kasno si mi javio jer ja već imam isplaniran vikend i preskupo mi je odustajati sada od toga jer je uplaćeno.Nažalost, morat ćeš se nekako snaći za dijete."
Ja: "Pa kako bih ti prekasno javio? danas je tek srijeda - tri dana ranije!!! pa daj shvati da se radi o bolesti, potpuno nepredviđenoj situaciji, nisam ti mogao prošli mjesec najavit da ću biti bolestan. Stvarno te ne razumijem! O kakvom opće putu pričaš, ne razumijem?"
Ona: "Nemam novaca za bacanje, tvoj je vikend – izvoli se pobrinuti za dijete. Ako ćeš mi ti vratiti do petka na račun koliko sam uplatila za put, ja ću put otkazati i ostati doma, u protivnom se snađi."
Jel takav stav doista može imat jedna majka i zakonski skrbitelj djeteta???
Pa to je da mi dušu iščupa i šutne je što jače i dalje može. Strijepim što me sve čeka u budućnosti od te žene, a pogotovo to jadno dijete?! Pa on u njoj uopće nema zaštitu, ona je sebi prva na svijetu i ako se nešt ne uklapa kako njoj paše, ajmo mali đada - "mama mora ić". I non stop onda ja moram amortizirat te njene sebičnosti i isključive činove, samo da dijete to ne bi osjetilo i još više patilo i samo čekam tren kad ću se raspast na milion dijelova od tog svega.
Zanima me kako bi u ovakvoj situaciji doista trebala reagirat majka i što ja sad da učinim kako bih zaštitio dijete od očitog odbacivanje svake odgovornosti i brige nad njime?!?