U brak sam ušla mlada,zaljubljena i ludo voljena . Možda sam tada mislila da je to bila ljubav,možda jednim djelom i jeste. Ali ono što nas je kasnije vezalo,što nas je ojačalo,to samo nebo rastaviti može. Samim brakom nismo postali „jedno“. Jedno smo postali na našem putu,trnovitom i bolnom. Da, baš tako nije nas ljubav vezala,koliko nas je bol vezala i naši zajednički problemi. U toj našoj boli,tuzi,osjećaju nemoći mi smo rasli u ljubavi. U njemu sam vidila sve i bračnog druga i ljubavnika,i brata i prijatelja,on je bio moj oslonac a ja njegov.
Ispočetka nije baš bilo bajno,jer nije se lako suočiti sa neplodnosti. Nikada ni pomišljala nisam da će biti problem dobiti dijete. Oh,kako je gorak ovaj naš život,ono što većina parova ima,planirano ili ne,ja to ne mogu dobiti. Pa koliko sam se samo puta pitala ZAŠTO BOŽE???
Kad bi našla onaj jedan kutak da me nitko ne gleda i ne čuje,plakala sam,ma mogla bi plakati danima,mjesecima,jer moje je srce bilo puno tuge. Plakala sam i sa mužem…Nas dvoje zagrljeni,sami i slomljeni, ljubimo suze jedno drugom….
Plačem i sada devet godina poslije a imam djevojčicu(predškolac) i jednu malenu mrvicu u mojoj buši. Plačem jer se bojim za ovu mrvicu,bojim se onoga najgoreg,plačem zbog mojih dragih prijateljica i zbog mnogih parova koji prolaze tu tešku borbu. Ja sam čak u ovih devet godina uspjela dva puta zatrudniti,jedno dijete rodila a drugo tek raste u meni,ja sam jedna od sretnica. A šta je sa parovima koji su i više od mene u braku,koji su prošli 5…10….15 postupaka?Pita li se itko u ovoj državi kako se oni osjećaju,pokušava li im itko pomoći ili su same u ovoj borbi?Nitko se ne odaziva na njihove vapaje,dapače čak ih osuđuju,donose neke zakone koje te ljude tjeraju iz svoje zemlje. Ti ljudi žele dijete,srce im se kida od čežnje za malenim smotuljkom a neki ljudi ulaze u tu njihovu ranu i ruju po njoj. Imaju li ti ljudi srce,dušu??? Zašto ne puste parovima da odluče žele li medicinsku pomoć ili ne?Svi mi tražimo doktore kad nas boli i duša i tijelo,svi traže lijek,a mi smo uskraćeni. I opet ono pitanje ZAŠTO???
Politika se miješa,crkva se miješa. A ja sam tako sigurna u jedno-ISUS JE NA NAŠOJ STRANI…. I njega je izdao svoj narod kao i nas,razapeli su ga i osudili na smrt,Njega koji je bez grijeha začet,Njega koji ljubi bez obzira na sve. Ma ljubim i ja vas političari dragi,ljubim vas,ali sigurna sam vi ćete izgubiti tlo pod nogama,vaša stolica će postati toliko vruća da ćete pobjeći glavom bez obzira a mi ostajemo uvijek jaki i ustrajni u svojoj borbi. Političari dragi,ljubim ja vas,ali moram biti iskrena i reći vam da ste vi izdajice svoga naroda,da izdajice ste. Da li vi mislite da itko može neki par nagovoriti na MPO,eee dragi političari dug je to put.
Samo, do kada se promijeni ovaj zakon,bojim se da će biti kasno,ne za sve ali za neke parove hoće,biti će kasno. Nažalost,dok se vaša stolica grije,vrijeme prolazi,kao što prolazi naš biološki sat.
Da se vratim na naš početak,kad smo saznali za našu dijagnozu,dijagnozu moga muža. To je bilo nakon pola godine braka.Imala sam 21 godinu a MM godinu stariji od mene.Mladi i izgubljeni... Htjeli smo odmah bebicu i nismo gubili vrijeme ,već smo krenuli po pretragama. Srećom moj ginekolog je pristao i dao nam upute. Prvo-spermiogram…. Da vam opišem kako sam se osjećala kad sam saznala za dijagnozu?Zar se to opisati može? Kaže moj ginekolog da zovnem i muža u ordinaciju da mu kaže kakvo je stanje. Tupo smo gledali u toga dragog doktora i njemu je bilo teško pričati,osjećala sam knedlu u njegovom grlu. Sve nam je rekao o našoj dijagnozi i preporučio nam da ne gubimo vrijeme već da idemo na AIH. AIH???ne,ne doktore i ne znam ništa o tome. Mi želimo prvo doći malo sebi,želimo pokušati sve prije već pređemo na taj nivo. Dao je mužu da pije Clomid tablete tri mjeseca,raditi ćemo ciljane odnose,što više se opustiti,zdravo hraniti i vjerovati... Ti prvi dani su bili jako teški,plakali,pričali,plakali,planirali…Teško mi je bilo muža uvjeriti da nije važno u kome je problem,molila ga da to ne naglašava… jer MI ne možemo imati djecu. Znala sam nekolika para koji nemaju dijagnoze,sa kojima je sve u redu a bebe nema godinama. To mi je nekako bila utjeha,utjeha jer znam s čim se borimo. Moj dragi se grozno osjećao,svaki dan pije tablete,u njemu je problem,bojao se, jako se bojao…Nije želio da ikome pričamo o tome,razumila sam ga i poslušala ga. Samo smo našim roditeljima rekli da neki nalazi nisu najbolji i da radimo na tome. Slijedili su ciljani odnosi,klomifen,folikulometrije,hopsanje. Nije nam teško padalo ispočetka,ali nakon nekog vremena,to hopsanjenije ni mogao biti neki užitak,jer si napet,napet do boli. Radiš to i pitaš se hoće li se sada uhvatiti. Test iz mjeseca u mjesec negativan,ne da sam plakala,već sam ridala od plača. Mislila sam da ću se raspasti u komadiće,a opet tu je moj dragi,ni njemu nije bilo lako a bio mi je podrška,velika podrška.
Nakon tri mjeseca tabletica koje je trošio MM spermiogram se poboljšao,mi smo plakali od sreće,a moj ginekolog je i dalje govorio da je još ovaj nalaz za Aih. Negdje u to vrijeme mi moja sestra predloži njenog prijatelja ginekologa u Zagrebu. Ne znam jesam li bila spremna ići dalje ali ako ništa valjalo bi malo odmora mom dragom i meni,malo lutanja po Zagrebu. Prihvatim njen poziv ,spremimo kofere i nas dvoje idemo kod moje seke. Sedam dana u Zagrebu,odmorili dušu i tijelo, otišli kod sestrinog prijatelja kući sa nalazima koje smo imali. I on nam je rekao kao i moj ginekolog,nalaz je za AIH. Opisao nam čitav postupak i uputio nas jednom dragom MPO doktoru.
Taj dan u čekaoni na SV. Duhu nikada zaboraviti neću,kako sam se bojala,tresla se od nervoze. Puno ljudi,svi u svojim mislima,pitala sam se zar su svi ti ljudi tu iz istih razloga. A ja sam mislila da smo ja i moj dragi sami na ovome svijetu,tuga,samo tuga…Ali me zato doktor dočekao sa smiješkom,tako drag čovjek. Ulijevao je neko povjerenje u nas,baš sam se osjećala da sam u pravim rukama. Trebali smo još neke nalaze raditi i ako bude sve u redu već idući mjesec na AIH dolazimo.
Vratili smo se kući puni nade,sretni i zadovoljni. Slijedili su niz nalaza koje smo trebali raditi. Sve smo brzo obavili,popili turu antibiotika radi bakterija. Od svega Hsg je bio najgori,nisam ni znala kakav je pregled,niti sam znala šta me čeka. Da sam barem bila u to vrijeme na forumu cure bi me savjetovale da popijem nešto protiv bolova. Ni sama ne znam kako sam preživila taj HSG,znam da sam se počela gubiti od bolova,sestra me cijelo vrijeme pitala jesam li dobro. Ja sam samo klimala glavom da je sve ok,iako sam trpila jake bolove. Napokon je i taj pregled prošao,sve je u najboljem redu,prohodno. Kad sam izašla iz sale i ugledala MM tek sam onda počela plakati,bolovi su i dalje bili prisutni i krvarila sam. Preživjela sam i to,kažem ,idemo dalje,ovo je moj put,moram ga prihvatiti….
Dva mjeseca poslije smo već bili u Zagrebu,pila klomifen,išla na folikulometrije i čekala taj dan. Brzo su nam ti dani u Zg prolazili,bili smo opušteni i zadovoljni doktorom. AIH je protekao uredno,sada nam je ostalo da samo čekamo tih dva tjedna čekanja do rezultata. Ostali smo još dva dana u tome lijepom gradu,odmarali,šetali,uživali….
Ta dva tjedna su mi prošla kao u magli,bila sam izgubljena,ali u isto vrijeme nekako sigurna u uspjeh.
Nisam tada znala koliki je postotak uspješnosti u prvom AIH. Sada znam da sam jedna od onih rijetkih sretnica…Plakala sam od sreće kada sam ugledala taj plus,bila sretna i zadovoljna. Već na drugom pregledu sam ugledala srce od moje malene,moj je život bio ispunjen. Ipak,imala sam hematom i mirovala sam skoro cijelo prvo tromjesečje. Ništa me nije dalo prestrašiti,u krevetu sam provodila vrijeme čitajući,spavajući,vjerovala sam da će sve biti u redu. Zapravo nisam ni pomišljala da bi moglo poći po zlu. MM me pazio i mazio,kao i svi drugi.
Hematom se apsorbirao,nisam krvarila,dalje je trudnoća tekla uredno, a ja,ja sam se osjećala divno.
Svoju curicu sam rodila u jedno vruće i sparno predvečerje. Porod je bio kakav sam poželjeti mogla.
Ne da nije bolilo,ali bio je to jedan čaroban doživljaj,u svakom trudu, u svakoj boli znala sam da je moja malena bliže…Nekih pola sata na stolu sam bila kad je moja mrvica ugledala svijet i zaplakala.
Koliko sam taj plač čekala…. sanjala ga ….
Taj prvi dodir ,kad su je stavili meni na prsa zaboraviti ne mogu…..
Uživali smo sa svojom malenom,ljubili je mazili i pazili,a ona je vraćala osmjesima,zagrljajima,riječima…tako brzo djeca rastu…
Ono što je meni zanimljivo,što sam uvijek mislila,da kad rodiš dijete da ga voliš najviše na svijetu. Naravno da voliš,ali nisam znala da ljubav tako raste,množi se,iz dana u dan… Toliko ljubavi ima u meni za to malo biće,i toliko ljubavi dobivam,to je neopisivo….
Ta malena djevojčica nam je unijela u život neki novi smisao...
Od kada se ona rodila MM i ja se nismo pazili u spolnim odnosima . Kao prvo dijagnozu smo imali,ali ipak ja sam se tako brzo poželila još jednu mrvicu da imam…MM je uvijek govorio da bi se moglo desiti prirodno,on kao ni koliko godina poslije nije bio svjestan naše dijagnoze. Ali bez obzira što znaš da je jako teško ostvariti trudnoću prirodno,ipak se nadaš,iz mjeseca u mjesec……
Kad je malena napunila tri godine krenula je u vrtić a ja i MM se odlučimo na AIH i nadamo se da će nam uspjeti kao i prvi put. Kako sam samo teško podnijela taj poraz,taj minus…Taj dan kad sam saznala rezultate,dobila sam ponudu za posao. Toliko sam bila ogorčena,ljuta ,tužna i nisam htjela taj posao. MM me nagovarao,tješio,da idem raditi,bolje ću se osjećati,pa kad budemo spremni idemo opet na AIH. I tako je i bilo,prihvatim posao,svi zadovoljni sa mnom,mojim radom,a ja sam samo uživala u poslu. Malo je nezgodno se bilo priviknuti što je moja cura išla jutri u vrtić a ja sam nekada morala raditi drugu. Ali sve bi mi to nadoknadili kad budemo zajedno.
Nekad u društvu sa prijateljima koji imaju dvoje,troje neki i više djece,sam se osjećala čudno. Jednom mi je moja malena došla i rekla: svi ovdje imaju brata ili sestru imam li i ja? Nije bila tako mala da nije znala šta je to brat ili sestra ali sa tim pitanjem mi je pokazala svoju želju za njima.
Poslije nekog vremena je došla iz vrtića,otišla u sobu i plače. Nije mi jasno bilo šta je pa je pitam. Kaže ona svi imaju nekoga a ja sam sama,kada ćeš više roditi bebu?
Objasnila sam joj kako smo i nju dugo čekali i baš zato što smo toliko čekali da smo dobili najbolje dijete na svijetu. Sada izgleda da opet čekamo neku super bebu i čekat ćemo koliko bude potrebno. Bila je sretna radi pohvala da je ona najbolja na svijetu. Ali mi je isto rekla da joj obećam da ću roditi bebu. Naravno,obećala sam. I ja sam imala jaku želju za malenim smotuljkom,ali sa njenom željom postajem nekako čvršća i odlučnija da idemo dalje,da se borimo….
Već prije njene navršene pete godine krćemo sa pretragama. Idemo opet kod istog doktora,samo on više nije u Zagrebu već u Splitu. Sada nam je bliže,nećemo morati uzimati puno slobodnih dana na poslu. Tako da smo opet u akciji…Krenuli puni elana,volje,želje…..
Uslijedili su negativni testovi prvi…. drugi…. treći… četvrti… peti…šesti….Šest AIH u godini dana. Uvijek sam govorila da MM nije svjestan naše dijagnoze,ali izgleda da ni ja nisam bila svjesna,ne do sada. Bolilo je i mene i MM,bolilo do neizdržljivosti. Ipak, uvijek bi nas naša cura digla i dala snagu za dalje. A tu je bio i posao, nije lako izaći među ljude,ali uvijek sam se pravila jaka,u svemu,pa i u ovome…
Slijedeće šta nas je čekalo je IVF,jer spermiogram je postajao sve gori i gori. Zadnji AIH doktor nije htio ni uraditi,jer je nalaz bio jako loš. Dao je svoje mišljenje ali da mi odlučimo da li da ga radimo ili ne. Mislim se ja ,pa ustala sam u 4 sata jutros,4 sata nam je trebalo da dođemo do Splita po ovome snijegu(a inače sat i pol) . Molila sam Boga da samo živi stignemo,jer je cesta bila zaleđena. A sada mi doktor kaže da nalaz nije baš najbolji!!! Kažem doktoru,kad sam došla po ovakvom vremenu ovdje,onda ću uraditi AIH pa šta bude. A ništa i ovih šest AIH je iza nas,kad se pripremimo psihički idemo dalje,na IVF.
Meni je više dosadilo izbivanje s posla,nekolika puta sa AIH sam ravno išla na posao. Nisam dana slobodnog dobila,prijateljica me mijenjala kad mi je trebalo. Osjećala sam joj se dužnom i zahvalnom pa kad sam mogla mijenjala bi i ja nju. Pun mi je kufer bio svega,osjećala sam se da me razapinju,bilo mi je dosta svega. Sjela s MM i pričala,kad budemo išli na IVF ja prestajem raditi.
Ovaj put smo se odlučili na sv.Duh,jer nismo mogli financijski gurati dalje,Aih smo radili privatno.
Idemo u Zagreb MM,malena i ja na dogovor,pa nas možda i ostave na postupku odmah.
Dajem otkaz na poslu,dižem uputnice i krećemo na put,ovaj put nas troje.
Opet čekaona prepuna,mislim se kako ih ovaj dr. pregledava,sve ide kao na traci,bila sam pesimistična,pa zar ne priča ni malo s tim ženama. Ugodno sam se iznenadila kad sam ugledala smješak na doktorovom licu. Pitao me sve, šta smo radili do sada,ma sve me ispitao. Kaže on na kraju idući mjesec dođite na Aih. Kažem ja njemu :doktore,MM je jedva dobio odmor a ne da su mu dali bolovanje,moja cura je sa mnom,ja sam dala otkaz i sada ćete vi mene vratiti,pa da opet dolazim idući mjesec. On se samo nasmijao i kaže na stol na pregled. Stanje kod mene super,MM nije radio novi spermiogram,a dr. hoće da radimo aih. Opet sam ga pokušala okrenuti,da ne radimo aih,zar ih nije dosta bilo. Pa možemo probati IVF u prirodnom ciklusu. Ne,ne hoće još jedan AIH.Ma hajde dobro,da barem nisam bez veze dolazila. Odradimo taj još jedan AIH ,ali doktoru se baš i ne sviđa nalaz spermiograma,opet se pogoršao. Dao mi je jako malu nadu i upute za IVF jer je sumnjao da će ovo uspjeti. Prognoze su se ostvarile,test negativan…. koliko god svjesna bila da je mala šansa za uspjeh,i ovaj negativan test je bacio tugu na moje lice.
Čim sam dobila mengu odem do svog soc. ginekologa sa papirima i popisom lijekova za IVF. Idući ciklus smo bili spremni na akciju. Spremili se na put,ali ovaj put bez moje curice. Zima je bila pa smo se bojali kakvo će nam vrijeme biti a i ona je već malo bila prehlađena i odlučili smo je ostaviti sa babom i dedom. Kako mi se samo teško bilo pozdraviti s njom. Skrivala sam se cijelo jutro po kući i plakala. Nisam htjela da vidi moje suze,pokušala sam ovaj rastanak ublažiti,ali teško… Kad smo već bili spremni i polazimo ona mi nosi dva plišana meda,njoj najdraža,jedan za mene , jedan za tatu. Dva ista medvjedića,samo različite boje,tako slatka,tako meka…Ja i MM smo uzeli jednoga a njoj ostavili drugoga,obećali smo joj,a i ona nama,da će medo stalno biti uz nas i da ćemo ga čuvati i misliti na nju. Mahala nam je dok smo polazili,slala pusice i ona i medo. Kako je težak taj rastanak bio i sada kad se sjetim plačem kao kišna godina. MM je to nekako muški podnosio a ja, ja cijelim putem riječi nisam progovorila i mislila na svoju curicu. U dobrim smo je rukama ostavili ali isto je bilo teško. Dvanaest dana se nismo vidjeli,dugih dvanaest dana…. Slijedile su folikulometrije,doktor jako zadovoljan a i mi. 11 d.c. sam imala punkciju. Nervoza i strah pred sami zahvat ali trajalo je kratko i nije bila neka velika bol. Dobili smo 7 j.s. i sada nam samo ostaje da čekamo sutra i zovemo lab. da vidimo kakvo je stanje. Sve tri j.s. koje su spojili sa spermićima su bile oplođene,čekamo blastice,još pet dana…. Htjela sam ići kući tada ali nitko nije ni htio čuti za to jer je bilo strašno nevrijeme. Plakala sam cijeli dan za svojom malenom,tako mi je teško bilo i pričati sa njom na mobitel .A ona nas je svaki dan po nekoliko puta zvala i pričali bi po sat vremena. Njen medo mi je bio utjeha,uvijek je bio uz mene, u torbi ili u mojim rukama. Možda su me ljudi gledali čudno,ali baš me briga,i na stolu na punkciji sam ga držala u rukama.
Dočekali smo i taj dan,petak,čekale su nas tri mrvice. Doktor i biolog nas savjetuju da jednu vratimo,ovu“ savršenu“,jer ove dvije su bile lošije kvalitete,tako da bi nam ove dvije možda samo smetale. Ali nama daju da odlučimo šta da radimo. Tako sam ljuta bila radi ovoga zakona,htjela sam da uspijem,jedna,dvije,tri,ma sve bi prihvatila ali tko mi garantuje pozitivan ishod. Ipak odlučili smo na jednu „savršenu“ blasticu. Sam čin vraćanja je bio tako poseban,sretna jer mi vraćaju moju mrvicu,ali i tužna jer ostavljam dvije. Da se samo mogu zamrznuti pa vratila bi se po njih nekada bez obzira kakav ishod sada bio. Već drugi dan poslije transfera smo na putu kući. Na autoputu smo uvijek stajali na odmorištima po nekoliko puta. Ovaj put nismo bili ni gladni, ni žedni, ni umorni,ali pošto sam ja bila napuhana kao žaba pa sam morala na wc,stali bi po 10 minuta, ne više kao prije po pola sata-sat. Koja je to sreća bila kad smo ugledali našu curicu. Sreća i sa naše i njene strane,neopisivo… kako mi se samo zaletila u zagrljaj,govorim joj ja da je ne smijem dizati. Kaže ona-jesi li to bila kod doktora,hoćeš li roditi bebu…. To ćemo tek vidjeti,rekla sam joj. Samo tu noć sam imala bolove,plakala sam od boli i bojala se. Dani koji su slijedili su bili nekako opušteni,uživala sam sa svojom curom,šetala… Nisam nešto posebno mirovala,nekako sam bila hiperaktivna,nisam mogla stajati na jednom mjestu. Rekli su mi da betu vadim za dvanaest dana. A ja nestrpljiva već 8 dan poslije transfera radim test. Skuham kavicu za MM i odem na wc da isprobamo taj testić što sam imala. Ruke mi se tresu,zatvaram oči,brojim do 5 i gledam u test…. Samo jedna crtica,druge nema… . Razočarana,ljuta,spremam test u kutijicu i stavljam ga u ladicu. Budim MM na doručak i kavu jer mora na posao. Kad je sjeo samo sam mu ljutito rekla- negativan je,nisam suze pustila,samo sam bila jako,jako ljuta. Ni na koga posebno,samo je neka ljutnja rasla u meni. On je samo blijedo gledao u mene i govorio –pa zašto si radila test tako rano,jesmo rekli da ćemo vaditi betu. A ja ima dva dana imam bolove kao kad trebam dobiti,nisam imala šta više čekati. Morao je ići na posao ,onako tužan,nisam ga ni zagrlila,niti mu dozvolila da me grli,samo sam bila ljuta. Kad sam čula auto kako polazi,brzo sam se digla da još jednom vidim taj test. Nisam svojim očima mogla vjerovati,druga crtica se pojavila. Kada ? ne znam…jer nisam čekala 5 minuta kao što piše na uputama. Zbunjena i uplakana zovem MM i govorim mu da se pojavila i druga crtica,da mi kupi još jedan test. Jer sutra je nedjelja i nemam gdje raditi betu. Kako sam plakala i molila Boga da je taj test u pravu . Sutra radim i drugi test,ovaj put se i druga crtica odmah pokazala. Koje sam ja sreće,Bože hvala ti,veliko hvala…
10.d.c. beta je 234 –brojka koja život znači…12.d.c. beta 476
Uzbuđenje,strah i sreća su se miješali. Čekali smo prvi ultrazvuk,malenoj još ništa nismo rekli. Prvi pregled,sve uredno,vidjela sam malenu točkicu. Nastavljam sa utrogestanom i mirovanje što više. Drugi pregled 5 tj. I 6 dana,srce maleno treperi. Neopisiva sreća ,jedno srce kuca ispod moga.
Našoj curi više nismo mogli kriti,MM je šapnuo novost. Ona je samo sjela kraj mene i pitala me-mama ,priča li tata istinu. Potvrdno sam joj klimnula a ona se bacila meni u zagrljaj i grlila me i ljubila. Presretna je bila. Uzela je moj mobitel i dok smo ja i MM pričali ona je sebe snimila i nosi nam da poslušamo. Snimila se kako pjeva-tralalalalalala,moja mama je trudnica…i tako desetak puta.
Dani nam teku puni sreće ali i sa dozom straha. Već tjedan dana imam smeđi iscjedak,hematom je u pitanju. Mirujem koliko mogu i pokušavam se opustiti. Bojim se za ovu mrvicu,užasno se bojim. Nadam se da će ipak ostati sa nama i na ljeto ugledati svoju sestru koja je tako željno iščekuje. Veliku sestru koja će je paziti kao što pazi i na mamu sada.
Cijelo ovo vrijeme me vodila vjera u Boga i ljubav prema MM. Ljuta sam kad čujem ove naše političare,čak se i crkva miješa. Zar se silom postaje vjernik?Ja sam vjernik i točka ne mogu me pokolebati ni riječi nekih velikih crkovnih ljudi. Ima ljudi koji i ne vjeruju u Boga a i za njih ovaj novi zakon važi.?Pa kakva je ovo država? Ali zakon je takav,netko drugi odlučuje o mojim j.s.,jer kažu da smo mi ubojice. Oprostite tko je ovdje ubojica??? Ja koja želim život sam ubojica??? Neka dođe ta osoba što je rekla da smo ubojice i u oči mi kaže to . Neka pogleda u moje dijete i kaže da li je ona dar ili stvar. Zapravo ne trebam nikada ni vidjeti tu osobu a još mi manje treba da takve osobe sude meni i mome djetetu…jer ja znam da imam jedno čudo od života kraj sebe i u sebi, to mi je dovoljno,zar da za to tražim i vašu potvrdu. I još znam da je sam Bog udahnuo život u moju djevojčicu (uz pomoć medicine,naravno) a i u ovo maleno što raste u meni….
Samo ću vam reći kako sam se prije samog IVF-a jako posvađala sa jednom sebi jako bliskom osobom. Uvijek je bila oslonac u mome životu a sada mi sudi,želi me okrenuti,želi da se ne upuštam u IVF,jer kao to nije Božja volja. Kako da joj objasnim da mene moje srce vodi a vjera mi daje snagu. Ta svađa je dobro poljuljala moju vjeru,bila sam ljuta i na Boga i na nju. Plakala sam danima,mislila da i odustanem ovaj ciklus od postupka,jer sva sam bila rastrešena. Bila sam ljuta jer je to bila osoba koju sam ja volila i koja je mene volila bez obzira na sve. A zašto mi sada okreće leđa,sada kad sam joj se povjerila,povjerila jer mi treba njena podrška. Kako su me samo bolile njene riječi,ali vraćala sam joj istom mjerom. Svjesna sam da su naša gledanja na život drugačija,mada obe živimo u vjeri. Ali nisam samo tako htjela je izgubiti ,svađala se s njom,plakala joj. Pokušavala joj objasniti postupak IVF,jer tko zna šta je ona čula,slala joj razne brošure s rode,svoja pisma koja sam pisala u postupcima…Na kraju sam joj rekla da sam se pogrešnoj osobi povjerila i da mi je žao. Rekla sam joj-Bog će mi suditi nemoj ti. Polako je omekšavala,rekla je da je to samo naša volja,naša odluka… i da je ona tu,bez obzira na sve. … Razumila sam njeno stajalište u početku,ipak je ona svoj život dala Bogu. Vjerovale smo obje u Boga ,ali kao i svi ljudi ne moramo imati u svemu isto gledanje na život .. Zbog toga smo svi tako posebni… kroz cijeli moj postupak me pratila i bodrila,iako nije pitala koliko folikula ima,koliko se oplodilo…. samo je pitala jesam li zadovoljna…. Molila se puno za mene i nadala se… ipak je to bila moja seka… Prije samog postupka predložila mi je da odemo ja i MM na razgovor sa jednim svećenikom. Smetalo mi je to,kako će MM reagirati kad mu kažem…. Ali pokušala sam ga nagovoriti,negodovao je ali na kraju pristao. Taj razgovor je bio jako dirljiv. Prvo smo mu ispričali svoju priču,miješale se rečenice,sada ja,sada MM. Suze smo pokušali zadržati ali uzalud,prvi put smo se nekome istinski ispovjedili…otvorili svoju dušu i srce… Rekli mu i za stajalište mije sestre,koje mi je unijelo nemir u mojoj duši… Samo nam je rekao-radite ono što vam srce kaže,vjerujte u Boga i volite se. I rekao je da ni svojoj sestri nisam dužna sve govoriti,samo da joj kažem da moli za nas. Iznio je i stajalište crkve…zašto je crkva protiv MPO…. Donio je i neke molitve,pomolio se nad nama,dao nam svoj blagoslov, šta god mi radili… Zaželio nam sreću,dao neke molitve za rođenje djeteta i rekao da idemo u miru Božijem. Taj razgovor vam ne mogu dočarati,bili smo istinski povezani s Bogom,osjećali smo da nas On nosi i daje snagu…
I naša molitva se ispunila….
Dobila sam jedan lijepi tekst od seke neki dan,podijelit ću ga s vama
Biti kao ptica
Jeste li već motrili ptice koje se nađu pred nekim problemom, npr. prilikom gradnje gnijezda?Danima i danima one grade svoje gnijezdo,skupljajući razne materijale,često ih donoseći iz daleka…
… i kada završe to gnijezdo i kad su spremni položiti u njih svoja jaja, nevrijeme ili ljudsko „djelo“ uništi ga i propadne im sve što su gradile upornim trudom.
Što učini ptica?
Onemoća i napusti svoj rad?
Ni slučajno!
Ona počinje opet i opet,sve dok ne položi jaja u gnijezdo. Dogodi se često,prije nego se izlegu mladi ptići,da životinja,nevrijeme,unište to gnijezdo,ali ovaj put sa dragocjenim sadržajem…
Vrlo je teško opet početi od nule.
Ali ptica nikada ne zastane,ne uzmakne.
Ona nastavlja pjevati i graditi,graditi i pjevati…
Imate li po nekad da vaš život nije ono o čemu ste sanjali?
Imate li nekad želju reći „dosta“, to što nastojim ne vrijedi truda,to je previše za mene?
Osjećate li umor zbog svakidašnje borbe za život,nepostignutog cilja kad ste već bili sigurni da ste ga postigli?
U životu svatko ponekad doživi udarce,ali ne zaustavljajte se nikada.
Ako vam pomaže izrecite molitvu,nadajte se boljem.
Ne dopustite da vas zaokupe problemi nastali u borbi…pokušajte ih nadići…
Pokupite komadiće vašega nadanja,ponovno ih složite i počnite ispočetka.
KAO PTICE!
Ne odustajte,idite samo naprijed.
Život je stalna borba ali vrijedna truda prihvatiti ga!
I nemojte nikada prestati pjevati!
KAO PTICE!
----------------------------------------------------------------------------------
Nisam neki pjesnik,niti pisac,ali htjela sam vam ispričati svoju priču.Puno još tu detalja ima,mogla bi danima pisati,ovo je barem dio onoga što smo prošli.Kao što sam rekla trnovit je put naš bio,ali sreća nije tako dugo trajao,u devet godina borbe sam dobila prelijepu curicu i ovu mrvicu u buši , koja će,nadam se,ostati sa nama.
Svima vam poručujem da budete kao PTICE,uporne :*
