Psiholoska pomoc majci

Pocetkom studenog umro je moj dragi tata. Borio se s rakom par mjeseci i mama je cijelo vrijeme borbe bila jaka. Medjutim sad se nekako slomila. Sestra i ja smo blizu, cesto se vidim s mamom, ali svaka ima svoj zivot i ona na kraju dodje u svoj prazan stan.
Pocela je patiti od nesanice i nekako ju hvata depresiva. A prije antidepresiva probala bi sa psiholoskom pomoci i ukljucivanjem u neku grupu potpore da razgovara sa zenama u slicnoj poziciji. Da li takvo sto postoji kod nas?
Stanuje u Spanskom, znaci dolazi u obzir ZG-zapad.

Hvala

Ja sam se raspitivala za sličnu stvar u Splitu, ali bezuspješno. No tada sam saznala da u suradnji udruge "Za novi život" i "Krijesnica" postoje takve grupe u Zagrebu, mislim da se održavaju povremeno u Klaićevoj. Najbolje da pogledaš na njihovim stranicama.
Ako ti mama i sama misli da je to dobra ideja, mislim da su takve grupe odlicne. Naravno, ako ima otpor, onda od svega ništa.
Sretno!

Ispravka posta od maloprije; udruga se ustvari zove "Za novi dan", i radionice nisu u Klaićevoj nego negdje u Deželićevoj (to je isto blizu), evo link, nadam se da će radit: http://www.zanovidan.hr/centar-za-ps...ehabilitaciju/

Baš me zanimaju dojmovi ako krenete!

Znaš nekako mislim da je prošlo malo vremena za naviku da si ostao bez onog nekog zbog koga si stvarao sve oko sebe. Mama mi zdravstveni radnik, ali stvarno jako dobar i neki dan smo pričale o antidepresivima. Najlakše je njih uzeti, anaprave više štete nego koristi. Ljudi otupe a idalje jako pate. Probajte nekako čim duže bez toga. Iscrpite sve opcije. I možda bi druženje sa osobama istog iskustva. A da je potaknete na neku aktivnost. Moja nona se je u istoj situaciji upisala u klub umirovljenika. Natjerale moja mama i teta. Raspitale se na sve strane i predložile i našle svašta. Od zbora, do nekih radionica. klub umirovljenika joj se najviše zasviđao i počela je odlaziti. Pa polako pješačenja pa izletići pa druženja. Moram priznati da je nakon duge godine dana počela živjeti. Nije više bila samo doma i plakala. Pokušajte se raspitati

znam da je jako teško gledat mamu kako pati, grozno, neopisivo, ali normalno je da tugovanje traje 6 mj do godinu, pa čak i godinu i pol...kad ti umre neko s kim si prove skoro cijeli život nije ti lako budit se sam, kuhat sam sebi, gledat televiziju sam, šetat sam, kupovat sam, ma općenito bit sam...vjerojatno najtužniji osjećaj na svijetu...neznam da li ti je majka sama izrazila želju za psihološkom pomoći il je to tvoj prijedlog, možda joj probaj natuknut , ali ni slučajno ne nametat...jesi razmišljala možda o nekom kućnom ljubimcu? štencu ili mačiću? kao poklon recimo, a dobro su društvo, znam iz osobnog iskustva...možda malo isfucano zvuči, ali stvarno pali...:love2:
u svakom slučaju držim fige da nešto prikladno smisliš

Hvala svima na odgovorima. Mama je sama predlozila da potrazi pomoc, ne zeli se trovati ljekovima ak ne mora. Dala sam joj jucer broj od Krijesnice, bude nazvala pa cemo vidjeti. Stvar je u tome da su moji roditelji bili jedni od onih parova koji su svakodnevno negdje landrali pa joj to fali. Mislili smo i na to da joj nabavimo macu (mi doma imamo macu pa zna sto to znaci), ali eto fali joj razgovora s nekim tko moze razumjeti prazninu
koja je nastala.

moja prijateljica jedna je poginula prije par godina, u automobilskoj nesreći, njeni roditelji su ostali sami, jer im je bila jedinica, i da bi i tolika tragedija bila još gora tata od te frendice je 2 mjeseca poslije toga iznenada preminuo, u snu...tako da je ta jadna žena u 2 mjeseca ostala sama...jedan prijatelj je tada taman dobio leglo bernardinaca , i odlučili smo joj svi skupa kao društvo jednog malog debeljucu poklonit.....ja mislim da je taj pas njoj spasio život, ona je bila u mirovini, i nije imala više nikakve obaveze, a uz njega je bila prisiljena 3 puta dnevno se izvuć iz kuće...stvarno čuda rade ta mala bića, nikad ti ne mogu zamjeniti nekog, al da su puni energije i topline jesu...