dojila bih vječno-jel to normalno?

Stavih blesav naziv teme,al nisam znala kako da to drugačije nazovem. Naime, moja curica ima 9 mj. i obje uživamo u dojenju.To mi je jedno od najljepših iskustava u životu.

Ono što mene "muči" je da ja uopće ne mogu pojmit da L. prestanem dojit. Hvata me tako neopisiva tuga na pomisao da više ne dojimo da to ne znam objasnit.

Jesam li ja normalna? jel se još netko tako osjećao? pretpostavljam da ću na ovom topicu naći istomišljenike koji će me utješiti.

S druge strane, znam da počinjem raditi kad napuni godinu dana i da ćemo se trebat prilagodit novom ritmu (čitaj: nema dojenja od 7-17h). Kad početi smanjivat broj dnevnih podoja i prilagodbu na novi raspored?

ona je dijete koje vrlo brzo prihvaća promjene (sad doji 4-5 puta po danu,al znam da joj smanjim da bi opet bila zadovoljna,takva je).

ja se borim sama sa sobom jer nekako ne želim skraćivat te naše prekrasne, zajedničke trenutke,a opet ne bih htjela da joj bude šokovito kad počnem radit. Inače po danu zaspi bez cike, dobije je kad se probudi.

imam osjećaj da kad prestanemo dojit da ću suze liti ili to jednostavno dođe s vremenom, pa želja za dojenjem popusti kad prevlada umor?

mi dojimo 13 mj. i isto se osjeća. stvarno ću biti malo tužna kad prestanemo jer to mi je jedan prekrasan dio života.

proći će te s vremenom
normalno je tako osjećati s 9 mj
nećeš sigurno tako osjećati kad dijete bude 9 godina

Nije! :-P Pucaju te hormoni :mrgreen:
Šalim se,naravno.....isto sam se osećala i ja kada je starija ćerkica bila beba, ali i kada sam shvatila da se bliži kraj njenog dojenja, najpre u toku moje druge trudnoće a onda i u tandemu sa mladjom sekom. A sada,kada ova mladja cicoljupka ima 10,5 meseci, rastužim se najgore kad pomislim da je ovo moje poslednje dojenje:-(

Ja sam isto ovako razmišljala otprilike do Evine 2. godine. Sada (ona ima 2,5 godine) sam potpuno spremna za prestanak dojenja (dapače, to bi me razveselilo), ali ona nikako nije spremna.
Isto tako, nakon što se ona rodila, uhvatila me neka tuga kad bih pomislila da je ovo moje zadnje dijete i moje zadnje dojenje. Sada mi više nije žao, osjećam da sam, kako je litala jednom lijepo rekla, rodila svu djecu koju sam trebala roditi i spremna sam za neke druge stvari u svojem životu.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

imam osjećaj da kad prestanemo dojit da ću suze liti ili to jednostavno dođe s vremenom, pa želja za dojenjem popusti kad prevlada umor?

---

Ne brini, neće biti potoka suza. Nije to ni umor, nego baš nekako popusti želja. Ja, jednako kao što i laumi piše, bi sad bila ne zadovoljna, nego presretna da M. (samoinicijativno) prestane sisati. Već o tome razgovaramo, kako ćemo prestati do ljeta i sl., teoretski ide, u praksi malo teže.
Uz to, dojim novog malog sisavca i primjećujem da me smeta kad M. sisa, dok je njegova tehnika sisanja skroz drugačija i ne smeta mi. Valjda je ona velika pa jače vuče... nemam pojma, ali zna biti baš neugodno.

A što se tiče privikavanja, mislim da ne trebaš brinuti niti nešto predugo unaprijed planirati. Djeca to dosta dobro prihvate. Samo se pripremi na to da vadiš ciku čim dođeš doma s posla :-)

ako ti je lakse ja pa cesto razmisljam da li sam ja normalna.
npr. ja dojim svojevoljno jer sam tako zelela i znam da je to najbolje za oboje..od prvog dana, nisam dala nikada dohranu itd.
ali pitam se, zasto ja nista posebno ne uzivam u tome, da me pogresno ne shvatite, meni ne smeta dojenje ni malo, ali ne vidim u tome nista drugo do hrane za moju bebu.
cini mi se i on je isti, on zna da je to hrana i tu ne zadovoljava ni jednu drugu potrebu, cak ne ume ni da zaspi na sisi.
nije do mene, ne zracim ja nervozom, nikada mi nije smetalo da on sisa, kako bih rekla, samo eto, ne padam u neki uzitak.

da li sam pa ja normalna ?!!?

Nama je sika mazilica, tješilica i uspavljivalica, a hrana, na žalost, najmanje... :-( Ipak, dojenje i meni i sinu puno znači i dojit ću ga dokle god on to bude želio (i oboje budemo s tim sretni). Naravno da me hvata tuga što će jednom doći i taj dan da će prestati dojiti, isto kao što sam proživjela veliku tugu kad je među nama prerezana pupkovina (jesam li ja normalna?)... Ipak su to posebne i jedinstvene veze između majke i djeteta. Još više me hvata tuga kad pomislim da možda više nikada neću imati prilike dojiti, jer i te kako osjećam da nisam rodila svu djecu koju bi trebala (a trenutne životne okolnosti ne idu nimalo u prilog planiranju brata ili sestrice...).
A propos povratka na posao: ja sam se vratila na posao kad je maleni imao nepunih 7 mjeseci. Iako je on još od 3. mjeseca života bio na nadohrani i pozna i bočicu i dudu, ipak sam brinula kako će on bez svoje sike... Pokazalo se da je super prihvatio moje odsustvo i da i te kako može izdržati 9h bez dojenja. Naravno, čim stignem s posla, sika se traži dok sam još na vratima (zna se desit da ne stignem ni ruke oprat...)

to su potpuno normalni osjećaji jer će prestanak dojenja označavati kraj jednoga životnoga razdoblja tvojega djeteta :heart:
vjerujem da se svi podjednako osjećamo i kada dijete napušta jaslice, školu... kada neki novi životni ciklus označava novi period odrastanja...

ne razmišljaj sada o tome i ne kvari si ono što sada imate.
kada prestanete s dojenjem (kad god to bilo), sigurna sam da ćeš pronaći neki jednako emotivan (ali drugačiji) način bliskosti i povezanosti.

dojenje jest jedno od najljepših iskustava, ali ima ih toliko puno da će se s vremenom praznine jako lijepo popuniti.

Ja sam dojila dugo i uživala sam u dojenju, u miru i opuštenosti koje mi je pružalo, u zadovoljstvu svog djeteta, u zdravlju koje sam mu pružila.

Kada je krenuo u jaslice, pojačao je dojenje kada smo bili skupa tako da je ukupno u danu bilo otprilike jednako podoja, ili čak i više zbog stresa kroz koji je prolazio za vrijeme privikavanja.

Prestajao je postupno, s vremenom je sve manje i manje trebao dojenje, tako da sam imala sasvim dovoljno vremena za priviknuti se, nije mi to bio nikakav problem.

I danas sam sretna kad se sjetim dojenja i cijelog tog razdoblja. Nema tuge, stvarno je bilo lijepo. Gotovo uvijek je bio neki zen osjećaj :).

joj curke baš vam hvala, ma zlatne ste!
baš ste me raznježile i približile mi i pojasnile te osjećaje i sve što slijedi poslije.
Hvala punooo !!!!

Znala sam da ću tu naići na razumijevanje.

Možda nije baš za usporedbu, ali kao dijete na selu često sam viđala mačke koje su režale na svoje, već poveće mačiće kada bi se kačili na sisu, krave koje su rogovima tjerale telad od sise...e tako sam se i ja osjećala kada sam prestajala dojiti svojeg dvogodišnjaka. Bila sam na polovici trudnoće i njegove ideje da spava sa sisom u ustima su me dovodile do ludila. Samo što ja njega nisam tjerala od sebe, već sam bježala iz kreveta. :lol: Na moje iznenađenje, on bi se samo okrenuo na drugu stranu i spavao dalje. Prestali smo bez problema. A još na početku trudnoće mislila sam da ću imati tandemčić jer sam istinski uživala u dojenju. Ponosila sam se dojenjem u trudnoći, u stilu: vidi šta sve mogu! :mrgreen:
Nakon 4 mjeseca pauze rodila sam drugu bebu i evo dojimo 15 mjeseci...i još uvijek uživamo.:-)