Inaša je bebica konačno došla
Malo sam prenijela svoju bebicu i već smo bili na iglama hoće li se skoro roditi, jer smo bili u Rijeci u unajmljenom stanu, a bebica još u meni. Rekla sam mužu da kaže bebici da ju čekamo, a i ja sam joj govorila da smo sve pripremili i da jedva čekamo da nam dođe, da bi mi da nam dođe prije ponedjeljka, jer od tada ostajemo same u stanu, a ja bi da nam dođeš kad smo tata i ja zajedno. I tako je i bilo. Već sljedeću noć počela sam osjećati nešto kao pred menstruaciju - teške noge, neke bolove u trbuhu, ali u vrlo raznolikim vremenskim razmacima koji su se mjerili u satima. Nisam bila sigurna jesu li to trudovi, ali sjetila sam se kako su mi moje prijateljice rekle - ma znat ćeš kad je to to. Taj sam dan išla na pregled i rekao je dr. da sam samo malo otvorena, tek toliko da mi pogleda plodnu vodu. Opet je bio dr. Žentil i znala sam da će on to nježno obaviti, jer je vrlo spretne ruke, kod njega ništa ne boli.
Kad sam bila u ambulanti nije uopće bilo ni t od trudova, pa smo poslije još išli u dućan, gdje su me trudovi opet lovili u razmaku od 20 minuta. Kad smo došli doma opet trudovi, ali opet vrlo nejednakih vremenskih razmaka. Dr. mi je rekao da se pripremim za subotu, ali ja sam bila sve sigurnija da ću noćas u bolnicu.
Rekla sam svom mužu da mislim da je beba krenula, da neka se naspava, jer će mi trebati budan i odmoren da mi pomaže. Trudovi su po noći bili u razmacima od 5 minuta do pola sata, a negdje sam pročitala da se beba ne giba prije poroda nego da se umiri, a ako se giba da bi to moglo značiti da nešto nije u redu s plodom. Zato sam odlučila krenuti u bolnicu (bilo je 2 ujutro) i ne čekati trudove razamka od 5 minuta. MOg su muža poslali doma i rekli mu da će ga zvati kad bude trebalo. Meni su dali klizmu i skroz sam se opustila tako da mi to uopće nije bilo neugodno, a kamo li bolno. Dr. je uzeo moje podatke, a uzeli su i Plan porođaja s kojim su se očito svi upoznali, jer su sve poštivali do zadnjega.
Onda sam bila u predrađaoni i ležala na krevetu, a povremeno se ljuljala na lopti misleći da se ništa više nisam otvorila. Iz rađaone su se čuli jauci žena koje rađaju a nakon toga plač beba i tako stalno. Molila sam se za te žene da ih što manje boli, da se što lakše otvore i da što prije rode. Kad sam čula plač bebe, suze bi mi išle na oči razmišljajući o tome kako izgleda njihova beba, kakav je to osjećaj kad čuješ da tvoje dijete prvi puta zaplače. Sama sam sebi stalno govorila da se neću predati, da se samo trebam opustiti i koncentrirati na disanje, jer ako me ulovi strah, onda znam da će porod biti puno teži, da ću se početi stezati i zatvarati i da će sve krenuti nizbrdo. Govorila sam sebi kako je porod prirodna stvar, nešto što je priroda savršeno isplanirala i da nema razloga za strah niti paniku, da cijelo moje tijelo i moja beba rade na tome da se sve odvija na najbolji mogući način... Trudovi u predrađaoni nisu me ništa više boljeli od mojih menstrualnih. Boljela su me križa i zato sam tiskala šake u to mjesto kao protupritisak i samo sam se koncentrirala na disanje. I tako to do negdje 11 sati. izmjenjivali su se razni dr. koji su prolazili kroz predrađaonu. Nije mi pukao vodenjak pa su čekali da bude onako kako sam ja napisala u planu - sve prirodno. Onda su me pozvali na pregled i rekli da sam otvorena 7 cm! To mi je dalo snage za sve ispočetka! Poozvali su mog muža i rekli da mogu u kadu. DR. Žentil mi je prokinuo vodenjak i to me uopće nije boljelo.
Bilo mi je ugodno u kadi. Doduše, trudovi su tada bili češći i jači, pa ne znam kakvi bi bili vani, ali znala sam da mi je svakim trudom moja beba sve bliže i bliže, da će prestati žgaravica, mirisi...a da se neću vratiti doma praznih ruku. Odgovaralo mi je najviše čučanje i klečanje, a MM me je masirao po križima kako mu je babica pokazala. Sva sreća da je toliko ogroman da mi je davao jak pritisak, jer je bebica zbilja tiskala na križa. Babica me je pitala da li imam osjećaj tiskanja, a ja sam krivo svoj pritisak protumačila kao nagon za tiskanjem i počela prerano tiskati. K tome, kad je i došao pravi nagon, a to stvarno ne možeš krivo protumačiti nego kao nagon za veliku nuždu, krivo sam tiskala i gubila snagu. Bebica je bila zapela i došlo je do tahikardije, ali nisam puno brinula jer sam pročitala da CTG ne mora baš biti pouzdan. Obzirom da je bebina fontanela bila na lijevoj strani, babica je rekla da legnem na taj bok i držala mi jednu nogu, ja drugu, a muž ispod pazuha. To mi je bio vrlo nezgodan položaj, ali drugačije nije išlo. Stalno sam isplivala i krivo tiskala. Babica je rekla da je beba velika i da nakon 2 sata u kadi nema više smisla biti u njoj. Pitala sam za stolčić bojeći se stola, ali rekla je da će morati zarezati i da mi preporučuje stol. Kad sam čula da je glavica pola sata zaglavljena, pomislila sam da neka rade što god žele sa mnom samo da se moja beba rodi živa, jer se u sekundi može izgubiti sve, a ja sam jedva došla do svoje bebice. Stoga sam se odmah složila da idem na stol. Tamo sam već od umora i gladi bila u polusvjesnom stanju i ništa nisam osjetila kad su me zarezali, ali stvarno ništa. Kad je primalja Andrea, ta prekrasna, vrijedna osoba rekla: Pogledaj koga imam!, nisam bila sigurna je li to moja beba ili ja to samo zamišljam, ali onda sam mislila - pa valjda je moja. Tada su mog muža opnovo pozvali unutra (dogovorili smo se da će biti prisutan samo ako bude porod u kadi), stavili mi bebicu na trbuh i mazili smo je. Ja sam ležala, pa sam joj vidjela smo kosicu i nisam još znala kako izgleda. Samo se sjećam njene fine, mekane, prekrasne čiste kože. Moj muž nas je slikao, a mojoj sreći nije bilo kraja. Dr. me je počeo šivati i to me je boljelo tipa kao da ti netko čupa dlake sa spolovila pincetom. Pitao me je da li boli, a ja sam rekla da boli, ali bilo mi je više svejedno, jer je moja bebica živa i zdrava ležala na meni i mislila sam kako još samo to moram izdržati i gotovo! Odradili smo mi svoje.
Rodila sam ju u 15:38, a na odjel mi ju nisu donijeli sve do 22 sata. Vjerojatno nisu primjetili ili od tolike gužve (17 poroda). A ja, iako dva dana i noći nisam spavala i iako sam cijelu noć rađala, nisam mogla ni oka sklopiti dok mi je nisu donijeli. Već sam pomislila da nešto možda nije u redu, pa sam pitala sestru, ali ona mi je rekla da je sve OK, da će mi ju donijeti sigurno. A kad su je donijeli...samo sam ju gledala i držala na sebi ne vjerujući da je to moja beba, moje dijete, naša kći. Bila mi je tako sitna i tako draga!
Naknadno mi je muž rekao da je bila strka, da su se svi liječnici sastali sa dr. Žentilom koji je rekao da neka sve pripreme za carski i da eto zašto treba trudnička knjižica. Od tog trenutka mislila sam što je sve moglo biti da nije bilo njega i kako sam mogla ostati bez svoje bebe, kako život sebe i svoje bebe dugujem njemu.
U sobi mi je bilo krasno. Oni krevetići, dječje zavjesice, topla boja, drage cure, osoblje koje se šali, liječnici koji ne stvaraju probleme ako za vrijeme vizite nisi u sobi ili ako spavaš, liječnici i sestre koje možeš pozvati kad ti god padne na pamet i pitati što god te volja, sestre koje te svaki dan savjetuju i svom snagom se trude da uspiješ dojiti svoju bebicu, prilika da si sa svojom bebom od njenog rođenja i da se ne razdvajaš od nje nakon što je 9mj. živjela u tebi, prilika da osjetiš što znači biti majka i osjećaj da si ti jedina na svijetu koja najbolje zna što treba tvojoj bebi iako si majka po 1. put... to je nešto prekrasno. Zato sam s nostalgijom gledala riječko rodilište i plakala na izlasku iz bolnice noseći svoje zlato doma u Zagreb. Rijeka sada ima posebno mjesto u mom srcu i nadam se da će moja djevojčica biti lijepa kao i druge riječanke, ipak su to najljepše žene u Hrvatskoj!
Ako ovo pročita netko iz riječke rađaone ili odjela babinjača s 5. kata, neka vam je veeeeliko hvala na svemu i samo takvi budite i dalje, svaka vam čast!:klap:
