Posvojenje ili udomljenje - jednom!

;-)Drage moje,
ne znam imam li vam se pravo još obraćati, ali toliko mislim na ovo da moram nekome reći.
Naime toliko bih htjela jednog dana posvojiti dijete ili udomiti, što god nam daju. Imamo jednog bebača zasad, nadamo se imati još "svojih"-bioloških (kad G.-u bude 2 godine idemo raditi novu bebu). Ali koliko god sam imala jaku želju za G.-om, i za još svoje djece, toliko jednako jaku želju imam i za bar jednim usvojenim ili udomljenim djetetom. Pa nekako mislim, ako mi se to toliko mota po glavi, mora da je suđeno da bude! Jel i vama tako bilo?
Zasad ne možemo ništa poduzimati po tom pitanju jer još nismo preselili u svoju kuću i muž mi ne radi, ali nadamo se da će se kroz godinu, dvije te stvari posložiti pa da krenemo u nekakvu proceduru. Ne nadam se da ćemo dobiti posvojenje kad ima toliko parova bez djece, ali i udomljenje bi mi bilo OK, iako znam da je potpuno različito.
Eto žene moje morala sam to s nekim podijeliti, ne želim puno o tome pričati u svojoj okolini jer me strah da ne ureknem. Ali nadam se da je suđeno, i da ću se jednog dana uključiti na ovaj forum s konkretnim informacijama.
Jel ima netko s takvom pričom da je istovremeno imao svoje djece, radio na novoj bebi i udomljavao/posvojavao? Ili samo ja imam lude ideje?

Jedna moja prijateljica, sa svojom biološkom curicom, nije na forumu, se odlučila na udomljenje upravo zato jer je smatrala da nema energije i da su joj slabe šanse za dugotrajni postupak posvajanja, nazivanje centara itd., plus ima biološko dijete pa smanjene šanse. A htjeli su još jedno dijete u svom i biološko-djetetovom životu, plus mislim da je baš htjela udomiti upravo zato da nekako napravi i dobar čin. Nisu dugo čekali, prošli su nekakve tečajeve (nisam s njom stigla puno pričati na tu temu) i relativno brzo su udomili jedno relativno malo dijete.

Eliot, prije nego se upustiš u tako nešto morat ćeš jako dobro znati želiš li posvojiti ili udomiti, jer nije jednak ni način niti ishod.
Posvojenjem prihvaćaš dijete za člana obitelji, a to nije uvijek jednostavno, posebno ako već imaš djece. Na stranu kakve su vam šanse, ako se za to odlučite morate biti svim srcem za.
Udomljenjem pružate djetetu dom, a ne prihvaćate ga u obitelj. Morate računati na više stvari: da članovi biološke obitelji obično imaju pravo viđati udomljeno dijete, da ne postoji dopust sličan posvojiteljskom kad dijete dođe, pa prilagodba može biti teška u kući u kojoj svi odrasli rade, i da, ako sve bude u redu, udomljeno dijete za koje ste se vi i vaša djeca vezali jednog dana odlazi u svoju biološku ili novu obitelj. Ako se jednog dana odlučite za udomljenje, morate biti svjesni što to znači.

Znam da je to nešto sasvim drugačije. Stalno se informiram i o jednom i o drugom. Iako znam da je svaki slučaj zapravo poseban. Osobno bih rado odradila i posvojenje i udomljenje, ali naravno moram vidjeti i kako će moja obitelj prihvatiti jedno ili drugo. Tko zna kakva će biti naša priča? Htjela sam samo podijeliti s nekim tu moju zaista žarku želju.
Cure, hvala vam na komentarima :-)

Bokić! Ja imam jedno biološko i jedno posvojeno dijete. Voljela bih udomiti jedno dijete jer sa svjesna kakve su mi šanse za posvojenje. Ne znam kako bi reagirala da mi biološki roditelji dolaze u kuću a još gore dac ga uzmu nakon nekog vremena. Treba o tome dobro razmisliti i informirati se u centru. Mislim ako udomin dijete od 3-4 godine koje roditelji nisu posjetili u domu niti jednom (ili jednom) da ne bi ni meni dolazili ali..treba vidjeti sve zakonske regulative.Da li netko zna kakva je situacija sa bolaovanjem za udomljeno dijete jer i muž i ja radimo?

E, da, u svom gornjem postu sam propustila napisati da su moji frendovi svjesno ušli u udomljenje i da su zahvalni na razdoblju koje će udomljeno dijete provesti u njihovoj obitelji, znači, svjesni su da to nije trajan odnos. Mislim da su im razlozi dvojaki, i logistički - manjak energije za dugotrajan i vremenski-inteznivan put posvojenja i slabe šanse da, kao biološki roditelji, u Hrvatskoj ostvare posvojenje - i emotivni - željeli su iz svojih specifičnih razloga napraviti nešto dobro i altruistično za neko dijete, uz punu svijest da će to dijete otići (najvjerojatnije, jer nikad se ne zna hoće li i kada će papiri biti riješeni).

Koliko sam shvatila, sve je išlo brzo, dijete su upisali u vrtić, a sad vjerojatno počinju prvi izazovi. Pretpostavljam da je bolovanje normalno kao i za drugu djecu u obitelji - tj. ako se razbole, udomitelji mogu na bolovanje, ali ih nisam pitala tj. nisam dobila njihovu decidiranu potvrdu da je to tako.

Mislim da je članica ovog podforuma "mareena", ako se dobro sjećam nika, pisala o svom udomiteljskom iskustvu. Mislim da je djevojčica koju su udomilil relativno kratko bila kod njih. Jako dobro je prikazano kako udomljenje, izazovi i rastanak, izgleda u rl-U. Posearchaj ovaj pdf vezano za njeno iskustvo, a možda ćeš najlakše naći preko googlea, traži "mareena", "udomili smo djevojčicu".

Valjda se upravo u tome te dvije stvari razlikuju - za posvojenje treba puuuno vremena, ali znaš da dijete ostaje kod vas, a kod udomljenja to ide (kažu mi) dosta brže, ali na ograničeno vrijeme. Mislim da je lijepo to što si napisala kako treba biti zahvalan na vremenu koje dobiješ s udomljenim djetetom, tako i ja to gledam i mislim da bih to mogla prihvatiti. Samo, naravno, trebat ću vidjeti s vlastitom obitelji hoće li oni biti spremni na izgledni rastanak i sve ostale moguće probleme. Ipak ne mogu ja sama odlučivati. U tom slučaju možda se zbog toga odlučimo na posvojenje, iako dulje traje.
Vidjet ćemo! Hvala vam cure na odgovorima!
Stalno visim na ovom forumu i čitam priče jer u svojoj okolini nemam nikoga tko je posvojio niti udomio. Mi ćemo, nadamo se, biti pioniri ovdje!

Da. Jedino nije kod posvojenja (samo) vremenski faktor, nego ne uspiju svi posvojiti, konkurencija je izrazito velika i treba uložit ogroman napor, za neizvjestan rezultat. Tako da treba onako bit na čistu što jedna opcija i druga donose. Kako ja to vidim udomljenje je realnije za realizirati, ali moraš biti spremna za eventualni rastanak, posvojenje je moguće realizirati ako vam je baš jako, jako, jako stalo i spremni ste svaki dan par sati nazivati centre, obilaziti centre, predstavljati se i sl. i tako par godina, plus morate biti svjesni da na jedno dijete koje se može posvojiti dolazi 9 zainteresiranih parova, jedino neki otpadnu vremenom jer im je toliki ulog vremena i napora za nesiguran cilj demotivirajući. Ali, koliko sam popratila, najuporniji i oni koji nemaju neke uvjete (tipa starost djeteta, etničku pripadnost i sl.) uspiju.

Što to konkretno znači, pogledaj u topicu "Osobni angažman" - isto ga nađeš preko Googlea najlakše ili tražiš po starim stranicama ovog PDF-a.

Osoba koja želi svoje vlastito dijete će posvojiti, a ona koja želi pridonijeti sustavu skrbi nad djecom ta će pružiti smještaj djetetu u svojoj obitelji, na onaj vremenski rok koliko je to potrebno, odnosno prije nego se steknu uvjeti da se dijete vrati u svoju obitelj ili da dobije novu obitelj. Dakle, prije svega je važno da čovjek bude siguran što želi, a onda treba postupati u skladu s tim željama, u najboljem interesu djece.

Iskreno, mislim da su ti moji frendovi koji su udomili dijete originalno htjeli posvojiti, ali shvativši svoje šanse u tome, odlučili su se za udomljenje, zahvalni na prilici što će dobiti novog člana obitelji i sretni što će napraviti nešto za to dijete, makar i na ograničeno vrijeme (i članstvo u obitelji i pomoć).

Postupili su u skladu sa svojom željom i promišljenom odlukom i to je dobro.

No, nažalost, postoje i drugačija iskustva, da ne kažem teška razočaranja, zato sam i naglasila da je važno znati što želiš i koje su posljedice onoga što činiš, prije samog postupka.