Igranje / druženje poslije vrtića ili vikendom

Već duže vrijeme razmišljam o ovome, a sad sam dodatno potaknuta temom "Tuđa djeca u vašoj kući ..... ".

Naime, interesiraju me vaša mišljenja / iskustva u svezi s popodnevnim igranjem kod nas ili nekog drugog.
U našoj je vrtićkoj grupi postalo manje-više uobičajeno to popodnevno igranje (rjeđe vikendom).
To znači da jedan roditelj uz svoje dijete pokupi još jedno-dvoje-troje (ovisno koliko može durati doma) i onda ta djeca ostaju na igranju sve do 19 - 20 sati (večera uključena ;-)). Meni se to nekako čini predugo, ne zato kaj mi to teško pada ili su mi naporni (i sama imam troje, pa još nekoliko dodatnih ne doživljavam kao prevelik napor), ali misli da je to kikićima too much. Vidim ja to po mojima. Jako se vesele kad ih netko pozove na igranje i uvijek rado idu, ali ih to jako umori i fali im i vrijeme provedeno s nama doma. Ako, s druge strane, odem po njih ranije onda je to beskrajna tuga, jer oni moraju ići prvi i kuže da je to znatno ranije od ostalih.
Sve bi to još bilo OK, da to u zadnje vrijeme ne postaje prečesto (barem po mom mišljenju). Barem jednom tjedno dobijemo neki poziv, a često i dvaput. Ponekad odbijemo, ali to ih žalosti jer ne drže korak s prijateljima. U zadnje vrijeme se počelo šuškati i o tome da će netko prespavati kod nekoga.
A ja imam feeling da je to roditeljsko nabrijavanje. Naime, vidim da oni koji se ne druže nisu baš inn, ali i da to kreće od roditelja koji su isto tak nabrijani (tzv. yupie).
Nekak imam feeling da su za sve to još premali i da im je super da se ponekad, ali stvarno samo ponekad podruže i van vrtića, da se podruže s nekom drugom djecom koju ne viđaju svakodnevno i to u okviru naših obiteljskih druženja (mi npr. imamo puno prijatelja i kumova s djecom podjednake dobi). A za spavanje kod prijatelja mislim da je stvarno još puno prerano i da za to ima još puno i previše vremena u životu.
Inače, vidim da ta višesatna druženja/igranja i nisu baš sadržajna, osim ako im netko odrasli organizira većinu vremena, jer su zapravo ili umorni ili se ne mogu točno dogovoriti kaj bi ili bi divljali, a to im nije dopušteno, pa onda ne znaju kaj bi i konačno nakon dva sata nažicaju da se malo poigraju na kompu (što nije biti druženja) ili gledaju neki crtić (ni to nije bit druženja, ali čak bi ponekad moglo i proći - jer podsjeća na zajednički odlazak u kino). Tako da se za ta druženja obično i sama moram dobro pripremiti i izorganizirati tako da im stignem ponuditi i kvalitetno provedeno vrijeme i finu večeru.
Sad sam stvarno odužila, ali nadam se da ste shvatili kaj me muči.
Kak vi stojite s tim? Koliko se i kada vaša djeca igraju van vrtića s istim tim prijateljima? Mislite li da su oni u toj dobi spospbni za višesatno samostalno igranje (jer to bi trebalo biti upravo to)?

Mislim da im je sasvim dovoljno da se igraju u vrtiću; igranje kod nekoga doma dvaputa tjedno mi je stvarno pretjerano. Klincima je jako potrebno tih 2-3 sata dnevno s roditeljima.

Mojoj najstarijoj dođe društvo iz vrtića otprilike jednom na mjesec (ona je sada u prvom razredu, ali se još uvijek redovito viđa s nekoliko vrtićkih prijateljica i to mi je jako drago). Isto tako i ona bude pozvana kod njih na igranje.
Nešto češće joj dolaze 2 susjede s kojima ide u razred ili se zajedno igraju u parku ispred kuće.

Djeca se definitivno trebaju družiti, ali je isto tako jako bitno da se i obitelj "druži" i provodi vrijeme zajedno, pogotovo zato što s prijateljima provode veći dio dana, a s obitelji tek par sati na dan. To pričam za prosječnu obitelj, u kojoj i mama i tata rade, a djeca su u školi i vrtiću.

Hm, ajde da mi nekad bude i drago što mi je dijete potpuno nesocijalizirano

Kod nas se takva igranja prakticiraju 1-2x mjesečno. Radi se o dvije obitelji sa kojima smo već i kućni prijatelji, pa ponekad napravimo i vikend izlete. Meni osobno je to ok , nije prečesto i vidim da se baš zažele i kvalitetno igraju. Ponekad i mi uletimo sa animacijom ali zapravo je to vrlo rijetko potrebno. Da je češće i da ih je više mislim da bi ipak bilo naporno i djeci i nama.

Moj stariji ima dobrog prijatelja i druže se kad im obaveze dopuste. Ima još jednog iz vrtićkih dana, ali vidimo se relativno rijetko, možda u 3 mjeseca jednom.

Mlađi ima susjede s kojima ide u razred i malo češće se druže, ali te priče 2xtjedno i igranje u kući sasjekla sam davno daaaavno na mjeru koja mi je prihvatljiva tj. 1x mjesečno. Ranije je bilo češće (u vrtiću) ali uz školu je neizvedivo. Sva sreća! Mi nismo neki socijalizirani tipovi (tj. slobodno vrijeme čuvamo za obitelj, kumove i stvarno bliske prijatelje) a djeca to prihvaćaju. Kako će bit kasnije, nemam pojma.

Kod nas u vrtiću to se ne prakticira i ja moram priznat da mi je drago. Cijeli dan se igraju s prijateljima u vrtiću, popodne je vrijeme za obitelj, otić van, u park...

Pa da, to, i meni je normalno da se podruže 1-2 x mjesečno, ali ova prečesta druženja u kojima zapravo samo imam feeling da se roditelji natječu tko može više i bolje me iscrpljuju. A o idejama o spavanju kod prijatelja u predškolskoj dobi da i ne govorim. Evtl. bi pustila na spavanje kod nekih kumova ili sl., ali ovo mi za sad ne dolazi u obzir.
Mi smo se već isto sprijateljili s nekim roditeljima, ali uz posao i sve ostalo nikakvo druženje nemre prečesto.

pa kad se vide s obitelji? Ionako je previše u vrtiću i s njima...:(

Ja od pon do cetv najranije u 18h dodjem kuci a ne vidim svojeg muza doma s troje ili cetvero trogodisnjaka tako da nam se igranje svodi na vikende. Nasa cura je prosli tjedan prvi puta prespavala kod svojih dobrih prijatelja (i njihovi roditelji su nasi dragi prijatelji) i bilo joj je super. Vrticki prijatelji su dobro dosli na cijelodnevni boravak ali jos ne i na spavanje (suprug i ja imamo stav da za taj dio druzenja i roditelje djeteta dobro moramo poznavati).

Po meni, druženja s vrtićkom djecom ima sasvim dovoljno svaki dan, i to više od 8 sati. Pozive na igranje poslije vrtića nismo dobivali, a koliko vidim, nije im to ni neka praksa. I ne žalim zbog toga :mrgreen:
Druga stvar je što u proljeće i ljeto, kad zatopli i kad ljudi izmile van, parkić u blizini vrtića (i naše kuće) oživi pa se djeca iz vrtića druže još i u popodnevnim satima, sve do večeri. Ali to je nešto sasvim drugo. Nema divljanja u nečijem stanu, nema crtića, nema spremanja večere :mrgreen: nego se igraju vani dok im ne bude dosta.
Ne znam, ovo za večeru... nama je u tjednu večera jedini obrok kad smo zajedno za stolom, bilo bi mi prilično bezveze da i to provede izvan kuće :unsure:

O spavanju kod prijatelja zasad nema ni govora... pa ni kod bake još nije htio ostati preko noći. U ovoj dobi, to mi zvuči pomalo kao roditeljski mazohizam.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Po meni, druženja s vrtićkom djecom ima sasvim dovoljno svaki dan, i to više od 8 sati. Pozive na igranje poslije vrtića nismo dobivali, a koliko vidim, nije im to ni neka praksa. I ne žalim zbog toga :mrgreen:
Druga stvar je što u proljeće i ljeto, kad zatopli i kad ljudi izmile van, parkić u blizini vrtića (i naše kuće) oživi pa se djeca iz vrtića druže još i u popodnevnim satima, sve do večeri. Ali to je nešto sasvim drugo. Nema divljanja u nečijem stanu, nema crtića, nema spremanja večere :mrgreen: nego se igraju vani dok im ne bude dosta.
Ne znam, ovo za večeru... nama je u tjednu večera jedini obrok kad smo zajedno za stolom, bilo bi mi prilično bezveze da i to provede izvan kuće :unsure:

O spavanju kod prijatelja zasad nema ni govora... pa ni kod bake još nije htio ostati preko noći. U ovoj dobi, to mi zvuči pomalo kao roditeljski mazohizam.

---

Prijatelji moje djece prakticiraju već odavno to spavanje "kod susjeda" i slično. Mojima nije palo na pamet. Doduše, nismo jedini... Eto mog starijeg ovaj tjedan na terenskoj nastavi (5 dana na Sljemenu). Pitala me susjeda "Je li to prvo odvajanje?" Valjda smo joj tak izgledali...

Ne, na sreću nije prvo, ali moje dijete se socijaliziralo na organiziranim ljetovanjima, kod dede i bake, kod druge bake, s bratom ili sam. I to je to. Prespavati negdje kod prijatelja - za sad nema šanse. JOš manje da dovede nekoga.... Da se moje dečke pita, oni bi doveli susjedovog pesa da prespava (a ja bih se s tim složila, jedino bi morali pregovarati s mm-om, ali skuhali bi mi i njega).

a ja sam onda mazohist. jer je moje dijete u vrtiću išplo spavati kod prijatelja i njegovi prijatelji su dolazili kod nas na spavanje.
zadnje dvije vrtićke godine sam od 5 dana barem tri imala još barem dvoje djece ekstra u stanu, uredno kupila tuđu djecu iz vrtića i vodila u park ili doma...
i meni i mom T i svoj toj djeci je to bilo super. pogotovo dok sam bila na porodiljnom.

meni je baš fora kad odemo nekom klincu/klincima doma jer to znači da mi odrasli pijuckamo kavu i odmaramo a klinci se igraju. Manje mi je fora kad se to odigrava kod nas 8-). Same klince ne puštam kod nikog jer volim znati što rade,piju, eventualno jedu itd. a da ne kažem da mi je i neprihvatljivo da neki roditelj moje klince pokupi iz vrtića i u autu zajedno sa svojima ( što znači da moji ne sjede u AS ) vozi sebi doma. Najčešće nekom idemo preko vikenda i to predvečer ( dan koristimo za izlazak na zrak ) ali zna se zalomiti i preko tjedna.

kod nas su ta popodnevna druzenja postala uobicajena. u prosjeku tri puta u tjednu nam dolazi ekipa. meni je to ok. svako dijete iz te "ekipe" , ukljucujuci i moju djecu, u blizem susjedstvu nemaju druge djece za neku igru, pa mi je drago da nam uvijek netko dodje. sva ta djeca su jako draga i NIKAD do sada nisam imala neko "manje lijepo" iskustvo. ukoliko je vrijeme ruzno, igraju se u nasem dnevnom boravku, a ako se moze izac van idemo ili u setnju ili kopaju po plazi. neki put dodje jos i koja mama i bude nam super. doduse moram rec, da nama vrtic radi do 13 sati, nalazimo se nakon rucka (rijetko kad postoji koja iznimka) i obicno izmedju 17 i 18 sati klinci idu doma. uvijek im gledat napravit ili palacinke ili muffine ili neku drugu sitnicu za pojest.
ne znam kako bi bilo da radim, ali eto, kuci sam i zato ta popodneva ne gledam kao neko obavezno druzenje samo sa roditeljima. uglavnom, kod nas je uvijek neka akcija i meni to nije krivo.

moje dijete redovno traži da idemo još negdje nakon vrtića
bilo kod nekog od prijatelja iz vrtića (ali nemamo taj običaj), bilo kod nekog od naših frendova koji imaju klince (otprilike 1-2 mjesečno)
a ako ništa drugo, onda barem kod bake (jer kod bake nema djece, a nju ionako dovoljno često vidi i bez nagovaranja)
nekad je znao raditi i scene kad bi suprug došao po njega
ne znam što su ljudi mislili da mu mi doma radimo
on je naprosto takav, obožava društvo, djecu, igranje...
i uz sve to skupa, ipak ne prakticiramo to s vrtićkom djecom
čekamo lijepo vrijeme, pa nakon vrtića ostanemo još malo u parku s još nekim, ali doma ne idemo
nije još nigdje prespavao, osim kod bake

zašto ne prakticirate druženje s vrtićkom djecom?
neka od te djece će ići s vašim u školu, moguće će biti jako dobri prijatelji još duuugih 8 godina, ako ne i duže, biti će dio njegova života.
zar vas ne zanima kakvi su, kakvi su im roditelji , TKO su ti mali ljudi s kojima vaša djeca provode veći dio dana?

meni je to samo po sebi bio doivoljan motiv da njemu ispunim želju za odlaskom negdje i druženjem.

mi živimo dosta dalje od našeg vrtića, pa ako nekog pozovemo, mora imati auto da bi došao k nama
(i nažalost neće ići s njima u školu, ići će tu gdje živimo sa nekim novim klincima)
ja sam sad na mirovanju, čuvanju trudnoće, pa ni ne idem često po njega u vrtić, a suprug kad ga pokupi, dođu odmah doma
kažem, kad je ljepše vrijeme onda uglavnom ostanemo poslije vrtića na vrtićkom igralištu sa još par njih
nisam primijetila da su drugi roditelji jako zaintersirani za druženje nakon vrtića, a meni je blesavo samu se pozivati (baš iz tog razloga što ne živimo u blizini vrtića)

pa sad, moja djeca isto vole druzenje poslije, i to mi je ok, ali sve pomalo zavisi od dobi djece i koliko su u vrticu...
ako klinci imaju relativno kratke dane, onda mi je cesce druzenje prihvatljivije... i naravno da ih to umara, ja bih vjerojatno djecu pobrala kuci oko pola 7, kad se vec radi od vecoj djeci predskolskog uzrasta, a dok su bili manji onda obicno i roditelj ide u pratnji...
osobno volim odrzavati kontakte s roditeljima i djecom gdje moja djeca imaju kontakte.

mi nastojimo to svesti na vikend ili eventualno neki put tijekom tjedna...mislim da trebaju i vrijeme s nama...osim toga imamo i prijatelje izvan vrtića...pa se ne bi stigli družiti i s njima...

Mi nismo imali nikakvo opterećenje što se tiče vrtićkih druženja. Klinci su se družili u vrtiću, na rođendanima, u nekom parkiću bi se sreli, dogovorili ... ali to je sve bilo bez opterećenja i povremeno.
Izvan vrtića se najviše družila s kvartovskim prijateljem jer smo kroz ovih 7 godina postali i obiteljski prijatelji. Tu se nije nista unaprijed dogovaralo. Poslao se sms di ste, tu smo, ajmo negdje i eto nas na grahu na Sljemenu :-)
Sad smo školaraci i imamo još manje vremena. No dolaze ljepši dani i aktivirat ćemo ponovo druženja u parkovima.

Filip se ne druži s ekipom iz njegove grupe poslije vrtića. U vrtiću se druži sa puno njih i dobri su si. Ne znam druže li se drugi, ne komuniciram baš puno s drugim roditeljima, obično samo pokupim Filipa, pitam tetu kako je bilo i idem doma. Katkad sretne nekog iz grupe u igraonici ili u zoološkom, pa se druže. Jučer je dobio prvi poziv na rodjendan iz grupe. Doduše, ni on nije zvao nikoga do sad. I ovako mu dodje 20oro djece na rodjkas, pa mi ni ne insistiramo na ekipi iz vrtića. On ima ekipu u ulici, idu u isti vrtic, ali su u različitim grupama (njih 4- 5). Druže se na ulici, po dvorištima ili odu jedni do drugih (sami pozivaju jedni druge, pa mi roditelji hoćemo nećemo dobijemo fantastičnu petorku). Kad mi se ne da spremati nered za njima onda im kažem da mogu samo na terasu (tamo je tobogan, kućica i masa igračaka). Ručkove i večere ne pravim, dobiju voće, sokove i kekse, a tako nekako i moj kod njih.

Kod nas u vrtiću također to pozivanje nije praksa, a kad bi i bila, mi sigurno ne bismo bili "in" (kako je netko napisao). Također mislim da i ovako i onako provodimo zajedno premalo vremena - jedno je kad se svi zajedno odemo negdje s nekim družiti nakon vrtića, a drugo je da bih ga pustila do večernjih sati svaki drugi ili treći dan... Ionako će jednoga dana to početi samo po sebi, kada zaista sam osjeti potrebu za takvom vrstom odvajanja i ne mislim da je to osobito potrebno forsirati prije tog vremena. Inače, po pitanju spavanja kod ovog i onog - osobno nikada nisam prespavala kod nekoga tko nije iz obitelji. Definitivno ne mislim da je to "obavezni" i sastavni dio nekakvog procesa socijalizacije niti da bi to djetetu jednoga dana moglo nedostajati (zakinutost ili nešto slično). Naravno, ne osuđujem takvu praksu ako nekome odgovara i ako to dijete zaista veseli, ali iskreno me čude oni roditelji koji na to pristaju ako pritom roditelji drugog djeteta nisu njihovi prijatelji ili jaaako dobri poznanici. Ni u ludilu ne bih npr. trogodišnjaka prepustila na brigu neznancima ili ljudima koje samo površno poznajem.