Uputa čitatelju: Ne dajte da vas povede naslov.
Kad smo MM i ja pozvonili te večeri na vrata lokalnog porodilišta, misli su počele da prolaze kroz moj mozak, onako nabacano, bez nekog reda i pravila. Mislila sam o testu koji je pokazao + nakon skoro 3 godine pokušaja, o odlasku na 1.UZ jednog toplog ljetnog dana, i zvuka srca koje lupa i lupa, o danu kada sam prije 13 i više godina, sva preplašena i zbunjena rodila svoju prvu kćerku, o pjesmi Dine Merlina dok smo se vozili prema porodilištu: Danas se osjećam bolje, danas mi sunce sja. Mislila sam o svojim preminulim roditeljima, ali nisam bila tužna, jer znam da bi se danas radovali sa mnom ponovo. Mislila sam na svoju djecu, i na njihove osjećaje, jer su sami ostali kod kuće, a snijeg je padao, kao nikada tog 23.01., i ja sam se pitala da li se boje, raduju. Gledala sam svog muža, svoju ljubav, kako stoji kraj mene, i drhti , sa nekim posebnim sjajem u očima, kao da želi da bude hrabar, a u stvari podsjeća na dijete koja traži majčine oči i njen pogled. Pružila sam mu pogled, a on je odmah bio cool, stisnuo je moju ruku i rekao: Ne boj se!(ooo, kako hrabre oni što se najviše plaše!!!)
Konačno je neko otvorio vrata, u stvari to je bio lift i izašla je med. sestra. Krenuli smo unutra, bez mnogo pitanja, jer je na meni vidjela da znam šta radim. Upitala me koje mi je to dijete, a ja sam se nasmijala i rekla da je teće, ali kao da mi je prvo, jer puno godina je prošlo od mojih poroda. MM je bio sretan, jer, eto, konačno sam u bolnici, gdje valjda i treba da budem, a on se riješio potencijalne opasnosti da rodim kod kuće.
Kada sam nekada oko 4 sata ujutro osjetila jaku neugodu, grč, ne bih rekla bol, nisam ni pomislila da je to to. Ali nešto mi nije dalo spavati, pa sam sišla, napravila kafu, onako u mraku kunjala u dnevnom boravku. Taj bijeli zimski mrak mi je odlično odgovarao, a polusjedeći položaj je bio relaksirajući. Kada su te neugode postajale češće, pomislila sam : Pa to je porod! i više onako u nevjerici, počela da pratim ponavljanja. Ohoho, bilo je tu i vrlo jakih neugoda, ali još nije bolilo da bih bila sigurna. Pa možda i griješim, prije svega ja nisam ni mislila se danas poroditi, jer smo pozvani u goste uveče, jednoj divnoj i dragoj družini koju često ne viđamo. A biće i dobrih kolača! Pa ja tako odlučim malo oprati kuhinju, pa malko rernu, pa malo kupatilo, i eto poče ostatak moje porodice da se diže. Subota je ujutro, jedni hoče uštipke, drugi su sa daljinskim u rukama, uglavnom, niko ne primjećuje ništa. Neugode nisu češće, al su žešće, ali još uvijek podnošljivo, dvadesetak minuta razmaka. Kazah MM. On poblijedi, kao jesi li sigurna. Mas nemam pojma ni sama, ostalu djecu sam rađala par dana nakon termina,i uvijek pod dripom a ovo je počelo nešto prije.On je odmah htio da idemo u bolnici, ja ne. I tako, mjerim ja, osluškujem, i već tamo oko tri popodne neugoda postade bol, ali razmaci su i dalje nepravilni, a i ti bolevi nisu baš tako strašni.Opet ja popijem kafu(po bosanski, kafa svaka 3 sata:lol:)pa hjade da isprobamo ono Rodino(pročitala na Rodi o.a.)pravilo o tuširanju. Otuširah se, očekujem sad navalu kad ono ništa, apsolutno ništa. Valjda su bili lažni. Ok, ipak idemo u goste.
MM se kao naljuti, kao: Jesi li ti normalna, hoćeš kući a mi rodiš, prepašćeš djecu(misli, naravno, na sebe tu)? Ne vjeruje mi da je stalo. I tako vam ja bez ikakvih bolova, otiđoh svojoj ginekologici, izljubih se s djecom za svaki slučaj. Kad tamo, jedan prst. Ha , jesam ti rekla, idemo kući.Kod kuće mi došla bratova žena, pa opet mi jednu kafu, tek odjednom, bez ikakve najave, nahrpi takva nemoguća bol, po dnu stomaka, da sam istog trena ustala i opet sjela. Svi primjetiše, počelo je. I tako bol za bolom, u vrlo nepravilnim razmacima, i vrlo neujednačeni bolovi, jedan je slab, prohodam ga kao od šale, drugi je jak, ali ga nekako osjetim da dolazi, i pripremim se, ali ovi treći bez najave, potpuno me izbezume, rasturaju mi stomak, i tačno osjetim i vertikalne i horizontalne sile koje počinju da djeluju. Nisu dolazili pravino, s tim da su ovi najžešći dolazili sve češće i češće. Veče je došlo, a ja sam zamolila djecu da idu na sprat u svoju sobu, ugasila sam svjetlo, pustila tihu muziku, i počela da šetam. Vau, stvarno boli. MM bi navratio par puta, sa prijedlogom daidemo u bolnicu, što sam odbijala. Na kraju je odustao. Sad su već bili na svakih 6 minuta. Bila sam sigurna da se otvaram, ali nisam htjela u bolnicu dok ne bude kraj. Ali kako znati. Ok, nemam nagon za tiskanjem, to još nije kraj. Bebu sam osjetila, moja mala djevojčica je bila aktivna i to je dobar znak.(znali smo sa UZ da nosim curu)
U međuvremenu MM je sa starijom kćerkom otišao po bratovu ženu, koja mi je izuzetno draga i koju strašno cijenim. Ona je došla, pa smo skupa mjerile, i bome smo došli na svake 4 minute(nisam joj morala ni reći, sve se lijepo na meni vidjelo). Predlaga je bolnicu, ali po meni e još rano, čim mogu da se nasmijem, i pričam viceve između trudova. A onda je oko 9 sišla moja kći, i uspjela me ugledati u jedno strašnom trudu, moj grč, kako njišem kukovima, i ekla mi: Mama, molim te, hajde ti u bolnicu. Opet tuširanje, opet se izljubismo, i tako se ja nađoh pred liftom porodilišta sa svojim mužem.Otuda njegova sreća sa početka priče.
Kada smo ušli unutra, odmah osjetih neku hladnoću, iako nije bilo hladno. Sestre su bile ljubazne, doktor suzdržan ali profesionalan, i on ustvrdi da sam otvorena 8-9 cm. Ma bravo meni, uspjela sam. Hajde ti malo prohodaj, rekoše. Trudovi su sada bili samo oni žestoki, falio mi je moj trpezarijski sto za koji sam se držala, i falila mi je moja kuća. Ljepše je bilo doma. al šta je tu je. Ponovo pregled, sad i CGT. Opa pa vi imatre prave bolove, rekoše sestre.I taman da me ponovo pregledaju, pljus puče vodenjak. Super i to smo riješili. E tad je počelo prvo. Bilo je već 10 i 15 naveče, kada više nisam znala šta sa sobom. Htjela sam kući, molila sam Boga, pričala kojekakve gluposti. Kaže sestra, kad osjeti nagon za kakanje, da jojo kažem. Ja odmah ,jadna, osjetih nagon. Ona pogleda , ma nije to to. Ode moja babica, kad opet nago, ruko se držim za anus, strah me je da će sve raspuknut se. Zovem sestru, ona onako u nevjerci pogleda, pa opa, idemo, evo glavica izlazi. I hajde sada, jednom napni, jače, još jednom i duže, i tako ja osjetih ono peckanje, kada glavica izlazi, i čuh sestru kako tiho kaže: Bože dragi! Šta li se dešava, pa sve je bilo super. Ali ponovo trud, tu je već i doktor, i ja rodih svoje treće dijete. Čujem da plače, kašu cura. Mašala! Apgar 10, 59cm duga, 3680 teška. Moja cura. Setra mi se izvini ireče da je beba zaplakala čim je glavica bila izašla, što se veoma rijetko dešava, pa otuda ono njeno Bože dragi! Ja sva sretna!
Zove MM i dolazi da vidi malu, dolaze i moja djeca. Koja sreća, svi smo opijeni, a ja sam malo i raščupana. Nema pucanja,dripa, milina. Ok, sutra idemo kući.
Sa neobičnim sjajem u očima.
U Bosni danas žene rijetko rađaju treće dijete. To je privilegija ili bogatih, ili neizmjerno siromašnih, i poneke koja ima dvije kćerke pa hoće sina. Ima, naravno izuzetaka, ali su svi ostali u čudu kada sam objavila trudnoću, ja koja ima i kčerku i sina, pa šta će mi to. Iz tog razloga je nastao naslov! Malo da se narugam! Ali zaista sreća je divna kada je imaš sa kim dijeliti.
