Još jedna ribica u riječkoj kadi!!!
Dani lete. Pa zar je moguće da je prošlo već skoro 9 mjeseci?! Pa ni moj trbuh ne izgleda kao da je vrijeme! Ipak, svi mi postavljaju pitanja tipa da li me je strah, jesam spremna… OK, bacam se na Rodu i čitam sve što se može naći o porodu. Posebno o onom u vodi. I nekako sve kreće, mislim da imam dosta informacija, a i dosta vremena do tog Dana. Subota navečer. Nakon selidbe i pospremanja, idemo još po ogledalo za kupaonu. Večera, nekako vesela atmosfera. Kažem, ajmo napraviti još jednu sliku. Radni naziv: Dan prije poroda u položaju lotosa. Otkud mi sad to? Termin je tek za tjedan dana. Ipak, već sam pomalo nestrpljiva vidjeti mrvicu i u živo! Odlazimo na zaslužen odmor oko 23h. Po tisućiti put dižem se i odlazim na WC, probuđena nekim osjećajem vlage. Sjedim i mislim si, je li to možda to?! Da, izgleda da je to to! Pukao mi je vodenjak. A mogli smo bar pričekati do jutra, ta tek je 1h, nismo još ni zaspali. Ali šta da se radi, sjedamo u auto, usput do bankomata, jer trebat će nam za prisustvo oca na porodu. Porodu?!! Stižemo oko 1.20 u KBC Rijeka, sestra ispunjava obrazac s beskrajno mnogo pitanja, stojim i mislim si kako netko tko stiže «zadnji čas» može to sve preživjeti. A ja samo curkam, doduše sve više i više. Konačno i to je gotovo, stižemo na četvrti kat, CTG, pregled, doktor kaže – 6 cm, vidi se crna kosica. Kada slobodna. Ajme meni, pa ovo se zbilja dešava! Meni, nama!!! Nije priča s poroda, to JESTE naša priča! Klizma, brijanje (a to sam mislila napraviti doma sama, ali iznenadilo me!), sjećam se kako sam pročitala u jednoj priči s poroda da je to gori dio od samog poroda. Eh da, koja je to istina! No sve ide nekako brzo, već je 3h, ležim u sobici, svira muzika, svjetla ugodno prigušena, puni se kada, ljubazna lica oko mene. Trudovi se pojačavaju, nemam pojma koji razmak, mislila sam da ću to doma morati mjeriti sama. Ovdje sve drugi rade za mene, moje je samo da se probam što više opustiti. Gordan fascinirano gleda u ispis CTGa, najavljuje mi kad dolazi sljedeći trud, kad prolazi. Dolazi sestra, predlaže mi da probamo i s loptom. OK, idemo i to vidjeti, čitala sam i o tome. Ipak, ne mogu se prestati smijati, smiješna sam sama sebi dok izvodim «kružne pokrete» između trudova ili pak «cupkam» dok traju. Gordan ima zadatak masirati me po leđima nekakvom malom lopticom. I, u međuvremenu, kada je puna! Izvolite! To je ono što ste tražili! Temperatura ugodna, klečim na prednjem dijelu kade, patkice pored mene. Još uvijek ne mogu se prestati smijati. Samo kad dođe trud postajem svjesna gdje sam i šta se događa. A to je sve češće i jače. 5.20. uskoro će jutro, u 7h završava noćna smjena sestre Đine. Njena procjena je da ćemo «to» obaviti do 6.15. OK, ajmo na posao. Nisam bila na tečaju, pa moram slušati upute. I nekako mi ne ide. Govori mi da ne tiskam dovoljno!!! A ja dajem sve od sebe! I opet. I opet. I opet. I do kad tako? Lovi me nestrpljenje, ne mogu više. Uskoro će 6.15. Pa to traje već sat vremena!! :shock: A imam fore biti u kadi maksimalno 2 sata. Ajde, požuri. Ali, ne ide pa ne ide. Go mi govori da se probam opustiti. Pa kao da on zna kako mi je. Voda u kadi postaje sve hladnija, moja koža naboranija. I u tom svom nastojanju i borbi s vremenom, ne tiskam dovoljno. 7h. Stiže druga smjena. Sestra Andrea, već je «poznajem» iz priča s poroda. Novi tim, nova snaga. A ja sam tako slaba. Ponavljam da ne mogu više, znam da me to nigdje ne vodi, što više puta to ponovim, to će tako i biti. Ali NE MOGU si pomoći, nikad nisam bila strpljiva, zar očekuju da sad budem? Nek naprave nešto, znam da se i bebica muči, neka ga ONI nekako izvade, ja NE MOGU! Znam da pričam gluposti, ali tako je trenutno! Dva sata su prošla u kadi. Eto, nisam uspjela. Vrijeme je da se prebacimo na suho. Sad sam bezvoljna, htjela sam, znala sam da ću roditi u kadi. I sad moram van, na suho. Prebacujem se uz pomoć ekipe na krevet, stanje je takvo da predlažu «samo mali rez». NE, NE! Kao da se budim, postajem svjesna, prisjećam se dijelova priča gdje se treba «boriti za svoja prava». Pa molim, molim, samo nemojte rezati. Vidim veliko razumijevanje u očima sestre Andreje. Pita me čak želim li natrag u kadu. Bez da sam to primijetila, ponovo su je počeli puniti čistom, toplom vodom! U biti, tako sam slaba, da mi je svejedno, gdje god, samo da rodim. Već je blizu 8! Andrea odlučuje umjesto mene (hvala, hvala!). I vraćam se u kadu. Počinje porod. Tiskam jedanput. Drugi put. Ne znam koliko puta. Sad ovaj trud treba prodisati. Govori mi samo da se ne gubim. Osjećam da i Go gubi snagu. On me drži u potpunosti da ne potonem. I onda, ne znam odakle i kako, neka snaga, nešto i čujem da je glava vani. Osjećam i ostatak tijela, nekakvo odgurivanje nogicama. VANI JE! Tj, u vodi ;) Čak vidim kako isplivava prema površini. Slijedi uobičajeni ritual, pupkovina i beba je na mojim prsima. Mala slatka beba, mali slatki Noa. 3280g, 49cm. 8.19!!! I mi imamo svoju malu ribicu! Ni sad nisam svjesna kako je sve prošlo lako, brzo i sretno. I bez ijednog šava! Hvala osoblju riječkog rodilišta! :love:
