socijalizacija...

nesto kontam u zadnje vrijeme o toj "socijalizaciji"...

pa me bas zanima sto se o tome misli...


cesto se spominje potreba djeteta da u nekoj dobi krene "u svijet" i da se "socijalizira". ne bih sad o tome je li to zbilja potrebno, u kojoj je dobi potrebno i koliko je ljudi prihvatljiva granica socijalizacije (jel druzenje s dve sestricne socijalizacija ili ne, npr.).

ja osobno nisam nikad smatrala da je socijalizacija - konkretno polazak u vrtic ili skolu - neka "frka" i nije mi se cinilo da je djeci problem mijenjanje "skupina" ili razreda ili kakvog vec kolektiva...

sto me to, ustvari, zanima? pa konkretno ovo - toliko se prica o tome da se dijete socijalizira i onda kad krene u vrtic ili skolu - od te se socijalizacije napravi - druga "obitelj". nedajboze da se promijeni teta u vrticu ili ucitelj/ica u prva cetiri razreda (pa makar i ona iz boravka) ili da se promijeni skupina (vrticka) ili cijeli vrtic ili razred ili skola... a zbog - soka od promjene?

zasto se predmnijeva taj sok? zasto se smatra da ce djetetu biti toliko tesko promijeniti skupinu koja ionako nije njegova prava obitelj (zato sam to gore i nazvala "obitelji" - jer time sto se skanjivamo ista talasati od te skupine slucajne djece mi na umjetan nacin forsiramo nekakvo "stalno stanje" kao u pravoj obitelji gdje uobicajene fluktuacije i nisu nesto dramaticne)...

dodatno me na razmisljanje potaklo i to sto smo se mi, igrom slucajnosti zvane zivot ;), nasli u situaciji da nam djeca sad idu u skolu (na drugom kontinentu, na drugom jeziku, nebitno sad) koja funkcionira na nacin da se od predskolskog razreda (kod nas bi to bio nulti razred) do kraja skolovanja razredi svake godine iznova formiraju tako da se sva djeca iz generacije jednostavno pomijesaju i stvore se novi razredi (ima neke logike i pravila u tom mijesanju, nije to bas random proces ;)) i svake godine djeca imaju drugog ucitelja/icu.

s time da tijekom skolske godine djeca (iste generacije, dakle drugi razredi, treci, peti...) cesto rade u grupama iz dva-tri paralelna razreda - pomijesani. s nekim totalno drugim uciteljem/icom (koji opet moze biti trenutno ucitelj/ica u toj generaciji a ponekad i nije) - znam da zvuci konfuzno, ali recimo ovako: pomijesaju se djeca iz trecih razreda i oformi se pet grupa koje obradjuju zadatke iz matematike (tezina zadataka ovisi o grupi - u grupi su djeca priblizno istih sposobnosti) i onda tri "jace" grupe vodi ucitelj koji ove godine vodi peti razred a dvije uciteljice trecih razreda preuzmu svaka jednu grupu "slabijih" matematicara i s njima intenzivnije rade na savladavanju problema... peti razred recenog ucitelja u to doba je u knjiznici i s knjiznicarkom obradjuje neku knjigu ;)


sto sam iz svega ovog htjela reci? cini mi se, sad kad gledam, da je nas domaci nacin (1.-4. ista uciteljica, a 1.-8. i isti sastav razreda) prilicno skucen i ne bas socijalizirajuc. sjecam se svoje generacije i cinjenice da se mi s dva paralelna razreda nismo prakticki uopce poznavali do ekskurzije pocetkom osmog razreda :-/ gledam sad svoju djecu (njih troje) i vidim da su u skoli opusteni, da im godi to sto svih znaju, sto su im svi ucitelji poznati i sto i njih gotovo svi ucitelji znaju po imenu (ok, skola nije prevelika, obicno po dva razreda u generaciji).


kako se vama cini?

Mi sličan sistem imamo u vrtiću (Zagreb), to je tzv. otvoreni vrtić. Djeca iz svih grupa na istom katu mogu prelaziti u druge grupe u toku dana pa znaju svu ostalu djecu s kata i sve ostale tete i sve tete znaju svu djecu. Djeca koja popodne spavaju (iz svih grupa na tom katu) skupe se u jednoj sobi i tamo spavaju, a nespavači se igraju po drugim sobama.
Meni se to jako sviđa i djeca dobro reagiraju. I ljeti, kad su dežurstva, nije nikakva frka jer se klinci svi poznaju i znaju sve tete.

Što se škola tiče, ipak mi se sviđa ovakav sistem kakav je kod nas. Možda bi bilo dobro, međutim, da se učenici iz različitih razreda u generaciji ispremiješaju u nekoliko grupa za neke projekte i sl.

Ja sam studirala jednopredmetni engleski, na prvoj godini nas je bilo petnaestak u grupi i bili smo jako povezani, sve predmete smo zajedno slušali (jer smo imali nešto drugačiji program i satnicu od dvopredmetnih studenata), baš smo bili kao razred. Od druge godine nadalje toga više nije bilo, raspršili smo se s ostalim studentima na godini. Iako sam se zbližila s nekim novim ljudima, baš mi je falila ta naša mala zajednica.

I ovdje vrijedi ona da sve ima svoje mane i prednosti.

slažem se s laumi, sve ima i prednosti i mane.
ovisi i o djetetu, to ne možeš zanemariti, da ima djece koje vole poznatu sredinu. pa ako im se promijeni učiteljica, nek su barem djeca ista. neki se lako zbliže s drugom djecom, nekima je to teže.
meni se ovako odoka, ovaj vaš način čini fakat konfuzan, ne u smislu socijalizacije, nego u smislu zbližavanja. pravog zbližavanja, prijateljstva.
ovako si sa svima dobar, ali površno.
opet, možda i griješim.

danas npr. mladi ljudi, nakon faksa, u europi, i još dok i studiraju, rade na principu projekata. npr. upoznala sam jednu kemičarku, završila tri godine studija u danskoj, pa dvije u parizu, pa je dvije godine radila na nekom projektu u njemačkoj, pa dvije godine na kreti, tu smo se upoznale.
vidim, ima ona društvo, izlaze, ali sve je to meni bilo nekako sva skupa - tužno. koliko god primamljivo izgledalo. i površno. to su sve površni odnosi, koliko god izgledali prisni.
a možda se i varam, ko će ga znat. :ne_voli_promjene: :mrgreen:

Marko je sticajem okolnosti mijenjao i vrtić i tete. Sve 5.

Stroga struktura razreda mi nije više simpatična.

koja zanimljiva tema...

mi još nemamo iskustva s puno promjena..

hvala! otvorile ste mi nove vidike!

Ne znam...gledajući iz vlastitog (školskog) iskustva, meni promjene nisu pasale - bila sam jako zatvoreno dijete i kasnije tinejdžer, pa mi mijenjanje razreda svako 2-3 godine nikako nije odgovaralo.

Da, jako puno ovisi o djeci. Moja najstarija je najprilagodljivije biće na svijetu koje znam. Sin je totalna suprotnost, njemu treba jako puno da se na nekoga navikne i kad se nešto promijeni, dugo je u banani. Neki srednji put mi i ovdje najbolje zvuči.

meni ovo litalino super zvuci....

mi zivimo u malom mjestu i djeca se skoro sva znaju tako da s te strane nema problema. sta ce biti kad krene u srednju skolu ...neznam. u skoli se zasad super snasla.
i maza se uglavnom druzi sa djecom starijom od sebe, nekidan je sa 9-godisnjacima igrao nogomet (njemu je 3!!). malo mi ga zao sto nema djece svoje dobi pa razmisljam
da ga ipak upisem u vrtic dogodine :/

Elemente otvorenog vrtića kakav opisuje Laumi imali smo i mi. Ali NE za jasličke grupe, samo za starije. I upravo tako to ide. Dijete se može socijalizirati u svakoj sredini TEK KAD DORASTE, a ja se slažem s ovim što litala kaže da je život često "pametniji" od nas i priušti i nama i našoj djeci baš takve situacije (za socijalizaciju i učenje društvenih odnosa) kakve trebamo.

na malom uzorku svoje troje djece i relativno kratkom periodu u ovakvom sustavu - mogu reci da prijateljstva ne moraju biti povrsna. cak stovise :)

i (opet na istom uzorku ;)) mogu reci da za pravo, duboko prijateljstvo, mijesane skupine, stroga struktura ili 18000km ne znace nista...

moja najstarija je dvije godine isla u skolu u hr i stekla prijateljicu s kojom se nije "zaboravila" ni nakon odlaska, daljine i dvogodisnjeg izbivanja... noa nije u hr stekao prijatelja (sam stekao, ne brojim tu obiteljska druzenja, vec prijatelje van naseg obiteljskog kruga) jer je, kontam, bio premalen (pet i pol kad smo otisli). prvog velikog prijatelja stekao je ovdje i iako ove godine nisu u istom razredu, jos se "vole"... leo je, pak, totalno posebna prica, jer je sa svoje cetiri i totalnim nepoznavanjem jezika (!) ovdje stekao pravog "soul-matea" i ta je veza toliko jaka da je na kraju spojila dvije obitelji :mrgreen:

no, hocu reci da se i meni ono nase cinilo dobrim i nisam razmisljala o drugacijem i jedina losa strana koju sam ja - kao dijete - primjetila je bilo ono nepoznavanje djece iz iste generacije (tri razreda po 35 ucenika nas je tada bilo) do ekskurzije. da smo ekskurziju odrzali krajem osmog (sto je bio prijedlog), izasli bi iz osnovne poznavajuci 34vero djece i gotovo... a mozda je bas u onom drugom paralelnom razredu bila moja srodna dusa koju nisam imala prilike upoznati pa sam kroz osnovnu isla ko siroce? i tek u srednjoj se skompala s curom s kojom sam i dandanas vrlo bliska...

koliko je uopce uobicajeno vuci daleko prijateljstva iz vrtica ili osnovne skole? pitam vas jer ja, eto, nisam imala bliskih i nerazdvojnih prijatelja iz tog perioda s kojima bi veza potrajala dugo...

Quote:

---

koliko je uopce uobicajeno vuci daleko prijateljstva iz vrtica ili osnovne skole? pitam vas jer ja, eto, nisam imala bliskih i nerazdvojnih prijatelja iz tog perioda s kojima bi veza potrajala dugo...

---

da, ovo je baš zanimljivo zapažanje
većina mojih sadašnjih prijatelja su sve ljudi koje sam upoznala negdje nakon 25
ostala sam bliska s jednom frendicom s faksa, s jednom frendicom iz srednje (s kojom sam si postala jako dobra tek nakon srednje) i s jednom iz osnovne (ali s kojom sam postala dobra tek nakon osnovne) LOL

pa da, to je ono sto zapazam i ja...

ne znam kako da se izrazim da ne ispadne nezgrapno... cini mi se da se cesto izbjegava to "cupanje" iz neke grupe (vrticke, skolske, kojegod) u ime prijateljstava i vezivanja i konstante i "netalasanja". ne razumijem zasto? slazem se ja da je djetetu u odrastanju potrebna konstanta i ono sto se moze nazvat "role-model" - ali ne stjece li to kod kuce, u svojoj bazicnoj obitelji? ne bi li bilo bolje, u ime socijaliziranja, da se djetetu omoguci i da ga se nauci da je normalno siriti svoja poznanstva i veze i granati tu svoju socijalnu mrezu od najranijih susreta s "kolektivom"? ok, ne mislim da treba partijanariti od trece godine nadalje, ali se stvarno nadam da razumijete o cemu pricam :-)

gle, za mene je "socijaliziranje" u kontekstu u kojem se spominje vezano za vrtiće i škole ionako čisti bul*shit
ta ideja da se djeca moraju/ trebaju socijalizirati i da im je za to od najranije dobi potrebna neka institucija mi je stvarno totalno zbljuv

dobro, ok, ne volim ni ja taj izraz - socijalizacija. ajmo onda ovako - u ime slobode :-D

Quote:

---

Originally Posted by litala

koliko je uopce uobicajeno vuci daleko prijateljstva iz vrtica ili osnovne skole? pitam vas jer ja, eto, nisam imala bliskih i nerazdvojnih prijatelja iz tog perioda s kojima bi veza potrajala dugo...

---

Dvije moje kume (vjenčana i kuma jednom od djece) su cure koje znam od vrtića i s kojima sam odrasla. S jednom od njih sam cijelu osnovnu i srednju školu išla u isti razred.
E sad, na faksu sam stekla nekoliko prijateljstava koja i danas traju i te su mi osobe među najbližim prijateljima. S njima čak imam puno više zajedničkog nego s ovim curama s kojima sam odrasla, ali te rane spone nas drže zajedno, one mi dođu ko sestre - ne slažemo se u svemu, nismo toliko slične kao što su mi slične cure koje sam upoznala na faksu, ali ih volim kao da su mi obitelj.

A ne smijem zaboraviti ni nekoliko dragih prijateljica koje sam upoznala na ovom forumu.

Quote:

---

Originally Posted by litala

koliko je uopce uobicajeno vuci daleko prijateljstva iz vrtica ili osnovne skole? pitam vas jer ja, eto, nisam imala bliskih i nerazdvojnih prijatelja iz tog perioda s kojima bi veza potrajala dugo...

---

Ja samo takve imam. :mrgreen:

Prijateljstva u odrasloj dobi:

Osnovna škola i vrtić - nula bodova
Glazbena škola (znači, od devete godine na dalje) - neka prijateljstva koja traju desetljećima i preživjela su i fizičku razdvojenost i štošta

Prijateljstva iz osnovne. Ostalo 0 bodova. Poznanici, usputni frendovi, kolege , ljudi sa zajedničkim interesima .... tako bih to mogla opisati.

dobro, ok, malo sam sama skrenula s teme... logicno je da cemo svi imati razlicita iskustva :)

Ali ne znači da zagovaram fiksne razrede :-)

mislim da je prerano govoriti jel' djete socijalizirano imajuci samo iskustvo vrtica ali moja situacija je slijedeca:
mom sinu (4 g) tesko padaju promjene odraslih osoba.npr: u skoli klizanja nije htio promjeniti tetu, nije mu bilo bitno kaj se djeca mjenjaju, bitno da je teta ista. pricam to frendici a ona kaze da svog sina nebi nikako mogla ni upisati u skolu klizanja jer se on dobro osjeca samo u svojoj vrtickoj grupi i nikakve aktivnosti s drugim tetama ne dolaze u obzir.
i moj i njen sin su izrazito komunikativni, ali ocito nepovjerljivi i osjecaju neki strah/stres kod takvih promjena.
ukratko: sin ne "dozivljava" vrsnjake , ali dozivljava pravila vrtica i proceduru i postuje/slusa tete.

Quote:

---

Originally Posted by litala

koliko je uopce uobicajeno vuci daleko prijateljstva iz vrtica ili osnovne skole? pitam vas jer ja, eto, nisam imala bliskih i nerazdvojnih prijatelja iz tog perioda s kojima bi veza potrajala dugo...

---

moja najbolja prijateljica je ista jos od vrtica, zivile smo u istoj ulici ali nismo bile ista generacija - iako je razlika medju nama samo 3 mj. ona je krsna kuma nasoj mazi.
ali to je zapravo jedino pravo prijateljstvo koje je ostalo iz te dobi, jos par prijateljica iz srednje skole, a ostalo je sve doslo kasnije