inducirani pobačaj-par pitanja u vezi psihološke pomoći

možda nisam pažljivo čitala (teško mi je čitati postove na ovom pdf-u), ali ima neka pitanja na koja nisam našla odgovor.
bebica je umrla u 17 tjednu trudnoće, nakon toga sam imala inducirani pobačaj/porod.
ono što sam htjela pitati, uglavnom se tiče psihološkog stanja nakon svega:
1. jeste li potražile stručnu psihološku pomoć? ako jeste, je li vam pomoglo?
2. je li vam pomogla kakva literatura? koja? tečaj? nešto drugo?
3. je li vam pomogao brz povratak na posao nakon svega? ili je bolje dulje ostati doma?

bilo kakav savjet je dobrodošao. ja trenutno manijakalno čistim i pospremam (ali stvano u nenormalnom obliku). i to mi pomaže. glupo, ali pomaže.

Roza jako mi je žao :cry: :cry:
Želim ti puno snage za dalje :love2:

Ja ti mogu ispričati moje osobno iskustvo. Prvo sam jedno mjesec dana plakala bez prestanka i ubijala se pitanjima zašto? gdje sam pogriješila? i slično. Onda mi je moja doktorica opće prakse rekla da bi trebala otići na posao ili ako ne ide da će me staviti na neke sedative. Obzirom da sam ja tip koji će uvijek pokušati izbjeći lijekove ako je moguće, odlučila sam otići raditi i pomoglo je. Prvo sam se bojala kako će regirati okolina, ali zapravo nisu puno zapitkivali i stvarno su bili ok. Ja ti predlažem da pokušaš otići raditi, pa ako ne bi išlo možeš otići na bolovanje. Doktor će sigurno imati razumijevanja.
Što se tiče stručne psihološke pomoći, neki su je potražili, neki ne... Ako vidiš da se ne možeš sa time nositi onda nije loše da potražiš pomoć. Možda bi mogla otići do obiteljskog centra koji pružaju stručnu pomoć i podršku obiteljima u teškim situacijama koje uključuju i gubitak voljene osobe, te probati tamo popričati sa njihovim psiholozima. Na internetu možeš naći njihove kontakt podatke.
Što se tiče literature meni je jako pomogla knjiga od Williama Younga "Koliba" da posložim neke stvari u glavi i krenem sasvim novim smjerom što se tiče razmišljanja i pogleda na svijet.
Moram napomenuti da je meni jako puno, ako ne i najviše pomoglo druženje sa ovim divnim ženama na pdf-u "roditelji anđela". Jedino one i mm me u potpunosti razumiju jer su i same prošle sve to i pružaju mi nevjerojatnu podršku i utjehu.
Nadam se da sam ti barem malo uspjela pomoći.
Šaljem ti jedan veliki utješni zagrljaj :love:

Roza :love2:

Ja mislim da je psihološka pomoć odličana stvar. Kada sam saznala u 21 tj . da će se E. roditi teško bolesna Huanita mi je preporučila krasnu obiteljsku treapeuticu. Koja ima tako divan duhovni pristup. Ja bih rado i sad odlazila kod nje , ali naše financije to trenutno ne dopuštaju (radi privatno).
Kasnije kad je E. bila na operacijama imala sam psihološku pomoć u bolnici u Njemačkoj, čak i radnu terapiju u kući za roditelje.
Nikada nisam koristila nikakve antidepresive ili lijekove za smirenje, nekako sam do sad uspjela sve izgurati uz pomoć okoline , homeopatiju i razgovor.

Što se tiče povratka na posao , prije E. sam imala kiretažu u 12 tj. (srce je prestalo kucati) , najteže mi je bilo svakoj osobi koja me je srela i pitala: kako trudnoća , reći da sam izgubila bebu. Ali to je bila isto neka vrsta terapije ; duboko udahnuti i izgovoriti na glas da bebe više nema.

Roza ja sam svoje tri bebice rodila žive u 24 tjednu, ali su me svejedno napustile. nekoliko sati nakon poroda sam odlučila da ću ako ne preživi niti jedna bebica jer sam znala koliko malo šanse imaju, odmah ići raditi. Istog trena sam htjela i da sam opet trudna, ali bila sam dovoljno svjesna da je to nemoguće pa sam se bacila na posao jer kod kuće sam imala previše slobodnog vremena za razmišljanje i onda bih jako brzo potonila. Sve me podsječalo na moje bebice i kako smo provodili popodneva dok su bile u mom stomaku i mrdale se, šutale...
Ja nisam popila niti jednu tabletu niti sam tražila pomoć od bilo koga jer svejedno mi nitko nije mogao pomoći, morala sam sama preboliti to i naučiti živjeti sa tim i krenuti dalje. Bilo je trenutaka kada sam se pitala dali ću više ikada biti normalna, ali zapravo ovo je postala moja normala, promjenila sam se.
Ja jako volim pričati svima o mojim bebama i pokazivati slike, ne želim ih zaboraviti i nije mi problem pričati drugima o njima, više me vrijeđa kada se ljudi prave da se ništa nije dogodilo, jer je ( moj avatar je najbolji dokaz ).
Znam da ti je sada teško, ali s vremenom će biti malo lakše, znam da nema riječi koje će te utješiti, ali eto mogu ti reči samo da će s vremenom biti malko lakše, zato si moraš postaviti neki novi cilj da si malo makneš misli sa svega!
Ne znam koliko sam ti pomogla, ali eto to je moje iskustvo, ja sam 2 tjedna nakon poroda, a tjedan dana nakon što je i Emi nakon Ele i Tie umrla išla raditi i mislim da mi je to pomoglo i dobro došlo.

Roza :love2::heart:.
Nemam ti što pametni za reći nego drži se.

Joj Roza, pretužno. Tako mi je žao :cry:
Cure su ti rekle svoja iskustva, moje nije predrugačije. Nakon gubitka Tije sam manijankalno brzo krenula sa "opravkom", vratila se u svijet več nakon par tjedana, vježbala, izlazila, radila...ali sve je to bilo u nekom polusvjesnom stanju...zbog toga mi je trebalo 2 godine zaista za kakav takav oporavak. 2 godine sam potajice plakala, panično se bojala imati dijecu, i zapravo sam se osječala užasno usamljeno bez obzira što su oko mene bili ljudi.
Nakon I&O dala sam si pravo biti točno onakva kako mi je instinkt govorio. Dane sam provodila na dubrovačkom hipodromu odakle su poletili za Split, puno fotografirala, plakala na njihovom grobu, bila sam kako bi se reklo "ludara"...i da mi se nije dogodio Špiro, možda se ne bih tako brzo "izvukla" iz svega, ali taj period tugovanja kad sam radila sve moguče da bih isplakala svoje dečke, mi je puno prirodniji bio nego period nakon Tije kad sam tako reći zabila glavu u pijesak.

Psihološku pomoč sam tražil, ali savjetujem ti da ne ideš kod psihijatara ili psihologa, jer moj posjet je zavšio tragikomično, na kraju sam ja doktoricu tješila a ona nije mogla doći ksebi...ali možda ovo što Sirius predlaže...vidi sama, najbolje ti znaš što ti paše i kakav pristup.

islim da ti je sada važno sjesti sama sa sobom i pustiti da izađe sve ono što mora. To je najbolja obrana koju možeš imati, pusti da sve što mora izaći, izađe. Ne drži u sebi, ne požuruj se. Tuga je užasno teška za podnjeti, ali je tvoja i moraš s tim izaći na kraj. Nikad neće nestati pa je bolje odmah je prihvatiti i izaći s njom na kraj.

Šaljem ti jedan snažni zagrljaj, i jako mi je žao da ti se ovo dogodilo i da si nam se pridružila. Baš sam škicila kako ide trudnoča moje "imenjakinje" na forumu :-( Mi smo tu, piši kad god ti treba...

Mogu samo reći moje iskustvo ukratko...moje dijete je bilo živo ali zbog infekcije opasne i za moj život morala sam na inducirani pobačaj u 24 tj.

Što reći ....nakon suza prvih tjedana sam bial u nekom čudnom filmu,činila sam se začuđujuće jaka.Onda me nakon mjesec dana skroz slomilo,počelo me gušiti u prsima,nisam jela,na ništa nisam dr.mislila.Nakon mjesec dana se vraćam raditi,ali koncentracija je 0 bodova,no nekako vježbam kako se nositi sa svime...zbog loše koncentracije,osjećaja pritiska u prsima odlazim kod psihijatrice mamine frendice na razgovor....nije mi pomoglo,jer sam se nadala čarobnoj riječi koja će izbrisati moju bol..Dr.je rekla da iz razgovora vidi da sam realna,da dobro razlučujem i da u slučaju da osjetim da tonem,da nije bolje može mi dati tablete za jačanje libida .
Nisam ih trebala,čitala sam po internetu sl.iskustva i sudjelovala na forumima,kasnije napravili zatvoreni pdf Anđeli na forumu mameibebe da i u Hrvatskoj možemo o tome pričati i tada sam se dobila.
Kasnije sam dr.nastojala pomagati i to mi je tbila terapija ,jer sam znala da nisam sama i da je sve što osjećam normalno,jedna faza na putu da budem opet dobro.

Evo tu je sada i ovaj forum i vjerujem da je puno lakše kada znaš da nisi sama i kada vidiš da unatoč svemu negdje postoji tračak nade da ćeš opet biti sretna jer mi smo uspjele.
Ja sam nakon gubitka ponovo mama,jer ta želja da to ponovo budem je bila jača od svih strahova i boli.

Šaljem ti veeeeliki zagrljaj:love2: i učini onako kako osjećaš,jedino tako ćeš znati što ti treba.Probaj otići na razgovor,nekima je pomoglo,nekima je i taj jedan razgovor umirio duhove i pitanja,netko je išao duže,a netko je uspio sam .
Klujčno je da imaš s nekim o svojoj bebi i boli razgovarati,zato postoje i ovakvi forumi

Ej
Stvarno mi je žao,nemam riječi...
Ja sam imala spontani,od početka je krenulo krivo i završilo loše,ali znaš kako je nada umire zadnja.Bila sam u komi,plakala,prestala jesti i sve što sam željela je spavati.nIače tako reagiram na gubitak,zatvorim se to traje neko vrijeme,ali prođe kad osjetim da sam spremna.Jedno vrijeme nisam govorila,nisam imala što reći.Ali tu je moja mala mrvica od tada 2g koja nije nestala zato što se moj svijet srušio i ona me jednako trebala,morala sam se njoj posvetiti.Brzo sam se vratila na posao,jer je takav da stvarno nemaš vremena misliti na išta drugo.Nisam tražila psihološku pomoć jer inače nisam sugestivna i za mene je dobro kad ja tako osjetim ili odučim,ne može me netko drugi u to uvjeriti.Imala sam podršku u vidu puno zagrljaja i samo u tišini provedenog vremena od meni dragih ljudi,to je stvarno puno pomoglo.Sad nakon svegaako ništa, znam tko su mi pravi prijatelji.Prošlo je 6mj kada sam odlučila da sam spremna za novu trudnoću i da zaista želim još jednu bebu.I evo sad sam pred porod. :)
Naravno tu je i pdf Roditelji anđela,kad god si loše nitko te ne razumije bolje od žena tamo.Sretno!

andjelak tvoju priču uopće nisam do sada znala i baš mi je žao.:cry:
Roza tu smo za tebe :love2:.

Roza... :love2:
jako mi je žao...

Roza, žao mi je što i ti moraš to prolaziti.
Meni je dosta pomogao i ovaj forum i nekoliko krasnih toplih ljudi koje sam tu upoznala.
Na posao sam se jako brzo vratila jer mi je bilo lakše da sam sa ljudima.
A da mi je trebalo vremena, je, dosta dugo bi onako čim bi se sjetila mojih malih bebača, počela plakati. Ali, srećom s vremenom mi je stvarno bilo lakše.
Svima koje su nažalost prošle isto veliki :kiss:

hvala vam na ovim savjetima. ja sam se danas vratila na posao, 12 dana nakon pobačaja. ne znam jel rano ili nije, ali fizički jedva stojim na nogama nakon 8 sati u uredu. psihološki mi je bilo grozno: ne znam što je gore-govoriti o tome što se desilo (barem u nekoj skraćenoj verziji), ili ostaviti da neizgovorene stvari vise u zraku.
i imala sam jadan grozan susret, kolega me pitao kako je beba. sirius je rekla da je najteže izgovoriti da bebe više nema, ali da je to i terapija. mislim da sam danas prvi put to rekla na glas.

nadam se samo me nitko neće nagovarati da ponovo ostanem trudna (to su mi u bolnici svi govorili). ja imam dvoje ivf djece, ova trudnoća je bila potpuno iznenađenje i ne vjerujem da mogu ponovo ostati trudna. pa još kad moram objašnjavati koliko je ovo bilo nevjerojatno...

Joj draga Roza, pa ja nisam ni znala da smo skoro pa podjednako trudne bile do nedavno. :-(.
Žao mi je. Da li su ti rekli što se desilo i zašto se desilo?
Znam da ti je teško, pa ako ne želiš o tome zanemari moje pitanje. :heart:

problemi su počeli prije mjesec i pol, s velikim hematomom koji je prokrvario. zatim problem s nesraštenim plodovim ovojima (nešto što se navodno dešava jako rijetko). beba je cijelo vrijeme bila OK, i činilo se da se sve smirilo. ali evo...

Roza, nisam znala. jako mi je zao

Roza draga, nemam rijeci utjehe zato ti samo saljem jedan zagrljaj :love2: drzi se :*

Rastuzila me tvoja vijest, jako. Najiskrenije mi je zao zbog tvog gubitka. :(

Roza, jako mi je žao.

Roza, iskrena sućut.

Roza žao mi je što si s nama, baš sam se veselila tvojoj trudnoći :love2:; čini mi se da svi imamo slične priče - na početku smo hrabre, čvrste, mi to možemo, idemo dalje, ali...kad-tad sve ispliva na površinu; bez obzira imali već djecu ili ne, bol je potpuno jednaka; ja sam se vratila nakon 15 dana na posao, prva dva dana gutala knedlu čim bi me netko pogledao, kasnije je bilo lakše; isto kao i kod svih - nemaju svi ljudi informaciju da više nismo trudni pa dobronamjerno pitaju a tebi se čini kao da se svijet ruši; meni su se desile 2 takve situacije kad su me pitali da li je beba koju vozim u kolicima ( od prijateljice ) moja ("čula sam da si T , nisam znala da si već rodila") - uf, do doma nisam prestala plakati; s vremenom sam se navikla na svoje "izljeve emocija" pred drugima i baš me briga, nekad stisnem zube, a nekad jednostavno ne mogu spriječiti suze u očima, psihički sam se puno promijenila, postala puno fleksibilnija i s više razumijevanja prema dosta stvari i događanja oko sebe;
možda ćeš na početku biti hrabrija, nego poslije kad kočnice popuste, ali to je sve normalno i pomaže nam da se držimo glavu nad vodom, vrijeme će ti donijeti olakšanje, posebno kad imaš svoje dvoje djece koja te vole i tješe; ideju o mogućoj trudnoći ostavi za sad po strani, ali nikad ne znaš ( čudni su putevi G.)
pusa, ljube i drži se :kiss: , kad ti je teško mi smo svi tu jedne za druge, sve razumijemo...

Evo i mene konačno, mislim da vam dugujem svoju priču.Moja priča kreće sa jednom divnom trudnoćom prije točno četri godine.Kažem divnom jer u tom momentu nisam vjerovala da iz jedne normalne trudnoće može sa 5,5 mjeseci nastat horor.Upočetku smo jako brzo saznali da su blizanci, prvo šok i pitanje odkud meni ali koda je to i važno.Našoj sreći nije bilo kraja a ja i dalje sretna ko malo djete jer sam bila čisti primjer školske trudnoće , čak ni one klasične mučnine nisam imala.Prštila sam od energije.Onda u skoro 22 tjednu na rutinskom pregledu saznaju da je došlo do twin to twin transfusio sindroma, laički rečeno jedan je počeo brže da se razvija od drugog i onda nastaju pitanja zašto kako nažalost hrpa lječnika glavnih u jednom rodilištu nisu znali odgovor.Ono što mene najviše boli što sam im vjerovala i što sam čvrsto mislila da će pristupit ozbiljno a ne igrat se samnom i s životima moje djece.Nakraju je ispalo tako da su se igrali, da sam im bila prvi slučaj toga u tom tjednu.Dogovor je bio pratit i navrijeme ići s porodom tj što duže izdrži moj ugroženi anđeo to su šanse veće za mog preživjelog sina.Tu agoniju vam nemogu opisat.Svaki tjedan ultrazvuk i gledanje rada srca ću pamtit za cijeli život.Ja samo znam da sam skroz bila pozitivna vjerujući da će barem jedan od njih dvojce biti dobro.I taj moj vedri duh a oni su kasnije rekli moja glava nas je izvukla.Pošto sam ulazila u sedmi mjesec mi je rečeno da je bolje da sam u bolnici u na što ja pristajem.Došavši u bolnicu, a moram napomenuti da me je"najbolji "ginekolog za patološke trudnoće vodio koji me je od trenutka saznanja preuzeo taj dan kad sam došla ležat doslovno zaobišao tj rekao smjestite se a ja ću kasnije doći.Naravno nije došao a sestre su mi rekle da su otkucaji dobri, dežurni liječnik me nije htjeo ni pogledat ginekološki rekavši svama je sve u redu ali da mi mora nešto priznat.Nitko od nas tj divnih ginekologa koji su svi znali za moj slučaj nije vjerovao da će te vi doći do tog stadija da barem jednog spasimo.Kao sestra mu je rekla da su srčeki ok i on nije išao provjeravati.Nakon te izjave ja sam bila u šoku.Drugo jutro, ma ni doručak nije bio je dotični došao po mene da idem na UZV, nisam ni legla samo je prislonuo sondu na mog Rokića i stao je histerizirati i dan danas mi njegove riječi bruje u ušima kada je sesri rekao brzo brzo od Rokića nema ništa.Na stolu sam bila u roku 5 min i na svjet je došao moj Tin, moj heroj koji je odmah zaplakao i stavili su mi ga na prsa a svog Rokića sad kad malo sam razmislila su me zapričavali da ga nevidim.Patologica je samo rekla da je bio savršen ali da ga je srce izdalo.O daljem horou Vam neću ni pisati.Moj mali dječak tj sada je veliki momčina je pretrpio moždani tj u trenutku smrti mog anđela je ostao bez kisika posljedice ogromne.Ja si i dan danas postavljam pitanja kako se tako neko mogao igrati s mojim tj životima ta dva nedužna bića.Moj Tin da je izašao samo malo prije tj da je vidio na UZV da je Roko na umoru, a mogao je procjenit jer sam stalno tj svaki tjedan bila kod njega ovake razmjere oštećenja nebi imao.To su mi potvrdili i neuropedjatri koji vode mog sina.Ja si nažalost i dan danas postavljam pitanje zašto.Mislim da ću si ga cijeli život postavljati.Meni kao da je vrijeme stalo onog trenutka kad sam ih rodila.Gledam svog Tina i stalno govorim da bi i Rokić bio isti on, bili su jednojajčani blizanci.Psihološku pomoć nisam tražila niti sam ju dobila.Jako su u rodilištu bili "zločesti"kažem zločesti jer su bili svjesni što su napravili čak su se pripremali na tužbu, a dotični ginekolog me je konstantno izbjegavao.Kasnije sve naše misli su bile usmerene na Tina njegovo napredovanje tek kasnije mi je mm rekao gdje mi je sin pokopan.Ja koda sam znala na taj isti dan sam zahtjevala da me puste doma to je bio 4 dan od poroda.MM i moja mama koja da je nije bilo neznam kako bi to sve izdržala su me odgovarali ali onaj majčinski instikt mi je govorio da moram taj dan izaći samo mi nisu htjeli reći za pokop.Znam da su to govorili u dobroj namjeri ali mi je jako žao što se nisam na taj dan oprostila od njeg.Ma cure moje drage ja bih vam mogla još puno toga napisat ali i ovo je bilo previše stoga ostajte mi dobro kao i do sad, i hvala vam što postojite.

sunce malo :cry: jako mi je zao.

Roza, draga, nazalost mi znamo sta si prosla, ja sam inducirani pobacaj prosla u 24. tj. I da, trebas potraziti psiholosku pomoc ako mislis da ne mozes sama. Ja se jako dobro sjecam tog osjecaja bespomocnosti, kao da se stalno vrtim na istom mjestu, ne znam kako bi dalje. A ja sebe smatram jakom osobom i uvijek sam se znala izvuc i iz najgorih stvari. Al kad sam izgubila Tina, to me slomilo. I otisla sam kod psihijatrice, bila par puta na razgovoru i stvarno mi je puuuno pomoglo. Dijagnosticirala mi je PTSP, dala ljekove za smirenje i za spavanje i antidepresive. Ali ja sam te ljekove uzimala tu i tamo, samo ove za spavanje ponekad jer nisam htjela da me ljekovi izvlace iz tuge.
Nije mi pomogao povratak na posao jer sam radila sa puuno zena koje su imale 100 glupih pitanja i stvarno me zamaralo odgovarati na sva, bilo mi je pretesko. Ostala sam na bolovanju neka 2 mjeseca al rado bi da sam i duze.
Pomogao mi je prvenstveno ovaj forum, iako onda jos ova grupa nije bila formirana, ipak sam ovdje nasla puno zena koje su prosle slicno, i stvarno mi je puno znacila njihova potpora.
Dakle sa odmakom od 4 godine sad ti sa sigurnoscu mogu rec da ne smijes forsirat samu sebe da to sto prije prebolis, jer to tako neide i bit ce ti samo jos teze. Uzmi si vremena koliko god ti treba, isplaci se, dobro se isplaci i kreni polako naprijed, korak po korak. Meni osobno je pomoglo sto sam upisala auto skolu, to mi je i psihijatrica savjetovala, da napravim nesto za sebe sto vec dugo hocu. I da znas da sam mjesec dana prije nego sam polozila ponovno zatrudnila i evo sad imam svog malog plavusana!
Mi smo tu za tebe, to budi sigurna, podjeli s nama svu svoju tugu!
:love2:

Roza šaljem ti ogroman zagrljaj i žao mi je zbog gubitka.

1. Psihološka pomoć može uvijek dobro doći, ako ništa da te bar netko sasluša bez iščuđavanja i sl., a ujedno pojasni proces tugovanja i koje su normalne reakcije kod tugovanja (ispadne da je sve normalno). Osobno nisam išla jer sam smatrala da bi mi više pomoglo iskustvo drugih majki ovaj psihološki dio znam (ali to je vrijedilo za mene).
2. Knjige "Kad majka žaluje" "Život poslije gubitka" "Gubitak, tugovanje, podrška" ...meni pomoglo ovim redoslijedom
3. Ne brzaj sa poslom, zatrpavanje poslom može privremeno pomoći ali emocije kad-tad moraju van.

Sunce malo :cry:
Šaljem ti veliki zagrljaj i divim se tvojoj snazi :heart:
Evo suze mi idu, kad god čitam tvoju priču i o Roku i Tinu, sjetim se odmah svojih dečkiju i nedogovornih doktora radi kojih oni danas nisu sa nama.

Hvala vam na potpori a što da kažem.Toliko puta sam poželjela što nismo sve troje umrli taj dan a onda pogledam tu borbenost svog sina, taj osmjeh a tek poljubac koji mi da, jednostavno radi njega moram naprijed.Nekad mi se čini da on svojom voljom i borbom da prohoda gura i mene i sebe.Tako si stalno govorim da moram dalje radi njega i nadam se skoro drugoj trudnoći koja će sigurno biti drugačija

Sunce malo..:love2:..teško mi je bilo čitati tvoju priču,samo ti želim da se brzo opraviš i nekako kreneš dalje, hrabra si i vjerujem da ti tvoj anđel daje svu potrebnu snagu :heart:

Roza - jako mi je žao što si to morala proči. Ne znam zapravo što da ti napišem, cure su sve već rekle. I ja sam rodila svoju curicu u 24. tj. i izvukli su me najviše moji klinci i forumi potpore. Lakše je kad vidiš da nisi sama u tome. Ali, moram priznati da mi je nova trudnoća došla kao melem na ranu. Svatko se nosi sa tim na svoj način. Ja o poslu nisam ni razmišljala, najteže mi je bilo početi izlaziti iz kuće i svako malo susjedima, prodavačicama i ostalima objašnjavati što je bilo. Vrijeme liječi sve rane. Ali iako je od tada prošlo već 3 i pol godine, nema dana da je se ne sjetim.:cry:

Sunce malo - :cry::cry:

sunce malo i roza, jako mi je žao

ja nisam tražila psihološku pomoć, al nekad sam mislila da bi možda bilo dobro. također sam gurala bez lijekova, osim ponekad noću kad nisam mogla spavati. najviše su mi pomogli razgovori sa bližnjima i podrška hrabrih mama ovdje i na forumu mib, grupa Anđeli. mnoštvo tekstova o tome kako se nositi s gubitkom anđela, uglavnom sam pročitala na internetu.
na posao sam se vratila 3 i pol mjeseca nakon poroda (imala sam pravo na porodiljni od 6 mjeseci kako i svaka druga rodilja, sad se, mislim, to promijenilo) u početku sam mislila ostati i duže, al nekako je spontano došlo vrijeme kad sam osjetila potrebu da se vratim natrag.
držite se cure

sunce malo jako mi je žao zbog tvog gubitka.Grli i ljubi svog hrabricu i neka ti daje snagu za dalje

Roza, jako mi je zao :(

roza, jako mi je žao...
malo sunce, također...

meni je pomogla psihijatrica kod oje sam odlazila svako tjedan, pa onda svaka dva, i onda jednom mjesečno...i tako negdje 6/7 mjeseci...
u bolnici mi nitko nije ponudio pomoć ni razgovor, kao i kasnije, kada su se mnogi iščuđavali što će mi...
jako mi je pomogao i suprug, kao i moja starija ljepotica...bez njih bi bilo puuuuuuno teže...

evo, baš sam jučer čula Laiu koja je rekla svojoj prijateljici: "Znaš, i ja sam ti seka! Samo moj brat više nije živ, ali svejedno sam seka!"
sve te male stvari mi puno znače...

ali dugo nisam uopće funkcionirala, niti mogla biti među ljudima, nisam se mogla vratiti na posao, nisam spavala...

Citiraj:

---

mala laia prvotno napisa

evo, baš sam jučer čula Laiu koja je rekla svojoj prijateljici: "Znaš, i ja sam ti seka! Samo moj brat više nije živ, ali svejedno sam seka!"
sve te male stvari mi puno znače....

---

ovo mi je tako predivno :zaljubljen: zlato malo, suze su mi krenule :heart:
i ja ću svojoj djeci (ako Bog da) govoriti da imaju seke na nebu....

sunce malo jako mi je žao....
roza , ja sam rodila bebicu na termin i tek po rođenju se ustanovilo da je jako bolesna i bila je s nama 2 dana. Ja sam odmah dobila stručnu pomoć u rodilištu i mogu reć da mi je to jako puno pomoglo i još kad sam se kasnije priključila na ovaj forum i našla ove divne cure, nekako sam lakše to isplivala. Ja govorim o svome iskustvu, ne sa svakim, ali ni ne šutim. Kad govorim o njoj zovem je imenom. Prošla je godina i 3 mjeseca, ali nikad nisam na glas izgovorila da je umrla. To mi je tako teška riječ. Ona je naš anđelić.
Nakon tog bolnog iskustva imala sam dosta poziva trudnica ako bin mogla popričat s njima. Recimo to tako, tražile su od mene neku vrstu potvrde da se njima to neće desit. Jer ako sam im ja rekla da će sve bit kako treba onda su bile mirnije. Tražile su garanciju koju im ja ne mogu dat, ali samo jedna riječ bila im je dovoljna. Mislim da pričanje o osjećajima i tom malom biću pomaže. Nemoj zadržavat sve u sebi. Ili tu piši ili nađi neku osobu od povjerenja s kojom možeš pričat o svemu.

Roza,tako mi je zao
Sunce malo,takodje.....

Sve mi drugacije reagujemo na tugu,nekoj treba godina,nekoj par mjeseci...da krene ispocetka.Ja sam pala u depresiju 3 mjeseca nakon gubitka bebe(tacnije receno,onda kada sam ostala opet trudna).Prije toga sam izbjegavala da se suocim sa tim,cekala sam da prodje period i da krenem u novi ivf pokusaj...i kada se sve stisalo,a ja ugledala drugu crticu na testu...slomila sam se.Danima sam cutala,spavala,plakala,pocela da se bojim za zivot starijeg sina(navecer bih se budila i osluskivala kako dise,da nema on neku manu),od njegovih prehlada sam pravila dramu...uzas.Jednostavno sam pocela da se bojim zivota.
Otisla sam i kod doktorke na razgovor.Nisam prije toga nikada bila na razgovoru kod psihijatra,pa sam ocekivala neko olaksanje.Sve je trajalo 10tak minuta,nikakav savjet...nista.Jedino da se javim nakon 12 sedmice trudnoce,pa da mi prepise antidepresive i to je to.Naravno,sve je to kostalo 100e i dovidjenja...
Na posao sam se bila vratila 2 sedmice nakon kiretaze,mislim da je bolje bilo tako nego da sam sjedila kuci.
Eto.Puno snage treba i nadam se da cete je naci(svaka na svoj nacin)
Ljubim vas i :love2:

Citiraj:

---

tamagoči prvotno napisa

Prošla je godina i 3 mjeseca, ali nikad nisam na glas izgovorila da je umrla. To mi je tako teška riječ. Ona je naš anđelić

---

:love2:
Često je i meni ovako, izgovoriti to da su umrli je preteško, i nekad se uhvatim kako sama sebi u brk ponavljam: umrli su, umrli su....nekad mi svarno nije jasno da jesu, i kao da ču se probudit iz ružnog sna i imat svo svoje četvoro dijece pored sebe :heart:

Citiraj:

---

mala laia prvotno napisa

evo, baš sam jučer čula Laiu koja je rekla svojoj prijateljici: "Znaš, i ja sam ti seka! Samo moj brat više nije živ, ali svejedno sam seka!"

---

Srce malo :-( :heart:

Mala laia tako je i moja kćer često pričala o svom braci na nebu i anđelima iako ju mi nismo time opterećivali.Čak je u vrtiću,kada su razgovarali o smrti ( jednom djetetu umro tata) morali reći tko je koga izgubio,ona je navela brata jer do tada se nije susrela s gubitkom člana obitelji.
Od kada ima opet brata više ne priča o braci anđelu,zadnji put je vezano uz tu temu spomenula u posjeti meni u bolnici kada se 2.brat rodio ,pitala me "mama ,jelda da njega nećemo izgubiti?":love2:

Ja sam sinoć gledala uvod u anatomiju i bila je cura ( žena ) koja je pala i došla u bolnicu, slomila ruku i na uzv beba nije živa. Doktorica izašla, plače, gleda kroz prozor kako su muž i žena veseli smiju se, raduju,....i onda im mora reči da je beba umrla. Nakon toga porod i daju joj u ruke mrtvo dijetešce,, ona i muž plaču.
Rasplakala sam se kao kišna godine i svega sjetila, kako sam ja svoj stomak gladila dok sam čekala u predrađaoni i osjetila ih kako se mrdaju, a razmišljala kako jadne ni ne znaju što ih čeka i da im je to zadnje najvjerojatnije, da su nam to posljednji trenutci koje čemo provesti zajedno ( iako smo ipak jš malo duže uspjele ostati skupa, ali nedovoljno ).
Strašno je to kada znaš točno što će se dogoditi, a ne možeš ništa učiniti, ne ožeš to promjeniti, utjecati na to.
Užas!

Citiraj:

---

osijek prvotno napisa

Ja sam sinoć gledala uvod u anatomiju i bila je cura ( žena ) koja je pala i došla u bolnicu, slomila ruku i na uzv beba nije živa. Doktorica izašla, plače, gleda kroz prozor kako su muž i žena veseli smiju se, raduju,....i onda im mora reči da je beba umrla. Nakon toga porod i daju joj u ruke mrtvo dijetešce,, ona i muž plaču.
Rasplakala sam se kao kišna godine i svega sjetila...

---

...i ja sam to gledala i rasplakala se...:cry:

osijek :love2:

Citiraj:

---

Boxica prvotno napisa

...i ja sam to gledala i rasplakala se...:cry:

osijek :love2:

---

:kiss: