SuparniŠtvo meĐu braĆom

Ne znam jeli ova tema već otvorena.Naime stariji 6,5 god,mlađi 2 godine i to je za POLUDIT.Ljudi moji,oni ne mogu bit zajedno ni dvije minute.
Počelo me to izbacivat iz takta,ne mogu više podnit njihove svađe,vikanje,otimanje stvari,mlađi vrišti,stariji mu ništa ne da...ja swe nekad umješam,nekad ignoriram,ali brate to ne mogu više podnit.
Mlađi je osobito u zadnjih 20 dana postao jako težak,uz smislu da sve mora bit po njegovome.
Ali ne mogu više za sve krivit starijeg,jer na kraju u večini slučajeva on i nije kriv,već ovaj manji.
Morala sam prestat govorit starijom..ti si veći,on je mali,ne razumi i sl....
Kako vi to rješavate??

kod nas je sitacija slična iako još imamo i sindrom "ja sam prvi/prva";
Oboje hoće biti PRVI
a ako nisu onda nastaje svađa, natezanje i udaranje.
Kako to rješavam ?
Ako se radi o nekoj igrački zbog koje nastane frka ..dam im nekoliko trenutaka da se probaju dogovoriti ... naravno da ništa od toga pa igračka ide na sigurno mjesto
Ako ju/ga izaziva, vrijeđa .... objasnim da to nije ljepo ... bla bla bla (već sama sebi idem na živce) Naravno da me ne čuju..onda ih oboje posjednem na pod ili stolice, sjednim ispred njih i opet pričam, pričam. Ako me i tada ne slušaju izderem se. Onda oni obećaju da će biti dobri i da se neće svađati ..........
Između njih je mala razlika u godimama a kako je dečko stariji a cura mlađa ... u većini stvari su vršnjaci.:roll:

Vjerovatno je krasno biti roditelj sa autoitetom, nadam se da ću jednog dana i to iskusiti.

ja imam trojicu djecaka 10god.7god. i 4god.,vecinom su ratovi izmedju ovi zadnji dvoje pa ovaj mladji jako cesto toliko zna vristati da sve zvoni,vecinom je takodjer mladji kriv za sukob jer izaziva takoreci ali rijetko kada se upetljam osim ako se potuku kao vukovi onda pokusavam da oh ohladim i to je tako cijeli dan,ali i nesmijem se cesto mijesati jer se onda njih dvoje okrenu protiv mene pa nema kraja.meni ne smetaju totalno sam hladna na to,jer vidim da to tako medju njima ocito mora biti ipak se na kraju i dogovore kako kome pase,najbitnijr mi je to sto vidim da se ipak vole i brane medjusobno od trecih osoba...valjda tog ratovanja mora biti barem malo nisam ni ja s mojom sestrom bila bolja kad sam bila mala

ja imam dwecka i curicu, razlika 2,5 godine
ratuju vecinu vremena koje prevodedu skupa i tak vec dugo
ocu rec... ne nadaj se da ce to tak skoro prestat

i nemoj krivit dijete koje nije krivo
budi pravedna
pogotovo ako znas da stariji nije kriv
mislimono... nije mi jasno - pa kak mozes bit takva?

e da
ja uglavnom nis ne rjesavam, pustim i velim kajmebriga... dogovorite se
opce se ne sekiram vise jer i onako se za 15 min. do pol sata igraju dalje koda nis nije bilo

i primjetila sam da se najzesce pokrkaju onda kad zele privuci paznju
pa kad skontam na vrijeme, preduhitrim nevolju

Ma meni se čini da nije problem rivalstvo nego problematična dob mlađega - iizmeđu druge i treće godine većina djeca je užasna jer ispituju granice svima oko sebe. Tako je starije dijete često kolateralna žrtva i to najbolje rješava roditelj - posvetiš pažnju starijem (ne vrijedi ono stariji = pametniji) pa će mlađi brzo skontati da ostaje izuzet iz igre/aktivnosti ako se ne sredi.

Dakako da ima lijeka čak i ako je pravo rivalstvo u pitanju.... Djeci treba ponuditi aktivnosti koje vole, a koje su RAZLIČITE i upravo jašiti na tome da su oni različiti i svatko je za sebe. Moj stariji od malih nogu obožava računalo i to mu je zakon. Imao je nepunih pet godina kad je instalirao svoju prvu igricu. Srećom, mlađega to nije zanimalo godinama.... on je glazbenik i tu se može razmahati kako god želi. Svira na svemu što dohvati. Isto, voli crtati (za razliku od starijega).

Godinama su nam takve raznorodne aktivnosti osiguravale mir (jedan na role, drugi na romobil ili razdvajanje - jedan s tatom baki, drugi s mamom u shopping). Ako su provodili puno vremena zajedno u predškolskoj dobi, čupali bi se i otimali, skretali pažnju na sebe itd. Djeci treba osigurati da imaju svaki svoje vrijeme s roditeljima + zajedničko vrijeme (kod nas je to obično večera). Stariji je logističar, on postavlja stol, a mlađi kreativac od malih nogu se vrzma po kuhinji.... Poticali smo upravo te njihove razlike, jer su rođeni "na blizu" i trebalo im je stalno govoriti da je svatko od njih stvorenje za sebe. Mlađi se često znao bolje izboriti za svoje mjesto pod suncem od starijega, ali prošlo je to...

I na sportu (na atletiku idu zajedno) ima svaki svoje omiljene aktivnosti - stariji bolje skače u vis, a mlađi bolje trči i skače u dalj, pa nema toliko rivalstva. Svatko je u nečemu dobar. Stariji je superodlikaš u osnovnoj (donio je možda 2 četvorke u cijeloj ovoj šk.godini), mlađi u glazbenoj.

U zadnje 2-3 godine primijetili smo pozitivni pomak - obojica su "uvukli" onog drugog u svoje izbore, pa je tako mlađi od starijega naučio koristiti računalo (ne sjećam se da sam mu ikad nešto pokazivala, a sad uredno koristi ppt, word i drugo - naučio od brata). Kad smo mlađega upisivali u glazbenu školu, stariji je rekao da ide i on i sad svojevoljno idu zajedno. Isto, lijepo se zajedno igraju (sad već manje jer ne stignu) i zajedno rade psine. Kad im je tata za kaznu odspojio kabele s televizora, stariji ih je uredno vratio na mjesto a mlađi mu je držao špigl da bi ovaj to mogao izvesti.... Cirkus! U školi provode odmore zajedno (to je njihov izbor koji me zapravo iznenadio, ali drago mi je). Imaju neke zajedničke prijatelje, a i svaki svoje...

Moji dečki (dvoje starije djece) su iste dobne razlike kao i tvoji. Slažem se s Mukicom: ne očekuj da ćeš to riješiti jednom za svagda. Vjerojatnije je da će uvijek biti natezanja.
Moji se jako vole i puno igraju zajedno, usprkos velikoj razlici. U isto vrijeme se i grozno svađaju, a i tuku. Dobro je imati vremena za svako dijete posebno, ako se može. Mojima to jako dobro dođe, ali daleko smo mi od ove situacije koju Peterlin opisuje. Nama je svakodnevnica uglavnom: tata na poslu, sva djeca s mamom. Ili sva djeca s mamom i tatom, jer nam se stvarno ne da cjepkati obitelj to malo vremena što možemo biti svi zajedno. Dobro, ove godine sam ja na porodiljnom, pa uz školu u smjenama se i nađe vremena za jedan na jedan (uz malo stvorenjce zvano M.)
Šta smo mi poduzimali da bi bilo manje svađa...Prvo i nužno, obavezno prestati tražiti od starijeg da popušta, a pogotovo kriviti ga za svađe. To je zapravo samo lakši put za roditelje, jer umjesto da se fizički bave manjim djetetom, njegovim suzama, protestima i čime već ne, mi fino prebacimo lopticu na starije dijete, a to je krajnje nepošteno. Dugoročno, sigurno ne stvara sklad među braćom. Dakle, treba pokušat biti fer. Ne miješati se kad god je to moguće, ali kod ovako velike dobne razlike i u dobi tvoje djece, još treba često roditeljsko moderiranje. Ja ove moje ludaše već često pustim da se sami srede, iako to počesto završi nečijim suzama. Dakle, zaštiti dijete kojem je potrebna zaštita, a često će to značiti da treba starijeg štititi od mlađeg. Sa starijim razgovaraj o konkretnim situacijama kasnije, u neko mirno doba. I ne samo o konkretnim problemima, nego onako, općenito, o njemu i bratu, o tome što donosi ta razlika u godinama, koje su mogućnosti i nemogućnosti dvogodišnjaka, koje su njegove sa 6.5 godina...To je nama puno pomoglo. A. je sve to znao i razumio, a sad, što su nekad (često) iskušenja bila veća, to je druga stvar...Kako mlađi raste, treba i s njim razgovarati.
Ja mislim da treba staviti fokus na stvaranje povezanosti (ne mislim tupiti po tome, nego onako usput, kroz život) i onda to dugoročno donosi rezultate. Nije važno što se mlate, kad je među njima čvrsta veza, tako ja to nekako gledam.
Moji se već nekoliko godina druže baš iznad mojih očekivanja, to su višesatne igre. Onda se posvađaju, jedan drugoga izazivaju i provociraju, a ne znam koji je vještiji i uporniji u izluđivanju drugoga, tu i tamo netko oplače, i tako iz dana u dan...
Meni osobno je omiljeno kad A. dokazuje D. kako je glup jer ne zna koliko je 72 dijeljeno 9, na primjer. Nikad se neće zasititi te zabave, čini mi se...

Da, imate pravo.Mlađi je zadnjih dana zaista počeo ispitivati koliko i dokle može. Baš neka teška faza.proći će brzo, zar ne??? A do tada strpljeeeenjaaaaaa!!

hoce bez brige samo se naoruzaj nervama i ostaj hladna...:)jednostavno nista ne traje vijecno,ja takodjer cekam da prodje, pa budemo cekale zajedno

Ja sam u toj fazi koristila neke elemente Phelanovog pristupa ("brojim do tri..." + "sad razmisli o tome što si učinio") i upalilo je. Odavno je to već iza nas, nije dugo ni trebalo. Treba samo potaknuti djecu (a dob između 2 i 3 godine je pravo vrijeme za to) da razmišljaju o posljedicama svojih riječi i postupaka. Jest da ih duuuuugo treba podsjećati, ali nauče oni to. I dugoročna korist je nemjerljiva. Svakom djetetu treba prilagoditi pristup (s mojim starijim se moglo razgovarati, mlađega je trebalo baš krotiti jer takav je karakter - prgavac... ). Ako su baš bili nesnosni, razdvajala sam ih fizički (svaki u svoju sobu) i to je bila najveća kazna jer su se rado družili i igrali zajedno.