Kako se bira slobodna aktivnost (sport, glazba,...)?

Možda smiješno pitanje, ali zanima me onako na teorijskoj razini.
Kako bi odabrali (kad bi to bila vaša odluka) slobodnu aktivnost za dijete?
Da li smatrate da je bitno gledati što djetetu bolje leži pa to "poticati", ili ga pustiti da isprobava što želi?
Promatram moje i bratovo dijete, različiti su ko noć i dan (isto su stari).
Jedan je izrazito jak i neustrašiv, građa tijela su mu sami mišići i svakako bi mu odgovarao neki sport gdje bi usmjerio svoju snagu.
Drugi je visok i brz, čini se kao idealan kandidat za atletiku, plivanje ili nešto slično,...

Ne želim da se tema okrene na preopterečenost djeteta i na djecu preko kojih roditelji proživljavaju svoje propale ambicije,... ne zanima me da li su aktivnosti potrebne/nepotrebne, koliko je previše, koliko premalo,.... nego čišta teorija izbora prema tjelesnim predispozicijama (vezano za sport), ili talent vezan za glazbu.

uglavnom nudim aktivnosti koje mi čine dobre za nju, pa pogledamo svašta, isprobamo svašta, odustanemo od svačega, ali na kraju i nađemo ono u čemu je dobra i u čemu uživa - tako na ritmiku ide već 2 godine, a na judo par mjeseci (dok smo izrazito brzo odustali od tenisa, rolanja, klizanja, ....)
idući vikend kreće u školu jahanja, a to je recimo bilo nešto što meni nikad ne bi palo na pamet da joj ponudim, nego je ona sama mjesecima žicala.
tako da nešto nudim ja, nečeg se sjeti sama, dok je odluka u čemu će nastaviti, a od čega će odustati - potpuno njena.

Da, tako nekako je bilo i kod nas.

Dok su djeca bila u vrtiću, upisali smo ih u sportski program (od 3. godine na dalje) jer nam se to činilo zdravim, omogućilo im je kretanje i zabavu u zimskim mjesecima i bilo je u okviru cjelodnevnog programa (2xtjedno dolazili smo po njih pola sata kasnije i to je bilo sve). ALI kad se trener promijenio, to više nije bilo isto i odustali su u roku od mjesec dana...

Mlađi je išao u englesku grupu i bilo mu je super. I danas, 2 godine kasnije, može voditi jednostavne razgovore o hrani, vremenu, bojama i sl.

Glazbu si je dotičnik odabrao sam (redovna glazbena škola, i on i brat), ali vidjelo se na njemu od najranije dobi da mu to leži (isto kao što je stariji zagrijan za tehniku u računala... imam njegove fotke iz dobi kad još nije hodao, ali se igrao sa starim produžnim kabelom).

Gimnastiku smo im mi odabrali (SOkol) nakon što je propao onaj vrtićki program, odustali samo radi logistike - velik je gubitak vremena jer nam nije u kvartu, a ne stigne se upariti sa glazbenom školom.

Isprobali su još i slijedeće:
- Škola plivanja na bazenu Utrina (samo stariji, mlađi je naučio uz njega, uz dedu i uz nas usput) - to je bilo korisno, ali je jaaako naporno ako dijete nije savršeno zdravo
- Škola tenisa i rolanja (u okviru vrtića) - rolati su naučili, a tenis ih se nikad nije dojmio
- Škola klizanja (u okviru sportskog vrtića) - korisno, ali više vole rolanje
- različite likovne radionice u našoj kvartovskoj knjižnici, naročito zimi i u kišne dane (to su obožavali u vrtićkoj dobi, sad češće odemo na izložbe)

Ne znam što bih još spomenula.... I u vrtiću i u školi bilo je još kojekakvih aktivnosti. Nogomet stariji ne voli, mlađi ima loše iskustvo (dobio batina, pa je zbrojio 2 i 2 i ne pita više za to) itd.

Drugi roditelji isto svojoj djeci nalaze razne aktivnosti, prema sklonostima, logistici, interesu djeteta i dubini džepa. Klinci često uče dodatni strani jezik, neki umjesto u glazbenu školu idu na tečajeve instrumenta, pjevaju u kvartovskom zboru (te su aktivnosti odlične za djecu koja nemaju vremena i volje za obvezu kakvu predstavlja redovna glazbena škola, a vole glazbu). I mi smo probali, ali moj mlađi je izjavio da klinci iz zbora fušaju i nije ih mogao slušati :oops: (dijelim mišljenje - cenzura...).

Htjeli su i na izviđače, mi smo to podržavali ali treba sudjelovati svake subote na izletima ili programu, pa su ipak odustali. Radije vikende provodimo s bakama, dedom, ujom, kumovima itd. u vikendici ili drugdje. Previše obaveza isto nije dobro, ali postoji taj period "istraživanja" što djeci paše i usklađivanja toga s ponudom u kvartu, afinitetima, mogućnostima i slično.

Prvu slobodnu aktivnost (gimnastiku na DIF-u) "birali" smo po savjetu fizioterapeutice. Išao je godinu dana i u tom periodu smo shvatili da organizirano treniranje nije najsretnije rješenje za njega (ne još - možda kasnije, kad bude stariji).
Glazbeni vrtić sam sugerirala ja (a istovremeno smo i s druge strane čuli preporuku za istu aktivnost). Čini mi se da mu je to puno bolje leglo - tako da će vrlo vjerojatno nastaviti i iduće godine, a ima određene ambicije i za glazbenu školu (no o tom - potom, ima još vremena).
U vrtiću su se od slobodnih aktivnosti nudili engleski i karate. Predložili smo mu i jedno i drugo, i to je glatko odbio. Kao i školu plivanja (s vrlo jakim argumentom - "Ne bi slušao trenere" :mrgreen: - ista priča kao i s gimnastikom). Tako da na sportu ne inzistiramo. Ionako smo često na izletima, u prirodi i sl., pa mu gibanja ne fali, bar ne zasad. A što se tiče stranog jezika, i to će doći na red, nema razloga da ga požurujem već u vrtiću (zapravo, i drago mi je da još ne uči strani jezik, jer treba prvo srediti do kraja izgovor hrvatskog jezika i odraditi vježbe kod logopedice).

Dakle, kod nas je izbor aktivnosti išao prema onome što se nudi i za što ima afiniteta - ne po fizičkim predispozicijama ili talentu.

Sve nam je igralo ulogu, i što se nudi, i fizička konstitucija, i interesi...Što se nudi sam namjerno stavila na prvo mjesto, jer ih ja (nemajka) nemam namjeru razvažati po gradu na njihove aktivnosti (možda, da se pokazalo da su mi djeca za nešto baš ono izuzetno nadarena, bih se i predomislila). Fizička konstitucija... paaaa, ne mislim da bi npr. za moju krhku i gracilnu kći rukomet bio pogođen sport, ma kako se ona možebiti željela time baviti. Interesi - mogu ići na koju god aktivnost žele, a da se uklapa u gornja dva uvjeta. I uopće mi nije bitno jesu li u tome dobri, imaju li za to predispozicije ili su totalni antitalenti - ako ih veseli, neka im.
Ja im mogu sugerirati i podsticati ih da se bave onim što mi se čini da im dobro ide, mislim da je svakome dobro za samopouzdanje da u nečemu bude bolji od prosjeka, a tko zna, možda im to jednog dana bude i profesija. Ali mogu ja misliti koliko hoću da mi je sin muzikalan ako njega ne interesira sviranje bilo kojeg instrumenta - znači konačna odluka je njihova.