Što kad petogodišnjak ne želi više u vrtić?

Kao što naslov kaže, od jednom se nešto desilo i ne želi u vrtić.
Prije dva tjedna proslavio je rođendan u vrtiću, nakon toga je bio koji dan kod kuće jer je brat bio bolestan. Prošli tjedan sam se i ja rasplakala jedan dan kad sam ga ostavljala u vrtiću jer je toliko tužno plakao. I puno sam razgovarala s njim i ne zna objasniti zašto ne želi ići. Jednostavno kaže da mu nije lijepo. A onda već za par minuta priča kako će se igrati sa prijateljima, ići na engleski i sportaše i sl. Tete kažu da se zna desiti da jednostavno uslijed igre postane tužan i kaže da njemu nije lijepo i da igračke i igra koje igraju nisu zanimljive. Ne znam....
U vrtić ide od 1. rođenadana i nikada nismo imali nekih problema, komunikativan, voli društvo, nema nekih situacija koje bi mu sada poremetile njegove navike.
Stvarno me to malo zabrinjava.

ja bih rekla da je to samo faza. ja sam s 5 godina doslovno pobjegla iz vrtića kući, odnosno susjedi. svi su se uskakali oko mene pokušavajući otkriti što je bilo i ja sam mami rekla da su mi igračke u vrtiću glupe. uglavnom, ona mi je kupila neke super legače i poslala me s njima u vrtić. i mene je prošlo :-Dda probaš možda nešto tako

Andreja???
I F. je imao tu fazu prije dva tri mjeseca, ali ga je srećom prošla. Razlog zbog kojeg je odbijao ići - tvrdio je da mu je dosadno. I jedino to smo uspijevali izvući od njega. I strašno se bunio što mora spavati u vrtiću, tjednima me molio da dođem po njega prije spavanja (što nikako ne mogu izvesti).

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

Andreja???
I F. je imao tu fazu prije dva tri mjeseca, ali ga je srećom prošla. Razlog zbog kojeg je odbijao ići - tvrdio je da mu je dosadno. I jedino to smo uspijevali izvući od njega. I strašno se bunio što mora spavati u vrtiću, tjednima me molio da dođem po njega prije spavanja (što nikako ne mogu izvesti).

---

i moja u zadnjih mjesec dana sve teže ide u vrtić. svako jutro je borba za odlazak.
ja ne popuštam ni molbama ni suzama.
njeno objašnjenje je da joj je dosadno u vrtiću. a kad dođem po nju ne želi kući. uvik je "evo još samo 2 minute..."

kad počne priču o dosadi ja joj objasnim kako je i meni jako dosadno svako jutro odlazit na posao, ali to mi je posao, za njega dobijem kune i radit moram. vrtić je njen posao za koji dobije igru i odlazit na igru mora.
rasprave više nema.

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

Razlog zbog kojeg je odbijao ići - tvrdio je da mu je dosadno. I jedino to smo uspijevali izvući od njega. I strašno se bunio što mora spavati u vrtiću, tjednima me molio da dođem po njega prije spavanja .

---

eee ovako i moj. On sad ima 5,5 i vec jako dugo nespava. Uglavnom lezi i lezi, sva djeca oko njega spavaju i snove sanjaju.
Onda se jadnicak pati i ludi. Da bude gore sad su u spojenoj grupi, neka djeca su od 1 god pa na dalje i neki me dan pita zato bebe tako dugo spavaju i da mu je uzasno tesko lezati tako dugo.

a od tog sveg mi je najgore kad zaspe u 14:30 i onda do ponoci zuri u strop, rasplace se zasto nemoze zaspati.
I jos me pita zasto ja nemogu spavati???

ali bar ne place, ovako samo pita, pa se lakse nosim s tim.

znaš kaj ,ja mislim da i njima bude puna kapa vrtića ,kao što i nama bude posla i jedva čekamo ,petak ,godišnji ili tak neš da se maknemo od te rutine.
moji hvala bogu čitavu vrtićku godinu nisu bili bolesni tj.redovito su svaki dan bili u njemu.Ali negdje u 5 mj.je krenulo isto sa natezanjima oko odlaska u vrtić.starija kaže da neće ić jer joj je dosadno,a mlađi neće ,jer neznam ,ovaj ga štipa,drugi mu stalno govori da mu neće bit prijatelj.....bla,bla....još hrpa nekih razloga.
sva sreća da sam ih mogla sa bakom poslat na more i od polovice 6 mj.su dolje .totalno druga djeca su ,vesela ,razigrana ma ustvari kakva terebaju i bit.
uglavnom mislim da je to faza ili mu je došlo do zasičenja pa mu je tam sve postalo neinteresantno i dosadno,što ga mogu i razumjet.

U petom i šestom mjesecu se redovito u vrtiću osjeća zasićenost djece svime. Gube interes za nove stvari, postaju im dosadne sve aktivnosti, igre. To je normalno. Najgore vrijeme djeci je ono kad prijatelji počinju odlaziti na godišnji, a oni još moraju ostati.
I djeci treba "godišnji" kako i nama. Neki to baš jako osjećaju.
Meni je to uvijek najzahtjevnije vrijeme za rad jer im pokušavaš dati što više poticaja, novih aktivnosti da bi što lakše prošli taj period, a jednostavno osjećaš da štagod da im daš već ime je dosta svega.
Jedino šta uvijek prolazi je bazen s vodom :-)

nadam se da ce vam brzo godisnji, i klinci bi trebali imati pravo na dane bez vrtica kao sto i mi jedva disemo na poslu pred go, cini mi se da ovakvo njihovo ponasanje na to ukazuje - malo im je svega previse, a moguce je i da su dezurstva, frendovi otisli iz vrtica, moraju spavati i sl.

Malo podižem.
I nas muči ovaj problem. Cijeli 8 mj je bio kod kuće. Pa je išao 3 tjedna, onda je seka došla pa je bio s nama mj dana. I stvarno se veselio igri s vršnjacima. Ja sam mislila da ide do Badnjaka, a onda praznici. Ali taj zadnji tjedan se skroz promijenio. Ujutro neće ići, pa u vrtiću birka hranu i ne jede, sve dok jedno jutro nije (kao nekad na adaptaciji) primio moju nogavicu i jecao. Tu mi je bilo dosta i otada je doma. I sad bi trebao krenuti opet, mislila sam da će se smiriti, ali nema šanse. Prvo je stalno pričao da mora jesti zeleno-kelj (a to ne voli), onda da ga prijatelji gnjave, smiju se isl. Kaže da ga vodim na posao, da će ostati sam doma....

Mene sve to stvarno opterećuje. Ne mogu odgonetnut konkretan razlog niti sam na čisto da ga vodim na silu. A posebno mi je žao jer sam prije porodiljnog razmišljala jel da bude sa mnom doma i na kraju odlučila da je bolje za njega da dio dana provede u vrtiću jer ionako pored bebe ne mogu biti 100% njegova.

Iskustva, savjeti...?

i kod nas je bilo otpora u zadnjoj godini vrtića.. a uvijek je navodio razlog: dosada.

tatu je uvijek cimao da dođe ranije po njega (jer je ovaj onda činio sve da jadno svoje dijete spasi od muke)...mene nikad.

uglavnom, ako nema nekog vidljivog razloga (neko maltretiranje od strane djece ili teta - obično to ima veze sa poslijepodnevnim spavanjem, pogotovo ako se radi o mješovitim gurpama), mislim da ne treba olako popuštati pod pritiskom "ja bih bio doma!! meni je dosadno".

mi smo to obično rješavali na taj način da smo mu objasnili da svatko ima svoj posao. mama svoj (lupanje po kompjuteru), tata svoj (popravlja aute), a on ima najbolji posao na svijetu (igranje u vrtiću). I da i nama nekad dođe kriza i htjeli bi biti doma, ali jednostavno moramo raditi. Uvijek je to prihvatio.
Ponekad kad bi mu dodatno zagustilo, onda bi rekao da mu je dosta posla. :keez:

moj isto nece. u zadnje vrijeme izrazito odbija. ja sam shvatila da kao prvo nema prijatelja koji su bili prosle godine i s kojima je nasao zajednicki jezik. nema problema sa djecom u smislu da ga netko gnjavi, svi ga vole, ali nema niti jednog pravog prijatelja. vecinom su cure, ili mlade ili starije, a decki u nekom svom filmu. i na kraju se nema s kim igrati, a ne moze ni kao da je sam jer kad je zatvoren s njih 15 ostali mu smetaju, buka je itd. sad je bas u fazi igre, i to smislene. sad mu je bila necakinja na 4 dana i konstantno su se zajedno igrali, sa svime i svacime, i sve se dogovore, malo se igraju ono sto je njoj prioritet, recimo neke figurice, lutkice, pa malo ono sto je njemu napeto, autici itd. milina. ima jospar prijatelja s kojima se tako igra. a to u vrticu nije moguce i ispada da se radije doma sam igra nego tamo glumi gljivu. imaju i radionice za koje je on jos ipak premali, pa neki put hoce radit, a neki put nece nego se radije igra. doma se hoce sam igrati, i pomagati meni u necemu itd. tako da ce biti doma i meni je pao kamen sa srca jer vidim da mu je to mucenje, a argument da ide igrat se s djecom ne drzi vodu tak da to sve nema smisla.

Tua,
ja sam ostavila doma starije dijete kad se mlađe rodilo i tako mic po mic uopće nije išao u vrtić; nepopularno i ekscentrično, ali kod nas je tako. Bilo mi je bed voditi ga (vrtić je dosta daleko, nije mi zgodno), pakirati i bebu i njega, pa dolaziti opet - prekidati bebi san i sve to skupa (muž nepredvidvo i u nepredvidivim smjerovima radi, na njega nisam mogla računati). Sve u svemu ja sam bila zadovoljna, naviknuli su se jedno na drugo, igraju se skupa, našli smo zajednički jezik. Eto, može se i s bebom i drugim djetetom doma... Čisto da znaš - ako odlučio da ti je tlaka vodit malog - da ne bi bila jedina.. :)

I kod nas je dosada bila glavni razlog povremenih otpora, a onda smo nažalost imali priliku vidjeti kako izgleda s druge strane plota.

Negdje u predzadnjoj vrtićkoj godini moj stariji pobrao je salmonelu i odsjedio 3 mjeseca doma, skupa sa mnom. Nije smio u vrtić, bio je dobro, ali nalazi stolice duuugo nisu bili ok.

U početku mu je bilo dobro, ali vrlo brzo je došao u zasićenje (jer mama je i doma silom prilika visila na računalu) i nakon neka 2-3 tjedna počeli su pritisci "A KAAAAD ću ja u vrtić? Ja bi se igrao s drugom djecom, ja bi k teti Sanji... blablabla..." A radi se o djetetu koje je u ranoj dobi imalo užasno tešku i dugotrajnu adaptaciju i koje nije lagano prihvatilo vrtić.

Zato mislim da je dosada debeli faktor, pogotovo kad dijete vidi da je mama doma ili slično. No, treba biti oprezan i ne prenagliti se oko odluke da se od vrtića odustane POGOTOVO NE U ZADNJE DVIJE SEZONE PRED ŠKOLU jer dijete mora postepeno prihvatiti činjenicu da svatko ima "svoj posao" odnosno svoja zaduženja.

Zaboravih reći - mlađi sin, koji je bio u jezičnoj grupi, NIKADA u svojih 6 godina jasličkog i vrtićkog staža nije rekao da bi ostao doma. Ni jedan jedini put! Ali njemu nije bilo dosadno.... I danas zna reći da bi se rado vratio u englesku grupu svojim tetama, čak i ako bi oko njega bila samo mala djeca.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Tua,
ja sam ostavila doma starije dijete kad se mlađe rodilo i tako mic po mic uopće nije išao u vrtić; nepopularno i ekscentrično, ali kod nas je tako. Bilo mi je bed voditi ga (vrtić je dosta daleko, nije mi zgodno), pakirati i bebu i njega, pa dolaziti opet - prekidati bebi san i sve to skupa (muž nepredvidvo i u nepredvidivim smjerovima radi, na njega nisam mogla računati). Sve u svemu ja sam bila zadovoljna, naviknuli su se jedno na drugo, igraju se skupa, našli smo zajednički jezik. Eto, može se i s bebom i drugim djetetom doma... Čisto da znaš - ako odlučio da ti je tlaka vodit malog - da ne bi bila jedina.. :)

---

ma kakvi jedina :mrgreen: nije da nije išao, al više nije nego što je.
J je bio predškolarac, rođen u petom mjesecu pa su mu svi prijatelji od lani otišli u školu. i bilo mu je strašno dosadno. ono, nije sad radio neke probleme, ako se mora ić u vrtić, išao je, ali mu se nije dalo. još su u njihovom vrtiću mješovite grupe što je super za mlađu djecu, al bome za ove starije, a on je bio najstariji, a naročito za predškolarce baš i nije tako super jer se tete jednostavno, od silnih malaca, ne stignu njima posvetiti. radne listove je sve riješio u prekonekoliko navrata.
uglavnom, ja nisam radila neku dramu radi njegove dosade, ne smatram da je dosada nešto tako strašno, no bila sam doma, pasalo mi je da smo skupa, tako da je svake prestupne išao u vrtić. nikad se ne bi sprtljali iz kuće prije devet i pol, deset, došli bi po njega oko 3.
znao mi je ujutro reći - mama, danas računaj na to da me vodiš u vrtić, kad bi mu dosadila i ja i beba M. :mrgreen:
uglavnom, to nam je bio lijepi period. istina, 6 godina je razlika pa s njim doma nisam imala nikakvih problema, i pasalo nam je svima tako.

AndrejaMa da li si ti kući ili radiš dok je on u vrtiću?
Dijete sigurno može osjetiti zasićenje, kao i mi na poslu, zna da li je mama kući dok je on u vrtiću, a može se i desiti neka situacija u vrtiću koja služi kao okidač za takvo djetovo ponašanje.
U svakom slučaju, petogodišnjak jako dobro razumije razloge zašto treba ići u vrtić, ako mu se to objasni. I naravno da mamine suze kod ostavljanja u vrtiću nimalo tu ne pomažu. Dakle, budi jasna u objašnjavanju razloga odlaska u vrtić i onoga što ga tamo čeka, razgovaraj sa odgajateljima, a redovito mu priušti i odmor kod kuće, u obitelji, da ne bude jedno od one djece koja su non stop u vrtiću.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Tua,
ja sam ostavila doma starije dijete kad se mlađe rodilo i tako mic po mic uopće nije išao u vrtić; nepopularno i ekscentrično, ali kod nas je tako. Bilo mi je bed voditi ga (vrtić je dosta daleko, nije mi zgodno), pakirati i bebu i njega, pa dolaziti opet - prekidati bebi san i sve to skupa (muž nepredvidvo i u nepredvidivim smjerovima radi, na njega nisam mogla računati). Sve u svemu ja sam bila zadovoljna, naviknuli su se jedno na drugo, igraju se skupa, našli smo zajednički jezik. Eto, može se i s bebom i drugim djetetom doma... Čisto da znaš - ako odlučio da ti je tlaka vodit malog - da ne bi bila jedina.. :)

---

To ti misliš ekscentrično i nepopularno. Gle, ovo što pišeš bilo bi mi ostvarenje sna. Ali stvarnost je drugačija i ako ga ispišem, neće ga htjeti opet primiti za pola godine. A mene posao čeka. I na jesen ih dvoje vodim :(

Stvarno je komplikacija vodit/odvodit ga, nije mi problem s njih 2 izorganizirat se, uživamo doma... Ali kad je već tako da stoji ta opcija vrtića, mislim da mu to može samo koristiti (tamo je od 8.30 do 14.30). Do trenutka kojeg upravo proživljavamo.

Sutra krećemo, vidjet ćemo kako će to proći.

Komentar njegove tete je da se odviknuo od dolaska, a vidim da i vi najčešće navodite dosadu i zasićenost kao uzroke. Nadam se da je to, a ne neka veća stvar.

Citiraj:

---

smrdljiva čarapa prvotno napisa

U svakom slučaju, petogodišnjak jako dobro razumije razloge zašto treba ići u vrtić, ako mu se to objasni. I naravno da mamine suze kod ostavljanja u vrtiću nimalo tu ne pomažu. Dakle, budi jasna u objašnjavanju razloga odlaska u vrtić i onoga što ga tamo čeka, razgovaraj sa odgajateljima, a redovito mu priušti i odmor kod kuće, u obitelji, da ne bude jedno od one djece koja su non stop u vrtiću.

---

x

Ja sam bila do prije koji dan na porodiljnom, A. je išao u vrtić. S vremena na vrijeme ostavila bih ga koji dan doma kad bih vidjela da mu je dosta vrtića. Ali smo se unaprijed dogovarali koliko će biti doma i kad će opet ići u vrtić. Inače, tu nisam popustljiva - vrtić je njegov "posao". Jer da sam krenula popuštati mu kad god je izjavio da neće u vrtić, natovarila bih si veliki problem.

Imali smo i mi takav dogovor. Dok je trajalo.
A i to što ja nisam načisto sa sobom ne olakšava situaciju.
Ali, evo, nakon jutrošnjeg urlanja po kući, otišao bez problema. Sljedeći tjedan ja radim, pa se nadam da će biti ok kad vidi da mi ne uživamo doma dok se on muči u vrtiću :)

Citiraj:

---

tua prvotno napisa

Imali smo i mi takav dogovor. Dok je trajalo.

---

U takvim situacijama ne popuštam: ako smo se dogovorili, tako mora biti. MM je skloniji popustiti kad ovaj krene tuliti, i zato mu A. radi stvari koje meni nikad nije ni pokušao. Mama je Gestapo :mrgreen:.

ajmee..to mi se nije desilo, naprotiv bio bi tuzan ako nije išao..

Evo mene ponovo nakon dužeg vremena.

Pitala si da li radim (smrdljiva čarapa).
Da, radim. Prije sam često znala biti odsutna po dan-dva, pa sam mislila -OK, to je problem. Otkad više ne putujem, stvari su se malo poboljšale. Za praznike smo bili skoro tri tjedna kod kuće, bili i u toplicama tri dana, proveli jaaaako puno vremana zajedno. U posljednje vrijeme ga u vrtić vodi tata, ja idem rano na posao, a onda ja idem po njih ranije. Tata stalno govorio - sve OK, malo se bunio, ali OK.....
A onda, od ovog tjedna ja ih vodila u vrtić....koje scene!!!!!
Krenuli su na klizanje, svaki dan, kupili novi skafander, baš se veselio....
Ponedjeljak, malo se bunio, ali otišao u grupu. Utorak, sav oduševljan klizanjem baš se veselio jer kao super mu ide (dobro rola), tete su ga pohvalile, treneri isto....dođemo u vrtić, presvučemo se, sve OK, ostavimo brata, krenemo prema grupi, kad one ne bi išao ni u vrtić, ni na klizanje, ali razloga konkretnog nema.
Razgovarala sam sa tetama (tete su stvarno drage i pristupačne), one su pokšavale pričati u više navrata i na više načina, ali on ne priča, iz njega je teško izvući informaciju što su radili ili kako je bilo u vrtiću. Ponekad se malo raspriča, kad nešto rade, ali vrlo,vrlo rijetko.
Više ne znam na koji način da mu pristupim i popričam s njim. Kako god krenem, on samo kaže - nije ništa, neću pričati o tome.
Tražila sam razgovor sa vrtičkom psihologicom, možda dobijem koristan savjet.....

i mi imamo problema s mlađom (idući mjesec 5 godina)
izmišlja razne bolesti jer ne voli ići u vrtić, nikad nije niti voljela ali je sa sestrom u grupi pa ide ipak nekako
ali kad seka na jesen krene u školu bojim se scenarija sličnih tvojima, AndrejaMa
javi što ti je rekla psihologica

I mene su zavitlavali kad sam bila popustljiva - mm nije imao tih problema. I danas klinci znaju da je često mene lakše pridobiti da ih pustim ostati budne 10 minuta dulje i sl. Teško je to, ali ja sam svjesna da je to MOJ problem, a ne njihov. Treba biti dosljedan (i otrpiti kritike ili cirkus) pa je odmah bolje. Nažalost, ne uspije mi uvijek i klinci to znaju, pa ponekad koriste.

ni moj nije išao u vrtić kad je seka bila beba, skoro čitavu godinu, ko ifin.

nego inače obožava ići u vrtić
prošli tjedan je bio bolestan
ovaj mu je onda došla baka malo
i jučer je plakao baki da ona ne ide doma jer on neće u vrtić u pon
sjetim se sebe kad sam na bolovanju. A volim ići na posao, više nego čuliti besposlena doma.
I kad skužim trenutak da s bolovanja treba krenut radit nakon tjedan dana.
osjećam se kao da nikad nisam radila.
Kao da treba otić na novi posao. Stres totalni.
Mislim da bi i njima trebalo priznat da im treba adaptacija kad ih nešto izbaci iz rutine.
Nebi ja odmah tražila tu neke velike probleme.

Ako mu se samo ne da, ni ja tu ne bih radila veliki problem. Ni mom velikom se jedno vrijeme "nije dalo" i bilo mu je dosadno, ali ja bih mu samo rekla da se ni meni ne da na posao ali moram. Srećom, to razdoblje je prošlo.
Andreja, F. je baš jučer bio tužan i nije htio ići jer su ga na klizanju pretekli i M. i L., L. ga je čak i gurnuo pa je pao (naravno, u slučajnom laktarenju). Ali sve je to dio odrastanja, i ja sam tužna kad su oni tužni ili nezadovoljni, no uvijek mislim - to nisu velike stvari, hvala Bogu da ih nitko ne ugnjetava ili maltretira, a to što im se povremeno nešto ne da, ah, Bože moj.

Nego, ima li A. neku posebnu igru ili nešto što doma jako voli, a u vrtiću to nema? Pa da ponese to sa sobom u vrtić.

i moja cura kad je imala 5 i pol više nije htjela u do tad obožavani vrtić. izlike su bile raznorazne, pa do otvorenog protivljenja jer je njoj u vrtiću dosadnooooo.
ja sam imala mogućnost da ne ide na spavanje, pa bi je pokupila u 12 poslije ručka, tako smo išli praktički polovicu zadnje godine. sad ide u školu i žali za vrtićem, i govori kako joj je tamo bilo lijepo i suza joj u oku kad se sjeti teta i društva :heart:.
ne znam da li tvoj malac ima neka neugodna iskustva pa se boji, il mu je jednostavno dosadno? što kaže psiholog vrtićki?

Ma ispada da nije uopće problem klizanje, nego jednostavno mora imati "nešto", neki razlog da ne ide u vrtić. Nitko ga ne tjera ne klizanje, čak sam rekla teti da ne mora ići na klizanje, ali kaže teta (a i on) da bi on ipak išao na klizanje i nikakvih problema nije bilo.

Kod kuće se igra sa raznim igrama, obožava Monopoli (i to onaj pravi, ne dječje inačice), voli lego ("sitni") i obožava rezati, crtati, lijepiti i sl. Od papira radi čuda. Cijelu vatrogasnu opremu napravio je sam (uključivo aparat za gašenje, kapu, rukavice, čizme... sa svim detaljima. Papira nikad dovoljno. Mislim da problem leži negdje dublje...svaki put kad dođem po njega u vrtić, on se s nekim igra, nešto radi, čak ni ne trči odmah k meni (vidi me kad dođem kroz staklena vrata, ali mi mahne da idem prvo po Petra), čak ga ponekad moram pričekati da on "završi nešto".

Nešto je tu čudno...

aha, sad vidim da ćeš tek ići na razgovor. javi kako je bilo!

Mi smo imali taj problem prošle godine sa 4 godine.
JA sam bila doma na čuvanju trudnoće pa sam rodila.
Uglavnom je on to znao i nije mu se dalo pa smo imali borbe nekih tjedan dana oko odlaska u vrtić.
On je plakao i ja sa njim , tada su mi divljali hormoni.
Čak su me tete pitale jel smo imali smrtni slučaj, ma ja velim ma ne ja trudna pa me šusa svako malo neki klinac.
Da bi skužil da je njemu koma spavanje ili ti odmaranje.
E sad ove godine kad je krenuo nema tog spavanja i sad mu je super i bez problema ide.
Jedino danas smo imali scenu nije htio pa je plakao.
Jučer smo se šišali pa nemam pojima kaj mu se desilo kao da neće da ga prijatelji vide ošišanog, a frizura je ok.
Malo smo se popričali i ajde uspio je pregrmiti i ušao.
Eto imaju oni svoje neke mučke i faze, pa bi pa nebi u biti ni oni ne znaju sami.

Prijavljujem poboljšanje situacije.
Prošlog sam tjedna razgovarala sa ravnateljicom vrtića i zatražila da vrtićka psihologica razgovara s njim ili zajedno da sjednemo. Inače je kod nas u vrtić procedura vrlo ležerna. Teta (psiholog ili logoped) dođe u grupu, porazgovara sa svima, poigraju se, tada teta pozove nekoliko djece na razgovor za jedan stol, pa onda pokuša ispitati situacijeu pa tek tada pozove na samo djete ili čak više djece pojedinačno da se netkone bi osjećao "prozvan". Sistem je super.
I tako teta ravnateljica kaže meni da će ona popričati prvo s njim, pa će onda uputiti psihologicu. Jučer kaže meni teta koja nije u njihovoj grupi ali je u dežurstvu, da su pričali sa M. i da su sedogovorili da neće više plakati. I eto, moje djete već par dana odlazi u vrtić bez plakanja.
teta ravnateljica je poručila da za sada pričekamo još koji dan pa će me onda pozvati na razgovor, da vidimo je li se stanje smirilo te da me obavjesti o eventualnim razlozima reakcija.
Eto.... možda je stvarno samo neka faza bez nekog posebnog razloga....
ili bi trebala pokušati istražiti razlog??
Nisam sigurna je li pametno puno čačkati.

Evo nas, ponovo sve isto.
Osim što smo sada šestogodišnjaci.

Plač kao ovih par dana nikada nije bio. To je jecanje, plač iz dubine duše. I počinje već jutarnjim buđenjem i pitanjem - mama, je li i danas idemo u vrtić?
Nismo bili više od dva mjeseca u vrtiću (Bolest), prvih dva tjedna bilo je super, sada - plač. Drži me grčevito za ruku i plače, plače....mama dođi brzo, nemoj ni ići, mama ja nebi u vrtiću bio,.....
Pokušala sam doznati razlog, nije ništa kaže. Dosadno mu....malo ih je, ali to su djeca koju zna, tete iste.....
Ne znam, baš sam žalosna....

Andreja, a da proba tm odvesti M. nekamo na sladoled ili bilo kakav izlazak, pa da proba on izvući nešto iz Mateja, u "muškom" razgovoru? Kad već tebi ne uspijeva, možda treba promijeniti pristup...
Iako, baš mi je to neobično, kad dođem u vrtić, tvoj M. je uvijek zaigran i veseo...

Problem je samo to jutarnje odvajanje...
Prije je to bilo samo na vratima sobe, međutim sada počinje već ujutro prilikom buđenje...
Poslije se on smiri i obično traži da se još malo poigra kad dođemo po njega, ali ujutro... suza suzu goni....
Evo danas, počelo već sa buđenjem, pa u kupaoni, pa u autu... onda odjednom kaže - nemojte doći brzo, da se stignem poigrati.... a kad smo došli do vrtića... plač i - dođi odmah poslije ručka....
On stralno ponavlja da mu je dosadno...
Pokušat ću MMa polati u "akciju".... međutim MM ima drugačije mišljenje od mene o tome, tako da nisam sigurna koliko će zaista pomoći.

Andreja, ja evo ispraćam drugo dijete iz vrtića, i s obojicom je bilo isto. Da ih ujutro pitaš, skoro nikad ne bi izabrali vrtić. Kad dođeš po njih, onda je "čekaj još malo" - uvijek se super zabavljaju. Obojica su imala periode plača kod jutarnjeg razdvajanja, čak i u predškolskoj godini. D. kaže da mu toliko falim da ga od toga boli želudac. To su zapravo kratke epizode takvih emocija tokom jutra, ali njemu se ujutro čini da će mu takav biti čitav dan. Razgovaramo puno o tome, rekla sam mu da ode teti kad se tako osjeća (tete su prisne s djecom, grle i maze koliko kome treba), objasnila tetama kako mu je i malo pomalo biva bolje. Ipak, sad nakon posjeta rođaka, malo izbivanja iz vrtića i ljetnog raspašoja, opet je bilo isto. Njega svladaju emocije i tek se uči s njima nositi.
Možda je slično i s tvojim sinom?

Kakvi ima TM mišljenje o tome? Muški obično gledaju takve stvari "jednostavnije", a na kraju ispadne da su takva rješenja najbolja.

Popričaj s tetama onak probaj malo čavrljati s njima, možda se nešto zbiva među kikićima, što se na prvi pogleda čini nevažanim a njemu je baš koma i ne zna ispričati. Često kad sam bezveze čavlrjala s tetama ispričale su mi hrpu stvari koje su sve skupa bile dosta važne, a kad bi hi pitala da li se nešto događa bilo bi "ne, sve je u redu. Naravno da se nešto strašno događa da bi vas zvale" a opet ponekad se skupi puno sitnica ili se poklope neke faze i doma i u vrtiću i tako pa treba malo više truda da se slože puzzle. Inače meni nije čudno da se nekom petogodišnjaku ne ide uvijek u vrtić. Pa ni odraslima se uvijek ne ide tamo gdje moraju, a kamoli malim glavicama. Možda možete jedna vikend odgoditi sve obaveze i samo puniti baterije na miru, ako već preko tjedna nema te opcije, možda bi se micek samo malo više mazio. Samo ideja...

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Tua,
ja sam ostavila doma starije dijete kad se mlađe rodilo i tako mic po mic uopće nije išao u vrtić; nepopularno i ekscentrično, ali kod nas je tako. Bilo mi je bed voditi ga (vrtić je dosta daleko, nije mi zgodno), pakirati i bebu i njega, pa dolaziti opet - prekidati bebi san i sve to skupa (muž nepredvidvo i u nepredvidivim smjerovima radi, na njega nisam mogla računati). Sve u svemu ja sam bila zadovoljna, naviknuli su se jedno na drugo, igraju se skupa, našli smo zajednički jezik. Eto, može se i s bebom i drugim djetetom doma... Čisto da znaš - ako odlučio da ti je tlaka vodit malog - da ne bi bila jedina.. :)

---

E da i moji su bili zajedno doma do treće godine niš im nije falilo. Nije vrtić obavezan, barem za sad