jos jedan bebac na Sv.Duhu
Iako imamo vec sedam tjedana javljamo se kao utjeha svim mamama koje porod tek ocekuje. Kako sam ja bila i ostala najveca kukavica na svijetu sto se tice bolnica, doktora, krvi, tolerancije boli...a prezivjela sam porod nadam se da ce ohrabriti sve one koje tek ocekuje.
Prije tocno sedam tjedana, u 36. tj. trudnoce gledajuci dnevnik osjetila sam da je nesto puknulo. Istog trena sam znala da je vodenjak jer me taj dan sarafilo vise nego inace. Relativno smireno sam MMu (koji je sjedio do mene) obrazlozila da je pukao vodenjak i da je KRENULO.
Sada vec vidno uzbudena (popila sam odmah Normabel) presvlacim se, stavljam ulozak jer curi u mlazovima i provjeravam da li je dokumentacija u torbi. MM grabi torbu i krecemo u auto. MM vozi ko lud iako ga opetovano upozoravam da ne bum odmah rodila da je ipak bitnije da stignemo zivi. Cak se parkiramo relativno daleko od ulaza na ginekologiju jer osjecam se dobro, trudovi vrlo neredoviti i slabi pa odlucih malo protegnuti noge misleci valjda ce pomoci da se brze otvaram. Penjemo se u rodiliste, zvonimo i slijede pregledi, mjerenje tlaka, temperature, CTG... i nalaz porazavajuci, samo prst otvorena (kao i prije tjedan dana na redovitom pregledu) i kazu nista do jutra. Presvlacim se u pidamicu i izlazim u hodnik malo procakulat sa MMom i dakako uzet torbu sa opremom za cijelomjesecni boravak u bolnici. Kratko odlucujemo da li da ide doma pa se vrati ujutro ili ce spavati u autu i razborito odlucimo ovo drugo. Grabim torbu, ulazim u predradaonu i smjestam se na jedan krevet. Do mene zena koja je tu od 17.00 h i vec poprilicno stenje a veli isto samo prst otvorena. Da ne duljim do 1.00 nista se nije bitno dogadalo. Slabe, vrlo neredovite kontrakcije koje sam bez problema savladavala. Dobro sam se nadopisivala sa obitelji, frendicama...kad dr. Gouda odluci pregledati stanje stvari. Veli tek 2 prsta jos cekati, bar do jutra nista. Javljam MMu koji se udobno smjestio na zadnjem sjedalu auta ispred bolnice i on srecom odluci ostati jer je sada sve krenulo. U 1.30 posalju me na brijanje i daju mi klizmu. Nakon sto sam neprekidno boravila na WCu 20tak minuta uz uzasne bolove za koje sam poslje skuzila da su bile kontrakcije vracam se na krevet jer vise nisam mogla stajati nad WC skoljkom. I odjednom se derem da vise ne mogu i nek daju bilo sta protiv bolova. Sestra je bas ubola iglu i ja se derem da zovu doktora jer imam poriv za tiskanjem. Svi se bedasto osmjehnu i jos jednom provjere da sam prvorotkinja no dr. Gouda ipak ljubazno pregledava i u cudu konstatira da sam skroz otvorena. Jedva zovem MMa koji trci iz auta, ja ne znam kako oteturam do boksa, jedva se popnem na stol i vec tiskam...Dakako 100 puta zicam babicu da mi ne radi epiziotomiju jer sam se mazala Weledinim uljem za medicu. Nakon nekih 10tak minuta tiskanja iz PETNIH ZILA istisnuh ja malo stvorenjce 2900g, 49 cm dugacko. Na zalost nije odmah proplakao, prvi apgar 8 pa sam se prepala i zao mi je sto nisam mogla uzivati u tom trenutku no kada se malisa proderao sve je bilo ok.
Moram priznati da mi je istiskivanje posteljice bilo prilicno neugodno no malisa mi je bio u rukama pa sam sve izdrzala. Zaradila sam samo dva povrsinska sava (malo popucala) no sve u svemu izbjegla sam epiziotomiju sto mi je bila najveca bojazan.
Veliko hvala babici Stefici koja je bila izvrsna!
Boravak na odjelu super, samo si organizirajte da vam netko svaki dan donosi nekaj za dorucak jer ja od kruha i putra nemrem zivjeti!)MM mi je dan prije donio neka peciv sa sirom da imam za slijedece jutro)
Nakon svladavanja dojenja koje je bilo poprilicno mukotrpno sada uzivamo.
I jos jednom, ak sam ja prezivjela (najplasljivija na svijetu) s pozitivnim iskustvom stvarno nije tak strasno!!!
