Citiraj:
Kako smo se lijepo izlijecili – prica sa zapadne strane
Veselili smo se tom putovanju. Desetak dana u krajolicima gornje Bavarske planirali smo provesti u setnjama uz jezera, sanjkanju i uzivanju sto kao obitelj konacno imamo priliku – biti zajedno. Putovanje autom je kao i uvijek do sada proteklo brzo i mirno. Ana je u svojoj autosjedalici prespavala veci dio puta, a ostalo vrijeme listala slikovnice.
Baka i djeda su nas docekali s velikim odusevljenjem, obilnim objedom i hrpom neispricanih prica. Odmor je mogao zapoceti.
Sutradan popodne, Ana se po prvi put javila placem - bez glasa. Zvucala je kao netko tko je pjevao i ludovao cijelu noc, pa ujutro ne moze ni guknuti. Navecer sam joj izmjerila temperaturu – bila je nesto iznad 38. Zabrinula sam se. Moje malo sunce nikada u svojih 11 mjeseci zivota nije bilo bolesno ni dana. Sutradan joj se glas vratio, temperature opet nije bilo i sve je izgledalo normalno. Nazalost – tek nakratko.
Tijekom sljedeca dva dana temperatura se opet popela na vrijednosti preko 38. Pojavio se zvuk zvizdanja u prsima, disala je sve kracim udasima i sve je vise kunjala na mojim rukama. Nakon sto uobicajeni nacini snizavanja (sirup, oblozi) vise nisu imali ucinka, a malena svakim danom izgledala sve klonulije i pospanije, odlucili smo otici k pedijatru da nam da kakav savjet i hitno se uputiti kuci.
I danas pamtim oslikane sarene zidove cekaonice, drvene eko-igracke po podu, stolove i klupice primjerene malim pacijentima. Gospodja na prijemu je pogledom na moju, tada vec potpuno klonulu djevojcicu, procijenila da smo hitni slucaj i preko reda nas uputila u ordinaciju. Nije pitala ni tko smo, ni odakle smo, ni tko ce platiti pregled. Lijecnik je bio izuzetno ljubazan, s puno paznje je pregledao Anu te je, nakon sto je ustanovio da ima opasno smanjenu koncentraciju kisika u krvi i tkivima, objasnio da je stanje vrlo ozbiljno i da ona MORA hitno u bolnicu. Osobno je pozvao kola hitne pomoci, stavio Ani maskicu s kisikom preko lica, zamotao je u pelerinu i na svojim je rukama iznio iz ordinacije i unio u kola hitne pomoci. Suprug i ja smo bili nijemi od straha i tuge, no paznja i briga lijecnika prema nasoj djevojcici cinili su nas mirnijima.
Tek nekoliko dana kasnije postala sam svjesna da je taj, posve slucajno odabrani pedijatar, ostavio sve ostale pacijente u svojoj ordinaciji da bi bio uz nas u kolima hitne pomoci i otpratio nas do djecjeg odjela u bolnici. Na odlasku mi je stisnuo ruku i uz osmjeh rekao: "Gospodjo, ne bojte se, vjerujem da ce sve biti u redu!"
Ani su i u bolnici od samog pocetka pruzili svu mogucu skrb i paznju. Polegli su je u krevetic, pregledali, izvadili joj krv, stavili je na infuziju, uspjeli skinuti temperaturu, prikljucili na monitor koji je pokazivao EKG, puls i koncentraciju kisika u krvi i tkivima. Obavili smo i rendgen pluca. Ja se ni trena nisam morala odvojiti od nje i cijelo vrijeme sam je drzala za rucicu i mazila. Lijecnicu je sve zanimalo: kada je rodjena, s kojom kilazom, njezino opce dosadasnje stanje, dosadasnji lijecnicki pregledi, bolesti, navike, prehrana. Objasnila mi je da je u interesu sto boljeg i brzeg oporavka djeteta da i ja ostanem s njom u bolnici, da vodim brigu da sto manje place kako ne bi zamarala i trosila snagu. Nakon nekoliko dana ispunjenih brigom i tugom, konacno sam osjetila veliko olaksanje. I mozda nevjerojatno zvuci, ali - bila sam sretna, istinski sretna. Mogla sam njegovati svoje bolesno dijete uz pomoc dobrog, strucnog i vrlo pazljivog osoblja bolnice. Osobito mi je puno znacilo i sto mi objasnjavaju svaki postupak, svaku primjenu lijekova i opcenito sve sto me u bilo kojem trenutku zanimalo u vezi lijecenja moga djeteta. Bila sam im iskreno zahvalna jer je to bio prvi put da sam u bolnici znala ono najvaznije – sto se dogadja, sto rade i zasto.
Ana je prema dijagnozi imala tesku upalu pluca i akutni bronhiolitis. Bolest je, prema rijecima lijecnice, bila teska, ali nas boravak u bolnici protekao je zaista mirno i ugodno. Mozda zvuci nevjerojatno, ali ostala su mi zaista lijepa sjecanja na te dane i uvjerena sam da bi i moja djevojcica rekla to isto samo da zna govoriti.
Evo nekoliko lijepih crtica iz naseg bolnickog zivota:
Smjestili su nas u sobu s jos tri mala bolesnika iste ili slicnih dijagnoza. To se poslije pokazalo jako prakticnim jer su svi malisani u sobi imali slicnu ili gotovo jednaku terapiju. Uz svaki djecji krevetic se nalazio sklopivi krevet za roditelja, a kasnije sam se uvjerila da se na cijelom djecjem odjelu nalazi prakticno isti broj odraslih koliko je i malih pacijenata. Svako dijete imalo je uz sebe 24 sata dnevno majku, oca, baku ili koju drugu dragu osobu koja se brinula o djetetu. Tek kasnije sam postala svjesna da za tih sedam dana na djecjem odjelu u bolnici zapravo i nisam cula djecji plac.
Bilo mi je predivno sto sam imala priliku za Anu brinuti na gotovo jednak nacin kao sto bih i kod kuce. Presvlacila sam je, dojila, mazila, igrala se s njom, davala joj sirup u tocno odredjeno vrijeme, uspavljivala je. Ljubazne sestre su me samo dolazile podsjetiti kad treba izmjeriti temperaturu, dati lijek, donosile nam pelene i dnevne obroke, mijenjale boce s infuzijom ili antibiotikom i opcenito bile uvijek na raspolaganju za bilo kakav zahtjev ili informaciju.
Sad mi pada napamet kako sam se nakon prvih nekoliko mirnih sati naseg boravka u bolnici neugodno iznenadila i jako preplasila kada je Anin monitor prvi put aktivirao alarm i kad se upalilo zmirkajuce kontrolno crveno svjetlo. Uplasila sam se da nesto nije u redu s njezinim zdravstvenim stanjem, ali mi je medicinska sestra ljubazno objasnila da kad god dijete intenzivnije mice rucicom, moze doci do smetnji u radu monitora i da je to razlog aktiviranja alarma. Nakon sto se isti alarm pojavio jos barem 20 puta istoga dana, sestra me zamolila da ubuduce sama iskljucim alarm, nanovo ukljucim monitor, objasnila mi na koje brojke i pokazatelje inace moram paziti, te u kojem slucaju obavezno moram pozvati lijecnika.
U kasnijim danima, znalo se dogadjati da se i infuzomat javi alarmom zbog smetnji koje je uzrokovala Ana veselo mlatarajuci rucicom na koju je bila prikljucena infuzija. No, sestre su uvijek jednako ljubazno i s osmjehom resetirale aparat koristeci svaku priliku da joj se obrate pokusavajuci izmamiti koji skrti mali krezubi osmjeh. Da dodam, rucica na kojoj je Ani bila uvedena infuzija bila je potpuno zamotana u zavoj. Ma koliko slinila i grickala zavoj, ma koliko mlatila rukom, moja je djevojcica, za cijelo vrijeme boravka u bolnici nije uspjela iscupati.
Kako Ana nikako nije htjela biti u djecjem kreveticu, cijelo smo vrijeme zapravo dijelile moj krevet. Lijecnica nam je na jednoj viziti rekla da nema nista protiv da lezimo zajedno na krevetu, da joj je zao sto nam ne moze ponuditi siri krevet, ali me i upozorila da dobro pazim na cjevcicu od infuzije i ostale zice koje su izvirivale ispod Anine robice.
Buduci je gotovo cijelo vrijeme odbijala jesti, s osobitim ponosom mogu reci da je bolnicke dane prezivjela samo od - dojenja. Sretna sam sto sam joj to mogla omoguciti. No, bez obzira na to sto je odbijala svaku drugu hranu, sestre su me svaki dan nanovo pitale sto zelim da joj pripreme za obrok. Dobile bismo sve sto sam zatrazila, pa bila to banana, jabuka, vocni jogurt od jagode, integralno pecivo sa malo svjezeg sira ili pahuljice na rizinom mlijeku.
Kada se nakon nekoliko dana Anino opce stanje bitno popravilo, bilo mi je vrlo tesko zadrzati je u kreveticu. Htjela se kretati, puzati, hodati i krevetic joj je za te aktivnosti bio premalen. Buduci da ni pracenje razine kisika, EKG-a i pulsa vise nije bilo potrebno, Anu su skinuli s monitora. Predahnula sam jer je to za mene u prakticnom smislu znacilo brigu o nekoliko zica manje i svakako vecu slobodu kretanja za obje. Ostao nam je samo stalak na kotacicima s infuzomatom kojeg smo do zadnjeg dana gurale ispred sebe i setale bolnicom uzduz i poprijeko. Sve cesce smo boravile i u kutku s igrackama i slikovnicama koji se nalazio u jednom dijelu hodnika i druzile se s ostalim malim pacijentima.
Pisuci o ovom lijepom iskustvu (ako bolest djeteta uopce moze biti – lijepo iskustvo), nije mi namjera kritizirati postojece stanje u nasim djecjim bolnicama, ni zdravstveni sustav u Hrvatskoj, ni ljude koji u njemu rade.
Zelja mi je samo iz prve ruke prenijeti osjecaje jedne majke cije se dijete stjecajem prilika moralo lijeciti od ozbiljne bolesti u bolnici jedne zemlje sa "zapadne strane", i iz iskustva potvrditi da nekoliko lijepih, ljudskih, jednostavnih i nadasve, djeci posvecenih postupaka i rjesenja, u bolnicama mogu sasvim utisati plac bolesnog malisana i umiriti srca uplasenih roditelja.
GoranaVF
