Može li se "oguglati" na djecu?
SITUACIJA 1.
Jučer M. i ja na dječjem igralištu. Malo dalje od nas mama dvogodišnjaka, a koja radi kao odgajateljica u vrtiću. Igraju se loptom.
Dolaze dvije klinke, sestrice, oko 6 i 8 godina (koje su, btw, dolazeći prokometirale kako su na igralištu samo bebe što je dosadno :lol:) i krenu se ljuljati. No, nisu sjele nego stale na ljulje.
Prvo što sam pomisla, je*emu, ja sam maloprije sjedila s M. na toj ljulji, ali se odmah sjetim da sam i ja isto radila u njihovoj dobi.
Mlađa se fest zaljuljala i mislim si ja, baš je spretna.
Idući trenutak maloj su se zapetljale nogice u lance (u one trokute sa strane) i pala je dolje s tim da je zapravo visila, a jedna nogica je i dalje bila u lancima.
U prvi trenutak sam samo zinula, ostala sam šokirana, a u drugom sam trenutku trčala s M. u naručju preko igrališta jer sam se uplašila da dijete nije udarilo glavu, slomilo ili bar uganulo nogu.
Žena s početka priče, odgojiteljica, jelte, stajala je dva metra od ljuljačke i komentirala: Nije joj ništa. i Eto vidiš kako je to opasno!
Ja sam ispitivala malu je li joj dobro, boli li ju što, hoće li maramicu (oči su joj bile pune suza, ali nije plakala) i onda joj tek rekla da je premala da bi to radila.
Ona mama se pokupila i otišla (ja sam ju nenamjerno ignorirala jer sam se fokusirala na klinku).
SITUACIJA2:
Samo ću kratko jer sam o ovome pisala na temi o hospitalizaciji djece.
Imam poznanicu koja radi na pedijatriji, a s kojom sam se posvađala čim smo se upoznale jer je ovako opisala jednu svoju radnu noć:
"Ma, došao nam je neki mali, ima opekline (ne znam sad kojeg) stupnja, vrištao je i trgenjao cijelu noć. Morali smo ga vezati. Kasnije se i popišao. Ma užas." (drama i uvrtanje nosom).
Pitam ja, koliko je dijete staro, a ona će hladno: Tri godine.
Na to sam zamračila i rekla joj nek si zamisli kako je tom djetetu na što je ona rekla da je oguglala pa sam joj rekla da bi trebala promijeniti posao. Ne moram ni pričati što je dalje uslijedilo.
E sad, čitam danas članak o empatiji u Sensi (neki stari broj) u kojem se govori o tome kako su neki ljudi manje, a neki više empatični.
Dobro, različiti smo, ali nikako mi nije jasno kako ljudi mogu biti manje ili više empatični prema djeci.
Ja znam da sam ja empatična možda i previše što nekada možda i nije dobro, prvenstveno za mene (srećom, veliki sam pozitivac pa me ono što me jako rastuži ne drži dugo), ali kako netko može biti tako hladan prema maloj djeci?
Voljela bih da se jave žene koje rade s malom djecom i kažu, prestane li te zaista nakon nekog vremena dirati tuđa bol, tuga, žalost...
