Kada sam na samu Novu godinu 2008. ugledala dvije plave crtice, o trudnoci, porodu i dojenju znala sam samo najosnovnije. Znala sam da cu morati ici kod ginekologa na redovite preglede i ultrazvuke, znala sam da se radja u bolnici i mislila sam da se dojenje dogodi samo od sebe jednom kad se beba rodi. Nisam znala da me ceka nevjerojatno putovanje tijekom kojega cu doci do iznenadjujucih spoznaja i otkriti novu dimenziju sebe.
Buduci da sam se tijekom prve trudnoce preselila u Varazdin, bilo je logicno planirati porod u tamnosnjem rodilistu. Tako smo i muz i ja krenuli na trudnicki tecaj u bolnicu gdje smo culi puno toga o prirodnom porodu i bili smo skloni toj varijanti. Trudnoca je bila uredna, bez komplikacija, pocetno vodjena u poliklinici Vili u Zagrebu, a zatim je brigu o meni i bebi preuzeo dr Jukic u Varazdinskoj bolnici. Bilo je to prvo iznenadjenje, jer se do tada nisam imala prilike susresti s takvim doktorom - uvijek dobro raspolozenim i nasmijanim, spremnim odgovoriti na sve nedoumice i pitanja. Uglavnom, dan D po zadnjoj menstruaciji odredjen je za 1. rujna.
Bio je to ponedjeljak. U 6 ujutro pukao je vodenjak i ja sam se, po peesu uputila u bolnicu. Jer, poznato je da kad pukne vodenjak, treba odmah krenuti u rodiliste. Tamo su me zaprimili, klistirali i obrijali - nisam imala nista protiv. Prve sam trudove osjetila pod tusem, oko 10.30. CTG u radjaoni svjedocio je o njihovoj slabashnosti i primaljama je bilo jasno da nas ceka dugi, dugi dan. Pustili su me na miru, mene i muza i primalje i doktori, a ja sam se priljepila za krevet i cekala da se nesto pokrene. U 18 sati dosao me pregledati lijecnik (meni nepoznat, a kao sto je uobicajeno u nasim bolnicama, nije se imao potrebu predstaviti) i konstatirao da porod ne napreduje te da treba dati drip. Ja sam to odbila, nasto je on komentirao da cu se onda poradjati do prekosutra i da ce ga on ipak ordinirati, pa nek ja jos razmislim - nek mi sestre uvedu infuziju i puste glukozu, a ako jos uvijek ne budem htjela drip nakon sto infuzija istekne, nek naglasim. Nakon toga, trudovi se naglo pojacavaju i ja govorim sestri da definitivno necu i ne trebam drip. Ona me gleda i kaze Ali gospodjo, vec ste ga dobili. Doktor vam je prepisao i nesto za bolove, zelite li? I tako ja uzimam i Dolantin, koji u vrlo kratkom roku preuzima kontrolu nad mojom svijesti - vise se nicega ne sjecam. Ne znam kako sam dospjela s kreveta na stol, ne znam kako je tekao izgon, ne sjecam se zvuka placa svoje bebe. Jedino kroz maglu pamtim bol od epiziotomije koju sam takodjer odbijala (prema rijecima svjedoka:-). Moje prvo sjecanje jest kako u kolicima, s bebom u narucju - idem u sobu na odjel. Boravak u bolnici pamtim kao posebno negativno iskustvo - neljubazno osoblje, izuzetno uspavana beba (vjerojatno posljedica Dolantina), proplakane noci.. Uglavnom, nesto cega se nerado sjecam. A dojenje, koje sam toliko zeljela, uspjeli smo na srecu uspostaviti - i to ne zaslugom bolnickog osoblja, nego moje prekrasne patronazne koja je u nas projekt dojenja ulozila jedan cijeli radni dan.
I tako prodje godina dana, dogodi se druga trudnoca, planirana i zeljena. Ali ovaj put sam odlucila da ce biti drugacije. I to je zapravo tema ove moje price s poroda.
Trudnocu sam zeljela kontrolirati s cim manje intervencija, vaginalnih pregleda i ultrazvuka. Svjesno sam radila velike razmake izmedju pregleda i trudila se obavljati samo one koje sam smatrala nuznima i bitnima.. Ukoliko se odlucim na jos koju trudnocu, voljela bi da ih bude jos manje nego ovaj put, ali relativno sam zadovoljna: u odnosu na prvu trudnocu kad sam imala 15 pregleda - svaki s vaginalnim pregledom i ultrazvukom, u ovoj sam ih trudnoci obavila 9 od kojih su neki bili samo ultrazvucni, a vaginalnih sam pregleda imala tek nekoliko. Puno sam citala - Odentov Preporod radjanja sam prozvakala nekoliko puta. Inspirirala sam se pricama o prirodnim porodima na ovom forumu. Gledala sam BIrth stories - kanadske dokumentarce o porodima koji u svakoj epizodi prikazu barem jedan prirodan i/ili kucni porod. Razgovarala sam s primaljama koje zagovaraju prirodne nacine radjanja. Izradila sam plan poroda i tocno sam znala sto zelim a sto ne. A htjela sam cim dulje ostati kod kuce, odraditi sto vise sama i doci u bolnicu na grand finale. Nadala sam se izgonu na stolcicu.
Beba je kasnila 6 dana u odnosu na termin po zadnjoj menstruaciji. Dosao je i ultrazvucno odredjeni termin, a nije se dogadjalo bas nista sto bi upucivalo na to da ce porod uskoro krenuti. Cak sam pristala i na amnioskopiju jer sam se ponadala da bi to moglo potaknuti porod - krenule su vrucine, postalo mi je jako tesko, telefoni su zvonili s upitima Pa zar jos nisam rodila, hvatala me nervoza i samo sam htjela da se trudnoca dovrsi. I u takvoj je atmosferi protekao i 25.06., petak, termin po ultrazvuku.
Otisla sam spavati rano, oko 22 sata. Posljednjih sam tjedana jako lose spavala, mucila me zgaravica i cesti odlasci na wc. I zacudo, zaspala sam relativno brzo. Probudila sam se u neko doba noci i osjetila bol. Bila je nekako intenzivnija od laznjaka koje sam imala u zadnje vrijeme, ali jos uvijek je bila dovoljno slaba da je ignoriram i odlucim ne probuditi muza. Umjesto toga sam otisla do wca i na povratku opet osjetila istu stvar. Tumarala sam po mracnoj sobi u pokusaju da nadjem mobitel i pogledam koliko je sati i time probudila supruga koji me obavijestio da su nam telefoni u susjednoj sobi. Na putu do tamo jos jednom se javila ona ista bol - Cini se da je krenulo kazem muzu. On mi govori da ce jos malo spavati, a ja neka ga obavijestim kad i ako se trudovi pojacaju.
Lezim u krevetu i gledam na sat. 3 u noci. Opet trud, boli malo jace, ali i dalje podnosljivo. Muz se budi, uzima mobitel i mjeri trudove. Pravilni su, dolaze na 3 minute i traju 40 sekundi. Idemo u bolnicu, pita me, a ja odgovaram da nema potrebe. Ne boli me jako, porod je tek poceo i trudovi jos mogu trajati satima. Odlazim na wc, cistim se i na povratku u krevet ostajem na hodniku, ne mogu se pomaknuti. Trudovi su bolniji, ali i dalje podnosljivi. Zauzimam polozaj na koljenima i rukama na krevetu i odradjujem ih. Muz opet pita hocemo li krenuti, ali ja i dalje nisam spremna. Boli me, ali nije grozno, na neki je nacin lijepo. Pjevusim i ljuljam se u trudu, tako mi je lakse. Izmedju trudova sam skroz lucidna, normalno komuniciram, drago mi je da je muz kraj mene, pase mi njegovo drustvo i potpora.
U 3.30 osjecam potrebu za odlaskom na wc na kraju svakog truda. Muz mi govori kako misli da to nije wc, te da bismo stvarno trebali krenuti. Ja se slazem i velim da bi trebala neku odjecu, ali vise se nisam u stanju skoncentrirati i reci sto mi tocno treba. U trudu vicem da moram malo potisnuti, da mi bude lakse. Kazem da nisam sigurna hocu li moci do auta, a muz me ohrabruje, kaze da cu uspjeti, da odradim jos jedan trud pa krecemo.
3.45 gubim kontrolu, vicem, urlam - boli me, tjera na tiskanje, nemam nadzor nad fizioloskim funkcijama i to me uzrujava. Muz dolazi s lavorom i pere me, podmece rucnike pod mene. U iducem trudu puca vodenjak, a muz me obavjestava da vidi glavicu. Bolnica otpada, morat cemo to odraditi sami, u spavacoj sobi na krevetu.
4 sata, ali vise niti ne znamo koliko je sati, vrijeme je potpuno izgubilo znacaj. Vicem da me pece, jako pece. Vise ne osjecam nikakve bolove, samo pecenje i nagon za tiskanjem. Kroz glavu mi prolazi misao da bi trebala sici s kreveta i postaviti se u cucanj, ali ne mogu se ni pomaknuti. Odjednom osjecam beskonacno olaksanje, a iza mene se samo cuje slabasno Kme. Pitam muza Jesam li rodila, on kaze da jesam. I pitam je li beba dobro, zbunjuje me to sto ne place. On odgovara da je sve ok, cujem maloga kako kise i kaslje. Muz mi ga dodaje i ja ne mogu vjerovati kako je lijep, uopce nije ni krvav ni sluzav - a ako i jest, ja to u tom trenutku uopce ne primjecujem. Vrijeme i dalje stoji, a ja sjedim i drzim svoju bebu na rukama. Odjednom opet osjecam trud i znam da trebam poroditi posteljicu. Dodajem bebu muzu i u iducem trudu posteljica izlazi van. Nakon toga, rezemo pupkovinu i spremamo posteljicu za kasniji pregled. Ja se odlazim otusirati, a muz brise malenoga rucnikom.
Oko 5 sati svi zajedno lijezemo u krevet, maleni po prvi put doji. I tonemo u san, potpuno nezabrinuti i sigurni da ne postoji nikakav razloga za strah i paniku. Rodila sam, potpuno prirodno, najprirodnije moguce i sve je u najboljem redu.
Moje putovanje s pocetka price doslo je do najlijepseg moguceg vrhunca. Necu reci kraja, jer bi zaista voljela jos koji put roditi. Otkrila sam da sam sposobna donijeti novi zivot na ovaj svijet bez uplitanja suvremene tehnologije i nepoznatih mi osoba. Spoznala sam da je to za mene i optimalni nacin. Koliko god je prvi porod u meni ostavio oziljke i osjecaj nemoci, neuspjeha, toliko me ovaj drugi osnazio, te podigao samopouzdanje. I to je neprocjenjivo iskustvo, za koje smatram da bi se trebalo omoguciti svakoj zeni, a i svakom djetetu. Jer ja doma imam sretnu bebu, koja je dobila krv iz pupkovine, koja je od prvog trenutka na mojim prsima.
Bas kako je to priroda i zamislila, bas kao sto i treba biti. :heart:
