Drage rode i ostale čitačice ovog foruma, kao znak zahvale svima vama na pomoći tjekom trudnoće i u danima nakon poroda odlučila sam odvojiti malo vremena i podijeliti sa vama iskustvo dolaska na svijet moje bebice :heart:.
Termin poroda trebao je biti 12.07. (sutra), a mala bebica požurila se na ovaj svijet i bila mi u naručju 14.06.
U noći sa 13.06. na 14.06. počela mi je curkati plodna voda. MM i ja krećemo prema Petrovoj bolnici. Nakon pregleda potvrđuju mi curenje plodove vode, te tek minimalnu otvorenost (pola članka). Ostavljaju me u predrađaoni na promatranju pa će ujutro vidjeti što ćemo. Ujutro na viziti još uvijek se ništa ne dešava. Oko 10h ujutro primjećujem nekakvo lagano boluckanje u predjelu jajnika, nikakva bol u križima. Nisam sigurna jesu li to trudovi s obzirom da mi je to prvi porod pa zamolim sestru da me priključi na ctg koji uz bebine otkucaje može mjeriti i trudove. Ctg pokazuje trudove (koje jačine nemam pojma) samo znam da su na svakih 5 min i da stvarno ne bole ništa spektakularno. Pomišljam da ću u predrađaoni biti sljedećih 7 dana i čekati prave trudove ili ako me krenu šarafiti pravi trudovi da ću riknuti od bolova. Mislim si ovi moji me apsolutno neće otvoriti. Dolazi dr Zlopaša (mmmmm :mrgreen:) i pregledom utvrđuje da sam otvorena 6-7 prstiju :-o. Šalje me na pripremu i kaže dođite u boks. Ja u čudu naravno, ali sva sretna što sam se gotovo bezbolno uspjela toliko otvoriti. Nakon pripreme (čitaj klistira, doma MM obavio brijanje) ja kradem malo vremena i šetam ispred WC jer znam kada odem u boks to je to. Napokon krećem prema boksu sada su trudovi malkice već ozbiljniji, ali i dalje daleko izdržljivi. Ponovno dolazi doktor i kaže 8 prstiju ste otvoreni. Ali da bi ubrzali stvar dat će mi malo dripa. Jupi baš sam sretna. Na spomen dripa žicam epiduralnu. Babica odlazi po doktora- i stiže dr Blajić. Kaže nema potrebe za epiduralnom vi ćete brzo roditi. Dok naparave krvnu sliku i dođe anesteziolog bit će kasno. Imam osjećaj da sam nakon tih njegovih riječi rodila za 20min, ali moj muž koji je tada već bio kraj mene kaže da je trajalo makar 2h. Sve u svemu odlučujem dalje bez epiduralne. Daju mi nekakvu inekciju protiv bolova makar ću drugi puta i nju odbiti, jer mi nije pomogla smanjiti bol nego me samo uspavljivala između trudova. To mi se nije sviđalo jer sam jako htjela biti prisebna. Nakon dripa trudovi postali žestoki, ali svaki uspijem prodisati. Ne ispuštam ni glasića, niti dajem mužu da išta priča. Trebam potpunu tišinu. Počinjem osjećati jak pritisak i pomišljam to je to. Dolazi babica i kaže probat ćemo tiskati. Objašnjava mi tehniku probavam stisnuti, ali beba se još nije skroz spustila. Kaže mi da prodišem još par trudova i stavlja me na lijevi bok. Sada su stvari već postale jako ozbiljne. Trudovi jaki a nagon za tiskanjem paklen. Ne tiskam - kao prava štreberica odlučujem prodisati par trudova. Nakon tih par trudova više ne ide. Kažem MM zovi doktora beba će van. Dolaze babica i doktori, te me iz boksa premještaju u salu koja se nalazi u sklopu rađaonice, jer pri izgonu bebe mora biti prisutan pedijatar jer se beba rađa prije termina. Jedva preživim premještanje, jer me dobrano peglaju trudovi, ali stižemo tamo. Opet premještaj na stol koji je u toj prostoriji i krećemo tiskati. Jedan tisak i babica okreće bebinu glavu. Kaže idemo još jednom i to je to. Ja molim Boga da mi ne lažu jer ako ja stisnem i svu snagu dam u taj zadnji trud a oni me u biti slažu i nakon toga opet budem morala tiskati ima da me nema. Ali nisu me lagali. U sljedećem trudu izlazi mala djevojčica i ja od toga trenutka pa do kraja života postajem MAMA. Vrijeme za mene staje i više ništa nije važno. Apgar 10/10 teški smo 2390g i dugi 46cm.
Malo se mazimo pa odnose bebu. Meni slijedi šivanje jer me babica malo reznula, ali ništa strašno (jako se brzo oporavljam od epi već sam sljedeći dan normalno sjedila).
Stižem nakon dva sata promatranja na odjel za babinjače (smješten na CEF-u jer se bolnica renovira) i ostajem 8 dana. Beba je na intenzivnoj jer je malena i prijevremeno rođena, malo dobije žuticu ali sve u svemu dobro. Osmi dan odlazimo doma i evo sutra smo već 3tjedna zajedno. Učimo dojiti i uživamo.
Na kraju ovog svog ja bi rekla prekrasnog iskustva želim samo pohvaliti svo osoblje Petrove bolnice. Od ekipe u rađaoni, do sestara na odjelu babinjača (njih pogotovo jer su sve bile divne i susretljive), te osoblja na intenzivnoj njezi beba. :heart:
