Stare traume

Nova sam na forumu, i odlučila sam sa vama podijeliti iskustvo koje se nedavno osjetstilo u mojim mislima i koje mi je razjasnilo mnoge loše odnose u mom životu.
Pa da krenem. Kao malo dijete, sa 4 godine, završila sam na Šalati zbog problema s bubrezima (naime, mokrila sam krv). Nako mjesec dana provedenih u bolnici, otpuštena sam doma, ali sam se na redovite kontrole javljala još godinama kasnije. Tek sam prije nekoliko dana shvatila koliko je već tada to bilo ponižavajuće za mene. Došla bi s mamom, koja me nikada nije pitala kako se osjeća, osim u čisto fizičkom smislu. Skinula bi gaćice, postavile bi me na stol, stavile mi noge na držače, tako hladne i metalne da su se zavijek urazali u moje sjećanje. I onda bi uslijedilo pranje moje vagine vataom i sapunom, te ispiranje vodom iz boce. Nakon toga bi se morala pomokriti i to je bio kraj poniženja za taj mjesec. Satima bi me peklo dolje nakon bolnice, a nikada me nitko nije pitao kako se osjećam, kako je moje malo srce puklo kada su me postavili na stol, kada me nitko nije držao za ruku, a bila sam tako mala. Prolazile su godine, naučila sam potisnuti bol, sram i poniženje koje sam osjećala dolazeći opet i opet na Šalatu, penjući se na stol, šireći nožice...
Problemi sa mokrenjem nastavili su se odonda i traju do danas. Ima 22 godine. Stalne upale rodnice, CINovi, HPV, svrbež, pečenje, bol pri seksualnom odnosu moja su svakodnevica. I sama sam u tome. Nitko ne zna kako se osjećam u svojoj glavi. Svi samo pitaju dal me nešto boli. Da, boli me, al najviše od svega srce. Sve ove godine mama je bila ta koja me vodila raznim doktorima, kao dobrim ginekolozima. I sada se sjećam svog prvog pregleda, kada me niti jednom rječju nije pitala kako sam, već je samo rekla: ma, ajde, molim te, nije tako strašno. Tako sam naučila potisnuti bol još dublje. Često bi mi nalazila njoj dobre doktore, koji su mi prilazili bez imalo ljudskosti i razumijevanja, ne shvaćajući u kakvom se stanju nalazim iza krinke vesele cure. I surovo nabijanje instrumenta za Papa test. Koliko me samo puta znalo boljeti, ali je bol u duši bila puno veća, i od mene same.
Mami nikada nije bilo važno moje psihičko stanje, i to joj uvelike zamjeram sve ove godine. Nikada o ovome nismo razgovarale, jer mi je neugodno (a njoj još i više), i jer sam joj nedavno u sebi oprostila. Shvatila sam da jednostavno misli da žena to mora trpiti i da ne može napraviti ništa protiv toga. Zato me nikada i nije zaštitila od hladnih doktora, pružila mi riječ utjehe, ili samo pitala kako sam.
Unatoč svemu, uživam biti žensko, jer naše tijelo ima golemu moć i jer je tako snažno i moćno. Volim svaku svoju menstruaciju, koju s radošćču očekujem, i baš se lijepo osječam tih dana. Volim čitati o ženama, porodu, dijeci... Uvijek sam htjela biti primalja, ali mi je mama to zabranila (sugestivnim savjetima).
Cijenim se i poštujem, ali čini se da moje tijelo i dalje osjeća da nešto nije kako bi trebalo biti. Inače me i sada ne bi svrbilo.
Odlučila sam rašćčistiti sa svojom prošlošću i krenuti dalje, ali trebam nečiju pomoć. Uvjerila sam se da ginekolozi ženskom tijelu prilaze isključivo s medicinskog stajališta, gledajući samo fizičke manifestacije tijela, ne uzimajući u obzir i psihičke.
Budući da elim pomoći svom tijelu, svojoj maternici, rodnici i stidnici, i svemu ostalome što me čini ženom, trebam nekga tko bi me razumio i prišao mi na drugačiji način.
Zato vas danas molim da mi pomognete savjetujući neku ženu, može i doktoricu, koja ima mnogo razumijevanja, koja bi zaista bila zainteresirana za mene kao za osobu i pacijenticu, a ne samo gledala na sat kada sam u ordinaciji, koja bi me ispitivala o svemu onome što je moglo dovesti do ovakvih problema, jer oni postaju sve veći.
Hvala i vama na vremenu koje ste odvojile za pročitati ovo!
Uživajte u svome tijelu, svojoj ženstvenosti, jer ništa nije moćno i mudro kao naše tijelo!

:love: Zao mi je sto si imala toliko traumaticno iskustvo, tako mala. Vazno je raditi na sebi i svom tijelu i izlijecit ces rane.

Pogledaj i ovo, zena je sjajna: http://zdravljezena.blog.hr/

Hvala ti puno, blog je odličan, pokušat ću ih kontaktirati i riješiti probleme.

Samo ti šaljem puno pusa i svoje divljenje :love:

dolca, ne znam sto bih ti rekla osim da nisi sama!!! cim razmisljas o svemu tome, cim si raskrstila sa svim sto ti se dogadjalo i znas da smijes biti tuzna, ljuta i povrijedjena, usprkos onome cemu te ucila mama, i cim si oprostila mami, to sve znaci da si na najboljem putu i da si vec presla golem put. tijelo obicno malo kasni za duhom, ne brini, ozdravit ces i tjelesno, samo ce trebati vremena. odlicna je ideja da s nekim razgovaras o tome, tako se najbolje cistimo od negativnih osjecaja.

i da, nisi sama. cini se da je cijela generacija zena bila dresirana na nacin da - fizicko, materijalno i tjelesno je bitno, ono emocionalno, duhovno - potpuno nebitno i stovise, stetno ako mu se previse obraca paznja. ja jos uvijek nisam iskreno i potpuno oprostila svojoj mami sto me tome ucila. iako znam i vidim koliko je ona sama nesretna. :/

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

cini se da je cijela generacija zena bila dresirana na nacin da - fizicko, materijalno i tjelesno je bitno, ono emocionalno, duhovno - potpuno nebitno i stovise, stetno ako mu se previse obraca paznja. ja jos uvijek nisam iskreno i potpuno oprostila svojoj mami sto me tome ucila. iako znam i vidim koliko je ona sama nesretna.

---

Da. :/

Dolca,
poslala sam ti pp!
8)

To što tražiš možeš naći u psihoterapiji. :love:

Imaš pp :*

Već noćima ne mogu mirno spavati. Nema šanse da zaspim prije jutra, glavom mi prolazi bezbroj misli i pitanja na koja se trudim naći odgovor. Ne želim ništa forsirati, ali se čini da za time žudi moje tijelo i duša. Očito je toliko toga u meni ostalo nerazjašnjeno, da je sada krajnji tren da nešto poduzmem.
I kada uspijem zaspati, često su to snovi u kojima ja rađam i o kojima često razmišljam i nakon buđenja, ili uključuju bivšeg dečka. Tek sam sada shvatila koliko su moji snovi i postupci povezani onim što se događa oko mene.
Naime, cijelo moje promišljanje započelo je u najosjetljivije vrijeme za moju obitelj- u vrijeme kada mi se sestra razvodi i time prekida svoj mučni četverogodišnji brak. To je u mami izazvalo osjećaj sramote zbog nastale situacije, i nikada sestri nije pružila ništa osim stavljanja pod nos stvari koje možda i nije najsretnije napravila. Nikada joj nije rekla da je u pravo to što radi, da će joj nakon određenog vremena sigurno biti bolje, djoj nitko drugi ne može pomoći ako to sama ne želi... Ja sam iz dana u dan sve više kipila. gledajući svojim očima kako mama svojim netaktičnim riječima, bez imalo suosjećanja i razumijevanja, dovodi sestru u još goru psihičku situaciju i do samoga ruba živčanog sloma. Ne kažem da tome nije pridonijela i sestra koja se doslovno ne želi zamjeriti mami pa joj se ni ne suprostavlja, ali sam uvijek u obzir uzimala složenost situacije i osjetljivost zbog toga.
Moj bijes kulminirao je promišljanjem svega što se tiče mene, i, u biti, voljom da se nikada ne dovedem u sličnu situaciju kao sestra (pritom ne mislim na razvod, već na prihvaćanje nametnutih mišljenja i zahtjeva drugih ljudi, na pokoravanje tuđoj dobrobiti na uštrb sebe).
Shvatila sam da su me snovi "vukli za rukav" kako bi sjela i o svemu dobro razmislila, u miru i daleko od ljudi koji bi ovo mogli još dodatno zakomplicirati. Trebala sam nekoliko dana da shvatim i osvjestim što mi se događalo, a naročito da pronađem ne rješenja, već odgovore, i da prihvatim situaciju takvom kakva je. Odlučila sam izgovoriti istinu i probiti strah kolektivnog negodovanja.
Kako bi se iscijelila i pronašla ponovo unutarnji mir, morala sam za početak raščistiti sa svojom prošlošću. Tome su me vodili snovi o bivšem dečku, s kojim sam jednom davno imala prekrasnu vezu, u koju sam ušla zaista mlada i koju sam prekinula željeći proći još puno toga prije stupanja u brak. Nikada nisam posumnjala u svoju odluku, dok god mi se mama, a time i cijeli ženski dio obitelji, nije počeo miješati tamo gdje im zaista nije bilo mjesto. Nagovaranja da mu se vratim, iako sam već poduže imala novog dečka, u meni su izazvale revolt, bijes, pa čak i mržnju. Ponekad sam se pitala da li sam stvarno pogriješila ostavivši ga zbog "svoje neodraslosti i djetinjastog ponašanja" (tada sam imala 19 godina), kako su to znali nagalšavati.
Kad sam danas sjela razmisliti o njemu, morala sam si priznati nekoliko stvari: - da me zaista volio
- da sam i ja njega voljela
- da je bio izrazito pažljiv prema meni (nekada sam mislila i previše)
- da me poštivao u svakom pogledu (od oblačenja, do način razmišljanja)
- da je svoje dane "podredio" meni
- da je želio biti samnom do kraja života (bili smo zaručeni)
- da me poznavao do najdubljih stvari i najmanjih sitnica
- da sam mu bila lijepa, poželjna, seksi
- da je čekao na prvi zajednički seksualni odnos 2,5 godine, što mi je potvrđivalo da je iz pravih razloga samnom
- da mi je bio najbolji prijatelj
- da sam ga ostavila kada sam ga najviše trebala (ali mi tadašnja anoreksija nije davala mogućnost dovoljno racionalnog razmišljanja, jer sam bila zaokupljena svojim tijelom i rješavanjem problema koji su do nje doveli)
- da sam osjetila veliko olakšanje kad sam ga ostavila (možda ga nisam više htjela i mogla zamarati nečim kao što je anoreksija, možda sam se osjećala neugodno ne želeći se izliječiti i znajući da samo sebi radim štetu)
- da sam nakon što sam ozdravila poželjela obnoviti vezu, ali mi je razum rekao da ono što spada u prošlost, tamo treba i ostaviti
- da danas ponekada pomislim da sam svojom greškom ostavila prekrasnog dečka, ali sam shvatila da svi griješimo, te sam odlučila oprostiti sama sebi (kao i njega zamoliti za oproštaj u sebi, za svo zlo koje sam mu nanijela riječima, mislima ili djelom, namjerno ili ne, zbog bijesa, straha ili nečeg drugog)

Shvatila sam da snovi koji me prikazuju kako rađam imaju vezu s traumom o kojoj sam na početku pisala.
Budući da mi je i ona donijela dovoljno nevolja i potisnutih emocija, obećala sam sebi da to više neću dozvoljavati i da ću činiti sve da to spriječim na vrijeme. Čitajući vaše priče na forumu, shvatila sam da je porođaj često izvor novih trauma, o kojima se jako malo i sa strahom priča. Također sam osvjestila to da moja sestra nikada nije pričala o svom porodu, da se nikada nije informirala, niti je imala podršku od supruga (a pogotovo ne od mame). Ono što se da zaključiti iz njezine rečenice da više nikada ne želi roditi, je to da je proživjela traumu o kojoj nema snage ni hrabrosti govoriti.
Znam da ja ne želim završiti kao ona i da sam dužna svoje tijelo i dušu zaštititi od sličnih događaja koliko znam i umijem.
Zato, drage moje, kao i većina vas, želim i znam da će tako biti:

- za početak, osobu koja će sve ovo shvatiti ozbiljno, iskreno se zanimajući za moj problem, želeći mi pružiti potporu i ljubav ne samo danas, već od sada pa nadalje
- osobu s kojom ću o ovome moći bez srama razgovarati, i koju također neće biti sram saslušati me i prihvatiti moje riječi
- želim porod pun intimnosti, privatnosti i doživljaj poroda čiji je centar u samoj obitelji
- poštovanje mog ponosa i osobnosti
- primitivan, prirodan i nagonski porođaj, u kojem će me voditi samo moje žensko tijelo, koje zna roditi
- sigurnost i toplinu doma
- položaj koji sama želim, bez ikakvih ograničenja i prilagođavanja doktorima
- zajedništvo (neodvajanje od muža i djeteta) tijekom i nakon poroda
- atmosferu punu podrške i ljubavi od strane supruga
- prirodan proces, bez lijekova, dripa, epiziotomije, klistira i brijanja, jer smatram da su ti procesi ponižavajući za ženu
- iskustvo koje će me osnažiti,a ne biti novi izvor trauma
- učvršćenje veze, a ne predbacivanje sebi i partneru
- mogućnost pića, hrane, tuširanja, muzike...
- sigurnost da ljudi oko mene prihvaćaju moje tijelo i moju seksualnost
- bez hladnoće bolničkog osoblja, koje smatra da dijete što prije treba izvući iz mene i time mi prekinuti agoniju i bol
- uz prisustvo nekoga tko će skrbiti o meni, osobe koja će me mirnim glasom hrabriti, sudjelovati tek kao promatrač prirodnog procesa, koje ćemo zajedno proći suprug i ja (bez suvišnog miješanja babica)
- želim se osjećati snažnom i jakom, a ne kao dijete
- ne želim biti svedena na objekt koji nešto mora izvaditi, a da drugi donose odluke o mojem tijelu
- boravak s ljudima koji su mi podrška
- želim vjerovati svom tijelu koje zan što radi,da me se ne pritišće rokovima, smjenom doktora, lošim danom na poslu
- bez rutinskih intrvencija (s individualnim pristupom)
- bez ubrzavanja poroda- želim imati vremena koliko trebam
- uvažavanje mog izbora, jer je to moje dijete i moje tijelo
- alternativni položaj (ne ležanju na leđima!)
- ne doživljavanju da sam bolesna i nesposobna
- mogućnost da slušam svoje tijelo, unutarnji glas
- strpljenje i suosjećajan stav koji mi služi kao potpora
- bez prisutnosti nepotrebnih ljudi koji ometaju prirodan proces
- bez tehnologije (ukoliko nije prijeko potrebna)
- uz pomoć žene koja će mi prenijeti svoje znanje i iskustvo, shvaćati kako se osjećam, svjesna mojih potreba, raspoloženja, promjena i neizrečenih osjećaja, koja nema potrebu ništa kontrolirati i prikrivati

Ma kako god sve ovo zvučalo (možda kao beskrajna hrpa), to je moja želja, imam pravo na nju i borit ću se za ostvarenje. Jer, ako neću ja, ta tako će?


Također sam odlučila, kako bi zatvorila krug iscjeljenja, priznati da se nisam s dovoljno ljubavi odnosila prema svome tijelu, te konačno preuzeti odgovornost za svoju seksualnost, osjećati se oslobođenom, zdravom, ushićenom, snažnom, pozitivnom i moćnom u svome tijelu.

Želim zahvaliti svima vama koje ste mi pružile veliku podršku kao žene, kao prijateljice, i bile tu kada sam vas trebala.
Hvala vam!

Bravo :D :D :D
Zvucis samouvereno i pozitivno!Samo napred ili YOU GO,GIRL!To se zove WOMAN POWER!

Zaista je pohvalno pročitati nešto ovakvo u današnjem svijetu. Lijepo je znati da postoje žene koje se ne žele i neće pomiriti sa "sudbinom" koja im je "namijenjena", koja je ponekad i previše mučna i o kojoj se i predugo šuti. Jer, ako ne progovorimo, svi misle da nam je dobro, a mi se unutra raspadamo i gubimo polako djeliće sebe.
Dolca, nadam se da imaš (ili ćeš naći) nekoga tko će te razumijeti i voljeti još više jer si imala puno hrabrosti progovoriti o problemu, tko će znati kako modernu i sposobnu djevojku ima pored sebe i tko će to znati cijeniti i poštivati. Znam da to zaslužuješ i zato ti želim puuuuno sreće... i javi se.