Što kad ostanete bez kućnog ljubimca..

tužna sam i stoga pokrećem ovaj topic (sličan nisam našla) čak i ne znam da li spada ovdje, ali eto možda će nekome još zatrebati da napiše koju riječ za sjećanje...

danas je preminuo naš vjeran pratioc, naš predivan četvernožni prijatelj u dobi od nepunih 11 godina. voljela sam miris njegovih šapa, nedostajat će mi strašno. toliko sam željela, silno sam željela da ga naša malena upozna, čak i maštala da će prhodati uz njega.
ali sada krasi vrtove vječnih lovišta. ljubimo te mileni, zauvijek ćeš ostati u našim srcima.:heart::cry:

Zao mi je.
Znam kako je to bolno i tesko, ispratiti cetveronoznog prijatelja u vjecna lovista.

Moia, razumijem te, i jako mi je žao :love2:

I ja sam prošla isti gubitak, i isto tako pamtim taj miris šapa :heart:

O da, itekako znam kako je to... :-(

Zao mi je....
Moj Bijelko je imao 13 godina (otud nick), razumijem te i suosjećam.

:love2: žao mi je, moia
ja o tome odbijam i razmišljati, ali to je... tako:-(

:-(

zao mi je :(

Zao mi je,potpuno razumem:-(
Moja je Dina imala 13 godina,bolovala od epilepsije,ali bila pod terapijom i lepo smo je negovali.
Jednoga sneznog zimskog dana,na -7 je za vreme setnje odlutala,dok smo primetili nje vec nije nigde bilo.Sve smo pretrazili,nigde je nismo nasli i nikada se nije vratila:no::cry:
Zato sad nepokolebljivo odbijam sve decje molbe za psom,jer ne bih mogla opet to podneti:(

:love2:


Da... i moja mama više ne želi ljubimce jer kaže da joj je jednostavno preteško kad odu, postanu nekako članovi obitelji, naravno da za njima tugujemo...

žao mi je, sjećam se kako je to i nakon skoro tri godine pazim da ela ne upuže u masovu zdjelicu i pije njegovu vodu (kako je to filip radio), a o tome kako ga vidim iza fotelje ili čujem njegove korake, ne mogu ni pričati.

suosjećam :-(

ja novog psa često zovem imenom prethodnika mu, koji nas je svojim prisustvom uveseljavao 15 godina.

Iz potpisa se vidi sve...puno ih je doslo i otislo iz naseg doma, neki u sretne domove gdje ih i danas posjetimo, a neki u neke druge dimenzije. Svih ih se znamo sjetiti i svaki pojedini nam jos uvijek nedostaje...
Suosjecam....

:-( Potpuno te razumijem...
Moja Biba imala je 10 godina kad je uginula pri porodu:cry:
Bila je dio naše obitelji od mog prvog razreda osnovne škole do trećeg srednje tako da sam praktički odrasla uz nju. Od tada je prošlo deset godina, ali je se još uvijek svi sjećamo s puno ljubavi :heart:

drage cure hvala vam, ne znam ni sama, znala sam da će biti teško, ali ovako, boli me u prsima, stalno mi se plače, dugo nisam vidjela muža da plače i bilo mi je zbilja teško gledati ga jučer, uzeo je slobodno jer ne može na posao, a moramo biti prisebni radi malene, bože nekad se pitam zašto moraju tako kratko živjeti, premalo je to, stvarno premalo..

suosjećam sa svima vama, eto pa neka ovaj kutak bude naš mali spomenar za njih

zao mi je. sad si me podsjetila na mog peseka koji je uginuo na moj rođendan vec prije 13 godina...

Zao mi je, sve mi je jasno...
Sjetilo me na moju cimericu, kako sam je zvala, jer smo 7 godina dijelile sobu u roditeljskom mi domu. Otisla je prije vise od 2 g. i jos nam uvijek fali. Kad god pozvonim svojima, jos se zacudim kad ne cujem njen veseli lavez... A najvise mi je zao sto je uginula u godini kad se N. rodila i nisu se imale prilike upoznati. Vjerujem da bi se sjajno slagale, a N. obozava pse: 'pas' je bila prva rijec...

Moji su rekli da vise nikad nece imati psa, ne bi to vise mogli podnijeti, ali unatoc tome sto je tesko kad odu, ja sam zahvalna za svaki trenutak koji smo provele skupa: da nije bilo nje, kako bih znala kakva je rana zora u Maksimiru? Otkrili smo i jednu zabacenu livadu na kojoj se safrani prvi pojave i ima ih uzasno puno, vise nego igdje drugdje... Mnoge anegdote i danas prepricavamo jer su zbilja presmijesne, bila je smotana k'o onaj Garfieldov pseci kompanjon Odie.

A najvise mi fale njezine mekane plisane usi...

Meni je nedavno uginula obozavana mi zamorcica koja mi je bia posebno draga jer je jadna bila napustena, nadjena je u kutiji sa malo sjena pa sam je ja udomila i trudila sam se pruziti joj ljep zivot. I bas zbog toga sto sam ju spasila sam uvjek osjecala prema njoj veliku njeznost.
A proslog ljeta mi je uginuo papagaj koji je samnom od djetinjstva, znao je i govorit i pjevat. Za mene su ljeta kobna.

Uh, čitajući vaše postove setila sam se svakog džukca i mačke koju smo imali. I papagaja Milutina koji je posle pet godina počeo da nosi jaja i postao Milica. Suze mi krenu

Draga Moia, znam kako se osjecas. Nasa Mia, mjesanka Njem ovcara i ?? je imala 13 godina kad mi je umrla na rukama. Oprostila se sa mnom, dva puta zahroptala i vise je nije bilo. Muz je trazio veterinara po gradu i kad se vratio nasao me je kako sjedim na podu, Miina glava pored mojih nogu i kako placem. To je bilo dan prije nase godisnjice braka. Najtuznija godisnjica ikada. Nismo mogli imatio djece i Mia je bila moje surogar djete i jos uvijek mi fali. TOCNO godinu dana nakon, na isti datum i u istom gradu zaceli smo naseg malog sina. Ja vjerujem da je Mia morala umrijeti da bi napravila mjesta za Viktora. I sada je ponekad sanjam i sretna sam da je bila dio naseg zivota.
Imas velike zagrljaje od mene.

za sve naše ljubimce koji su otišli <3

tako je to tuzno...znam o cemu pricas, kao da je otisao dio tebe, a zapravo i je :(

sve razumem.
imala sam španijelku deset godina. obožavali smo je, još i dan-danas prepričavamo njene avanture.
kada je uginula, patila sam dugo, dugo. čak sam joj i pesmu posvetila.
sahranili smo je pored puta na fruškoj gori. kadgod prođem tuda, oči mi zasuze. i danas ću.
i, naravno, još pamtim miris njenih šapa i plišanu mekoću njenih dugih ušiju o koje se, kao štene, saplitala.-)
kolikogod nam bilo teško kad jednom odu, vreme provedeno sa njima je neprocenjivo.

Jednom sam procitala da je ljudima zapravo ponekad cak i teze kad izgube ljubimca nego neku blisku osobu jer nemaju podrsku od okoline. Ako ti npr. ugine pas svi okolina ocekuje da ces se oporaviti u roku od par dana, a kamo li ako ti ugine kakva druga zivotinja, za njom valjda ne smijemo ni tugovati.

Citiraj:

---

Mrs Happy prvotno napisa

Draga Moia, znam kako se osjecas. Nasa Mia, mjesanka Njem ovcara i ?? je imala 13 godina kad mi je umrla na rukama. Oprostila se sa mnom, dva puta zahroptala i vise je nije bilo. Muz je trazio veterinara po gradu i kad se vratio nasao me je kako sjedim na podu, Miina glava pored mojih nogu i kako placem. To je bilo dan prije nase godisnjice braka. Najtuznija godisnjica ikada. Nismo mogli imatio djece i Mia je bila moje surogar djete i jos uvijek mi fali. TOCNO godinu dana nakon, na isti datum i u istom gradu zaceli smo naseg malog sina. Ja vjerujem da je Mia morala umrijeti da bi napravila mjesta za Viktora. I sada je ponekad sanjam i sretna sam da je bila dio naseg zivota.
Imas velike zagrljaje od mene.

---

:heart:

Žao mi je moia zbog gubitka tvog psa :(

Preselila sam temu na obiteljski jer stvarno nije spadala na filozofski. No i da bi spadala na obiteljski kutak, molim da se ova tema ne pretvori u prijave o uginulim kućnim ljubimcima nego više na to kako prebroditi taj dio, kako reći i objasniti djeci itd. Ukoliko tema bude takva, moći će ostati na forumu. Hvala na razumijevanju :love:

Draga moia, suosjećam s vama:love2:.

Rastanak je uvijek bolan, no ostajemo obogaćeni za to predivno iskustvo života s njima, s našim najdražim životinjicama, koje su nam dio obitelji. Kad je prošlog ljeta uginula naša maca, svi smo bili pretužni. Najviše je patila moja mama, ona se najviše brinula za nju (maca je bila invalid). Kćer je tad imala 4,5god i to joj je bio prvi susret sa smrću. U početku nije točno razumjela što to znači, mislila je da maca spava. Ali s vremenom je shvatila da se više neće vratiti. Zajedno smo ju pokopali, oplakali, i često gledamo njene slike. Sad više nema boli, prihvatili smo da naše drage mace više nema, ali je se jako rado sjećamo. Nakon nje se pojavila nova mica (bila se zavukla u motor od auta i nije znala van). Nova maca nije zauzela mjesto prethodne, već je dobila svoje mjesto...

Danas nam je neki crni dan i ne mogu doći k sebi!
Prvo nam je pred očima malena maca (ne naša) nakon draganja otišla direktno pod kotač jurećeg auta i
djeca su mi to sve gledala. Mali je bio u šoku jedva sam ga smirila, a malena, ne znam, ona se više riječima izražava.

Da bi na sve to sad malo prije MM-u u rukama uginula naša voljena papigica koja je bila pitoma i svima nam je u srcima.
Koma! :cry:
Uopće na znam šta da kažem ujutro djeci, kako da im pomognem jer znam da će im biti jako teško bez nje, a još su u šoku od male mace. :-(

Dolazim u napast da kupimo brzo novu papigicu, ne znam je li to dobra odluka ili ne!

Reći ću im da je odletjela kroz slučajno otvorena vrata, čini mi se bolja, blaža verzija, jer ipak su još mali.

ajme oka, to je grozno... :love2:
jadni klinci... ovo za macu ne možeš umanjiti šok osim eventualnom pričom o tome kako i mace idu u raj i kako sada trčkara po cvjetnim livadama i lovi leptire...

a za papigicu bih i ja svakako učinila ovo što si predložila - rekla bih im da je odletjela slučajno
mislim da bi im još jedan konačni gubitak uistinu bio grozan i teško bi se nosili s time nakon epizode s macom

a nova papigica... čuj, to je možda najbolje da se dogovorite svi skupa, zar ne?

Evo danas je novi dan, stalno pričaju o jučerašnjoj maci :-( a starija stalno plače za svojom papigicom koja je odletjela.. Tužna je također jer sad nema ljubimca dok drugi njeni prijatelji imaju...
Pitam se da li da odmah kupimo drugog ili treba proći neko vrijeme.

Ja bih pričekala tjedan - dva dok im se to sve slegne i dok malo prežale, ali onda bih nabavila nekog novog ljubimca.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Ja bih pričekala tjedan - dva dok im se to sve slegne i dok malo prežale, ali onda bih nabavila nekog novog ljubimca.

---

potpisujem u potpunosti!
neka im se slegne, neka odtuguju, malkice zaborave... a novi ljubimac je svakako dobar za klince i njihovo odrastanje s njim, učenje o odgovornosti, nježnosti, empatiji...