Sve još miriše na nju...

...i kako nečemu potpuno besmislenome dati smisao?
Nije me dugo bilo na forumu, ljeto je, na moru smo s klincima, totalna razbibriga... I onda jučer popodne svratim malo na forum i pročitam strašnu vijest o našoj dragoj Vanesi. Kako, zašto? Ležim i vrtim slike u glavi, razmišljam o njenim djevojčicama, cijeloj obitelji, osjećam njihovu bol...i što će sada? Kako dalje? Možemo li mi, pasivni promatrači i nedužni svjedoci toga užasa, samo odmahnuti rukom i reći kako je to samo još jedna bizarna smrt u nizu. Možda surovo i brzopleto sklepana rečenica, ali eto, stvarno se to pitam. Jer ja sam nažalost od onih koja će i 1000. put postaviti pitanje - što ako i onda kada se više ništa ne može učiniti.
Trinaest je godina otkako je umrla moja mama. Bila je teško bolesna, imala je teški moždani udar koji ju je ostavio paraliziranom i deset je godina išla na dijalizu i znali smo da je umorna, iscrpljena, i sama je bezbroj puta molila Boga da je uzme, da više ne može. Ali, ipak, nije se dala, i nismo je dali, sve do jednog, baš kao i kod Vanese, naizgled običnog dana kada je došla s dijalize i rekla kako je medicinskom tehničaru pala vrećica s njenog aparata na pod, a on ju je ponovno vratio na aparat (da ne objašnjavam princip rada aparata za dijalizu, ovo što je on učinio je van svake pameti, naprosto, bio je lijen da promijeni vrećicu), navečer joj je pozlilo, hitno smo je odvezli u bolnicu, dijagnoza-sepsa. Umrla je za dva dana. Ovo što se dalje događalo, ne želim i ne mogu opisivati, a nije ni tema, bar ne sada. Poanta je da još nije trebala umrijeti, da je još trebala ostati s nama, da je trebala vidjeti svoje unuke,... Ma, poanta je da nema poante, ali je činjenica da ja dan-danas njezin nagli odlazak još nisam preboljela, još me boli. Tri-četiri godine poslije, MM, tada MD dolazi doma i kaže kako je naš dragi prijatelj, koji je tada imao samo 25. g, umro na treningu od gušenja. Zdrav, u naponu snage, sportaš cijeli život. Otišao kao i svaki put do tada i nije se više vratio. Nezgoda zbog gušenja (opet neću u detalje, ali naočigled potpuno bezazleno, zato i je tako bizarno), na treningu toliko prijatelji sportaši, trener i da nitko nije izveo heimlichov zahvat... Samo ta sitnica i danas bi bio ovdje s nama. Iskreno, ne znam ni sama zašto pišem o svemu ovome, možda da se besmislu da neki smisao. Vjernica jesam, ne preispitujem svoju vjeru, ali onako ljudski postavljam ta pitanja - zaista, kako pomoći nekome kada izgubi dragu osobu na tako krajnje bizaran način? Jer - nije svaka smrt ista. Možda djelujem i priglupo, bahato, kako god, jer - tko sam ja da određujem kada bi tko trebao otići, ali eto, nekako mi se ponekad čini da su se neke situacije, neki događaji, mogli/trebali spriječiti...da smo eto, manje brzopleti, da smo odgovorniji, prisebniji,..., ili, kao kod naše Vanese - da smo eto imali samo malo više sreće.

:love2:
mislim da je u ljudskoj prirodi da u stvarima koje se desavaju trazi smisao i red...nazalost zivot rijetko kad priznaje nase zakone i radi po svom nelogicnom slijedu...nema tu neke ljudske odgovornosti koja bi pomogla da se red uspostavi, mozda si jedino mozemo pomoci tako da polako prihvatimo da - nema smisla-nema reda...i krajnje sebicno (ali i krajnje zdravo) zahvalimo za svaki trenutak u kojem smo tu sa svojom obitelji, i da posaljemo nadu onima koji su bliski i ostali nakon tako bizarne smrti.
i svakako je ok da se pise o tim stvarima, razmisljanjima, jer svaka ovakva nelogicna smrt mlade osobe poljulja u svakoj od nas onaj bazican osjecaj da je svijet sigurno i predvidljivo mjesto.

Danima mislim na Vanesu, na njene cure na njenog S. Ovo što se dogodilo je toliko tužno, tragično i nepravedno iz perspektive nas ljudi, da mi se srce steže sad dok pišem. Baš kako je flower rekla, jedna tako nelogična smrt mlade drage osobe nas svih poljulja.
Ali naučila sam nažalost i na svojoj koži prihvačati tragedije, grozim se zapravo svoje dobre adaptiranosti na tragedije, i kad se dogode udahnem duboko i mogu osjetiti tugu da me cijelu prožme. Izdahnem i prihvatim to što se dogodilo. Ne znam, ne volim to da smrt dobro poznajem i da me ne iznenađuje. Samo me rastužuje i ljuti i ne da mi da dišem. Tako je i sad sa Vanesom. Od kad sam doznala da je preminula, kao da imam kamen pritisnut na prsa...ali mislim da se nije moglo nikako sprječiti, kad ti dođe vrijeme dođe ti vrijeme. Sudbina je nevjerovatna. Kad se samo sjetim kako su moji dečki otišli, kao da se svaki momenat poklopio da se dogodi baš to što se dogodilo. Jer da je samo jedan trenutak izostao sve bi bilo OK. Cijeli svijet se izokrenuo da bi se sudbina ispunila...a sudbina je okrutna i boli.

Takve stvari me samo iznova podsjećaju, kako je usprkos tome što maksimalno pazimo i nastojimo se ne dovoditi u opasne situacije (pogotovo djecu), naš život izuzetno krhak i ovisi o slučajnostima i sreći. I najviše nas satru upravo bizarne, neočekivane nesreće, jer ako smo upoznati sa opasnosti, dodatno ćemo paziti.
Mene more takvi strahovi, što ako se jednoj od baka nešto dogodi dok su s malenim vani, a mali im otrči na cestu? Što ako mene strefi moždani dok šećem s malim pa on zakorači na cestu? Tko može predvidjeti takve stvari? Pitala sam se kako se to dogodilo s dragom Vanesom, jel bila sama s djecom za to vrijeme, jesu li djeca mogla još dodatno stradati, što ako se meni ili bilo kome drugome nešto dogodi pa mali padne i lupi glavom o nešto...
Nedavno me skoro udario vlak na kolodvoru... Bio je to trenutak koji je srećom dobro završio, opet samo zbog gluposti - jel treba hodati po peronu?
Strašno me pogodio gubitak Vanese i stalno mislim kako je to jutro bila topla ruka koja je milovala lica svojim malenim curicama, tople usne koje su dale poljubac... A sada je više nema.... :cry: Sve se promijenilo za nekoliko minuta.

Drage moje,
i mene je užasno pogodilo ovo s Vanesom. Jednostavno ne mogu prestati misliti na to...svaki dan vidim stotine trenutaka u kojem bi se mogla dogoditi takva tragedija, a jednostavno ne možeš sve spriječiti...moraš ostaviti dijete nekom da ga čuva, ne možeš biti 100% siguran da su plin, struja, sve ostalo u kući osigurani od vještog i brzom 16-mjesečnog djeteta.
Moja oba roditelja su umrla na totalno glup način i čistom liječničkom pogreškom i od oboje prošlo je više od 10 godina i ja još uvijek pomislim kako je tužno da moje dijete nema tu baku i dedu. A gledano realno, to u odnosu na osjećaje koje će imati Lira i njena sestra, nije apsolutno ništa. Ja sam bila odrasla osoba kad se to dogodilo. I ostavilo je ogroman trag na meni. Stalno mislim da moram svoje dijete odgajati da bude samostalno i da preživi bez mene, da ga moram osigurati financijski da preživi bez mene dok ne bude sposobno samo zarađivati...
Teško mi je prihvatiti da je to "sudbina" da je "Bog tako htio" i zavidim ljudima koji to mogu. U meni se iskonski buni osjećaj za pravdu...
Otkad sam rodila, život mi je postao manje važan, samo mislim da on bude dobro, da bude zdrav, da bude sretan...a na primjeru Vanese vidimo da i naš život ima nevjerojatnu važnost za zdravlje naše djece i da ga moramo čuvati...

Ne znam, ovo sve zvuči kao hrpa nepovezanih misli, ali toliko sam po dojmom Vanesine smrti da ne mogu prestati misliti o tome.

Da li itko zapravo zna što se točno dogodilo s Vanesom? Meni je isto jako, jako žao tako mladog života i dvije curice koje će sada cijeli život biti bez meme, suze mi odmah kreću na oči. Mene ponekad isto uhvati grozan strah, što ako se nama nešto dogodi, kako bi naša djeca, što ako se djeci nešto desi, kako bi mi....Ali, brzo se otarasim takvih misli jer nikada ne možeš znati što život nosi i kako će se razvijati stvari. Kad bi čovjek stalno o tome razmišljao kako bi onda pustio djecu na more s bilo kim, sa školom na izlete...kako bi uopće živjeli tako stalno u nekom grču?

svaka tragedija je teska i treba vremena da se prihvati

danas sam cula tuznu vijest- od kolegice s posla malena (19 godina) je poginula
prestrasno!

a pocetkom 6. mjeseca, ta kolegica u jednom drustvu tako je lijepo pjevala i meni se samo vrti po glavi kako joj je sada tuga obuzela srce i prekrasan glas slavuja nece pjevati neko vrijeme

Mogu potpisati Rozu

Uzasno me potresla ova tragedija i zaista ne mogu izbaciti iz glavu njene curice i NM :cry: Non stop mislim na nju i na razgovore koje smo imali.
Eto zla sudbina je tako htjela, ocito je da se ne mozes sakriti od smrti kad ti dodje vrijeme...a Bog sigurno ima svoje razloge..

Kao najstarije od troje djece sa 23 ostajem bez tate(mog najdražeg tate), sa 30 bez mame(najbolje prijateljice na svijetu). Ni dan nije prošao, ne da ne pomislim na njih, već ih nekome i spomenem. I oboje su umrli bizarno, ne od nesreća koje su zadesile vanesu ali od bolesti koje moje zdrave roditelje pokosiše u veoma kratkom roku. Njihovi prijatelji stare, i boluju od pritiska, šećera, holesterola, bubrega, zglobova....... ali i dalje su tu. Ja izgubih zdrave roditelje. Međutim, prije 20 dana MM je zajedno sa starije dvoje djece iamo udes, podletio je u brzini pod kamion, i zahvaljujuči sreći, Bogu, njegovoj snalažljivosti, ostali su živi. Mali je rasjekao čelo, velika posjekotina. Kada su mi to javili, noge su mi bile hladne, počela sam razmišljati 100 na sat, nikom nisam vjerovala, ali ostala sam pribrana. U trenutku mog dolaska na mjesto nesreće svi smo plakali. Ovaj put od sreće, jer izuzev slupanog auta i 8 šavova, još nas je petero skupa. I više ne mislim na roditelje na taj način. Sad samo gledam na svoju dječicu koja se smiju, svađaju, ljube, i uživam. Dok traje.

S jedne strane nastojim se ne opterecivati previse scenarijima 'a sto ako' jer mislim kad ti je vrijeme, jednostavno ti je vrijeme i tu pomoci nema.

A s druge strane tesko mi je i samoj priznati da neprekidno zivim u grcu pregroznog ledenog straha od svega: sto ako se nesto dogodi N, ili MMu, ili meni, ili bratu/roditeljima/drugima... to me na momente paralizira, onemogucava me u normalnom zivotu, borim se protiv toga, ali vrlo cesto me crne misli opsjedaju poput dosadnih muha u sparno ljetno popodne i nikako ih se otresti.

I zbog toga cesto propustam neke dobre stvari jer se npr. bojim N. pustiti s bakom u park jer zivimo na 3. katu, stepenice su strme, baka nosi pete, moze pasti, blablabla, ne zelim da MM ide na put jer moze se dogoditi neka nesreca, ne zelim da ovaj ili onaj rade ovo ili ono ili idu ovdje ili ondje...

Naporno je to. Treba se pustiti pa sto bude.

Ta bol, ti osjećaji kad netko ode, ta nemoć.... nemoćni smo u tim situacijama, nemamo kontrolu i toga se bojimo.
Bojim se takvih scenarija, pokušavam paziti na sebe i sve oko sebe najviše što mogu i kad se uhvatim da mi je nešto promaklo, uh grozno se osjećam i sljedeći puta pokušavam dati sve od sebe da se greška ne ponovi...

U svemu tome, svijetu, životu kojeg živimo najstrašnije mi je da smo toliko mali (a trudimo se biti najvažniji), toliko smo bespomoćni i bez kontrole da je to strašno.
Počevši od tih silnih nesreća sasvim slućajno, pa kad te zdravlje samo najednom pokosi, vremenske neprilike, tsunamiji, potresi, prijeteće ekološke katastrofe.... a mi smo u svemo tome toliko nevažni i nemoćni...

Od kad sam rodila takve misli mi se vrzmaju po glavi i ponekad stvarno tražim smisao...i nađem, u vječnoj nadi i svojoj zdravoj dječici!

Ovo nije tema koja poziva na raspravu, sukobljavanje mišljenja, jedna je od onih gdje smo svi na donekle sličnoj valnoj duljini (valjda) i to s razlogom. Ali ipak nekako imam osjećaj da sam pomalo krivo shvaćena što nije ni čudno - kada pročitam svoj početni post, vidim koliko je kaotičan i nejasan (a i ovo pišem u slično vrijeme, pitam se zašto:roll:). Pod onim - što ako - sam mislila na situacije kada je stvar već gotova, kada se više ništa ne može učiniti, ali se i dalje vrti taj film u glavi, samo s ponešto drugačijim scenarijem. Ali kakve koristi od toga? O potresima, poplavama, drugim ekološkim i sl. katastrofama se uopće ne usuđujem razmišljati (i ne želim) jer na njih ni na koji način ne možemo utjecati, a na što bi se život sveo kada bi se strahovalo i o tome razmišljalo?! Ipak, postoje brojne situacije kada ipak nismo baš toliko nemoćni, bespomoćni, pa nije sve valjda samo sudbina, što god... Naglasak sam htjela staviti na nešto drugo - ljudski faktor. Da konkretiziram - primjer s mojim prijateljem - neposredno prije treninga je nešto pojeo, kasnije, prilikom vježbanja, se ta hrana vratila, nastupilo je gušenje, svi su se uspaničarili, i umjesto da se izvede heimlichov zahvat, svima kao da su se odsjekle noge. Po meni - (nepotrebna/uzaludna) panika i nedostatak prisebnosti. Primjer s mojom mamom - nedostatak odgovornosti i lijenost (m.tehničar je kasnije suspendiran, nitko nije nijekao njegovu odgovornost, pa ni on sam), sjećate se one priče o ocu koji je jurio na poslovni sastanak i zaboravio da mu dijete iza spava u autosjedalici, a bilo je vruće... Opet stres, žurba, brzopletost - a s kakvim posljedicama?! A sutra ću ja tako pogriješiti ili bilo tko od nas, samo se nadamo s ne tako tragičnim ishodom. Eto, na to sam htjela staviti naglasak - nije da baš nikada ništa ne možemo učiniti - osnove prve pomoći, kako postupiti kada nastupi npr. gušenje, kada se popije neka otrovna tekućina itd. itd. to je valjda neki minimum na koji možemo utjecati. Zanima me koliko ste vi sami po tome pitanju "osviješteni"? Znate li kako postupiti u nekim kriznim/kritičnim situacijama ili ste od onih koji misle da se to njima/njihovoj djeci ne može dogoditi? Ja sam po tom pitanju poprilično šlampava - sve što sam napravila je da sam nabavila primjerak prve pomoći i označila stranice, a koliko bi to stvarno pomoglo...

eris hvala Bogu da je sve dobro završili, naježila sam se dok sam čitala!
Freyja mislim da se apsolutni ljudski faktor može predviditi i bar ublažiti, al mi ljudi često funkcioniramo po onom principu: ma neće ništa bit, ne ovaj put, neće baš meni od svih na ovom svijetu itd. Meni je također ljudski faktor, tj. površno vođene trudnoče dovele do toga da sam izgubila svoju dijecu, i baš kao i ti, stalno se pitam zašto nisu pazili, zašto nisu bili više skoncentrirani, zašto su bili površni...tisuču zašto, niti jedno zato :(
Da, da više pazimo puno bi manje tragedija bilo. Pogotovo u prometu! Da smo trenirani u tim nekim osnovana prve pomoći i preživljavanja. Evo mm se baš prijavio na neki kamp 3 dana preživljavanje u prirodi i u neočekivanim uvjetima - i pitam ja njega pa koji če ti vrag to - on govori da pošto idemo na Prolječe živjeti na selo on želi biti spreman na neke bizarne situacije i želi ih znati rješiti a ne da nam se nešto dogodi jer je on bio nesposoban. I moram priznat nakon što sam malo promislila, to mi uopče nije loša ideja!

Od kad se ovo dogodilo našoj miloj V, puno sam pažljivija sa kučanskim aparatima, sa načinom na koji hodam/trčim niz stube...pokušavam eliminirat svoju šlampavost iz svih tih radnji. ALi opet, nekad i kad najspretnije radiš sve od ovog, tvoje je vrijeme - nažalost :(

Citiraj:

---

RozaGroza prvotno napisa

eris hvala Bogu da je sve dobro završili, naježila sam se dok sam čitala!
Freyja mislim da se apsolutni ljudski faktor može predviditi i bar ublažiti, al mi ljudi često funkcioniramo po onom principu: ma neće ništa bit, ne ovaj put, neće baš meni od svih na ovom svijetu itd. Meni je također ljudski faktor, tj. površno vođene trudnoče dovele do toga da sam izgubila svoju dijecu, i baš kao i ti, stalno se pitam zašto nisu pazili, zašto nisu bili više skoncentrirani, zašto su bili površni...tisuču zašto, niti jedno zato :(
Da, da više pazimo puno bi manje tragedija bilo. Pogotovo u prometu! Da smo trenirani u tim nekim osnovana prve pomoći i preživljavanja. Evo mm se baš prijavio na neki kamp 3 dana preživljavanje u prirodi i u neočekivanim uvjetima - i pitam ja njega pa koji če ti vrag to - on govori da pošto idemo na Prolječe živjeti na selo on želi biti spreman na neke bizarne situacije i želi ih znati rješiti a ne da nam se nešto dogodi jer je on bio nesposoban. I moram priznat nakon što sam malo promislila, to mi uopče nije loša ideja!

Od kad se ovo dogodilo našoj miloj V, puno sam pažljivija sa kučanskim aparatima, sa načinom na koji hodam/trčim niz stube...pokušavam eliminirat svoju šlampavost iz svih tih radnji. ALi opet, nekad i kad najspretnije radiš sve od ovog, tvoje je vrijeme - nažalost :(

---

Da, slažem se, i bez obzira na sva promišljanja, ovo zadnje što si napisala je ipak nekako najbliže istini, nažalost. A TM-u - svaka čast.