(ne)iskrenost kod djece

Ponukana jednom temo otvaram ovu teme jer sam se stvarno zapitala dal bi mogla svoje klince drugačije uputiti na određene situacije a da ih ne zbunjujem...

Primjer:
Stoji im baka u kuhinji i peče kokice, T komentira da zašto peče kokice navečer jer je ionako debela :mrgreen:
Dijete je iskreno, baka se uvrijedila
ili...
Dođemo kod moje bake i tamo klinci ne žele ništa jesti ni piti jer je stvarno zmazano i neuredno, oni to kažu i opet se baka uvrijedi...

Kako ih onda naučiti da budu pristojno iskreni; mislim da je to veliki problem jer ih se zbunjuje za npr. neke druge situacije gdje bi trebali biti skroz iskreni odnosno na neki način bi ih učila na prikrivanje istine tj. laganje...

Nadam se da ste me skužili :mrgreen: uopće je teško objasniti

Baš dobra tema, bolje da oni kažu nego ti :-)
Nemam odgovor, samo da kažem kako mi je danas nećakinja rekla da M ima velik trbuh, sigurno će biti na mene :lol:
A zašto bih se ljutila, to je po meni baš pristojna iskrenost, tetka je malo poveća!

Nemam odgovor na ovo pitanje, jer ne zelim da ih grdim zbog toga sto su rekli istinu, ali mi je u isto vreme neprijatno. Pokusavam da im objasnim odnose izmedju odraslih i zasto ne treba reci nesto grubo cak iako je istina, ali jos su premali da shvate sve finese.

Što se tiče ovog prvog, učim djecu da ne komentiraju tjelesni izgled drugih ljudi. Osim toga, baka je, pretpostavljam, pekla kokice za njih.

U drugom slučaju, kod bake je možda prljavo zato što je ona već previše nemoćna da očisti. Ovisno o dobi djece, predložila bih da oni, zajedno sa mnom nešto počiste.

Mislim da nije toliko teško objasniti - u svakom pojedinom slučaju koji se dogodi treba djetetu objasniti kako reći istinu, a da se ne povrijede nepotrebno tuđi osjećaji. A i ona "šutnja je zlato" nije na odmet. Ne treba reći sve što se pomisli, puno je bolje nekada prešutjeti i djeca to moraju polako naučiti.

Da Zdenka, slažem se s tobom... samo kako da to objasniš djeci od 3 i 4 god...?

psssst baka sebi peče kokice :)

Pa ja mislim prije svega tako da niti sama ne komentiram tuđi izgled.

Potpisujem Zdenku i Mimu.

Istina je da je teško djeci objasniti kad i šta treba reći, a kad ne treba, ali to je nužno...ne znam kako bi se uklopili u vrtiću, danas-sutra u školi, kako bi općenito funkcionirali u društvu da ostanu tako iskreni. Ja sam oduvijek učena da je ljepota i ružnoća relativna stvar i šta je nekome lijepo, drugome možda nije i obrnuto. Isto tako-šta je nekome debelo, drugom možda baš takvo paše. Zato nikad nisam imala običaj komentirati nečiji izgled.

Moja curica ima 2 godine i 4 mjeseca i ona ne zna tko je debeo, a tko nije...isto tako svi su joj lijepi i sve joj miriše :) I znam da će to proći. A kako bi svijet bio prekrasan da svi ljudi ovoga svijeta ostanu nevina dječica! :)

Svojima govorim da nije dobro reči istinu zbog koje će netko biti tužan, a nikome neće koristiti. Neki dan se naša susjeda ošišala , vidjeli su je izdaleka i prokomentirali kako joj frizura baš nije lijepa (ne baš tim riječima). Objasnila sam im da to ne govore pred njom jer bi ona bila žalosna, a ne može promijeniti frizuru.
Sa druge strane pak, meni i tati moraju sve reči, bez obzira što bi mi zbog toga, možda, bili tužni, ali mi ćemo zajedno nači rješenje tako da se sve dobro završi.
Malo je komplicirano,ali shvate s vremenom.

Mlukacin, polako, naravno da to ne ide preko noći. Kad se sjetim što je sve moj sinak bubao s tri godine! Ali polako, kroz godine, vodiš stvar u određenom smjeru. Mislim da treba reagirati u trenutku, kad je to moguće, a poslije potanko objasniti djetetu neke stvari. Npr. reći da i debeli ljudi smiju jesti kokice, a poslije objasniti djetetu kako se baka u tom trenutku osjećala, a i to da postoje razlozi zbog kojih su stariji ljudi deblji.

Samo da ispričam jednu anegdotu...
Bilo je vruče, ja u ormaru više skoro da i nemam kaj obuči jer u ništ ne stanem i našla neki šos (meni je predivan, onako kao kaubojski, bijeli sa rozim karama) uvukla se ja nekako u njega i skroz si pristojno izgledam, zadovoljna kaj sam konačno našla nešto što ipak mogu obuči a da mi ne bude vruče.
I samo što ne krenemo van a moj će sinek s osmjehom na licu "Mama, baš si mi jaaako lijepa..." i u prvi tren meni osmjeh na lice, kad li on nastavi "...k'o bakica"
Jaooooo, moram li reći da sam se istit ren išla presvuči sva jadna i očajna...Hahaha!
A on stvarno nije bio nepristojan, samo pristojno iskren.

e vidiš ana, upravo te stvari me muče....

a naša današnja anegdota nakon prekjučerašnjih kokokica...
Baka si radi doručak- jaja, šunka, sir i tak to... dolazi T i kaže joj mogla si jesti samo jaja, lijepa si mi ali si predebela da bi jela sir... i štrecnem ja njega pored bake i kažemu mu da to nije lijepo govoriti, da baka zna da ima viška kila i bla bla... a on meni- mama pa nije danas jela kokice nego sir... i tak mi se svaki put izvrti priča, a gospodin se nasmije i ode... :)

Možda bi zapravo mi trebali učiti od njih, kako biti iskren i kako se ne uvrijediti na istinu...

postoje ljudi koji su izrazito uvrijedljivi i sa takvima i mi odrasli teško izlazimo na kraj, a kamo li mala djeca. takvi nas najčešće dovode u nezgodne situacije zbog dječjih komentara.

ne treba se puno sekirat oko takvih situacija.

dovoljno je djecu uputiti da je nepristojno kometirati tuđe nedostatke, pa će možda za par godina i shvatit o čemu se tu radi.

ne mislim da bismo svi trebali biti iskreni kao djeca, jer to ne možemo biti - ako nekome kažem da je debel ja sam svjesna da ću na taj način samo povrijediti osjećaje te osobe, a dijete toga nije svijesno.

sunca, lijepo napisano

Ja pred djecom ne pričam o tome kako tko izgleda.
Neugodno mi bide kad recimo prolazimo pored nekoga tko je bez noge ili u inval. kolicima. Onda oni pitaju pitanaj tipa "zakaj striček nema nogu?" ili ""zakaj se tak veliki vozi u kolicima?".
Ali to nije ništa zločesto, samo su znatiželjni, ipak, učim ih da ne pitaju to tako naglas čim ugledaju nego da ipak malo pričekaju pa me pitaju kada prođemo pa ću im objasniti...

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Ja pred djecom ne pričam o tome kako tko izgleda.
Neugodno mi bide kad recimo prolazimo pored nekoga tko je bez noge ili u inval. kolicima. Onda oni pitaju pitanaj tipa "zakaj striček nema nogu?" ili ""zakaj se tak veliki vozi u kolicima?".
Ali to nije ništa zločesto, samo su znatiželjni, ipak, učim ih da ne pitaju to tako naglas čim ugledaju nego da ipak malo pričekaju pa me pitaju kada prođemo pa ću im objasniti...

---

a ja mu pokušavam baš tada na licu mjesta objasniti da se mogu dogoditi razne nesreće i ljudi izgube nogu, i nisu zbog toga manje vrijedni/ružni/loši...

Meni ta decja preterana iskrenost nije bas neka simpaticna osobina. A nije stvar u tome kako se matori vredjaju. Moze povrediti i nekog sebi ravnog . Prvo i osnovno-nauciti ih da ne komentarisu neciji izgled, a narocito im ne davati odobrenje smehom na posalicu za to.

Nije tu iskrenost ili neiskrenost u pitanju , u pitanju je da se djeca nauče gdje i što smiju reći, odnosno da ne govore na glas baš sve što misle.To dolazi s vremenom, s godinama.
Prava iskrenost se očituje kad ih nešto pitate oće li smuljati i li ne , oće li krivicu prebaciti na drugoga i sl.

Pa meni tu u konkretnim primjerima nije ništa nepristojno, ipak su u igri baka-unuk.

I ja volim kad mi netko blizak kaže udebljala si se/oznojila si se/visi ti govance iz nosa (istinit događaj).

Ako nije bilo nikakve provokacije/ruganja (e to je po meni nepristojno) od strane djece onda vjerovatno baka ima problem s prihvaćanjem istine.

Citiraj:

---

rahela prvotno napisa

a ja mu pokušavam baš tada na licu mjesta objasniti da se mogu dogoditi razne nesreće i ljudi izgube nogu, i nisu zbog toga manje vrijedni/ružni/loši...

---

E vidiš, ja nekako mislim da je tim ljudima odovljno što su doživejli nezgodu i mada znam da djetetu sigurno neće zamjeriri ništa ipak mi je neugodno da dok me ta osoba sluša pričam o tome.
Sve ja njima objasnim, ali kad se malo odmaknemo...

Meni je recimo zanimljivo kad s vremenom ta nevina iskrenost, koja najčešće ne vrijeđa ljude jer je to stvarno nevino, okrene se odjednom i postane dječjim oružjem u svađama i provociranju. A to vjerujem da se dogodi kod one djece čiji roditelji preolako gledaju na tu iskrenost i ne korigiraju dijete na vrijeme. A onda to dijete dođe u školu i u toj svojoj "iskrenosti", a prije bih rekla iskrenoj okrutnosti, počne provocirati drugo dijete u stilu: "Ti imaš šepavog tatu!", "Tvoja mama je debela!", "Ti si mucavac!"...a u školi sam se kao učiteljica nagledala takvih, a i puno gorih okrutnosti od djece! Djeca, iako djeca, itekako znaju povrijediti tuđe osjećaje i mislim da se dijete uči od malih nogu da brine o osjećajima drugih!

Ninči razmišljala sam ja i o tome...
Iskreno, ja sam bila upravo takva u osnovnoj školi, pogotovo u početku... Al, nije to bilo iz iskrenosti, to je bio odraz mojih roditelja (više tate) koji su se uvijek sprdali, ružno komentirali i tak... Ja to nikad ne radim pred djecom, štoviše nikad ne komentiram nečiji izgled i ne sudim po njemu (valjda ???)...
Još jedan primjer... hodamo po cesti, nailazi čovjek s velikim trbuhom i T komentira - vidi mama vidi, ova ovdje ima isto veliki trbuh ko tata... A da vam tek pokažem sliku iz vrtića kak si je nacrtao tatu... izgleda doslovce ko krafna s velikim očima i malim nožicama i ručicama i teta je na dnu napisala njegov komentar: "Moj tata ima veliki trbuh i čelavu glavu" možete misliti kak je mm bilo...
Evo, ne znam... meni je ta tema teška, vjerojatno je samo faza kad sve primjećuje i to govori, valjda će proći kao i svaka druga uz moje konstantno ponavljanje...

u svakom slučaju drugačije je s djetetom od 3-4 godine, ta pitanja su još nevina
a drugačije sa 5-6-7 godišnjacima
oni već dobro znaju što može nekoga povrijediti

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

E vidiš, ja nekako mislim da je tim ljudima odovljno što su doživejli nezgodu i mada znam da djetetu sigurno neće zamjeriri ništa ipak mi je neugodno da dok me ta osoba sluša pričam o tome.
Sve ja njima objasnim, ali kad se malo odmaknemo...

---

Ja objasnim odmah. Jel mozes objasniti zasot ti je neugodno? Meni recimo puno gore izgleda kad roditelji usutkavaju djecu zbog invalida i daju im nekakve kakti neprimjetne signale da sute, neog kad jasno i glasno kazu sta je na stvari.

Mi imamo "sreću" da u našoj maloj porodici imamo osobu sa vidljivim tjelesnim nedostatkom(rat, na žalost) tako da moja djeca već znaju da nije ok nikoga ispitivati niti zezati zbog nedostatka na koji nije mogao uticati. Ali ja imam problem sa iskrenošću mog sina(7 i pol godina) koji ne laže, ali je iskren i kada treba i kada ne treba. Npr. dođemo u nečiji dom, i on ako osjeti neki drugačiji miris odmah pita:"Šta smrdi?" ili kada smo bili u posjeti kod prijatelja, i on je bio sa puno djece i odjednom smo čuli u dječijoj sobi komešanje, kada eto mog jedinca: "Sve je u redu, ja sam prdnuo, omaklo mi se!" Baš mi je bilo neugodno, a on je u stvari htio da se pogrešna osoba ne okrivi. Iskren do bola.

Citiraj:

---

eris prvotno napisa

Mi imamo "sreću" da u našoj maloj porodici imamo osobu sa vidljivim tjelesnim nedostatkom(rat, na žalost) tako da moja djeca već znaju da nije ok nikoga ispitivati niti zezati zbog nedostatka na koji nije mogao uticati. Ali ja imam problem sa iskrenošću mog sina(7 i pol godina) koji ne laže, ali je iskren i kada treba i kada ne treba. Npr. dođemo u nečiji dom, i on ako osjeti neki drugačiji miris odmah pita:"Šta smrdi?" ili kada smo bili u posjeti kod prijatelja, i on je bio sa puno djece i odjednom smo čuli u dječijoj sobi komešanje, kada eto mog jedinca: "Sve je u redu, ja sam prdnuo, omaklo mi se!" Baš mi je bilo neugodno, a on je u stvari htio da se pogrešna osoba ne okrivi. Iskren do bola.

---

lol
a mišek iskreni :-)
al mislim da je on na dobrom putu da ga naučiš kada je nešto bolje zadržati za sebe, pa komentirati s tobom naknadno
ima dovoljno godina da shvati zašto neke riječi mogu povrijediti druge
samo moraš mu to moći lijepo objasniti

Da,rahela, mislim da njegovo vrijeme za taj nauk baš dolazi. Kći mi je oduvijek znala kad nešto nije lijepo pitati/ispitavati, a kada je ok. On je drugačiji, ali već osjeć da je drugačiji u društvu vršnjaka, a ova vrsta posebnosti se " posebno" ne cijeni kod nas. Nauči ga što ranjie prijetvornosti, fuj!

Prijetvornosti ne, ali obazrivosti i poštovanju da.

Ma da, trudit ću se ja, jer mislim da sam sa svom djecom na dobrom putu da nauče kako se poštuje. Sada samo u fazi da poštuju onoga ko to, po njihovim kriterijima, i zaslužuje. A nisu daleko od pravog puta. A obazrivost, mislim, da će steći životnim iskustvom. Jer počet će dobivat banove, a to im neće iči u prilog.