Boriti se s neplodnosti u potaji - članak na msnbc.com

Jedan od najvećih američkih portala, MSNBC, objavio je dugački članak o neplodnosti od više od 4,000 riječi (u novinama bi to zauzelo tri velike stranice teksta)

Many couples struggle with infertility in silence

But activists say common health issue needs to emerge from shadows

http://www.msnbc.msn.com/id/38311820...womens_health/

Nevjerojatno koliko ima sličnosti što se tiče sociološkog faktora - manjak aktivizma, političari koji ne vide mase koje se suočavaju s ovim problemom, stigma neplodnosti, zatajivanje problema...

Evo prijevoda za lakše praćenje - prvi dio od četiri

Citiraj:

---

Mnogi parovi bore se s neplodnosti u potaji

---

Citiraj:

---

Ali aktivisti kažu da zajednički zdravsteni problemi moraju izaći iz sjene

Lisa pogledom pretražuje čekaonicu za slobodno mjesto. Osim bestjelesnih glasova medicinskih sestara koje zovu pacijentice u ordinaciju, vlada bolna tišina. Oblaci iza prozora od poda do stropa bacaju sjene na zidove, namještaj i lica nekih četrdesetak žena koje čekaju u Perelman Cohen Centru za reproduktivnu medicinu u New York Presbyteran/Weill Cornell Medical Center u New Yorku (op. prev. jedna od dvije najbolje američke klinike za liječenje neplodnosti). Svaka je ovdje iz istog razloga: ne može ostati trudna bez medicinske pomoći. Iako imaju toliko toga zajedničkog, nitko ne priča i čak niti ne primjećuje onu drugu. Žene sjede tako da ima barem jedna prazna stolica između njih, čitaju novine, tipkaju na blackberryju, zure u cipele. Nekoliko ih je došlo s muževima – ni oni ne pričaju.



„Napetost se može rezati nožem“, kaže Lisa, 33, analitičarka zdravstvenog sustava koja je ovdje zbog svog četvrtog ciklusa in vitro oplodnje (IVF). Lisa je našla fotelju dovoljno veliku za nju i preveliku crvenu torbu. Tek je osam sati ujutro, ali već je izmoždena. I puna straha, nadajući se sreći, ali pripremajući se da joj srce bude slomljeno. Navikla je na taj osjećaj u više od dvije godine pokušavanja za bebu sa svojim mužem, Jackom. Njezine velike smeđe oči ispunjavaju se suzama. „Nikad nisam mislila da će doći do ovoga“, kaže.



Nakon tri neuspjela pokušaja u svom gradu, Washingtonu, Lisa i Jack uzeli su dopust, preselili se u New York na dva tjedna i potrošili oko 20,000$ za još jednu šansu da zatrudne. Nitko od bližnjih ne zna da su ovdje – niti Jackova obitelj na Srednjem zapadu, niti Lisini roditelji, koji žive u obližnjem predgrađu. Plaćaju 1,600$ za garsonijeru samo zato da ne moraju reći obitelji što rade. Jedini ljudi koji znaju su članovi grupe podrške u Washingtonu, prije par mjeseci stranci, a sad, rijetki ljudi koji mogu razumjeti njihovu borbu. Podijelili su svoje iskustvo s autoricom članka pod uvjetom da promijene ime (tj. koriste srednje ime). „Toliko smo uložili u ovo da ne možemo podnijeti da i drugi budu emocionalno uključeni“, kaže Lisa. „Ne možemo se nositi da se i drugi osjećaju loše ako ne bude radilo, kad se i sami osjećamo dovoljno loše.“


Liječnici su dijagnozirali Lisu s „neobjašnjenom neplodnosti“, koja pokriva oko 20 posto svih dijagnoza neplodnosti. Čak i kad njezin prvi IVF nije uspio prošle godine, ona i Jack bili su optimisti da će im sljedeći pokušaj donijeti obitelj. Lisa je još mlada i oboje su potpuno zdravi. Za Lisu, postupak je imao vjerojatnost uspjeha od 60 posto, sudeći po statistikama Shady Grove Fertility Center iz Washingtona, gdje su se liječili. Lisa je bila na poslu kad ju je nazvala medicinska sestra da se jedva koja jajna stanica oplodila. Lisa je nazvala Jacka i zajedno, iako odvojeni, zatvorili su vrata svatko svog ureda i zaplakali. Te noći, zagrlili su se u krevetu, ugasili svjetla, ignorirali zvonjavu telefona. „Bili smo mentalno u jednom vrlo mračnom stanju“, sjeća se Jack. Počeli su izbjegavati prijatelje, otkazivati planove i prestali raditi nove.


Lise se osjećala slomljeno i ljuto – ne u maloj mjeri na samu sebe. „Kad prvi postupak nije uspio, mislila sam, OK, možda sam loše reagirala na neki lijek. Ali kad ni drugi postupak nije uspio, počela sam misliti da nešto nije u redu sa mnom. Bila sam slomljena. Pitala sam se zašto me moje tijelo izdaje? Zašto neće učiniti ono za što je stvoreno?“


Na ovoj točki, postali su toliko anksiozni kad ih pitaju kad će zasnovati obitelj da prije svakog izlaska moraju planirati kako će se nositi s osjećajima ako razgovor krene na bolnu stranu. Lisa redovno odbija pozivnice na baby showers (op. prev. u SAD-u je uobičajeno imati proslavu prije rođenja djeteta s poklonima za bebu, da se novi roditelji ne bi uznemiravali nakon rođenja) pravdajući se da odlaze van grada. Proslavili su zadnji Dan zahvalnosti s rođacima koji imaju veću djecu da se ne bi morali družiti s bebama ili vrtićkom djecom. „Nitko ne namjerava reći krivu stvar“, kaže Jack, „ali neizbježno ljudi imaju pitanja ili kometare koji počinju sasvim bezazleno, ali se pretvore u emocionalno minsko polje.“


Jedan od 8 američkih parova suočit će se s neplodnosti i 1.1 milijuna žena proći će ove godine kroz postupak. Da toliko njih neće progovoriti o tome čini ovo iskustvo još bolnijim. Nedavno ispitivanje na neplodnim parovima otkriva da 61 posto parova skriva svoje probleme s začećem od obitelji i prijatelja. Više od pola pacijenata u ispitavanju koje je provela farmaceutska kompanija Schering-Plough, kaže da je lakše reći ljudima da ne žele imati djecu umjesto da podijele svoj problem. „Skoro je nemoguće predočiti kako to izgleda, ljudima koji nisu prošli kroz to“, kaže Jack, „to je osjećaj beznađa i gubitka koji ne možete opisati. Toliko toga se nalazi na kocki, toliko pitanja o genetici i identitetu i što znači to proslijediti – ili ne.“

---

Drugi dio:

Citiraj:

---

Anonimna epidemija

Imati problema sa začećem može izazvati isto toliko tuge kao i gubitak voljene osobe, kaže Linda D. Applegarth, Ed. D, direktor psihološke pomoći u Perelman Cohen Centru. „Ali je drugačije. Kronična je i neuhvatljiva“, dodaje. „Postoji strah da će život biti vječno prazan. Neki imaju osjećaj štete i slamanja; pogađa u bit onoga što jesu.“ Rezultat je tjeskoba i sram koje Applegarth vidi u svojoj čekaonici. „Pacijenti se osjećaju nelagodno i sjede po kutovima jer ne žele vidjeti nikoga iz svog poslovnog ili društvenog kruga“, kaže „čak i kad bi onda znali nekoga tko prolazi kroz isto to“. Samo 5 posto pacijenata koristi psihološku podršku koju pruža njihova klinika, usprkos podacima koji pokazuju koliko to može pomoći.



Šutnja žena šteti ne samo njima. Na taj najčin neplodnost ostaje anonimna epidemija, s manje novaca i istraživanja nego što ga dobivaju drugi česti medicinski problemi. Aktivisti neplodnosti, malobrojni i izolirani, imaju teškoća naći saveznike. „Možemo naći tek nekoliko vlastitih volonterki da pričaju o ovome, zbog srama,“ kaže Barbara Collura, izvršna direktorica Resolve, nacionalnog društva neplodnosti u McLeanu u Virginiji. „Zbog toga što imamo toliko malo angažmana od strane pacijenata, imamo toliko malo napretka.“


To je čudna dvostruka strana: kako može zdravstveni problem koji dobija toliko medijske pažnje biti okružen šutnjom? Čitali smo o „Octomom“ čudovišnoj predstavi i kako povećanje višeplodnih trudnoća izazvano liječenjem neplodnosti poskupljuje zdravstveni sustav. Ali rijetko je prosječna osoba svjesna frustracija koje prolazi 12 posto žene plodne dobi kad pokušavaju imati dijete. Niti većina ljudi shvati da većina postupaka ne uspijeva; 2006, 57 posto IVF postupaka s vlastitim jajnim stanica ne uspije, prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju u Atlanti. (Postupci s doniranim jajnih stanicama imaju bolji uspjeh – stopa neuspjeha za njih je 37 posto). Studija Harvard Medical School u Bostonu pokazuje da žene koje imaju problema sa začećem mogu biti jednako deprimirane kao i one s ozbiljnim srčanim problemima ili rakom.


Neplodnost nije rak. Ali ona ipak onesposobi čovjeka. Neki aktivisti kažu da je neplodnosti nužno potrebna ista vrsta javne svijesti koja je pomogla da rak dojke izađe iz sjene prije dva desetljeća. Rak dojke ima rozu vrpcu. AIDS ima sportske manifestacije, multipla skleroza ima biciklističke utrke. Resolve sponzorira gala večeru i dodjeljuje nagrade u ovom polju, ali to privlači uglavnom liječnike i druge stručnjake iz svijeta neplodnosti, ne pacijente, i najvažnije od svega, ne prikuplja novac. Ovako se žali jedna članica Resolva koja je prošle godine istupila iz prošlogodišnjeg događaja. „Svatko ustane i ispriča svoje uspješne priče. Liječenje neplodnosti nije uvijek uspješno. A to je problem ophođenja s neplodnosti; kao i s drugim bolestima, neki ljudi neće biti izliječeni. Zbog toga treba više prepoznatosti i financiranja, da ljudi mogu dobiti pomoć. Ali nitko ne želi priznati neuspjehe. “


Zbog toga što nitko ne želi pričati o neplodnosti, „ništa se ne poduzima o tome“, kaže Lindsay Beck, osnivačica Fertile Hope, programa koju vodi Lance Armstrong zaklada iz Austina u Texasu, koja podržava pacijente s karcinomom čije liječenje prijeti njihovoj plodnosti. „Neplodnost se nalazi u istom položaju kao i rak dojke u 1970ima – sasvim 'u ormaru'“. Beckino liječenje raka jezika i njegova ponova pojava je ostarila njezin reproduktivni sustav cijelo desetljeće; na kraju je imala 5 IVF postupaka i dvoje djece. Ponovo prolazi kroz postupke u nadi da će dobiti treće dijete. „Po mom iskustvu, mnogo je lakša atmosfera u čekaonici kod onkologa nego u čekaonici klinike za neplodnost“, kaže. „Pacijenti karcinoma razgovaraju o liekovima protiv mučnina i što je za njih radilo. Gledaju jedni na druge kao podršku. Zbog nekog razloga, pacijenti neplodnosti uglavnom ignoriraju jedni druge u čekaonici.“ Beck kaže da dijagnoza raka olakšava ženama da pričaju o problemima s začećem – i da nađu financijsku pomoć za postupke – nakon što im je kemoterapija ili radijacija ili oboje oštetila tijelo. „Svatko zna o raku i podržava pomoć pacijentima raka“, kaže. „Za prosječnog pacijenta neplodnosti, ne postoji tako jedinstven front.“


Umjesto toga, žene su često optuživane u vrijeme njihove boli. Katolicima se nameće osjećaj grešnika; 2008. Vatikan je osudio IVF i neke druge oblike liječenja neplodnosti jer „odvajaju prokreaciju od konteksta bračne postelje“. Mnogi zakonodavci ne žele pričati o problemu jer liječenje neplodnosti stvara neiskorištene zametke, koji su povezani s problemom pobačaja i istraživanja na matičnim stanicama. I na duboko privatnom planu, prijatelji i obitelj mogu raniti riječima. „Bojala sam se osude jer sam starija“, kaže Mariana A., menadžer prodaje softvera koja je više od pet godina pokušavala dobiti bebu u svojim 40tim prije nego što je dobila blizance uz pomoć Advanced Fertility Services u New Yorku. „Pitaju, što ste čekali? Ali oni nisu živjeli moj život. Ne znaju da li sam imala trudnoće s lošim ishodom. Takvo miješanje je neosjećajno i nepromišljeno.“


Čak i zdravstveni radnici i farmaceutske kompanije koje podržavaju pacijente neplodnosti ne znaju kako se najbolje izraziti i da li obilježiti neplodnost kao bolest – što bi pomoglo shvaćanju ozbiljnosti problema, ali može učiniti da se neki pacijenti osjećaju još više stigmatizirani i bolesni. Postoje razni razlozi zašto neke žene ne mogu jednostavno začeti: dob, endometrioza, sindrom policističnih jajnika, mali broj spermija njihovih partnera, su samo neki od njih. Ipak, bez obzira na zašto ili kako, „neplodnost je hendikep“, kaže Villiam Gibbons, predsjednik američkog Društva za reproduktivnu medicinu i direktor reproduktivne endokrinologije i neplodnosti na Baylor College od Medicine u Houstonu. „Predugo se situacija onih koji se suočavaju s neplodnosti umanjivala ili čak zanemarivala.“
Prošlog studenog, Svjetska zdravstvena organizacija u Ženevi je malo pojasnila kad je definirala neplodnost kao stvarnu bolest. „Dio problema je što je osiguravajuća industrija smatrala neplodnost sličnom kozmetičkoj kirurgiji; imati dijete su mnogi osiguravatelji smatrali nečim što žene i muškarci žele, ali što nije potrebno za njihovo zdravlje“, kaže dr. Gibbons. „Označavanje neplodnosti kao bolesti od strane neđunarodno priznate zdravstvene organizacije je mali korak koji će nadamo se popločati put za osiguravatelje i druge da poprave osiguranje.“ Manjak pokrivanja osiguranjem ne samo marginalizira pacijente, već i doprinosi njihovom stresu i sramu. „Žene se često osjećaju poniženima što tako požrtvovno pokušavaju, a nemaju za to ništa za pokazati, posebno ako bankrotiraju tokom liječenja“, kaže Beck. „Ljudi ne žele pričati (o novcu).“


Nije da pacijenti ne žele pomoći naporu za bolje osiguranje i više istraživanja. Ali liječenje može biti toliko emcionalno, fizički i financijski iscrpljujuće, da usred toga nemaju niti vremena niti energije uložiti u aktivizam. Ako liječenje uspije ili pacijent posvoji dijete, onda su zaokupljeni malom djecom. Kako god se netko riješi neplodnosti, tendencija je da se ta borba zaboravi, stavi iza njih. „Ljudi žele zaboraviti“, kaže Collura iz Resolve, čije aktivnosti uključuju lokalne grupe podrške za neplodne parove diljem zemlje. „Žarko se trudimo da svoje članove uvjerimo da moraju ustati i pomoći našoj borbi ili će se ista stvar dogoditi ženama koje će doći iza njih.“

---

Treći dio:

Citiraj:

---

Bolni postupak

Petog dana Lisinog IVF postupka, upozoravaju na snježne oluje diljem Istočne obale. Lisa i Jack zarobljeni su u laži: rekli su roditeljima da će ih posjetiti u New Yorku iz Washingtona tokom vikenda, ali pošto su zapravo u New Yorku na postupku, trebaju znati koliko će snijega pasti na putu da vide da li trebaju „otkazati“ svoj fiktivni posjet. Čak i ako vrijeme bude surađivalo, moraju smisliti priču gdje će prenoćiti jer ne mogu otkriti da su iznajmili stan. „Nismo loši ljudi“, kaže Jack posramljeno.


„S praktične strane, teže je ne reći ljudima, posebno našim obiteljima,“ dodaje Lisa. „IVF nije više samo dio našeg života. On je postao fokus naših života. Teško je ne pričati o tome s mojom majkom jer znam da se pita da li ćemo imati djecu, ali se ne želi miješati. Ali bolno je jer mi priča o drugim ženama koje su trudne, a mislim da to ne bi pričala da zna kroz što prolazimo.“


Lisa se osjeća blizu ruba. Ušteđevima im je skoro otišla: otkad su se 2006. vjenčali, ona i Jack štedili su više od 1,000 dolara mjesečno za buduće troškove brige o djetetu i kuću u kvartu s boljim školama; sav taj novac sad je potrošen. Svakodnevni događaji – vijest o prijateljičinoj trudnoći, vidjeti majku s kolicima po ulici – ju može rasplakati. Čak priznaje da zavidi ženama u svojoj grupi podrške koje su izgubile trudnoću. „Kako god je to pogubno, to što su uopće uspjele zanijeti je ohrabrujuće za prognozu liječenja. Za nas je dvije i pol godine prošlo bez ikakvog uspjeha.“


Postupci liječenja neplodnosti mogu biti vrlo stresni i kad novac nije u pitanju. „Stres može biti previše da bi se moglo dalje“, kaže Alice Domar, PhD, direktorica Domar Centra za zdravlje uma i tijela u Boston IVF-u. Prošle godine, istraživači na Harvard Medical School našli su da 34 posto pacijenata mlađih od 40 čije osiguranje pokriva barem tri IVF postupka nisu došli dalje od jednog ili dva postupka; 68 posto pacijenata starijih od 40 odustali su prije nego što su iscrpili mogućnosti koje im pruža osiguranje. Ovaj proces proždire život; žene postaju robovi svojih mjesečnih ciklusa, često ne mogu otići na vikend jer moraju pratiti razine hormona i broj jajnih stanica. Kad par ne uspije začeti mjesec za mjesecom, njihov život se zaustavlja i pitanje da li hoće ili neće proširiti obitelj postaje odlučujuće u stvarima poput odluka koji auto kupiti, kući gdje žive, odjeći koju kupuju.


Što duže traje ovaj proces, to se neugodnije osjećaju kad pričaju s drugima. „Čak i kod dobronamjernih pokušaja da se bolje osjećate, ljudi kažu nešto zbog čega se osjećate još gore,“ kaže James Grifo, direktor New York University Fertility Centra u New Yorku. „Izolacija je mehanizam obrane protiv preopterećenja. To ne mora nužno biti dobra stvar, ali to je ono što čine pacijenti s problemom neplodnosti da bi se zaštitili.“


S 33 godine, dobi kad je njezino cjelokupno društvo počelo nositi trudničku odjeću, Tara Elbaum nije mogla zatrudnjeti s drugim djetetom. „Njima je to bilo tako lako“, kaže Elbaum, odvjetnica iz New Yorka. „Nisam mogla pobjeći od njihovih beba, na rođendanima, kad bih ostavila sina u školi... A moj način snalaženja bio je šutjeti o tome.“


Elbaum, koja je imala pet IVFova i dva gubitka trudnoće prije nego što je napokon ostala trudna sa svojom kćeri, borila se sa svojim sojećajima. „Mrzila sam biti zavidna“, kaže.“To je jedan od najružnijih osjećaja koje netko može osjećati, a ja sam to osjećala stalno.“ Elbaum je čak bila zavidna na podršci i pažnji koju je dobila njena rođaka nakon što je obznanila da boluje od non-Hodgin limfoma dan nakon što je Elbaum izgubila trudnoću. „Kroz dvije sekunde nakon što je rekla obitelji, ljudi su govorili 'Znam ovog doktora', 'Kako se osjećaš?', 'Što mogu učiniti za tebe?'“, prisjeća se Elbaum. „A ja sam još uvijek krvarila nakon mog gubitka i nisam mogla pričati o tome.“


Ponekad je lakše podijeliti intimne detalje sa strancima. Po internetu, forumi i blogovi puni su tjeskobe, žalovanja i frustracija tisuća pacijenata neplodnosti tipkajući iz cijelog svijeta.. „Može biti ponižavajuće osjećati se da nisi normalna, a internet pruža sigurnu luku,“ kaže pridružena urednica SELF-a Catherine Birndorf, klinička profesorica psihijatrije i porodiljstva i ginekologije na Weill Cornell Medical Center. Usprkos utjehe koju mogu pružiti anonimni prijatelji online, upozorava dr. Birndorf, „kad počinjete pričati samo sa strancima, spovezujete se s ljudima u vašem životu, a to je još više izolirajuće. Još uvijek trebamo stvarne veze.“


Domar je frustrirana činjenicom da samo oko 100 od Boston IVF-ovih 2,500 godišnjih pacijenata traže usluge njehog centra. „Poricanje je faktor“, kaže Domar. „Kad uđete u ovu sobu, označite se neplodnom. To je za mnoge ljude teško.“ Iako je jedna od najvećih uvreda pacijentu neplodnosti reći joj da se „samo mora opustiti“, studije pokazuju da stres otežava ovulaciju – i da postoje načini smirivanja. Studija Harvard Medical School objavljena u 2000. uspostavila je vezu između snižavanja tjeskobe i povećane stope trudnoće kod žena koje su pokušavale začeti između jedne i dvije godine dana. Istraživanja pokazuju da pacijenti koji dobiju psihološku podršku često osjećaju manje stresa u liječenju. A ako liječenje ne uspije, kaže Domar, brže uspostave obitelj na druge načine, poput doniranih jajnih stanica ili sjemena ili posvajanjem.


Domar je otkrila SELF-u preliminarne rezultate novog istraživanja za koje se nada da će potaknuti više pacijenata da potraže pomoć: u maloj studiji na 97 Bosto IVF pacijanata mlađih od 40 godina, žene koje su sudjelovale u 5 do 10 sastanaka koji su se koncentrirali na vezu između uma i tijela, bile su 160 posto vjerojatnije da će zanijeti nakon jednog jedinog IVF postupka. I više od dvije trećine žena s kliničkom dijagnozom depresije zanijele su nakon tih sastanaka, dok nijedna deprimirana žena u kontrolnoj grupi nije. Sastanci uče tehnike relaksacije koje olakšavaju tjeskobu i strategije kognitivne terapije da se bore protiv depresije. „Ovi rezultati se mogu ponoviti, apsolutno,“ kaže Domar. „Izolirati se tokom liječenja neplodnosti ne pomaže da se postigne trudnoća.“

---

Pino, hvala :heart:

Zadnji, četvrti dio:

Citiraj:

---

Kako će se itko drugi boriti za vas?

„Gdje su deseci tisuća pacijenata koji boluju od ove bolesti?“ zastupnica u Kongresu Debbi Wasserman Schultz pitala je grupu članova Resolvea koji su se skupili na Capitolu za Dan neplodnosti u lipnju 2009. Wasserman Schultz bila je zadnja za govornicom taj dan, i najmanje polovica od 90 žena koje su došle utjecati na svoje zakonodavce su već otišle. Ipak, pitala je zastupnica, trebalo je biti više ljudi otpočetka. „Gdje su vam brojevi?“, pitala ih je. „Ako se nećete boriti za sebe, kako će se itko drugi boriti za vas?“


Žene su bile potištene. Same su platile put do Washingtona iz dalekih krajeva poput Floride i Chicaga. Neke su ostavile djecu kod kuće. „Njezin govor bio je otrežnjavajuć za nas koji se borimo“, kaže Collura. „Neke volonterke su bile ljute i žalosne jer su se toliko trudile samo da bi ti ljudi došli nas saslušati. Ali ona je imala pravo.“


„Kad imate problem koji se tiče milijuna, a ne možete dobiti niti 100 ljudi da dođu na Capitol na dan koji pripada njima, postaje teško kao član Kongresa obavezati se na ulaganje energije u taj problem,“ Wasserman Schultz kaže sada. Kao osoba koja je preživjela rak dojke, bivši pacijent neplodnosti i majka troje djece, bila je redovna posjetiteljica Resolvovog Dana neplodnosti, uglavnom viđavši ista lica godinu za godinom. „Godinama sam držala jezik za zubima“, kaže.


Kad je Wasserman Schultz opisala svoju borbu s rakom dojke pred Kongresom, političari s obje strane došli su joj ispričati priče o njihovim majkama, sestrama i kćerima. Poštovanje i razumijevanje – i podrška značajnog lobija za rak dojke – omogućilo joj je da progura zakon koji potiče obrazovanje o raku dojke za mlade žene. „Postoji stigma neplodnosti da je nekako takva osoba manja osoba zbog problema s kojim se suočava, a ta stigma mora nestati“, kaže. „Pacijenti trebaju početi vikati s krovova. A njihovi liječnici moraju doprinjeti podrškom, pomoći i zalaganjem, jer oni imaju moć organiziranja.“


Kad se pacijenti uspiju zainteresirati, mogu učiniti razliku. Risa Levine, 48-godišnja odvjetnica iz New Yorka, prošla je 10 IVF ciklusa i četiri gubitka trudnoće, i još uvijek nema djece. „Jedna žena koja se susrela sa strahom od raka dojke mi je rekla 'Ono kroz što prolaziš nije ništa; nije da si se bojala da ćeš umrijeti'“ prisjeća se Levine. „A ja sam mislila, da, ali sam željela. (umrijeti)“


Umjesto povlačenja, počela je zvati ljude: prije nekoliko godina, ljuta što postoji toliko malo istraživanja o neplodnosti, Levine je kontaktirala tada senatoricu Hllary Clinton, koja je otišla CDC-u. Zbog toga je ta agencija 2008. izdala bijelu knjigu s nacrtom baš te potrebe koju Levin i drugi aktivisti žele ispuniti: više novaca za istraživanja. Postoji malo saznanja o vezi između neplodnosti i kroničnih bolesti, zamjećuje dokument, i nimalo informacija o tome koliko bi se neplodnost mogla smanjiti potičući zdraviju prehranu, vježanje i prestanak pušenja. Od 84,000 kemikalija na radnom mjestu, informacija o reproduktivnoj štetnosti poznate su samo za nekoliko tisuća. Nijedna agencija ne prati uspjeh liječenja koje nisu tehnologije potpomognute oplodnje ili mjeri rizike liječenja za majke i djecu. Istraživanja o neplodnosti naglašavaju žene, dok uzroci muške neplodnosti ostaju uglavnom nepoznati.


CDC izvještaj popločao je put za saveznu vladu da razvije nacionalni plan rada za neplodnost, kaže Maurizio Macalauso, šef ogranka o ženskom zdravlju i plodnosti odjela za reproduktivno zdravlje u CDC-u. On se nada da će projekti stvoriti novu svijest koja će „smanjiti utisak da je neplodnost kazna ili sudbina – ili da se ne može promijeniti.“


Nakon što je na vlastitoj koži saznala da je prosječna cijena jednog postupka IVF-a 12.400 dolara, Levin je lobirala svog kongresmena, Anthony Weindera, koji je ponovo pustio u proceduru Zakon o stvaranju obitelji, zakon koji poziva na obavezno pokrivanje liječenja neplodnosti na saveznom nivou. (Trenutno, samo 15 država imaju neku vrstu obaveznog osiguranja; zakon čeka izglasavanje u odboru.) Senatorica Kirsten Gilibrand je pustila u proceduru zakon u Senatu. „Zalaganje jedne osobe je važno,“ kaže o Levine.


Nedavno razvedena, Levine više ne misli da će postati roditelj, saznanje koje ju boli svaki tren svakog dana. Ipak, kaže „ako je ovo bilo dovoljno važno za mene da se borim dok sam pokušavala dobiti diejte, mora biti barem toliko važno kad mi nije uspjelo – možda čak i više.“


Kako se približava dan Lisinog testa na trudnoću – i Jackovog 43. Rođendana – njezina tjeskoba odlazi u nebesa. Kontaktirala je preko emaila sa svojom grupom podrške i nikim drugim. Kad se njezin književni klub susreo dan nakon što su se vratili u Washington, izmislila je priču o iskopavanju iz snijega i sanjkanju po svojoj ulici tokom epske snježne oluje, koju je zapravo propustila. „Svi su pričali priče o tome kako su preživjeli, pa sam mislila da moram i ja,“ kaže.


Jackov rođendan je došao i Lisa mu može dati poklon koji najviše želi. „Toliko smo sretni i olakšani!“, piše u jednom emailu SELF-u nakon što je dobila vijest o pozitivnom testu za trudnoću. „Osjećam se skoro normalno po prvi put u dvije godine.“ Tko još čuje sretnu vijest? Njezin akupunkturist i trudni članovi grupe podrške. „IVF je proces i lakše je pričati s ljudima koji znaju sve o tome,“ kaže.
Lisa i Jack čekaju blizance. I konačno, nakon 14 tjedana, rekli su svojim roditeljima. Iako priznaju da su otišli na Cornell, nisu rekli koliko dugo im je trebalo, koliko su postupaka prošli i koliko je ova trudnoća zapravo koštala. A roditelji nisu pitali. „Mislim da su jednostavno bili sretni da sam trudna. Brinuli su se da ne želimo djecu,“ kaže Lisa.


Iako obitelji nisu rekli sve teške detalje, Lisa prizanje „tako je lijepo pričati o tome. Nisam shvaćala koliko sam bila deprimirana i brinula se o tome što će tko reći. Zaista, nisam shvaćala koliko je bol bila sveprisutna sve dok nije nestala. Kao da je svijet od crno-bijelog postao u koloru.“


Lisa je postala član Resolva koji plaća članarinu kad su ona i Jack počeli sudjelovati u lokalnoj grupi podrške, i planira nastaviti s članstvom. Ali sad kad ima ono što želi, hoći li pomoći boriti se? „Naravno, ne postoji dovoljno istraživanja niti saznanja o neplodnosti,“ kaže Lisa, ali dodaje da joj bilo kakvo javno pojavljivanje može donijeti probleme na poslu (politika zdravstvenog sustava). Djelovanje iza kulisa je jedna opcija, ali kaže „Sigurna sam da ću volontirati za škole ili parkove. Jednom kad blizanci dođu, imat ću mnogo manje vremena.“

---

Hvala Pino :-*

draga pino,

konačno sam našla vremena da sve pročitam i članak je fantastičan! HVALA TI!

i vrlo dobro poentira stvari i probleme s kojima se mučimo i mi ovdje u HR. neplodnost je problem o kojem se premalo govori ili se ne govori uopće, čime sami sebi stvaramo stigme... u neplodnosti se teško nositi sa sobom, a kamoli s drugima koji nemaju tih problema... emocionalno minsko polje u takvim okolnostima često eksplodira kad nije ni vrijeme ni mjesta, mi sve s ovog pdf-a to itekako dobro znamo...

osim emocija trošimo i novce... pogotovo sad zbog nakaradnog zakona zbog kojeg je dio nas ipak prisiljen pomoć potražiti izvan države....

last but not least, na događajima koji trebaju veći angažman neplodnih parova rijetko se pojavi više od stotinjak ljudi... bio to washington, zagreb ili plitvice...

i da, da je lakše uz suborke - lakše je! hvala pino tebi ne samo na ovome, već na svemu :kiss:

Hvala Pino za prijevod ovog članaka. U puno situacija, kao da su pisali o nama, o meni.

Prekrasan članak, hvala velika pino za prevod.
:kiss::kiss:

Pino, hvala.

Citiraj:

---

tlatincica prvotno napisa

Hvala Pino za prijevod ovog članaka. U puno situacija, kao da su pisali o nama, o meni.

---

x

u njihovoj priči prepoznajem našu
u zadnji postupak išli smo tajno8-)
znala je moja mama,sestra i par cura s foruma
ajme koliko smo muljali i lagali:roll:
što je najgore svi su nešto zapitkivali,sumljali...ali nitko se nije usudio ništa glasno i jasno reći

taj postupak mi je bio najopušteniji jer sam znala da neću morati nikome ništa objašnjavati niti odgovarati na bolna pitanja ako ne uspije

Hvala pino :-)! Odličan članak koji pokazuje da na napredak liječenja nepolodnosti veliki utjecaj ima i otvorenost pacijenata. Nekako sam imala mišljenje da u gospodarski razvijenijim zemljama to nije toliko tabu tema (pogotovo u USA), ali očito nas svih iste brige muče :-(.

divan tekst, hvala :klap:

Odlično! Hvala Pino!

prekrasan tekst i dosta se prepoznajem u njemu samo što ja nešutim s čime imam posla pričam o tome sa svima čak i sa svečenikom,i sa onima koji su protiv a nemaju mi lica reči u oči ma ko njih šljivi bog je stvorio sve sa razlogom pa i nas i doktore koji nam pomažu,:)

Hvala Pino, odličan članak, mislila sam da je je jedino kod nas u Hrvatskoj problem javnog istupanja kad je riječ o neplodnosti, a sad vidim da nije tako...i mi smo se na početku tako ponašali u čekaonicama držali se za sebe al nakon nekog vremena se to promjenilo i tu sam našla neka nova poznanstva

odlican je tekst, nazalost mnogi su se prepoznali,, pokazuje kako su problemi, stavovi okoline i osjecaji svugdje vise manje isti, bez obzira na kojem kontinentu zivimo..

Prekrasan clanak nasa Sam se u svakom odlomku I puno je lakse kad imas nekog pored sebe ko to prolazi

Pino hvala :kiss: