Odnos s vršnjacima - kako se postaviti

Problem je u slijedećem.
Roko je inače jako živahno i razigrano dijete, ali isto tako jako pažljivo.
Kad dođemo u igraonicu ili u park uvijek pazi na drugu djecu da ih slučajno u igri ne udari, kad ide na tobogan propusti svu djecu ispred ako vidi da se neko gura stane sa strane i propusti ga.

Jučer smo bili u igraonici (onoj s lopticama) i Roko se htio provlačiti kroz rupu a tamo je već stajao neki dečkić, manji od njega, ali po dobi procjenjujem da su otprilike vršnjaci. I Roko uredno sjedi i čega da malički se provuče i prođe pa da se on spusti. Odjednom mali počne bez razloga vikat na njega, a nakon toga ga i štipat za rukicu. A moje sunčeko sjedi, gleda tužnim očima i ne reagira.

I sad ja u šoku ne znam kak odreagirat, ne bi se htjela miješat u njihove igre (poučena onim kak je nas mama u djetinjstvu učila da se ne miješa u naše odnose s djecom, nek da mi sami riješimo), već kao pustit ga da se sam izbori, i nisam odreagirala, osim što sam mu rekla nek on napravi krug po lopticama, pa nek se onda vrati, pa će dečkić do tada otić.
Nakon par minuta odreagirali su roditelji od dečkića i odveli ga.

I sad ja pokušava s njim u autu razgovarat i uputit ga kak da slijedeći put reagira i pitam ga Roko, šta ti je dečkić radio, a on veli meni: Mama nemoj Roku to govorit, i opće nije htio o tome pričat.
Imam osjećaj da sam iznevjerila svoje dijete, da je on očekivao od mene da ga zaštitim a ja nisam reagirala.

Kad smo došli do šogorice opet sam ga pitala kaj je bilo opet mi je rekao isto, a onda ga je šogor pitao kaj je to bilo i njemu je odgovorio, tak da stvarno imam osjećaj da sam ga u njegovim očima iznevjerila.
Kak se ubuduće postavit u takvim situacijama? Molim vas pomozite.

Ja si ne mogu pomoći i uvijek reagiram (ako vidim da roditelji drugog djeteta ne reagiraju), ali tako da prvo kažem kak nije lijepo se tući/štipati/udarati i sl. i preusmjerim ih na neku aktivnost (bilo individualn, bilo zajedničku) da im skrenem pažnju na nešto pozitivno.

Pa u slicnim situacijama bih se vjerovatno najljubaznijim tonom i rijecima obratila "napadacu" i pokusala mu objasniti da nije lijepo da bla bla...Cak ga i pomazila pritom. Tako se ne "zamjeris" drugom djetetu, a ne "iznevjeris" svoje.
Osim toga, time dajes dobar model komuniciranja svom djetetu, jer neces uvijek biti tu, ali ono ce sigurno zapamtiti kako si tad reagovala i to primijeniti kad bude sam.
Naravno, ako je rijec o malo zescem "napadacu", onda se najbolje udaljiti.

I mi smo imali takvih situacija i ja sam uglavnom reagirala tako da sam na blagi način dala napadaču do znanja da takvo ponašanje nije lijepo, a usput sam zaštitila svoje djete. No nisam sigurna koliko je to mom djetetu koristilo, jer je bila potpuno zaštićena sve dok sa svoje 3 godine nije krenula u vrtić gdje se jednostavno nije znala niti postaviti niti obraniti niti izboriti za pažnju odrasle osobe (tete) na koju umjesto jednog eventualno dvoje djece odjednom dolazi njih 25.
Vjerojatno je slična situacija s Rokom, ima svu roditeljsku zaštitu i nikada nije imao potrebu braniti svoje interese pred drugom djecom(pretpostavljam da ne ide u vrtić) dok se djeca kada krenu u vrtić jednostavno na žalost moraju izboriti za "egzistenciju" i malo očvrsnu.
Stvarnost je vjerojatno negdje između pretjerane roditeljske zaštite i surove vrtičke stvarnosti i "borbe za egzistenciju". 8)

yaya točno je Roko ne ide u vrtić a i najmlađe je dijete u užoj obitelji, najmlađa je za njim moja nećakinja od 5 godina, a najmlađa MM-ova nećakinja ima 11 godina, i svi ga paze i maze.

Frano je s godinu dana krenuo u jaslice i do dan danas se ne zna braniti.
Puno ovisi i o djetetu.

Recimo da je moje dijete napadnuto. Prvo bih došla do njega i provjerila je li dobro, pitala je li boli, pomazila ga. Na taj način bih izbjegla i da dijete koje ga je napalo prvo dobije pažnju. Moje dijete bi vjerojatno reklo da ga boli pa bih drugom djetetu to ponovila, rekla bih "Boli ga. Molim te pazi na njega." ili bih mojem rekla da kaže drugom djetetu da ga boli i da prestane (pokupila sam to od teta iz vrtića).

Kad bi moje dijete napalo neko drugo, isto bih prvo pitala ono drugo je li dobro, boli li ga i pomazila ga i onda rekla mome da ga boli, da želim da prestane i da pazi na njega. Pitala bih ga i što se dogodilo.

Mislim da nije dobro tolerirati nasilje, da djeci treba pomoći da mu se odupru, naučiti ih kako da se dogovaraju i biti svjestan da to traje godinama.

Da mi netko lupi MM ili mamu, pa ne bih samo stajala sa strane, čekala da se sami izbore za sebe i promatrala neutralno što će napraviti.

ako je riječ o fizičkom napadu uvijek reagiram, i sada kada ima pet godina. Cure su lijepo rekle kako....

Ma uopće ne mogu shvatit kak sam bila tak glupa i nisam odreagirala. Nemam pojma. Inače sam uvijek uz njega u parku, igraonici bilo di i uvijek pazim da se tak nekaj dogodi, a sad sam se zblesirala.
Hvala na savjetima.

Ma i ja se tu borim s sobom.

Neki dan u istoj igraonici pretpostavljam, neka mala se toliko zakačila na Leu i govori joj
- lupit ću te ako ovuda prođeš
a ja kažem Lei
-neće te lupiti, samo idi onuda
a Lea kaže
-hoće, hoće, lupit će me
i ode drugim putem.

Mala opet počne,
ja joj kažem
-ne, ne
a ona meni
-da, da

Na kraju, mala počne ići za Leom, Lea nastavlja svojim putem, mala joj se počne beljiti u lice, a kad su sjedile jedna pored druge, gurati s nogama. Lea se prepadne i dotrči uplakana k meni.
E sad, mislim da nije da nisam uopće odreagirala jer sam se prije obratila i Lei i toj maloj, ali opet ne želim je ja uvijek samo fizički izvući iz te situacije, maknuti na stranu jer u vrtiću me neće biti i ona neće znati kako riješiti situaciju.

Dakle, uzela sam Leu, došle smo s vanjske strane igraonice, curica je još uvijek bila unutra.
rekla sam
-vidi, lea, ništa ti curica neće, samo ti se beljila, ajde se sad ti njoj tako belji
Lea plače i uopće je neće gledati.
Ja kažem
-gledaj kako joj se mama belji
i počnem se maloj beljiti i onako se preko mreže počnemo dirati s nosićima (curica i ja)
I tako se Lea malo po malo smirila, počela smješkati i na kraju ušla opet unutra i sjedila pored nje, ali je ni curica nije više dirala, kao počele su se nešto igrati.

Ona je par mjeseci starija od Lee. Cijelo vrijeme je bio prisutan i njen tata i hrpu puta je opominjao, ali u nekim situacijama je nogao i još više.

Isto tako, jednom u igraonici u Eri dođe neki dečkić do Lee i počne joj kao nešto šaptati. ja nisam odmah skočila i maknula je. Bila sam metar udaljena od nje i gledala kako se situacija razvija. Onda ju je primio za ramena i nešto grublje rekao i otišao. Ona opet počne isprepadnuto plakati. taj put si nisam mogla oprostiti što nisam odmah reagirala, ali opet, pa ne mogu je maknuti čim joj se neko dijete priblliži na manje od jednog metra.

Inače, ja nju ne želim učiti da se miče drugima ako je njen red. Ona je takva i MM i ja smo bili takvi kad smo bili mali pa ne mogu puno drukčije ni očekivati od nje, ali želim je naučiti da se izbori za sebe. Da nikad prva nikoga ne udari, ali da smije vratiti ako netko nju prvi. Znam da vas se puno s tim ne slaže, ali mislim da je to za nju bolje. I meni ju je žao gledati kad se nekad povuče ili pusti igračku djetetu koje joj je otelo, a ona si je prva uzela.
Mislim da kad dođe u vrtić da djeca skuže tko je mirniji, senzibilniji i da ga onda uzmu na zub. A to može ostaviti trajne posljedice na djetetovu psihu.
sorry što sam oduljila

Branka :love:

ali vratiti ne mora fizički! Zašto ne bi vratila riječima?

Ja moga uvijek učim da ne smije vratiti jer to jednostavno nije rješenje. Učim ga da kaže NE: "Mene je ovo jako boljelo, NE želim da me tučeš". Učim ga isto tako i da se požali teti ili bilo kome odraslome kada ga netko tuče jer mi odrasli jesmo dužni zaštiti djecu u takvim situacijama, djete mora naučiti da može imati povjerenje u odrasle, a ne da se, kada imaju deset godina, i kada se sami nose sa nekakvim zlostavljanjima pitamo - kako to da nam nisu rekli.

Ja sam i tetama rekla da učim B da im se požali, da razumijem da je njima dosta "tužakanja" ali da dječju agresiju treba sprečavati a ne poticati ju. Naravno da su se složile sa mnom, ipak nisam tamo da mogu vidjeti kako to izgleda u praksi.

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

Učim ga isto tako i da se požali teti ili bilo kome odraslome kada ga netko tuče jer mi odrasli jesmo dužni zaštititi djecu u takvim situacijama

---

Baš to.

znam da imate pravo i ne mislim sad na nekakvu tučnjavu.

Ali bude mi žao ako joj neko dijete istrgne igračku iz ruku, a ona pusti i samo ga tužno pogleda. U svakom slučaju bih radije da ona tu igračku ne da, da se trga za nju ili na kraju da je ona tom djetetu istrgne.

znam da to nije posve ispravno, ali zar bi vi radije da vam neko dijete konstantno maltretita fizički vaše dijete (pritom ne mislim da prethodni slučaj) i da se ono stalno povlači ili mu govori neka prestane jer ga boli, a to drugo dijete i dalje nastavlja mjesecima jer vidi da može i da neće imati nikakvih posljedica (pri čemu to postaje i psihičko zlostavljanje), nego da mu jednom vrati i prekine to?

Ja se u potpunosti slažem sa Brankom.
Također mislim da fizičko obračunavanje nije rješenje, i učim Roka mirnom rješavanju situacija, al kad ga neko sustavno maltretira mislim da treba pokazat zube, jer mislim da nitko od nas ne želi da mu dijete bude žrtva takvih maltretiranja, a i u krajnjem slučaju posljedice toga mogu bit strašne. Zato je po meni koji puta (ne uobičajeno) nužno vratit istom mjerom i onda se napadači povuku.

ne želim biti dosadna ali moram reagirati :)

Po vašim postovima meni izgleda da vi sami ne vjerujete da će dijete napadač stati ako mu se ne vrati istom mjerom, a to znači udarcem. Zašto je tako malo vjerojatno da će dijete stati na odlučnu poruku - Ne, ne želim da mi to radiš. S djetetom možete doma i vježbati kako da to zvuči samopouzdano, odlučno, jasno...

Ja sam uvjerena da je to dovoljna poruka za većinu djece. Možda neki budu i iznenađeni ovakvom reakcijom jer po defaultu ovakvih stavova očekuju da će im biti vraćeno silom.

Ako se ovome može naučiti dijete koje bez promišljanja i ikakvog učenja vraća fizičkim otporom onda se može i dijete koje samo od sebe taj otpor ne pruža. :)

Nešto iz iskustva - upišite djete na neki sport, po mogućnosti borilački. Mali od frednice je bio stalno taj kojeg su mlatiti, gurali, rugali mu se i radili sve što klinci rade slabijima. Ona ga je upisala na ju-jitsu (ili kako se već zove taj sport). Nakon par mjeseci mali se naučio brinuti za sebe, odnosno nije dao da ga se maltretira. Možda malo krivo zvuči ali postao je svjestan svoje snage, ali koristio ju je u pravom smjeru. Postao je puno sigurniji u igri, tj. u odnosu sa drugom djecom. Ne znam kako bih to objasnio, nijednom se nije potukao ali nekako je zračio samopouzdanjem u "konfliktnim" situacijama.

Postoje teorije, koje vrijede i za odrasle žrtve, da se na njima vidi da su slabe i nemaju samopouzdanja. Osoba koja hoda plaho, osvrće se i sl. prije će biti napadnuta nego netko tko ide korakom tipa "cijeli svijet je moj". Tako bar kažu.

Bubica, ma u pravu si ti.

to JEST ispravno, ali ja samo kažem da u ovom svijetu ne pali svaki put, ne vrijedi za baš svako dijete i sve situacije.

Moje dijete ce definitivni ici na karate ili slicno nesto. To sad vazno kazem, no mozda jednog dana nis od toga. Sve ovisi o njegovom buducem razvoju kao osobe. On je naime jako njezan i uvijek pobere batine, odnosno bude izguran ili mu oduzmu igracku. Ja sam definitivno za mirna rjesenja ali ja necu uvijek biti tu. Zato zelim da se zna obranit. Ne zelim da bude mali agresivac, ali zelim da kaze "ne, nije lijepo gurati ili tuci nekog". Kad citam post od branke ili roko mame ko da gledam svoje dijete. Neki dan ga je u igraonici neka cura gurala da se spusti niz tobogan, pa ga je pokusala nosit da ga izgura, a ovaj ni dabi. I na kraju se uvuko u neki cosak i poceo plakat. I onda sam ja dosla ko spasitelj, naravno prekasno.

Citiraj:

---

Ako se ovome može naučiti dijete koje bez promišljanja i ikakvog učenja vraća fizičkim otporom onda se može i dijete koje samo od sebe taj otpor ne pruža.

---

Dijete koje je naučeno fizički riješavati sukob i prilično je sigurno da će ga tako riješiti s pozitivnim ishodom uvijek ima "rezervnu" varijantu i postavit će se, dok to govori, na drugi način od onog koje ne zna što će biti ako riječima ne uspije.

To je pretpostavka, kao što je i pretpostavka da dijete koje se prirodno koristi fizičkom silom u konačnici uspije u svojim naumima. I to dijete može biti mizerno i nesretno jer okolina ne prihvaća i ne odobrava njegovo agresivno ponašanje. Djeca bježe od takve djece.

Mejra uvijek dobije od malenog (mladji 35 d. od Mejre) ama bas svaki put kada se igraju. Neki dan je udario novom knjigom i rasjeko joj je glavu :evil: :x . Govoris mu NE NE NE to ne valja. On se samo smije ko *&^&$%$#%$$^&. bas mi dijete pocinje ici na zivce.

Neki dan isto ja usla u Mejrinu sobu on 20kg sjeo na Mejru 13 kg. i onako se frajer njise. Smijesno mu. Ona jadnica prepala se, sva se ukocila. Najgore je sto njegova mama naravno sve to ne vidi ko ja. (posto njen sin ne dobije). Non stop moram ja paziti sta njen sin radi, gdje je napravio belaj.

Sada se naravno igraju samo gdje ih ja mogu vidjet! :P ili cemo trazit novo drustvo :(

Bubica, ne govorim ja o agresivcima.
već samo o nužnoj obrani.
A to su, po meni, dvije različite stvari.

nikad ne bih poticala niti dopuštala da se moje dijete koristi agresijom u svrhu postizanja svojih ciljeva, ali ako je napadnuto onda je to samoobrana, a ne agresija.
Ja tu vidim razliku.

to je agresija, samoobrana ne mora i ne treba biti fizička...

Što da se radi u vašoj prijateljici koja vam se recimo požali da ju muž tuče. Bi li vaša prva reakcija bila: bogme, udari ti i njega. Bi li ju žalili jer ona nije u stanju njemu vratiti istom mjerom?

Ja vjerujem da ne bi, nego bi joj pomogli da se makne od agresivca ili da jasno i asertivno brani svoj integritet.

U tome je poanta, dijetet treba naučiti asertivnosti, dakle da je u stanju suvereno se izboriti za sebe bez ugrožavanja druge osobe ili djeteta, pogotovo bez fizičkog ugrožavanja.

E, pa bome mislim da je možda drugi put i ne bi udario kad bi mu prvi put vratila.

Sad ja tu kao ispadam proagresivna.
Nisam. Uopće.

Ali, jesi li ti bila u situaciji da ti dijete netko konstantno maltretira? (ja, hvala bogu, nisam).
Ako jesi, kako ste to riješili?
Ako nisi, što misliš kako bi se osjećala ili što bi napravila da taj mali divljak uopće ne reagira na riječi?

Ne kažem da mu treba vratiti, ali što bi napravila kad ova metoda ne bi davala nikakvih rezultata, a on nastvalja maltretirati tvoje dijete? I to još kad ti nisi u blizini i ne možeš uskočiti.

Radim sve ono što sam do sada navela da radim, radim to jer u to čvrsto vjerujem.

I bila sam, tj. jesam u toj situaciji. S mojim djetetom u grupu ide dijete kome je dijagnosticirana hiperaktivnost, dječarac je jako "napasan", i kada te hoće zagrliti on te zagrli tisuću puta, stisne te da ti sve izađe na oči, možeš si zamisliti kako je onda kada je ljut, ili kada hoće neku igračku. I nikada nisam svojem djetetu, koji se često tuži na njega (malac ga je odabrao kao prijatelja :mrgreen: ), dakle, nikada mu nisam rekla da mu vrati fizičkom agresijom. Nisam jer ne vjerujem u takve metode.
Učim ga kako da mu na prihvatljiv način kaže da se ne želi taj čas igrati s njime, kako da mu kaže da ga ne tuče, da mu ne dosađuje i sl. Učim ga, također, da mu, kada se osjeti totalno bespomoćno zatraži pomoć tete.

I naravno da moje dijete te vještine nije i neće usvojiti preko noći, da je to proces koji se uči, ali uvjerena sam da ostaje za cijeli život!

Ali moraš priznati da ti lakše hendlaš takve situacije jer ti je to profesija ;)

Ah, svima bi nam ponekad dobrodošla koja psihološka radionica

Bubice, moj stariji sin je takav, hodamo već mjesecima po doktorima, psiholozima, pretragama mozga, krvi...
I veli psihologica u vrtiću da se braća mogu doma tući,citiram, "skoro pa do krvi", da u vrtiću s prijateljima nema tučnjave, ma ni prst podignuti. A kako je puno viši od drugih, djeca doživljavaju kao agresiju i kad on podigne ruke i u igri zareži.
Kako objasniti tu razliku?
Naravno da ih doma ne puštam da se tuku.

Nisam baš skužila u čemu je problem, u vrtići kažu da je on agresivan ili?

Branka1, najvažnije je zauzeti čvrti stav. Kada čvrsto odlučiš "neću nikada udariti svoje dijete" ili "ne odobravam nikakav vid agresije, neću nikada reći djetetu da vrati udarac" onda je sve lakše, jer tragaš samo za onim rješenjima koji se ne kose sa tim odlukama. Samo, za sve treba vremena :)

Da, kažu vrtiću i jest agresivan (i doma), u smislu pretjeranih reakcija na, ne mogu reći ni konflikt, nego rješavanje nesporazuma.
Uf, smotala sam.
Poslali su nas psihijatru kad je ugrizao tetu, i to su me zvali da odmah dođem po njega u vrtić.
A nisu mi javili kad je pao i skoro izbio prednje (trajne) zube, 2 tjedna poslije. Ispalo je ok (za sad), ali moglo je biti prekasno.

Ne znam što ti savjetuju drugi stručnjaci i o čemu se konkretno radi, u svakom slučaju puno je tu potrebno strpljenja, "modeliranja" ponašanja i preko ponašanja roditelja i kroz jasne upute djetetu što je a što nije prihvatljivo ponašanje. I uvijek pohvaliti situacije kada se dobro ponaša, kada na prihvatljiv način riješi neki konflikt ili za njega napetu/neugodnu situaciju.

Važno je i puno razgovora sa tetama jer o njima jako ovisi da imaju s njim dobar kontakt, da ispravljaju njegove agresivne ili loše postupke ali prihvaćaju njega u cjelini.

Ja bi im, također, naglasila da očekujem od njih da me obavijeste u slučaju da se ozbiljnije povrijedi - odmah.

Tete su super što se tiče strpljenja, jedna više nego druga (koju je ugrizao), ali za zube se možda on jednostavno nije pretjerano žalio.
Savjetuju nam svašta ali ovako kako živimo (posao, popustljiva baka, svašta uglavnom) teško da ćemo postići dosljednost u odgoju a ona je u svim savjetima.