kako funkcioniraju ljudi koji rade u zdravstvu i svaki dan gledaju smrt....

u zadnje vrijeme me muči pitanje kako na zdravstvene djelatnike koji su svaki dan u dodiru sa ljudskom smrti:-( utječe taj posao.na njihov privatni život, svakodnevne aktivnosti s djecom, dali im je u podsvjesti slika nečija, dal mogu spavati..iskreno, divim se doktorima, medicinskim sestrama i svom osoblju koji rade posao da nas liječe, vraćaju u život, nas i našu djecu. kako se pripremaju na to, sigurno ih pogađaju takve stvari..ili da preformuliram pitanje za sve forumaše u toj plemenitoj djelatnosti, kako progurate dan, kako spavate noću..ja ponekad vidim neko bolesno dijete na cesti u prolazu, muči me to, nekad nemogu zaspati kad pročitam da je netko preminuo..grozno...
imam jednu rodicu koja radi na intenzivnoj u bolnici i baš se u zadnje vrijeme žali dosta, psihički je sve lošije, veli da je to sve više pogađa otkad je rodila, voli taj posao, jako je strpljiva i draga inače... dali ikad razmišljate o tome i koja su vaša saznanja...

hm... ja radim u koronarnoj... kak??? na pocetku svakak. poslije, naviknes se, veselis se zbog onih koji su se za dlaku izvukli. tuzno je ak je neko mlađi. nije ti drago ni ak je netko stariji, al ipak kad budemo imali 80 i vise i srece sve nas to ceka, gadno je samo kad vidis kak se netko muci tjednima a znas kak ce zavrsit.... ne znam, a na intenzivnoj pedijatriji nikad nebi radila. vidit cemo kak ce bit kad se vratim konacno na posao pa ti nes novo napisem, a sad zuurim.

a ko vjroajtno svaki drugi posao, nesto doneses i doma. mene osobno je bas jako dirnula jedna " prica " ( znas da o tom ne mogu ), i te osobe sam se sjetila milion puta dnevno, znala se i rasplakat, al ta " prica " ima sretan kraj. pa sam zbog tog presretna....

Potpisujem! Kod mene je isto, samo sam sretna jer u mojoj bolnici nema djece (to bi me dotuklo...). Ipak, godišta osoba koje se kod mene liječe su sve bliža godištu mog sina (on je najstariji od moje djece, tj. 1995.), pa sve gledam kroz to... :-((
Nije baš najugodnije sresti uplakane roditelje njegovog vršnjaka... Stisnem se sva... Plakala bih s njima...

Kad je Leona umrla, dvije sestre sa intenzivne pedijatrije su me nazvale, bilo im je užasno, a nije umrla u njihovoj smjeni. Kad sam kasnije srela jednu od tih sestara, čim me vidjela, rasplakala se. Njena mala je bila svega par mjeseci starija od Leone. Teško je to. Stvarno im se divim. Ja sam se isto nagledala umiruće djece tamo i fakat ti teško to padne.

Citiraj:

---

kljucic prvotno napisa

Kad je Leona umrla, dvije sestre sa intenzivne pedijatrije su me nazvale, bilo im je užasno, a nije umrla u njihovoj smjeni. Kad sam kasnije srela jednu od tih sestara, čim me vidjela, rasplakala se. Njena mala je bila svega par mjeseci starija od Leone. Teško je to. Stvarno im se divim. Ja sam se isto nagledala umiruće djece tamo i fakat ti teško to padne.

---

Moj je poznanik završio medicinu,i cijelo vrijeme studija je žarko želio specijalizirati pedijatriju.....
Al kako je prije specijalizacije stažirao godinu dana (mislim da tako to ide....), baš kad je bio na odjelu pedijatrije brinuo se o
curici s leukemijom, vodio ju na kemoterapije al svejedno se nije izvukla curica, :-(

Odustao je isti trenutak od pedijatrije i sad specijalizira ortopediju.....

bas sam neki dan razgovarala s muzem o tome koliko se bolje osjecam ovih 2 godine sto ne radim(bila sam na komplikacijama zbog rizicne trudnoce,a koristim i 3 godine porodiljnog:-))
imam vec podosta godina radnog staza,a posljednjih pet godina otpratila sam nazalost jako mnogo ljudi jer radim na takvom odjelu:cry:
iskreno,ne mogu se nikako naviknuti na tuđu bol i patnju..
ispocetka sam plakala...
sad vise ne plačem,al toliko se tuge nagomilalo u mom srcu zbog toga..
nemogu vam to uopce opisati.
ono sto pouzdano znam je to da nikad nebi mogla raditi na pedijatriji.imam kolegicu koja je nakon 20 god staza trazila premjestaj jer joj je postalo pretesko gledati djecu kako odlaze:cry:
ja trenutno razmislajm o tome da otvorimo ja i MM nesto privatno,jer poceo mi se sviđat ovaj osjecaj neopterecenosti koji me prati zadnjih 2 godine.:-)
mozda sebično od mene,ali previše emocija dajem u svoj posao i preteško mi se nositi s tim teretom..

Citiraj:

---

adria prvotno napisa

ja trenutno razmislajm o tome da otvorimo ja i MM nesto privatno,jer poceo mi se sviđat ovaj osjecaj neopterecenosti koji me prati zadnjih 2 godine.:-)
mozda sebično od mene,ali previše emocija dajem u svoj posao i preteško mi se nositi s tim teretom..

---

Zašto bi bilo sebično?
Ja jako poštujem sve zdravstvene djelatnike i divim im se s kolikom požrtvovnošću taj posao radi velika većina njih, pogotovo kad se zna u kakvim uvjetima.
Ja ne bih mogla. Za nikakve novce. To je baš posao na koji se ne možeš "priučiti" i baš stoga vas cijenim i kao ljude,ne samo kao doktore,sestre,bolničare itd..

Citiraj:

---

rosa prvotno napisa

Ja ne bih mogla. Za nikakve novce. To je baš posao na koji se ne možeš "priučiti" i baš stoga vas cijenim i kao ljude,ne samo kao doktore,sestre,bolničare itd..

---

Meni je želja (u 8.razredu osnovne) bila upisati srednju za primalju i raditi na porođajom odjelu (ne u rađaoni kao babica, već tam di su bebe i mamice nakon poroda..)....
Al te godine nisu upisivali taj smjer (svake druge ga upisuju....) pa sam onda odabrala nešsto sasvim drugo....
Al to je jedini odjel u zdravstvu di bi mogla raditi......

rosa:)
ja sam uvijek od malena znala sto cu radit...
nikad o tome nije bilo nikakve dvojbe.volim svoj posao..
postala sam bogatija za mnoga iskustva..
naucila cijeniti zivot i ne zamarati se trivijalnim sitnicama u zivotu.
ali sve to je na meni ostavilo traga jer sam ocito previse emotivna.
moja razmisljana o bavljenju nečim drugim najvjerovatnije ce ostati samo razmisljanja:)
vec sad mi fali posao a doma sam jos godinu i pol..:)

hvala rosa.
ja isto ko adria, od 4 osnovne sam znala kaj cu dalje, bez ikakvih dvojbi. i ja volim svoj posao. al sad nekak od kad sam rodila i drugo djetesce... ne znam, uvijek sam mislila da nebi nikad mjenjala svoje radno mjesto, al sad bi recimo, al samo za sobu za bebe u vinogradskoj.

a ljudi koji rade na patologiji, obdukcija i te stvari.. moraju bit skroz hladne glave, kak mogu:-o...

Citiraj:

---

marre26 prvotno napisa

a ljudi koji rade na patologiji, obdukcija i te stvari.. moraju bit skroz hladne glave, kak mogu:-o...

---

zašto taj smajlić? misliš da to normalni ljudi ne mogu?
ružno za reći, ali oni imaju uzorke
isto kao i ljudi u labosu - ja sam u bolničkom labosu radila dugo i sve epruvete su mi bile pod brojem, nisam znala ime, nisam vidjela lice. to je bio uzorak kao svaki drugi. neki s patološkim, neki s normalnim nalazom
i nisam se vezivala uz ljude
ali kad bih prošla (ujutro i popodne) po stubištu bolnice i vidjela pacijente, bilo mi je teško. ok, ja sam posebna kategorija gadljive osobe koja ne može vidjeti kako nekom cjevčice vire iz tijela. a istovremeno mogu gledati obdukciju

ali da postoje ljudi koji zaista vole taj posao, postoje - moja majka, medicinska sestra, koja je 38 godina radila na pedijatriji, i znala sve o svakom djetetu
rođakinja koja je fizioterapeut i najsretnija je bila kad je radila s djecom s cerebralnom paralizom. kad bi vidjela napredak, to joj je davalo poticaj za dalje

ali ja, ne. meni daj epruvete, a ne ljude...

svaka vam čast, a smajlić je tu uletio ne da se zgraža već kao da se divi...

Nije me bilo baš lako pogoditi prije poroda, a sad mi se :taps: i na tužne i na sretne stvari.

Plakalo mi se neki dan na situaciju gdje je mišek plakao za mamom koja ostaje u bolnici.

Ali kad dođem kući sve zaboravim vezano uz posao.

Nisam medicinske struke i mislim da ne bih ni mogla raditi taj posao - ja sam baš knjiški tip - ali imam nekoliko jako dobrih prijatelja koji rade taj posao. Znali smo razgovarati o ovoj temi, kako to izdržati, kako gledati tuđu patnju, suosjećati i istovremno zadržati nužni profesionalni odmak. Koliko sam shvatila, kakvo takvo rješenje je upravo u profesionalnom stavu - oni nastoje što bolje pomoći čovjeku, što bolje riješiti njegov problem, odnosno izliječiti ga i pri tom ga tretirati ne kao dijagnozu nego cjelovitog čovjeka. Granicu pokušavaju uspostaviti na onom mjestu gdje bi uživljavanje i suosjećanje moglo ugroziti njihovu liječničku učinkovitost. To je vrlo teško i ne uspijevaju uvijek u tome. Svi kažu da ima pacijenata, pogotovo onih koje su izgubili, koji ostaju uvijek usječeni u njihovo srce i to ih boli. U svakom slučaju, u ovom poslu je jako teško ne nositi posao doma, odnosno ne misliti na pacijente u privatnom životu. Valjda zato liječnici, pogotovo oni koji rade u bolnicama, imaju malo od privatnog života. Ovi koje ja poznajem praktički žive za svoj posao.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

U svakom slučaju, u ovom poslu je jako teško ne nositi posao doma, odnosno ne misliti na pacijente u privatnom životu.

---

istina. mi smo svaki dan za ručkom slušali o (ne)oporavku dječice. mami je to bio ventil

radim kao medicinska sestra i to je moj poziv
Radim na odjelu gdje u velikom postotku leže ljudi starije životne dobi kronično bolesni
inače sam jako empatična i nije mi se problem rasplakati na neki srcedrapajući film
volim raditi sa ljudima i pomagati im a posao nikada ne nosim doma, valjda imam takav sklop u glavi
svakodnevno gledam ljude koji umiru i koji se pate ali nerazmišljam o tome jer kad bi počela mogla bi komotno sjest i plakati a takva im ne bi bila od nikakve pomoći

Citiraj:

---

marre26 prvotno napisa

a ljudi koji rade na patologiji, obdukcija i te stvari.. moraju bit skroz hladne glave, kak mogu:-o...

---

S obzirom na temu, patologija je puno lakša od recimo pedijatrije. Druga je vrsta odgovornosti, ali nema stresa da li će pacijent dobro reagirati na terapiju, da li će se ipak dogoditi čudo, da li će možda sutra krenuti na lošije...

Ponekad je vrlo teško ostati ravnodušan... A prvi dodiri sa smrću pacijenata se nikada, ali nikada ne zaboravljaju.

Divim se svima vama koji to možete i hvala Bogu da postojite i da radite taj posao. Ja nemogu ni pročitati riječ smrt, na nekim dijelovima ovog foruma zbog toga nisam nikada bila, na ovoj temi već mi se steže grlo, kad mi je muž pao i slomio nogu ostala sam bez glasa, zovem hitnu i nemogu prozboriti, trebalo mi je nekoliko minuta - eto samo da objasnim koliko mi je apstraktna bolest, patnja i smrt. Ja mislim da bi mi srce puklo prvi dan da moram gledat djecu kako umiru ili nešto slično.

Iako trenutno radim kao patronažna sestra i na sreću nisam previše u doticaju sa umirućima...kristalno jasno se sjećam godine dana staža koje sam provela u smjenama na odjelu interne (hematološki, jetreni i plućni) sa pretežito onkološkim pacijentima...

Što reći...knedla u grlu.:-( I sad se sjećam lica svakog svog pokojnog pacijenta, broja sobe u kojoj je ležao, razgovora koje sam vodila sa njima...Bilo je tu pretežno ljudi dobi mojih roditelja, ali i mlađih hematoloških...Najgore mi je bilo kada sam otišla s staža, čitati stranu sa smrtovnicama, i viđati lica ljudi koji su bili još relativno dobro kada sam odlazila...To riječi nisu mogle opisati.

Da moram, opet bih radila taj posao, jer razmišljam na način...to što nisam tamo da vidim, ne znači da ti jadni ljudi ne izdišu...A kada sam tamo, znam da im pomažem. Svjesna da mnogima samo olakšavam zadnje dane.