Slom živaca

Ustvari ne znam mnogo o tome, jednostavno mi tijelo i um govore da nesto ne valja.
Prije 2 mjeseca sam imala spontani, par dana kasnije dobila otkaz, imala svadu sa svekijima, cijele dane sam sama s malcem jer je muz na terenu po 3 tjedna....
U pravilu sam osoba koja izbacuje iz sebe frustrcije na ovaj ili onaj nacin, i ustvari se sad ne osjecam frustrirano, al osjecam da tonem, da sam drukcija, reagiram uzasno burno na neke stvari koje prije nebi ni primjetila, isto tako me strasno vesele neke gluposti, onako, bas imam izljev srece. Dnevno promjenim raspolozenje bezbroj puta, cas malca obozavam kao i svaka majka, cas urlam na njega (ok, ne bez razloga). Ponekad me i nervira, onako, bas da mu kazem "dosadan si". Nikad to prije nisam radila, i ono sto je najgore, ne bude mi zao. Bar ne taj tren. Taj dio me ustvari najvise brine.
Uljenila sam se uzasno, apsolutno mi se nista neda, Cak ni druzenje s ljudima.
Uzasno sam zaboravljiva, koncentracija mi je na nuli.
Imam osjecaj da me cijeli svijet kritizira, da nisam dobra ni zena ni supruga ni majka.
I primjecujem poglede okoline, rodbine i bliskih prijatelja kad napravim nesto sto nisam ja. Evo npr. danas sam bila kod mame, odem na wc, operem ruke i nadem njen crveni ruz i nasminkam se iako u zivotu nisam stavila crveni ruz i iako se u zivotu nisam sminkala tudim ruzem niti mi je to palo na pamet.
Zasto sam ja to napravila? Nemam pojma, al takvih je sitnica sve vise svaki dan.
Pozitivno je to, barem mislim, sto ja prepoznajem da postoji problem, neki problem, ne znam kako bi ga definirala. Ali i imam osjecaj da cu se uskoro slomit, da ce se nesto dogodit, da ovo stanje ima neki veliki vrhunac.
Moze li to biti slom zivaca ili ja, eto, pretjerujem?

Mislim da nije slom živaca, iako nisam stručnjak, vidjela sam jedan u životu i mislim da je to jako vidljivo. Osoba koju sam ja vidjela pukla je na poslu od pritiska, iscrpljenosti, a što je bilo u podlozi ne znam - osoba je nekontrolirano plakala i smijala se jakim intenzitetom, od pokušaja smirivanja i tješenja se tresla od bjesa, baš potresan prizor. Kolege su je odveli u bolnicu, dobila je vjerojatno nešto za smirenje, neku terapiju, detalje ne znam, ali znam da ostatak života funkcionira normalno. Sad kako se to stručno zove i da li ona i dalje odlazi na neku terapiju, ne znam jer nisam bliska s tom osobom, ali izgleda kao da ništa nije bilo. Ne znam da li ti ovo išta pomaže, ali možda malo za orjentaciju. Meni se čini da bi ovo tvoje moglo biti djelom hormonalno (to će bolje znati cure sa sličnim iskustvom), djelom od realnog stresa (otkaz je dosta veliki stres sam po sebi). Mislim da ti je možda stvarno potrebno malo vremena na samo, odmora, opuštanja da bi ti se stvari slegele i da lakše kreneš dalje. Ljutnja često znači potrebu da povučeš neke granice oko sebe, možda baš jer ti stvarno treba mira za oporavak, možda zato malo gubiš živce prema malenom, ako si to uspiješ organizirati, vjerojatno će proći. Ako potraje ili se pogorša uvijek se možeš javiti svojoj dr pa će ona znati dalje.

Ne znam što bih ti rekla, ali poprilično te razumijem. Ako ti se čini da će ta faza maničnog izmjenjivanja depresije/bezvoljnosti i ushićenosti potrajati ili te ometa u svakodnevnom funkcioniranju, ne bi bilo loše da potražiš stručnu pomoć - možda samo činjenica da radiš nešto po tom pitanju, odnosno za sebe pomogne da malo "staneš na loptu". I ne mora to biti živčani slom, no vjerujem da je naporno, i tebi samoj, a i okolini. Slično se osjećam zadnja tri mjeseca, nakon četvrtog spontanog i bez neke nade da se stvari mogu promijeniti - također promjene raspoloženja (na dnevnoj i tjednoj razini) od "ništa mi se ne da" do hiperaktivnosti, od ravnodušnosti preko plača i optuživanja svih oko sebe do "volim sebe i cijeli svijet", od kronične nesanice do 12-satnog spavanja. Mislim da će proći i da sam dovoljno razumna da si priuštim takvu fazu pa da se mogu vratiti na staro. Lijena sam otići psihologu jer mi je liječničkih ordinacija dosta za tri života, radije ću u npr. teretanu.
To što predosjećaš vrhunac je, pretpostavljam, predosjećaj nečeg lošeg. Malo ti pametnoga mogu reći, pričaj s nekim u koga imaš potpuno povjerenje, pokušaj se kontrolirati kad ti se učini da odeš predaleko, nastoj se baviti stvarima koje te vesele, uostalom imaš dijete koje te treba više nego ikoga i koje ti znači više no itko. Ako stvarno ne ide i vidiš da se slamaš, obrati se stručnjaku, ipak se mi ovdje možemo samo pojadati jedni drugima, može ti biti lakše jer nisi sama ili jedina, no problem/uzrok problema i dalje postoji.

koksy ne znam kako ti pomoći, osim da ti kažem da znam kako ti je i da sam sve to prošla. I izvukla se, ali mislim da su samnom svi patili, jer jednostavno to nisam bila ja. Tijelo ti se oporavilo, a psiha pati. A to je jednaka bol.
Vrijeme liječi, ali možeš li ti čekati da te vrijeme izliječi ili će ti trebati pomoć. A da svoju doktoricu pitaš što ti preporučuje? Išla sam i psihijatru, nije to sramota, ipak pomogne. Učini sve samo da ti bude bolje.
Ne misli na to što drugi misle o tebi, budi važna sebi ti, tvoje dijete i muž.
A i ovo pisanje je terapija, pa samo piši. Sretno!:love2:

Hvala svima!

Ma ja sam prozivjela puno vecu traumu, znate vec da smo izgubili bebolinca u 25. tj. Al sam to isplakala, izljutila, izvristala, bila i kod psihijatra i nekako sam naucila zivjeti s tim. A i nisam se tad osjecala ovako, tad sam samo bila beskrajno tuzna, osjecala prazninu, bespomocnost...
Nesto mi govori da ovaj gubitak nisam odtugovala jos, iako, u najgorim trenutcima, ja ni ne mislim na to, ustvari ne mislim na nista konkretno. Mozda se jednostavno svega skupilo, i koliko god ja sebe smatram jakom ipak se trenutno osjecam slabom u toj beskrajnoj borbi zvanoj zivot. Kao da nista sto naumim ne uspijem, a onda mi se opet s druge strane ni neda. Ma cudno nesto, strasno sam zbunjena sama sa sobom. A to nisam ja. Ja sam uvijek sama sebi radila psihoanalize, uvijek sam uspjevala detektirat problem i rijesit ga, sama ili uz neciju pomoc, nije bitno, problem se rijesio. Al sad ni ne znam u cemu je tocno problem, jednostavno sam upala u nesto. Nesto sto me vuce dolje, nesto zbog cega sam stalno nabrijana, svadljiva ili pak sasvim druga krajnost. I pogorsava se, iz dana u dan, gubim sebe, to jednostavno vise nisam ja. I ne smatram da je ikakva sramota otic psihijatru al eto, tu kod nas se na red ceka najmanje mjesec dana a za privatnike bas nemam novaca. Ne zelim piti ljekove, nisam zeljela ni kad smo prvu bebu izgubili, ne zelim se naviknut pa da bez njih ne mogu normalno funkcionirat. Znam sebe, labilna sam po tom pitanju i lako stvorim ovisnost.
Ustvari nemam s kim pricati o tome, pokusala sam s najblizima al nekako me ne razumiju, S muzem nema smisla preko skajpa a kad dode dosta mu je svega, opterecen je i on svojim poslom, cinjenicom da ja ne radim a i zeli svaku minutu provest najbolje moguce s klincem. Tako da...bas sam zapela....

Ni ja ne znam kako bih ti pomogla, samo da ti pošaljem jedan :love2:
Cure dobro kažu, ako potraje, javi se svom liječniku za savjet.
Želim ti sve najbolje.

koksy imas pp.

mislim da bi ti sigurno koristio razgovor s nekom strucnom osobnom, konkretno psihologom. Stres se kumulira, nije niti cudno sto su nam reakcije na njega onda sve teže.

Draga Koksy,

Meni ovakve simptome (lijenost, loša koncentracija, opći umor, smanjena tolerancija i sklonost svađama) izaziva NEDOSTATAK ŽELJEZA. Meni je obično dobro činila obična Calcia (preparat u kojem osim kalcija imaš većinu vitamina + željezo) ali takve stvari nije pametno uzimati otprilike.

Slažem se sa svima koji su ti savjetovali konzultacije sa stručnjakom, ali prije otiđi svom običnom liječniku i požali se - izvadi krvnu sliku, možda i bez uputnice možeš u ljekarni napraviti snimanje mineralno-vitaminskog statusa.

Ako ti nešto od toga fali (kalcij, kalij, željezo, krom... ne znam ni ja) možda jednostavni nadomjestak ishrani može pokrenuti stvari na bolje.

Dalje - vjerojatno osjećaš potrebu za nekakvom promjenom u svom životu/okruženju, ali to ćeš moći provesti tek kad se budeš psihički i fizički osjećala bolje. Sretno!

Podizem temu
Jel netko bio kod psihologa... Kako izlgeda nj,posjet? Sto ocekivati ili ne ocekivati...
Strasno burno reagiram,izderem se,povisen ton... Grozno se osjecam,imam osjecaj da trebam nauciti "ponovo" kako ne reagirati,kako stisati situaciju,a ne doliiti ulje na vatru,ostati smiren...
Kako to vama uspjeva?

Koksy potpuno se isto osjećam.. I definitivno idem sutra kod doktora opće prakse nek me nekak izvuće. Nisam ni ja htjela tablete nikakve za smirenje, al sam jednu večer pukla i to u tolkoj mjeri da me suprug na silu natjerao da popijem normabel jer sam tonula skroz toliko u tom trenu da sam ćak htjela otić i ostavit muža i djecu da im život bude ljepši... Definitivno trebam nešto da me "urazumi" jer osjećam da sam opet pri vrhu i prelazim maksimum s nakupljenim emocijama i opet ću puknut...

Citiraj:

---

krescenija prvotno napisa

Koksy potpuno se isto osjećam.. I definitivno idem sutra kod doktora opće prakse nek me nekak izvuće. Nisam ni ja htjela tablete nikakve za smirenje, al sam jednu večer pukla i to u tolkoj mjeri da me suprug na silu natjerao da popijem normabel jer sam tonula skroz toliko u tom trenu da sam ćak htjela otić i ostavit muža i djecu da im život bude ljepši... Definitivno trebam nešto da me "urazumi" jer osjećam da sam opet pri vrhu i prelazim maksimum s nakupljenim emocijama i opet ću puknut...

---

Mislim da se ovo tvoje može svrstati u ptsp (ne znam stručnu terminologiju) ali svakako potraži pomoć. Tvoja obitelj te treba, a i sama sebi trebaš. Držim fige da sve bude dobro, ali trebat će vremena da naučiš živjeti sa svojim gubitkom... Teško mi je uopće tako nešto i zamisliti. Moraš se i fizički oporaviti, a za onaj dio priče koji se ne vidi treba dugo... Možda će ti stvarno u nekoj fazi trebati i lijekovi, ne znam. DObro je da si odlučila ići k liječniku - uputit će te kamo treba. A mi ćemo te ovdje tješiti kako budemo znale.

Hvala

kresencija, moraš misliti i na to, iako znam koliko ti je teško, da i tvoja dječica prolaze kroz sve kao i ti. Ja na to nisam mislila kad mi je umrla beba na porodu i zanemarila sam bol starijeg djeteta misleći da je još premali. To je rezultiralo mucanjem koje smo jedva izliječili, i tikovima raznih vrsta. Kad sam izronila iz ponora tuge, tek sam tada shvatila da nisam samo ja doživjela gubitak.
Strašno, ali ja sam ga gurala od sebe, zabog tuge ili tko zna čega. A muž?Ni mu bilo lako. Moja tuga je sve promijenila. Dobro je da smo svi to nekako prevladali. Nije bilo lako, ni kratkotrajno. Neka ti pomogne liječnik, ali meni tablete nisu pomogle. Popila sam jednu i spavala 24 sata i rekla-nikad više. Razgovori sa psihijatrom, tj. plakanje sa psihijatrom i uzimanje života natrag u svoje ruke, spremanje tuge u srce, i shvaćanje da je to tako, doživjeli smo gubitak, moramo ga preživjeti ili ni nas neće biti. To je pomoglo. I vrijeme.

Dan po dan.

trudim se s djecom ako kaj pitaju oko toga pričat da njima to bude shvatljivije i manje bolno. One znaju da je seka bila preslaba i sad je među anđelekima i čuva nas. I svaku večer se obje slože pred prozor i gledaju u nebo gdi je njihova seka (ona je za njih zvjezdica) i onda izmole Oče naš i Anđele čuvaru i zamole Boga da ju čuva i pazi na nju. I idu s nama na groblje, mada su zadnji put izrazile želju da ne bi išle s nama drugi put i poštujem to, otišla sam sama. Za sad e vidim neke promijene u njihovom ponašanju, a pazim stvarno na to da to na njima ne ostavi neki trag i ne idemo često na groblje-jednom tjedno i to samo radi djece da njih ne opterečujem i kad plačem , kad me ulovi "žuta minuta" maknem se, kažem da idem samo pogledat konje van ili da idem na vrt po nešto, vani se isplačem, kad se smirim vratim se unutra. Pazim stvarno da njih ne opterečujem time previše jer zaslužuju djetinjstvo u smijehu i sreću unatoć mojoj boli i tuzi.