Liječnička etika ??????

Da li ste se kad susreli s tim da je liječnik (med.sestra) rekao i više nego što smije??!!
Što napraviti i kako se postaviti u takvoj situaciji????
moja majka je radila dugi niz god. u bolnici. u vrlo kratkom periodu obolila i umrla.nikada ama baš nikada nije pričala o svom poslu...i kada smo je pitali kako je bilo i sl. odgovor je bio umorno ,teško, dobro....odlično...Nikad ništa više od toga.
da bi se ja sad našla u situaciji u kojoj ne znam kako se postaviti!!! odjednom se pojavilo
milijun pitanja, ispitivanja,nagađanja ali i točnih informacija o bolesti i uzroku smrti....
kako se postaviti u takvoj situaciji?
zašto se o tome priča na hodnicima u bolnici?

ne kuzim? o cemu se prica na hodnicima?
ja pricam mm u i on meni tu i tamo, ne o imenima, nego npr. ak ima reanimaciju kak je bilo, il nes nesvakodnevno, al pretpostavljam da ni mi nebi pricali da nismo u istoj struci nego bi samo rekli, dobro, strgan sam i slicno.

genius nisam baš sigurna koje je pitanje i što te točno zanima

ni ja ne razumijem o čemu je tema...
o tome da neki dr. kaze da Ivana Ivić ima HPV svom kolegi dok su na hodniku a ta zgodna Ivana prolazi? Mislim da je to ono skroz "šta bi bilo kad bi bilo" nagađanje. I to je posao kao svaki drugi s naglaskom na puno stresnih situacija, borbi za ljudski zivot. Sumnjam da imaju vremena još na hodnicima razglabati o trivijalnim stvarima. A strgani svakako jesu svi ljudi koji naporno rade svoj posao. I zaista ne kuzim temu..etika čega?

čini se da se o bolesti i smrti geniusine majke raspravlja po hodnicima.
možda je to malo "prihvatljivije" ako im je bila kolegica i liječila se/umrla u ustanovi u kojoj je i radila.

Ja sam shvatila da se raspravlja o njenoj pokojnoj mami.

I smatram da to nije u redu s njihove strane.

Ako je žena smatrala da je njena bolest njena intimna stvar, onda bi to tako trebalo i ostati.

da,upravo to što je maria71 rekla.
majka je bila radila s njima god.Nismo tajili da je bolesna (jer se lječila u toj bolnici) ,ali nismo o tome ni pričali "na sva zvona".Majka mi je imala rak i umrla.ukratko dolazim ja u bolnicu sama ,s djecom a ono sto pitanja
.pa jel istina da je bilo tako i tako??
jel točno da je umrla zbog toga i toga?? pa zadnji nalazi su bili nešto bolji....
što se dogodilo točno,čula sam to i to...
možda griješim,možda dižem frku jel je to bila moja mama.ali nisu mi jasni ljudi, da ja prođem bolnicom a oni meni iza leđa........ to ti je ta,njena mama je ta i ta ,dogodilo se to i to ,imala je opr.tu i tu.
nemislim da su svi ljudi zlobni ,mislim da neki ljudi jednostavno zele nesto znati o nekoj osobi ( a ne prepričavati to zlonamjerno)...ali kako ne shvaćaju da to i dalje boli.proslo je i neko vrijeme,ja se i dalje nemogu s tim pomiriti.ja sam bila taj dan,taj sekund uz nju....i teško je..........
evo još jedan pr. - sestra mi govori da nalazi nisu dobri ,alarmanti da slijedi ostanak u bolnici (prije doktora), nije li to na dok.da mii kaže??!!
ja smatram da sestre ne bi smjele govoriti ništa o bolestima,jer ipak je dr. taj koj lječi i daje upute o tome što i kako.
sad sam pisala s brda s dola ali nadam se da ćete skužiti

Mislim da si previše povrjeđena zbog bola koji osjećaš gubitkom majke.
Činjenica je da u našem sustavu zdravstva liječnici i ostalo osoblje ne uči kako se nositi sa stanjem u bolesti kada nema nade za izliječenje pacijenta, te kako sa emapatijom pristupiti njegovoj obitelji. Vjerujem da je to još teže kada je njihov pacijent ujedno i bivši kolega, tada vjerujem da su osjećaji i komentari totalno zbrkani (možda i netaktični).
Meni se ne sviđa stav našeg društa , pa ćak često nalazimo i takve situacije u zdravstvu , da je smrt tabu -tema.
I sama sam izgubila oca nakon zloćudne bolesti , kojem nije bila rečena dijagnoza koliko mu je loše. Tako je odlučio ostatak moje obitelji, tako su liječnici preporučili. Meni se to nije svidjelo (ne sviđa mi se niti danas), jednostavno mislim da svatko ima pravo znati svoje pravo stanje i koiko mu još vremena ostaje.

Nazalost to je normalno da se prica po bolnici o osobi koja je tamo radila posebno ako je iznenada umrla.Ja takodjer radim u bolnici i dopru informacije s odijela s kojim uopce ne radis.Ljudi se poznaju po bolnici i na neki nacin su sokirani kad se takvo nesto desi posebno ako se taji naravno da se onda prica jer do nedavno su s tom osobom radili,a odjednom je nema.Evo mene isto recimo smeta sto na mom poslu svi pacijenti znaju zasto mene sad nema.Zasto sam ja 2 godine u braku i jos nemam djece,a i s kolegicama je isto tako.Ja otisla u drugu zgradu nesto mene kolegica pita kak je proslo AIH cuj ljudi pricaju soba hodnik ne biraju mjesto ni vrijeme.

Pretpostavljam da ste iz manjeg mjesta...
Tako da su tvoju majku svi poznavali u bolnici, to ima svoje prednosti , ali i mane .
Mane su te da vi niste željeli trošiti energiju (što je potpuno normalno i prirodno) na objašnjavanje stanja ljudima sa kojima niste previše bliski.
Mislim da oni to nisu ispitivali u lošoj namjeri , nego je sve to bilo netaktično i vama previše, ali pretpostavljam da su i oni imali određeni odnos sa tvojom majkom tako da nije sve bilo odnos pacijent-osoblje.

Citiraj:

---

Nazalost to je normalno da se prica po bolnici o osobi koja je tamo radila posebno ako je iznenada umrla.Ja takodjer radim u bolnici i dopru informacije s odijela s kojim uopce ne radis.Ljudi se poznaju po bolnici i na neki nacin su sokirani kad se takvo nesto desi posebno ako se taji naravno da se onda prica jer do nedavno su s tom osobom radili,a odjednom je nema.Evo mene isto recimo smeta sto na mom poslu svi pacijenti znaju zasto mene sad nema.Zasto sam ja 2 godine u braku i jos nemam djece,a i s kolegicama je isto tako.Ja otisla u drugu zgradu nesto mene kolegica pita kak je proslo AIH cuj ljudi pricaju soba hodnik ne biraju mjesto ni vrijeme.

---

mislim da to nije pitanje bolnica nego bilo kojeg veceg kolektiva, tako bi te ljudi ispitivali i da radis u mom kolektivu koji broji nekoliko stotina zaposlenih, isto tako bi pricali o svojoj pokojnoj djelatnici...Nije lako...

istina bubica

najprije primi moje saučešće zbog majke. razumijem te, znam kako se osjećaš jer sam prije mjesec dana i sama doživjela gubitak oca i znam kako mi je teško dok drugi diskutiraju o njegovim dijagnozama, nagađaju i govore eh da je napravio ovako ili onako sada bi bio živ. no ljudi jednostavno moraju nešto reći. valjda se osjećaju dužni, no vjerujem da nije u lošoj namjeri.
meni je osobno bilo šokantno ponašanje jedne med. sestre na odjelu gdje sam ležala kada sam rodila sina. u sobi do nas je bila jedna žena koja je imala tešku bolest, a nije znala da će najvjerovatnije umrijeti. ta medicinska sestra nam je to svima po odjelu pričala, koja joj je dijagnoza, kako njeni roditelji ne žele da ju ona sazna i kako je bolje da ne zna jer se u tom neznanju bolje bori. katastrofa! pa što da je nekom od pacijentica palo na pamet otići to i ispričati curi. tada sam bila u drugim filmovima, a danas mi je krivo što ju nisam prijavila.

činjenica je da iako je prošlo dosta vremena ja si još nisam načisto s nekim stvarima pa me vjerojatno to malo više i pogađa.sve to stoji što ste pisale ...ali svejedno neki ljudi jednostavno neznaju gdje je granica i kad treba stati...

genius,žao mi je zbog tvoje majke,ali nažalost nikome ne možeš začepiti usta.
evo i ja radim u bolnici i isto je nedavno umrla jedna kolegica,ležala je kod nas i nakon njene smrti osoblje je pričalo o njoj,o tijeku bolesti,terapiji i slično...pričalo se,ali ne iz neke zloće ili zato da se trača,nego jednostavno jer je puno godina radila u toj bolnici i sa tim ljudima proživjela lijepe i ružne trenutke,dijelila dobre i loše stvari,proživljavala razne traume...
tako i tvoja majka,i mislim da kad se dese takve stvari,zdravstveno osoblje priča o tome zato jer je bila jedna od njih...
slažem se s tobom da o tome ne treba pričati po bolničkim hodnicima,ali nažalost se tako dogodilo i to je tako,ali sigurna sam da će se tvoje majke sjećati i kolegice za 10 godina i da će opet pričati o njoj,kao dobroj duši koja je savjesno i požrtvovno radila svoj posao,bila utjeha u teškim trenucima..
sigurna sam da je tebi bilo teško to slušati,ali sam isto tako sigurna da je bilo teško i njima,svima nama bolnica je drugi dom,kolege s posla druga obitelj....
to tako jednostavno funkcionira,mi se u taj posao dajemo potpuno i bezrezervno,isto tako je i tvoja majka,zato mislim da je i tim zdr.radnicima bilo teško kad je otišla.

Mi smo u MPO priči već godinama. Na poslu nikad nisam nikome pričala o tome.
Jednom me nazvala jedna od šefica i otvorena ponudila pomoć u tome (netko njoj blizak radi u jednoj od klinika gdje se vrši potpomognuta oplodnja). Kasnije su se i neki kolege (muški) šalili na moj račun, i to jako "neslano".
Kako se do svih tih info došlo, ni danas ne znam a zapravo me niti ne zanima jer je naše dijete sada s nama i to nam je jedino važno.

andream pa to je grozno ,ja radim u 95% muskom kolektivu i stvarno nema priča iako svi znaju za moju dijagnozu.mozda je ejdan ili 2 kolega nesto pokusali ruzno komentirati ali sam ih prilično ruzno usutkala.od tada im nepada na pamet bilo sto diskutirati.btw sretno na putu po bracu ili seku ili oboje :zaljubljen:

U svakom bi se kolektivu radnom raspravljalo o pokojnom kolegi. A u bolnici je možda jedino škakljivo što su imali više informacija o tijeku bolesti i smrti nego drugdje. :(

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

U svakom bi se kolektivu radnom raspravljalo o pokojnom kolegi. A u bolnici je možda jedino škakljivo što su imali više informacija o tijeku bolesti i smrti nego drugdje. :(

---

Ovako i ja mislim. Tu se brka etika i tajnost podataka s normalnom ljudskom potrebom da zna što više o ljudima oko sebe (i na poslu) i s tračevima kojih normalno ima u svim kolektivima.

Više me smeta stvarno kršenje tajnosti informacija - kad mi frendica kaže da je jedan moj poznanik pacijent njenog muža na psihijatriji (imenom, prezimenom i dijagnozom). Onda sam ja pogođena tim saznanjem i htjela bih to podijeliti s nekim ali se sad ja pitam trebam li čuvati tu tajnu (iako sam je ja saznala kao trač, čovjek nije moj pacijent).:-x

Tanjads, to je jaaaaaaaaaaaako jadno što je napravila tvoja frendica. I ne znam zašto ti imaš potrebu širit dalje. Jel bi imala potrebu podijeliti s nekim da tvoj poznanik ima recimo urastao nokat ili ulkus na želucu? Pretpostavljam da ne.
Al psihijatrija, o pa to je još uvijek tabu, svi se pravimo jako psihički zdravima. Pogledajte malo ljude oko sebe, depra vidljiva iz aviona, al kaj će ljudi tražit pomoć, onda će ih se još i društvo odbacit.
Moja susjeda radi u Vrapču, i ja sam komentirala da bi i ja možda tamo jer mi je blizu, odma vrtić, al da mislim da nisam psihički sposobna gledat svaki dan to oko sebe. Ona mi je na to rekla, da je vani više luđaka nego tamo...

Citiraj:

---

mihim prvotno napisa

Tanjads, to je jaaaaaaaaaaaako jadno što je napravila tvoja frendica. I ne znam zašto ti imaš potrebu širit dalje. Jel bi imala potrebu podijeliti s nekim da tvoj poznanik ima recimo urastao nokat ili ulkus na želucu?

---

Malo si off the point. Nije stvar što je ona meni rekla - nije to njen pacijent, stvar je u tome što je to pacijent njenog muža - ona tu info ne bi smjela imati.
I usput, čir vjerojatno ne bih komentirala, ali da čujem da mi frend ima rak - bio bi mi bed i vjerojatno bih imala potrebu s nekim to podijeliti. Prilično je tužno kad saznaš da netko tvoj neće moći imati normalan život.

Skuzila sam ja sve, al nemam volje puno pisat.
Da................... PRILIČNO JE TUŽNO kaj se svi svima vole petljat i pričat o nesretnim sudbinama, kao žao nam je.
Mislim da ljudi nisu baš očarani tim da ih netko sažaljeva.....
Ne da mi se više....

Nemoj shvatit osobno. Iritira me što hrpa ljudi samo neku negativu širi, a rijetko čujem da se netko veseli tuđoj sreći.

Citiraj:

---

mihim prvotno napisa

Nemoj shvatit osobno. Iritira me što hrpa ljudi samo neku negativu širi, a rijetko čujem da se netko veseli tuđoj sreći.

---

Pa, ja obično podijelim sa svojim bliskim ljudima i kad me nešto razveseli - da je netko dobio dijete ili dobar posao ili nešto što mi je fora (npr. da mi je frendicu predsjednički avion povezao do Dubrovnika kad nisu išli letovi). Ako sam tužna - pričam o tome s bliskim ljudima, ako sam sretna- isto tako, kad me muž nanervira - isto. Tako da kad čujem da mi je netko drag ozbiljno bolestan - to mi odzvanja i stoji i imam potrebu pričati s nekim o tome. To nije priča - "jesi čuo što je njemu!", već razgovor koji ima za cilj da meni bude lakše s tim saznanjem.